Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4343/17 (M. M.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4343/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4343/17, rješavajući apelaciju Mile Mikulić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mila Mikulić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Rs 01959 14 Rev od 13. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mila Mikulić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa Z.O.U. Sesar- Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijela je 20. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Rs 01959 14 Rev od 13. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonita odluka o poništenju odluke o prijemu spremačice donesena od strane prvotužene - Druge osnovne škole Široki Brijeg, te da se ista poništava, kao i da se naloži prvotuženoj da apelanticu rasporedi na radno mjesto spremačice, koje je obavljala kod prvotužene sve do 9. marta 2011. godine i to sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja. Također je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da joj je prvotužena dužna isplatiti određene novčane iznose na ime naknade neisplaćenih plaća i doprinosa za MIO/PIO osiguranje sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja. Osim toga, odbijen je i apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonita odluka prvotužene o obavijesti o prijemu kandidata po konkursu za spremačicu, te da se ista poništava, kao i da je nezakonita odluka-rješenje drugotuženog Ministarstva obrazovanja, znanosti, kulture i sporta Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), te da se ista poništava, kao i da joj prvotužena i drugotuženi nadoknade troškove postupka, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja.
2. U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da su na glavnoj raspravi izvedeni dokazi saslušanjem brojnih svjedoka, čitanjem iskaza apelantice, uvidom u nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, te uvidom u dokumentaciju u spisu, te da je na osnovu ovako izvedenih dokaza utvrđeno da je prvotužena, nakon raspisanog natječaja za prijem jednog djelatnika na neodređeno vrijeme, izvršila izbor i odlukom broj 1235/10 od 9. novembra 2010. godine apelanticu primila u radni odnos na neodređeno vrijeme. Također je navedeno da je Kantonalna prosvjetna inspektorica 2010. godine donijela rješenje kojim je naredila Školskom odboru prvotužene da poništi Odluku o raspisivanju natječaja za radno mjesto spremačice, raspisani konkurs u Dnevnom listu, te Odluku o prijemu spremačice - 1 izvršitelj u centralnoj školi na neodređeno vrijeme, jer je utvrđeno da direktor prvotužene prethodno nije pismenim putem informirao Ministarstvo o tome ima li djelatnika na raspolaganju s odgovarajućom stručnom spremom, radnim iskustvom i drugim uvjetima potrebnim za radno mjesto koje je upražnjeno. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da je, postupajući po nalogu prosvjetne inspekcije, prvotužena 1. decembra 2010. godine poništila gore navedene odluke, te da je raspisala novi konkurs 31. januara 2011. godine, nakon čega je u radni odnos primila drugu osobu, a ne apelanticu. Prvostepeni sud se pozvao na čl. 7. i 8. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja Zapadnohercegovačkog kantona (u danjem tekstu: Kolektivni ugovor) kojim su propisani načini zbrinjavanja i vođenja evidencije o višku uposlenika, odnosno neraspoređenim uposlenicima u osnovnim školama. Također, prvostepeni sud je naveo da je članom 9. Kolektivnog ugovora propisano: „Da je direktor škole obvezan prije donošenja odluke za raspisivanje natječaja za popunu upražnjenog radnog mjesta informirati se pismenim putem kod Ministarstva ima li djelatnika na raspolaganju s odgovarajućom stručnom spremom, radnim iskustvom i drugim uvjetima potrebnim za radno mjesto koje je upražnjeno. Ako se utvrdi da nema djelatnika na raspolaganju koji ispunjavaju odgovarajuće uvjete školski odbor će na prijedlog direktora raspisati konkurs za prijem novog djelatnika u radni odnos. Ako Školski odbor na prijedlog direktora ne primi u radni odnos djelatnika koji se nalazi na raspolaganju i ispunjava uvjete, već raspiše konkurs i primi nekog drugog djelatnika, Ministarstvo će donijeti odluku o poništenju konkursa i prijema djelatnika po tom konkursu i naložiti školi prijem djelatnika koji se u evidenciji vodi kao neraspoređen“. Na osnovu navedenog, prvostepeni sud je zaključio da su odluka prvotužene o poništenju odluke o prijemu spremačice, te odluka o obavijesti o prijemu kandidata po konkursu za spremačicu, zakonite odluke, koje su donijete u skladu sa važećim propisima, tj. na temelju novog Pravilnika o jedinstvenim kriterijima, pravilima i postupku izbora uposlenika u osnovnim i srednjim školama od 22. decembra 2010. godine, te da su donesene po nalogu prosvjetnog inspektora, uz suglasnost Ministarstva, pa je tužbeni zahtjev apelantice u cjelosti neutemeljen.
3. Razmatrajući apelantičinu žalbu podnesenu protiv prvostepene presude, drugostepeni sud je istakao da njena žalba nije utemeljena. Naime, drugostepeni sud je naveo da, suprotno apelantičinim navodima, nije bilo mjesta da prvotužena prije donošenja odluke po nalogu prosvjetne inspekcije, zatraži očitovanje od nadležnog ministarstva o raspoloživim djelatnicima s odgovarajućom spremom i iskustvom, jer je po tom nalogu morala promptno postupiti, a najkasnije u roku od 8 dana, kako to propisuje odredba člana 27. Zakona o prosvjetnoj inspekciji. Također, drugostepeni sud je naveo da su pogrešni apelantičini navodi u žalbi da se na ponovni izbor trebalo primijeniti raniji Pravilnik, jer se ne radi o nastavku ranijeg započetog postupka, čiji su objava i izbor poništeni, već o novom konkursu i novom izboru, koji se ima provesti po tada važećem Pravilniku od 22. decembra 2010. godine.
4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je istakao da su na utvrđeno činjenično stanje pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelantice i kroz obrazloženje svojih odluka dali potpune i pravilne razloge koje u cijelosti prihvata i revizijski sud, jer dati razlozi ne proturječe izvedenim dokazima u predmetnom postupku. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je prvotužena bila dužna postupiti u skladu sa rješenjem Prosvjetne inspekcije kojim joj je naređeno da se ponište gore navede odluke i raspisani konkurs, kako je prvotužena i postupila, a ne da se otklone propusti koji su načinjeni u postupku po predmetnom konkursu kako apelantica neosnovano ističe u reviziji. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je novi konkurs raspisan 31. januara 2011. godine, a da je prvotužena prethodno zatražila od Ministarstva pismenu saglasnost za raspisivanje konkursa za radno mjesto spremačice na neodređeno vrijeme, koju saglasnost je i dobila. Također, Vrhovni sud je istakao da je protivno neosnovanim navodima revizije pravilan stav nižestepenih sudova da se u konkretnom slučaju ne radi o nastavku ranijeg započetog postupka, već o novom konkursu i novom izboru koji se imao provesti po tada važećem Pravilniku od 22. decembra 2010. godine, kako je i postupljeno.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo u njenom slučaju, da nisu naveli sve razloge na osnovu kojih su odbili njen tužbeni zahtjev, kao i da nisu cijenili sve dokaze čije je izvođenje ona predlagala. Osim toga, apelantica smatra da je postupak po konkursu proveden nezakonito, odnosno, suprotno odredbama Pravilnika.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje, primijenili materijalno pravo, te ocijenili dokaze. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenim predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da su odluke prvotužene donijete u skladu sa važećim propisima, te su stoga odbili apelantičin tužbeni zahtjev. Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman