Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4171/17 (D. L.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4171/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4171/17, rješavajući apelaciju Dževada Livadića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dževad Livadić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 011669 14 Rev od 27. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dževad Livadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelića, podnio je 9. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 011669 14 Rev od 27. juna 2017. godine. Apelant je 23. oktobra 2017. godine dopunio apelaciju. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant i drugi tuženi obavezani su da tužitelju Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar solidarno isplate na ime duga po ugovoru o kreditu novčani iznos od 11.439.82 KM.
2. U postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je da je 2002. godine između tužitelja (kao davaoca kredita) i apelanta (kao prvotuženog i korisnika kredita) zaključen ugovor o kreditu u iznosu od 15.000,00 KM, sa rokom otplate na 120 mjeseci, te da je odobrena kreditna sredstva tužitelj uplatio na račun apelanta. Također je utvrđeno da je apelant prestao sa otplatama kredita, nakon čega su uslijedile opomene, te otkaz kredita, o čemu je apelant uredno obaviješten. S obzirom na navedeno, prvostepeni sud je zaključio da tužitelj osnovano od apelanta potražuje preostali iznos od 11.439, 82 KM, a sve u skladu sa odredbama člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi sa čl. 17. i čl. 262. istog Zakona. Osim toga, prvostepeni sud je zaključio da, kako su drugo, treće i četvrtotuženi kao jemci-platci dali sredstva obezbjeđenja, te svojim potpisom na predmetnom ugovoru garantovali otplatu spornog kredita kao solidarni dužnici, to su i oni obavezani da tužitelju solidarno sa apelantom isplate dug po predmetnom kreditu. Prvostepeni sud je istakao da na drugačiju odluku suda nisu bili od uticaja navodi apelanta i drugih tuženih iz odgovora na tužbu da je korisnik kredita trebalo biti treće lice (“Finalist“ d.o.o. Tuzla), da apelant nikada nije preuzeo kreditna sredstva od tužitelja, te da je predmetni ugovor fiktivan odnosno ništavan i sl. jer sud ne može prihvatiti ovakve prigovore kao osnovane, obzirom da suprotno proizilazi iz provedenih dokaza.
3. Razmatrajući apelantovu žalbu protiv prvostepene presude, drugostepeni sud je, najprije, ukazao da na pripremno ročište nisu pristupili apelant i drugi tuženi, te je pripremno ročište održano u odsutnosti uredno obaviještenih tuženih (član 84. stav 2. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP), a kako je na ročište za glavnu raspravu pristupio samo drugotuženi, dok apelant i ostali nisu pristupili, iako su bili uredno obaviješteni, to se glavna rasprava održala bez njihovog prisustva. S tim u vezi, drugostepeni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni prigovori apelanta i drugih tuženih da je „došlo do teških povreda odredaba člana 84 stav 1 ZPP, da im je uskraćeno Ustavom zagarantovano pravo na pravično suđenje, jednakost pred sudom" i da im je „uskraćeno pravo na izvođenje dokaza“. Nadalje, drugostepeni sud je istakao da su neprihvatljivi i žalbeni prigovori kojima tuženi osporavaju osnov i visinu tužbenog zahtjeva, jer glavni dužnik nije bio stvarni primalac kredita i da je otplatu kreditnih sredstava vršio „Finalist" doo Tuzla, jer je prema utvrđenju drugostepenog suda nesporno da je predmetni ugovor o kreditu zaključen između tužitelja, kao povjerioca i apelanta, kao korisnika kredita, te drugo, treće i četvrtotuženog, kao solidarnih dužnika (jemci-platci). Na koncu, drugostepeni sud je istakao da je bez uticaja na drugačiju odluku suda u predmetnoj pravnoj stvari žalbeni prigovor da je sudija bio dužan ocijeniti zastarjelost potraživanja tužitelja, budući da prema odredbi člana 207. stav 3. ZPP prigovor zastare koji nije istaknut pred prvostepenim sudom, ne može se iznositi tek u žalbi, a budući da tuženi tokom prvostepenog postupka nisu isticali prigovor zastarjelosti predmetnog mjeničnog potraživanja, sud nije bio obavezan da ga cijeni po službenoj dužnosti.
4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz pravno relevantnih činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, za koja je vezan revizijski sud, proizilazi da je 18. decembra 2002. godine zaključen ugovor o kreditu između tužitelja kao davaoca kredita i apelanta kao korisnika kredita, te ostalih tuženih kao solidarnih dužnika (jemci platci), da je apelantu odobren kredit u iznosu od 15.000,00 KM koji iznos mu je isplaćen od strane davaoca kredita, pri čemu je ugovoreno da banka ima pravo otkaza kredita ako korisnik kredita ne plati dvije uzastopne dospjele rate. Vrhovni sud je naveo da, također, proizilazi da su izdate dvije solo mjenice u svrhu osiguranja predmetnog kredita potpisane od apelanta kao glavnog dužnika, te ostalih tuženih kao jemaca, te da je zbog neispunjenja ugovornih obaveza od strane apelanta, tužitelj kao davalac kredita 2008. godine otkazao ugovor o kreditu i da ukupan dug po tom ugovoru o kreditu iznosi 11.439,82 KM. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da su na ovako utvrđenog činjenično stanje pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo, tj. relevantne odredbe ZOO. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi u obrazloženjima svojih presuda dali razloge koje kao pravilne prihvatio i ovaj sud, te je istakao da nema potrebe da se isti ponavljaju i u revizijskog presudi, a koji razlozi nisu dovedeni u sumnju paušalnim revizijskim prigovorom. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u tome što Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude nije dao svoje pravno stanovište po izjavljenim prigovorima zastare mjeničnog duga i prestanka tužitelja u svojstvu pravnog lica, a na koje se on zajedno sa drugim tuženim pozivao tokom parničnog postupka, tj. u žalbi protiv prvostepene presude i reviziji protiv drugostepene presude.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U konkrentom slučaju apelant se žali da Vrhovni sud nije uzeo u obzir njegove prigovore koji se tiču zastare mjeničnog duga i prestanka postojanja tužitelja kao pravnog lica.
9. Ustavni sud podsjeća na to da su, prema praksi Evropskog suda, domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima zasniva svoju odluku. Takođe, Ustavni sud ukazuje da kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili suda koji sudi tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC). Suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja; da je u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda neslaganje zasnovao na njezinoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio, a da je prethodno nije razmotrio (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC, 2002).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, najprije, zapaža da na osnovu činjenica konkretnog predmeta, proizilazi da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelanta, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Osim toga, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da su nižestepeni sudovi u obrazloženjima svojih presuda dali razloge koje kao pravilne prihvatio i ovaj sud, te je istakao da nema potrebe da se isti ponavljaju i u revizijskog presudi, a koji razlozi nisu dovedeni u sumnju paušalnim revizijskim prigovorom. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući po apelantovoj žalbi, te pozivajući se na odredbe člana 207. stav 3. ZPP, istakao da se prigovor zastare koji nije istaknut pred prvostepenim sudom, ne može iznositi tek u žalbi, a budući da apelant i drugi tuženi tokom prvostepenog postupka nisu isticali prigovor zastarjelosti predmetnog mjeničnog duga, sud nije bio obavezan da ga cijeni po službenoj dužnosti. Ustavni sud ukazuje da u ovakvom obrazloženju redovnih sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman