Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1959/16 (S. B.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1959/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1959/16, rješavajući apelaciju Saliha Birdahića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. svibnja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Saliha Birdahića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 Rs 006181 14 Rev od 2. veljače 2016. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Salih Birdahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislav-Grada, kojeg zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislav-Grada, podnio je 4. svibnja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 Rs 006181 14 Rev od 2. veljače 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantona 10 – Ministarstva unutarnjih poslova Livno (tuženi u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14., odnosno 18. prosinca 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 18. prosinca 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju. Tuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislav-Gradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 2 Rs 006181 13 Rs od 15. siječnja 2014. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 Rs 006181 14 Rsž od 24. veljače 2014. godine, utvrđeno je da je apelant ispunio uvjete za uspostavu radnopravnog statusa uposlenika na čekanju posla u smislu članka 143. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR) kod tuženog, potom da je apelantu kod tuženog prestao radni odnos po sili zakona 5. svibnja 2000. godine, te naloženo tuženom da za apelanta podnese odgovarajuće prijave i odjave, uplati doprinose iz radnog odnosa na puni iznos plaće kod nadležnog Fonda mirovinsko-invalidskog osiguranja, za razdoblje od 7. travnja 1992. do 5. svibnja 2000. godine, u određenom novčanom iznosu. Presudom je dalje naloženo tuženom da apelantu isplati na ime naknade plaća, za razdoblje od 23. kolovoza 1993. godine do 5. svibnja 2000. godine, određene mjesečne iznose i određeni novčani iznos na ime otpremnine, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

6. Iz navoda tuženog u obrazloženju presude proizlazi da je Federalno ministarstvo unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: FMUP) svojim Rješenjem broj 06/2-34-2-131 od 31. siječnja 2000. godine (u daljnjem tekstu: rješenje FMUP-a), u točki III. odredio da službenicima ukinutog Ministarstva unutarnjih poslova RBiH, Centra službi bezbjednosti Livno (u daljnjem tekstu: CSB), među kojim je i apelant, još uvijek nije reguliran radni odnos u Ministarstvu unutarnjih poslova Kantona 10 (u daljnjem tekstu: KMUP) u razdoblju od 1. rujna 1998. godine do 31. listopada 1999. godine, FMUP će regulirati sva prava iz radnog odnosa osim prava na plaću. U točki IV. navedenog rješenja navedeno je da službenici iz točke III. od 1. studenog 1999. godine do reguliranja njihovog radnopravnog statusa kod tuženog ostvaruju sva prava iz radnog odnosa u FMUP-u, uključujući i pravo na plaću. Rješenjem FMUP-a broj 012-34-2-131 od 23. travnja 2001. godine određeno je da apelantu prestaju prethodno navedena prava u FMUP-u sa 31. ožujkom 2001. godine.

7. U obrazloženju presuda sudovi su naveli da između stranaka nije sporno da je apelant bio uposlenik Općinskog sekretarijata za unutrašnje poslove Duvno od 12. veljače 1980. godine do 31. prosinca 1989. godine, te RSUP, SRBiH Sarajevo, CSB Livno, Stanica javne bezbjednosti Duvno, od 1. siječnja 1990. godine do 6. travnja 1992. godine, kao i da je tijekom 1993. godine upućen na godišnji odmor. Nadalje, tijekom postupka je utvrđeno da je rješenjem FMUP-a određeno da apelant kao službenik CSB ostvaruje sva prava iz radnog odnosa u FMUP-u od 1. rujna 1998. godine do 31. listopada 1999. godine, te da je kasnijim rješenjem FMUP-a od 23. travnja 2001. godine određeno da apelantu prestaju ta prava u FMUP-u sa 31. ožujkom 2001. godine. Sudovi su također naveli da je u postupku utvrđeno da je nadležno kantonalno Povjerenstvo za implementaciju članka 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) rješenjem od 26. veljače 2003. godine odbilo apelantov zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa u KMUP-u, uz obrazloženje da je apelantu rješenjem FMUP-a riješen radnopravni status na način da su mu priznata sva prava iz radnog odnosa u FMUP-u, uključujući i pravo na plaću od 1. rujna 1998. godine i dalje.

8. Sudovi su utvrdili da apelant ispunjava uvjete iz članka 143. ZOR-a za priznavanje statusa uposlenika na čekanju kod poslodavca – tuženog. U svezi s tim, obrazložili su da je apelant bio uposlenik tuženog sve do 23. kolovoza 1993. godine i da ima status uposlenika na čekanju. Budući da apelant nije pozvan na posao u zakonom predviđenom roku, a imao je status uposlenika na čekanju, zaključeno je da je apelantu prestao radni odnos po sili zakona 5. svibnja 2000. godine, u skladu sa člankom 143. stavak 4. ZOR-a. Nadalje, istaknuto je da apelantu pripada pravo na naknadu plaće od vremena kada je u statusu uposlenika na čekanju pa do prestanka radnog odnosa kod tuženog po sili zakona, odnosno od 23. kolovoza 1993. godine do 5. svibnja 2000. godine. Nadalje, apelantu je dosuđena otpremnina u određenom novčanom iznosu na temelju članka 100. ZOR-a, te je tuženi obvezan apelantu uplatiti i doprinose za mirovinsko osiguranje.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 68 2 Rs 006181 14 Rev od 2. veljače 2016. godine usvojena je revizija tuženog i obje nižestupanjske presude preinačene tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je rješenjem FMUP-a utvrđeno da apelant kao službenik CSB ostvaruje prava iz radnog odnosa u FMUP-u počevši od 1. rujna 1998. do 31. listopada 1999. godine, osim prava na plaću, a od 1. studenog 1999. godine do reguliranja njegovog radnopravnog statusa u KMUP-u da ostvaruje i pravo na plaću po koeficijentu 4,00. Nadalje, utvrđeno je i da je rješenjem Povjerenstva odbijen apelantov zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa u KMUP kao neutemeljen i da je navedeno rješenje konačno sa 28. ožujkom 2004. godine. Vrhovni sud je naveo da pravni stav nižestupanjskih sudova nije pravilan. U svezi s tim, obrazloženo je da se Stanica javne bezbjednosti Duvno, kao sastavni dio CSB, 1991. godine, u vrijeme kada je apelant bio uposlenik te službe, nalazila u sastavu jedinstvene službe Državne bezbjednosti u Bosni i Hercegovini, koja se financirala iz proračuna Bosne i Hercegovine. Dalje je navedeno da prava i obveze Ministarstva unutarnjih poslova Vlade Republike Bosne i Hercegovine, kasnije Federacije Bosne i Hercegovine, nisu prenesena na kantone, te da je jedina obveza kantona u smislu odredaba čl. 77. i 81. Zakona o unutarnjim poslovima FBiH iz 1996. godine (u daljnjem tekstu: ZoUP) bilo preuzimanje svih radnika organizacijskih jedinica organa unutarnjih poslova. Vrhovni sud je istaknuo da u predmetnom postupku nije sporno da Kanton 10 nije preuzeo apelanta kao uposlenika CSB, Stanice javne bezbjednosti Duvno, ali da su sudovi utvrdili da je rješenjem FMUP-a reguliran njegov radnopravni status, upravo iz razloga što ga nije riješio Kanton 10, koji je bio u obvezi, između ostalih, preuzeti i apelanta u smislu navedenih zakonskih odredaba ZoUP-a. Vrhovni sud je obrazložio da je točkom III rješenja FMUP-a određeno da apelant, između ostalih uposlenika CSB, ostvaruje sva prava iz radnog odnosa u FMUP-u u razdoblju od 1. rujna 1998. do 31. listopada 1999. godine, osim prava na plaću, a točkom IV. regulirano je i pravo na plaću apelanta i ostalih uposlenika počevši od 1. studenog 1999. godine. Imajući u vidu navedene činjenice, Vrhovni sud je zaključio da je apelantu na dan stupanja na snagu ZOR-a bio reguliran radnopravni status u FMUP-u, zbog čega se nije mogao smatrati uposlenikom na čekanju posla u smislu članka 143. stavak 1. ZOR-a, niti ostvariti pravo na naknadu plaće i otpremnine po članku 143. st. 3. i 4. ZOR-a.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelant navodi da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Tvrdi da je Vrhovni sud pobijanu presudu utemeljio na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, smatrajući da tuženi nije pasivno legitimiran u predmetnom postupku, s obrazloženjem da je jedina obveza tuženog, u smislu odredbi čl. 77. i 81. ZoUP-a, preuzimanje svih radnika organizacijskih jedinica organa unutarnjih poslova. Ističe da je navedena tvrdnja u kontradikciji sa odlukom Vrhovnog suda da tuženi nije pasivno legitimiran, s obzirom na citirane odredbe ZoUP-a. Apelant smatra da je prema navedenim odredbama tuženi bio dužan preuzeti sve radnike organizacijskih jedinica organa unutarnjih poslova i priznati prava iz članka 143. ZOR-a onima koje nije preuzela, a bila je dužna preuzeti. Navodi da nije sporno da se zatekao u radnom odnosu u organizacijskoj jedinici tuženog (Stanici javne bezbjednosti Duvno) 31. prosinca 1991. godine, da se u zakonskom roku obratio poslodavcu radi uspostave radnopravnog statusa i da nije u tom vremenskom razdoblju zasnovao radni odnos. Apelant posebno ističe da je Vrhovni sud u svojoj dosadašnjoj praksi u sličnom predmetima drugačije rješavao, odnosno nije oslobađao tuženog obveze prema radnicima koji su radili zajedno s apelantom i koji su ostvarili prava u skladu sa člankom 143. ZOR-a, te je kao dokaz dostavio tri presude Vrhovnog suda. Apelant predlaže da se apelacija usvoji, utvrdi povreda navedenih prava, pobijana presuda ukine i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje ili da Ustavni sud donese odluku kojom bi odbio reviziju i potvrdio nižestupanjske odluke, uz obvezivanje tuženog da apelantu nadoknadi troškove za sastavljanje apelacije u iznosu od 837,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju pobijane presude. Smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu, te da primjena prava u pobijanoj odluci nije bila proizvoljna.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Članak 143. st. 1., 2., 3. i 4.

Uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovoga zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci, od dana stupanja na snagu ovoga zakona, ako poslodavac, prije isteka ovog roka, uposlenika ne pozove na rad.

Uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga zakona pisano ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, uposlenikom na čekanju posla.

Za vrijeme čekanja posla uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

Ako uposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovoga članka ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. ovoga članka, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na temelju prosječne mjesečne plaće isplaćene na razini Federacije, na dan stupanja na snagu ovoga zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

14. Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 1/96 i 19/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 77.

U roku od 30 dana po stupanja na snagu ovog zakona prestaće sa radom dosadašnji organi unutrašnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Armije RBiH, kao i dosadašnji organi unutrašnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane.

Član 81. st. 1., 2. i 3.

Kantonalno Ministarstvo preuzet će sve radnike organizacionih jedinica organa unutrašnjih poslova iz člana 77. ovog zakona, koje su postojale na području kantona, a koji su bili u radnom odnosu sa tim organima na dan stupanja na snagu ovog zakona.

Raspoređivanje radnika iz stava 1. ovog člana izvršit će se u skladu sa pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji kantonalnog ministarstva.

Radnicima koji ne ispunjavaju propisane uvjete ili koji iz drugih razloga ne budu raspoređeni na način iz stava 2. ovog člana, stavljaju se na raspolaganje u Ministarstvu.

Član 83.

Ako se u roku iz stava 1. člana 82. ovog zakona ne obrazuje kantonalno ministarstvo, od organizacionih jedinica ukinutih organa koji djeluju na području odnosno kantona formira se privremena uprava policije, kao organizaciona jedinica Ministarstva kojom neposredno rukovode ministar i zamjenik ministra do uspostave kantonalnog ministarstva.

15. Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-13/97 od 25. ožujka 1998. godine u izreci glasi:

Utvrđuje se da čl. 1, 5., 6., članak 7. stavak 2., članak 8. stavak 1., čl. 9. i 11., članak 13. stavak 1., članak 16. alineja 2., članak 17., članak 21. stavak 2. članak 25. alineja 3., čl. 26, 27, 28, 40, 81, 82. i 83. Zakona o unutarnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH’, broj 1/96) nisu u skladu Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. Ova presuda će biti objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH".

VI.Dopustivost

16. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 2 Rs 006181 14 Rev od 2. veljače 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelantov zastupnik je primio 23. ožujka 2016. godine, a apelacija je podnesena 4. svibnja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant navodi da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

22. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud prije svega ukazuje da se predmetni postupak odnosi na uspostavu radnopravnog statusa u smislu članka 143. ZOR-a i isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na taj postupak.

24. Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, suština apelantovih tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosi na to da je Vrhovni sud pobijanom presudom pogrešno primijenio materijalno pravo i da je, odlučujući o istom činjeničnom i pravnom pitanju kao što je njegovo, donio potpuno drugačiju odluku u odnosu na svoju raniju praksu. U prilog tome apelant je dostavio Ustavnom sudu kopije presuda Vrhovnog suda, kojima su okončani postupci koji su vođeni po tužbama tuženog protiv određenih službenika CSB, koji su, između ostalih, navedeni u rješenju FMUP-a, i njihovim protutužbama protiv tuženog.

25. Polazeći od ustaljene prakse Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), te podržavajući navedene stavove Europskog suda o ulozi višeg suda u sustavu redovnih sudova, Ustavni sud smatra da nije njegov zadatak da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i osigura jednoobraznu primjenu prava redovnih sudova. Međutim, zadatak Ustavnog suda, u okviru apelacijske nadležnosti, jeste da preispita može li takva situacija kao posljedicu imati povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije (vidi Europski sud, Beian protiv Rumunije (br. 1) aplikacija broj 30658/05, odluka od 6. prosinca 2007. godine, stavak 40. ECHR 2007-XIII (izvodi), Vusić protiv Hrvatske, aplikacija broj 48101/07, presuda od 1. listopada 2010. godine, stavak 45, Vinčić i drugi protiv Srbije, presuda od 2. ožujka 2010. godine, stavak 56).

26. Ustavni sud naglašava da je pravna sigurnost neodvojiv element načela vladavine prava koji je ugrađen u same temelje prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije. Stoga, različito pravno tumačenje u istim slučajevima, naročito ako nije jasno i razložno obrazloženo na način koji bi zadovoljio zahtjeve navedenog članka, narušava pravnu sigurnost, a time i načelo vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te samu suštinu prava na pravično suđenje.

27. Ustavni sud podsjeća da je u parničnom postupku pokrenutom apelantovom tužbom presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u žalbenom postupku, utvrđeno da je apelant ispunio uvjete za uspostavu radnopravnog statusa uposlenika na čekanju u smislu članka 143. ZOR-a i da mu se priznaju određena prava iz radnog odnosa.

28. Međutim, pobijanom presudom Vrhovni sud je uvažio reviziju tuženog i preinačio nižestupanjske presude na način da se odbija apelantov tužbeni zahtjev. Suprotno zaključku nižestupanjskih sudova, Vrhovni sud je ukazao da je rješenjem FMUP-a reguliran apelantov radnopravni status, upravo iz razloga što ga nije riješio tuženi koji je bio u obvezi, između ostalih, preuzeti i apelanta u smislu odredaba ZoUP-a (čl. 77. i 81.). Kako je točkom III. rješenja FMUP-a određeno da apelant, između ostalih uposlenika CSB ostvaruje sva prava iz radnog odnosa u FMUP-u razdoblju od 1. rujna 1998. do 31. listopada 1999. godine, osim prava na plaću, a točkom IV. regulirano je i pravo na plaću apelanta i ostalih uposlenika počevši od 1. studenog 1999. godine, to je apelantu na dan stupanja na snagu ZOR-a bio reguliran radnopravni status u FMUP-u. Zbog navedenog Vrhovni sud je zaključio da se apelant nije mogao smatrati uposlenikom na čekanju posla u smislu članka 143. stavak 1. ZOR-a, niti ostvariti pravo na naknadu plaće i otpremnine po članku 143. st. 3. i 4. ZOR-a.

29. Ustavni sud prije svega konstatira da je Odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-13/97 od 25. ožujka 1998. godine utvrđeno, između ostalog, da odredbe članka

81. ZoUP-a nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH). U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da odredbe članka V.9.a) Ustava FBiH ne dovode u pitanje pretpostavljene nadležnosti kantona (prema članku III. 4.), ali ne daju mogućnost za prijenos isključive nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine na kantone (Amandman VIII. (e)). U svezi s tim, istaknuto je da Federacija Bosne i Hercegovine ne može delegirati svoje nadležnosti niti određivati dužnosti kantonima u oblastima koje su u njezinoj isključivoj nadležnosti.

30. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je za priznanje statusa uposlenika na čekanju u smislu članka 143. ZOR-a potrebno ispuniti određene uvjete: da se uposlenik zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine, da se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ZOR-a pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostave radnopravnog statusa i da u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca (članak 143. stavak 2. ZOR).

31. Ustavni sud dalje podsjeća da je u točki III. rješenja FMUP-a navedeno da službenicima CSB, među kojim je i apelant, još uvijek nije reguliran radni odnos kod tuženog u razdoblju od 1. rujna 1998. godine do 31. listopada 1999. godine, FMUP će regulirati sva prava iz radnog odnosa osim prava na plaću. U točki IV. navedenog rješenja navedeno je da službenici iz točke III. od 1. studenog 1999. godine do reguliranja njihovog radnopravnog statusa kod tuženog ostvaruju sva prava iz radnog odnosa u FMUP-u, uključujući i pravo na plaću. Ustavni sud ponavlja da je za priznanje statusa uposlenika na čekanju u smislu članka 143. ZOR-a, između ostalog, potrebno da u spornom vremenskom razdoblju apelant nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Iz rješenja FMUP-a upravo proizlazi da apelantu još uvijek nije reguliran radni odnos, odnosno do reguliranja njegovog radnopravnog statusa, međutim, Vrhovni sud u obrazloženju navodi da je na dan stupanja na snagu ZOR-a rješenjem FMUP-a reguliran apelantov radnopravni status, zbog čega se ne može smatrati uposlenikom na čekanju posla u smislu članka 143. stavak 1. ZOR-a.

32. Nadalje, uvidom u presude Vrhovnog suda (donesene u razdoblju od 2012. do 2015. godine) koje je apelant dostavio uz apelaciju, Ustavni sud zapaža da se u sva tri slučaja radilo o tužbama tuženog protiv službenika CSB i njihovim protutužbama protiv tuženog. Nadalje, navedenim presudama su potvrđene nižestupanjske odluke kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi tuženog usmjereni na poništavanje odluka nadležnih povjerenstava za implementaciju članka 143. ZOR-a, kojima je tuženom naloženo da navedenim službenicima uspostavi radnopravni status u smislu članka 143. ZOR-a, dok su djelomično usvojeni protutužbeni zahtjevi službenika za isplatu plaća i doprinosa. Iz činjeničnog stanja navedenog u tim presudama proizlazi da se radilo o službenicima CSB, da je rješenjima nadležnih povjerenstava za implementaciju članka 143. ZOR-a naloženo KMUP-u da im uspostavi radnopravni status u skladu sa člankom 143. ZOR-a, te da je rješenjem FMUP-a određeno da navedene osobe ostvaruju sva prava iz radnog odnosa u FMUP-u, s obzirom na to da im ta prava nisu regulirana kod tuženog. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su presude iz 2012. godine bile predmet preispitivanja pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 550/13 od 12. svibnja 2016. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3172/12 od 25. lipnja 2014. godine, dostupne na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).

33. Dakle, Ustavni sud nalazi da je u postupcima koji su okončani presudama Vrhovnog suda iz 2012. godine službenicima CSB potvrđen status uposlenika na čekanju i dosuđena potraživanja po toj osnovi. Također, i u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 24. studenog 2015. godine, Vrhovni sud je na isti način ocijenio status službenika CSB i pri tom detaljno obrazložio stav u pogledu rješenja FMUP-a. Naime, u pogledu istaknutog prigovora tuženog da je Munib Šehić zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca 1. siječnja 2000. godine, Vrhovni sud je u navedenoj presudi ukazao: „(…) na policijske službenike (do stupanja na snagu ZOR-a do 05.12.1999. god.) odnosio Zakon o unutarnjim poslovima Federacije BiH, koji je čl. 49. propisao da se na zasnivanje radnih odnosa službenika MUP-a FBiH primjenjuju zakoni i propisi kojim su se uređivali radni odnosi za službenike i radnike u organima državne uprave Federacije BiH. Prema Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave i sudske vlasti postupak prijema u radni odnos je bio propisan na način da je rukovoditelj organa uprave donosio rješenje o prijemu, na temelju odabira kandidata od strane komisije, koji su se prijavili na javni oglas ili konkurs“. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio: „(…) nije osnovan prigovor revizije da je prvotuženi-protutužitelj zasnovao radni odnos kod FMUP-a na temelju rješenja ministra FMUP-a od 31. siječnja 2000. god. kojim je regulirano ostvarivanje prava iz radnog odnosa s obzirom na to da osobama koje su navedene (među kojima je i tuženi-protutužitelj), ta prava nisu regulirana od strane MUP-a Kantona 10, budući da navedenim rješenjem nije zasnovan radni odnos prvotuženom-protutužitelju na način propisan navedenim zakonom“. Vrhovni sud je zatim naveo sadržaj rješenja FMUP-a i zaključio: „Radilo se o privremenom reguliranju radnopravnog statusa službenika ukinutog MUP-a RBiH – Centra službi bezbjednosti Livno do uspostave MUP-a Kantona 10.“

34. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud kao sud posljednje instance za odlučivanje u konkretnom slučaju, odlučujući o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju pokrenutom predmetnom apelacijom, u apelantovom slučaju zauzeo drugačiji stav od onog koji je iskazao o istim pitanjima u svojim odlukama (na koje se apelant pozvao) koje je donio prije donošenja odluke koju apelant pobija predmetnom apelacijom.

35. Ustavni sud ponavlja da različito pravno tumačenje u istim slučajevima, naročito ako nije jasno i razložno obrazloženo na način koji bi zadovoljio zahtjeve navedenog članka, narušava pravnu sigurnost, a time i načelo vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te samu suštinu prava na pravično suđenje. U tom smislu, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije jasno i razložno obrazložio svoju odluku, odnosno nije obrazložio razloge iz kojih bi bilo vidljivo zašto je odstupio od ranije prakse prema kojoj službenici CSB nisu zasnovali radni odnos rješenjem FMUP-a, zbog čega im je bio priznat status uposlenika na čekanju posla u smislu članka 143. stavak

1. ZOR-a.

36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

37. S obzirom na zaključke u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitivati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Naknada troškova za sastavljanje apelacije

38. Osim toga, u svezi sa apelantovim traženjem da mu se isplate troškovi sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obvezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelanata. VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada Vrhovni sud nije jasno i razložno obrazložio svoju odluku, odnosno nije obrazložio razloge iz kojih bi bilo vidljivo zašto je odstupio od ranije prakse prema kojoj službenici CSB nisu zasnovali radni odnos rješenjem FMUP-a.

40. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1959/16 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio