Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-97/18 (L. Đ.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Invalidnina
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-97/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-97/18, rješavajući apelaciju Lazara Đurđevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Lazar Đurđević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 013514 15 Uvp od 5. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Lazar Đurđević (u daljem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 3. januara 2018 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 013514 15 Uvp od 5. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažen je zahtjev tuženog (Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske) za vanredno preispitivanje, pa je Presuda Okružnog suda u Banjaluci (u daljem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 013514 13 U od 19. decembra 2014. godine preinačena tako što je odbijena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tuženog broj 16-03/4-1-1-560-1131/2012 od 16. decembra 2013. godine. Navedenim rješenjem je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida 4. kategorije sa 80% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja, sa pravom na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 41% od osnovice i dopunsko materijalno obezbjeđenje u mjesečnom iznosu od 14% od osnovice počev od 1. maja 2008. godine do 20. februara 2011. godine. Apelantu je od 21. februara 2011. godine pa nadalje, dok za to postoje zakonom propisani uslovi utvrđeno svojstvo ratnog vojnog invalida 7. kategorije sa 50% vojnog invaliditeta, sa pravom na ličnu invalidninu od 18% od osnovice i s početkom isplate od 1. marta 2011. godine.

2. U obrazloženju konačne odluke Vrhovni sud je naveo da osporeni akt tuženog, u činjeničnom smislu, zasnovan na nalazu i mišljenju drugostepene ljekarske komisije od 10. decembra 1013. godine. Naime, u nalazu i mišljenju drugostepene ljekarske komisije je navedeno, između ostalog, da je apelant bio učesnik u Oružanim snagama Republike Srpske od 3. aprila 1993. do 30. septembra 1996. godine, da je bio bolnički liječen na ORL Klinici, KC Banjaluka u toku 1995. godine (zbog hroničnog uvećanja i otoka glasnice), kao i u toku 2002. godine, da je urađena biopsija sluznice i hordektomija, te da se "cijeni po osnovu maligne bolesti (potvrđene patohistološkim pregledom) laringsa". Takođe je navedeno da je vojni invaliditet utvrđen djelimično u odnosu na ukupno oštećenje organizma u iznosu od 50% trajno, s obzirom da se radi o endogenoj prirodi bolesti na čiju pojavu i razvitak je djelimično uticao period vojnog angažovanja apelanta u ratu pod opštim uslovima ratovanja. Vrhovni sud je ukazao da iz navedenog proizlazi da je nadležna ljekarska komisija dala dovoljno obrazložen nalaz i mišljenje o utvrđenom vojnom invaliditetu apelanta, jer je dat na osnovu objektivnih parametara, koje apelant nije osporio. Vrhovni sud je ukazao da apelant nije osporio priloženu medicinsku dokumentaciju na osnovu koje je dat nalaz i mišljenje, niti je u tužbi i predmetnom zahtjevu naveo da je zbog trajanja i težine ratnih napora pri vršenju vojne službe zadobio navedeno oboljenje, niti je naveo druge okolnosti koje bi mogle uticati na oboljenje, a koje su vezane za vršenje vojne službe. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je drugostepene ljekarska komisija dala izjašnjenje o tome da apelant nije cijenjen po T-211, po kojoj je ranije cijenjen, a koja podrazumijeva suženje grla nakon povrjeđivanja, jer o tome nije riječ u konkretnom slučaju. Takođe, činjenica da je u Listi procenata za ocjensku tačku T-301 – 100% predviđena I grupa, a da je u nalazu i mišljenju nadležne ljekarske komisije navedeno da se oštećenje organizma apelanata cijeni po T-301 – 100% II grupa, nije takvog značaja da utiče na pravilnost odlučenja. Naime, kako je Vrhovni sud pojasnio, kod apelanta je utvrđen djelimičan vojni invaliditet, udio vojnog invaliditeta u ukupnom oštećenju organizma od 50%, pa je apelant razvrstan u 7. kategoriju, a ne u 1., što u konkretnom slučaju nema uticaja na obim prava koja tužiocu po zakonu pripadaju, a koja su utvrđena osporenim aktom. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani prigovori apelanta u pogledu sastava ljekarske komisije, jer među ljekarima nema onkologa, specijaliste za karcinom od kojeg boluje apelant. Naime, da taj prigovor nije od uticaja na valjanost nalaza, zato što je drugostepena ljekarska komisija imenovana u skladu sa članom 94. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske, a kojim nije predviđeno da članovi komisije moraju biti ljekari specijalisti određene grane medicine, nego samo ljekari specijalisti, kao u konkretnom slučaju. Takođe, Vrhovni sud je naveo da se apelant pogrešno pozvao na Odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj U-83/12 od 25. septembra 2013. godine, zato što odredbe Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta iz 1993. godine nisu bile predmet ocjene ustavnosti i zakonitosti i nije utvrđeno da njegove odredbe nisu u skladu sa Ustavom i zakonom. S obzirom da je prvostepeno rješenje i kategorija invalidnosti utvrđena na osnovu Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta iz 1993. godine, Vrhovni sud je naveo da je pravilno primijenjen taj Pravilnik primijenjen u postupku vršenja revizije u osporenom aktu.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da organi uprave nisu postupali po nalozima Okružnog suda, koji je njihove ranije odluke u upravnom sporu poništavao, već su više puta donosili iste odluke, primjenjujući neustavni Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta iz 2010. godine, te da su nezakonito i nepravilno izvršili promjenu ocjenske tačke T-211 u T-301. Takođe, apelant navodi da su nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije nejasni i nedovoljno obrazloženi, te da u sastavu ljekarske komisije nije učestvovao onkolog, kao jedino mjerodavan za davanje stručnog mišljenja.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-97/18 (L. Đ.) | Sudska praksa | Aktio