Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-117/18 (LJ.G.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-117/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-117/18, rješavajući apelaciju Lj. G., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Lj. G.

protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 020155 17 U od 24. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Lj. G. (u daljem tekstu: apelantkinja) iz Istočnog Sarajeva, koju zastupa Bojan Veselinović advokat iz Sarajeva, podnijela je 3. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 020155 17 U od 24. oktobra 2017. godine. Navedenom presudom Okružnog suda odbijena je kao neosnovana tužba apelantkinje kojom je tražila poništenje Rješenja Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond zdravstvenog osiguranja) broj 02/002-7174-1/16 od 28. decembra 2016. godine, te je odbačena kao nedozvoljena apelantkinjina tužba u dijelu kojim je tražila poništenje Rješenja Fonda zdravstvenog osiguranja broj 08/1/050-40-135-3/14-2 od 4. oktobra 2016. godine. Rješenjem Fonda zdravstvenog osiguranja broj 02/002-7174-1/16 od 28. decembra 2016. godine odbijena je apelantkinjina žalba izjavljena protiv Rješenja Fonda zdravstvenog osiguranja broj 08/1/050-40-135-3/14-2 od 4. oktobra 2016. godine (kojim je odbijen njen zahtjev za refundaciju troškova liječenja izvršenog u Univerzitetskom kliničkom centru u Nici, Francuska Republika, u iznosu od 20.978,00 Eura) i pobijano rješenje je potvrđeno.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni upravni organ (odbijajući apelantkinjin zahtjev za refundaciju troškova liječenja) svoju odluku temeljio na osnovu stručnog mišljenja Sektora za zdravstvo i kontrolu Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske kao i na relevantnim odredbama zakona i Pravilnika, koju odluku je kao pravilnu potvrdio drugostepeni upravni organ. Okružni sud je naveo da su odluke upravnih organa pravilne i zakonite i da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da apelantkinja obavljenu medicinsku uslugu temelji na ljekarskom uvjerenju UKC u Nici, Francuska, koja se ne može uzeti kao zakonom propisana preporuka referentne zdravstvene ustanove, s obzirom da tuženi (Fond zdravstvenog osiguranja) sa tom zdravstvenom ustanovom nema zaključen ugovor o pružanju zdravstvene zaštite za osigurana lica Fonda. S tim u vezi Okružni sud je naveo da čl. 19. i 20. Pravilnika o korišćenju zdravstvene zaštite izvan Republike Srpske jasno propisuju da ukoliko zdravstvena ustanova Republike Srpske u kojoj je licu odobreno liječenje, isto ne može obaviti, te preporuči da se liječenje obavi u zdravstvenoj ustanovi druge države sa kojom nema zaključen ugovor, osigurano lice traženo pravo može ostvariti tako da se preporučeno liječenje djelimično, a izuzetno u cijelosti finansira od sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja uz ispunjenje uslova navedenih u Pravilniku. Dakle, da bi tuženi mogao udovoljiti zahtjevu za refundaciju troškova obavljenog liječenja u inostranstvu, apelantkinja je trebala dostaviti preporuku referentne zdravstvene ustanove da joj je potrebno izvršiti kadaveričnu transplantaciju bubrega koja se ne može izvršiti u zdravstvenim ustanovama u Republici Srpskoj, odnosno u ustanovama sa kojima Fond zdravstvenog osiguranja ima zaključen ugovor o pružanju zdravstvene zaštite za osigurana lica Fonda, a kako to propisuju čl. 6., 10. i 11. navedenog Pravilnika. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je apalntkinja samoinicijativno tj. bez odobrenja Fonda za zdravstveno osiguranje obavila navedenu zdravstvenu uslugu u UKC Nica, Francuska, koju je u određenom iznosu platilo UG „Otvorena mreža“ Sarajevo, zbog čega nema zakonskog osnova apelantkinjin zahtjev za refundaciju troškova obavljenog liječenja u inostranstvu, jer bi udovoljavanje njenom zahtjevu vodilo nenamjenskom trošenju sredstava. Dakle, Okružni sud je naveo da nenamjenskim trošenjem novčanih sredstava Fonda zdravstvenog osiguranja bili bi oštećeni i uskraćeni za neophodne zdravstvene usluge ostali korisnici Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantkinja ističe da liječenje nije mogla obaviti u Republici Srpskoj kao ni u Federaciji Bosne i Hercegovine, da doktori u nadležnoj ustanovi (gdje ima prebivalište) nisu mogli da joj ponude adekvatnu medicinsku zaštitu zbog čega joj je život bio ugrožen. Navodi da je Lj.T. iz Istočnog Sarjeva obavljena ista operacija, u istoj ustanovi kao i apelantkinji, ali je njemu za razliku od apelantkinje odobrena refundacija troškova liječenja. Navodi da je Fond zdravstvenog osiguranja u prethodnom postupku donio identičnu odluku ali je Okružni sud te odluke ukinuo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozvala u apelaciji odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u upravnom sporu, a koje navode je u konačnoj odluci u predmetnom postupku detaljno razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke u upravnom sporu, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Što se tiče apelantkinjinih navoda o tome da je licu Lj. T. odobrena refundacija troškova liječenja, Ustavni sud zapaža da apelantkinja u prilog takvim tvrdnjama nije dostavila bilo kakav dokaz, tako da Ustavni sud apelantkinjine navode iznesene u tom pravcu smatra paušalnim, te samim tim i neosnovanim navode o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno, ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-117/18 (LJ.G.) | Sudska praksa | Aktio