Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1535/16 (I. S.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu · čl. 420
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1535/16
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1535/16, rješavajući apelaciju Izete Sarić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Izete Sarić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 101031 12 Rsž od 22.
decembra 2015. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantici Izeti Sarić isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Izete Sarić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 101031 12 Rsž od 22. decembra 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Izeta Sarić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 1. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 101031 12 Rsž od 22. decembra 2015. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od tuženog INZA – Institut zaštite od požara i eksplozije d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 1. do 21. februara 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 18. juna 2009. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tuženog radi neisplaćenih plaća i naknada za topli obrok. Apelantica je u tužbi navela da je bila u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme od 1987. godine do 15. decembra 2008. godine kada je sporazumno raskinula radni odnos radi odlaska u prijevremenu penziju, kao i da joj tuženi nije isplatio naknadu za topli obrok za 2003, 2004. i 2007. godinu, te plaće za period od 1. decembra 2006. godine do 31. augusta 2007. godine. Apelantica je tužbeni zahtjev temeljila na odredbama čl. od 68. do 71. Zakona o radu FBiH, Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), Pravilniku o radu i Ugovoru o radu.
6. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud naredbom od 19. juna 2009. godine pozvao apelanticu da uredi tužbeni zahtjev u odnosu na sporedna potraživanja zakonskih zateznih kamata, s obzirom na to da je tužbeni zahtjev u tom dijelu bio neuredan. Apelantica je postupila po nalogu suda 1. jula 2009. godine.
7. Općinski sud je naredbom od 13. augusta 2009. godine dostavio tužbu tuženom na odgovor. Tuženi je 9. decembra 2009. godine dostavio odgovor na tužbu u kojem je u cijelosti osporio postavljeni tužbeni zahtjev kako u pogledu osnova tako i u pogledu visine tužbenog zahtjeva.
8. Apelantica je podneskom od 20. maja 2010. godine obavijestila Općinski sud da povlači tužbeni zahtjev koji se odnosi na neisplaćene naknade za topli obrok za period od 1. januara 2003. godine do 31. decembra 2004. godine.
9. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 101031 09 P od 14. oktobra 2011. godine obavezan je tuženi da apelantici na ime neisplaćenih plaća za period od 1. decembra 2006. godine do 31. augusta 2007. godine i na ime neisplaćenih naknada za topli obrok za period od 1. januara 2007. godine do 31. decembra 2007. godine isplati iznose pobliže navedene u izreci navedene presude zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom primljeno je na znanje povlačenje dijela tužbenog zahtjeva.
10. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka, između ostalog, utvrdio da je apelantica bila zaposlena kod tuženog, da je prema ugovoru o radu od 13. februara 2008. godine obavljala poslove daktilografa, da joj je u periodu od 1. decembra 2006. godine do 31. decembra 2007. godine izvršen obračun plaće u skladu sa ugovorom o radu i Općim kolektivnim ugovorom, da joj je u periodu od 1. januara 2007. godine do 31. decembra 2007. godine izvršen obračun toplog obroka u skladu sa ugovorom o radu i Općim kolektivnim ugovorom u iznosima pobliže navedenim u obrazloženju presude. Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica bila zaposlena kod tuženog i da joj je radni odnos prestao po osnovu sporazuma radi odlaska u prijevremenu penziju. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelantica u toku dokaznog postupka dokazala kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je apelantica visinu tužbenog zahtjeva dokazala provedenim vještačenjem vještaka finansijske struke. Općinski sud je ukazao na odredbu člana 68. Zakona o radu, kojim je propisano da se plaće zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, dok je članom 69. istog zakona propisano da se kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja, te da poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Pored toga, Općinski sud je ukazao i na odredbu člana 70. Zakona o radu kojim je propisano da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju periodi isplate plaće koji ne mogu biti duži od 30 dana. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je u spornom periodu izvršen obračun plaće u određenom novčanom iznosu pobliže navedenom u obrazloženju presude i da te plaće nisu isplaćene apelantici, Općinski sud je utvrdio da je apelanticin tužbeni zahtjev osnovan u pogledu isplate neisplaćenih plaća.
11. U vezi s dijelom apelanticinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu toplog obroka, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 17. Općeg kolektivnog ugovora kojim je propisano da ukoliko poslodavac ne osigurava ishranu, zaposleniku se isplaćuje naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je u spornom periodu izvršen obračun toplog obroka u određenom iznosu pobliže navedenom u obrazloženju presude i da taj topli obrok nije isplaćen apelantici, Općinski sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev i u tom dijelu osnovan.
12. Iz stanja spisa proizlazi da je tuženi 1. novembra 2011. godine podnio žalbu protiv prvostepene presude.
13. Također, iz stanja spisa proizlazi da je apelantica 13. decembra 2011. godine podnijela odgovor na žalbu tuženog u kojem je, između ostalog, istakla da tuženi razlozima iz žalbe ne dovodi u sumnju odluku suda u pogledu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), primjene materijalnog prava i odluke o troškovima parničnog postupka.
14. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 101031 12 Rsž od 22. decembra 2015. godine žalbu tuženog djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev da joj tuženi isplati na ime neisplaćenih plaća za period od 1. decembra 2006. godine do 31. augusta 2007. godine određeni novčani iznos pobliže naveden u izreci presude, dok je u preostalom dijelu, koji se odnosi na odluku suda o tužbenom zahtjevu za isplatu naknade za topli obrok, žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom žalba tuženog je djelimično uvažena i „prvostepeno rješenje“ preinačeno tako da je tužena dužna apelantici naknaditi troškove parničnog postupka u određenom iznosu pobliže navedenom u izreci presude.
15. Kantonalni sud je naveo da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila isplatu neisplaćenih plaća za period od 1. decembra 2006. godine do 31. augusta 2007. godine (u presudi je očiglednom greškom navedeno „31. augusta 2008. godine“), te da su u skladu s tim provedeni dokazi, i to čitanje ugovora o radu od 13. februara 2008. godine koji su zaključile parnične stranke. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istaknuo da se ugovor o radu ne odnosi na period naznačen u tužbenom zahtjevu koji se odnosi na isplatu neisplaćenih plaća. Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka provedeno finansijsko vještačenje, te da je vještak dao pregled obračuna plaća u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu od 13. februara 2008. godine. Obračun plaće je izvršen shodno navedenom ugovoru o radu od 13. februara 2008. godine, i to odredbi člana 6. tog ugovora kojim je propisano da najniža plaća iznosi 55% od prosječne plaće u FBiH koju utvrdi Vlada Federacije BiH. Kantonalni sud je istaknuo da apelantica u toku prvostepenog postupka nije izvela dokaze na okolnosti da je za period naznačen u tužbi imala zaključen ugovor o radu, iz čega proizlazi da se nalaz vještaka nije mogao temeljiti na zaključenom ugovoru o radu od 13. februara 2008. godine, a koji se primjenjivao tek od 1. februara 2008. godine. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 7. Općeg kolektivnog ugovora kojom je propisano da je osnovna plaća proizvod neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti koje zaposlenik obavlja. Kantonalni sud je naveo da u toku postupka nije utvrđivan koeficijent složenosti poslova koji je apelantica kao zaposlenik obavljala u utuženom periodu. Također, odredbama Općeg kolektivnog ugovora najniža plaća se utvrđuje kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, s tim da bruto satnica sa doprinosima iz plaće, doprinosima na plaću i porezom na plaću ne može biti manja od iznosa naznačenog u odredbi člana 8. Općeg kolektivnog ugovora, odnosno da najniža neto satnica ne može biti manja od iznosa određenog u odredbama tog člana. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je uvažio žalbu tuženog i odbio apelanticin tužbeni zahtjev koji se odnosi na neisplaćene plaće za period od 1. decembra 2006. godine do 31. augusta 2007. godine (u presudi je očiglednom greškom navedeno „31. augusta 2008. godine“).
16. Kantonalni sud je istaknuo da je tuženi neosnovano prigovorio pogrešnoj primjeni materijalnog prava na ime neisplaćene naknadu za topli obrok za period od 1. januara 2007. godine do 31. decembra 2007. godine. Naime, odredbama člana 17. Općeg kolektivnog ugovora navedeno je da ukoliko poslodavac ne osigurava ishranu, zaposleniku se isplaćuje naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Visina neisplaćenog toplog obroka je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se, u suštini, na tvrdnje da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelantica ističe da se u osporenoj presudi Kantonalni sud nije osvrnuo niti dao odgovor na njene žalbene razloge (istaknute u odgovoru na žalbu), čime je povrijedio odredbu člana 221. ZPP (apelantica je očiglednom greškom navela član 211. ZPP). Nadalje, apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na pravnu sigurnost jer je Kantonalni sud odbio njen tužbeni zahtjev, dok je u istovrsnim predmetima s gotovo identičnim pravnim i činjeničnim osnovom zauzeo stav prema kojem je u konačnici usvojen tužbeni zahtjev.
18. Također, apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“, zbog čega potražuje pravičnu naknadu u iznosu od 3.000,00 KM.
b)Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te istakao da je predmetni spis bio obuhvaćen planom rješavanja starih predmeta za 2015. godinu jer je tužba podnesena 18. juna 2009. godine. Kantonalni sud je naveo da mu je predmetni spis dostavljen radi odlučivanja po žalbi 10. februara 2012. godine i da je drugostepena odluka donesena 22. decembra 2015. godine, nakon čega je spis sa odlukom dostavljen Općinskom sudu 3. marta 2016. godine. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istaknuo da je predmetni spis završio u roku određenim navedenim planom, zbog čega smatra da nisu osnovani navodi iz apelacije da je taj sud učinio povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku.
20. Općinski sud je također opisao hronologiju predmetnog postupka, kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te istakao da je u cijelosti postupao u smislu odredbi ZPP, a ocjenjujući hitnost postupka kao i dokaze koji su izvedeni u toku postupka.
21. Tuženi je naveo da je apelacija očigledno neosnovana budući da ne sadrži bilo koji prima facie osnov o povredi Ustavom BiH zaštićenog prava ili slobode, te budući da joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te nije dovoljno potkrijepljena. Također tuženi smatra da je drugostepeni sud, razmatrajući žalbene navode stranaka, donio na zakonu zasnovanu odluku, pa je iz tih razloga apelacija, kao i svi navodi izneseni u njoj, neosnovana.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
23. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 68.
Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Član 69.
Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja.
Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Član 70. stav 1.
Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se periodi isplate plaće, koji ne mogu biti duži od 30 dana.
24. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada. Osnovna plaća je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.
Član 8.
Najniža bruto plaća se utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti, s tim da bruto satnica sa doprinosima iz plaće, doprinosima na plaću i porezom na plaću ne može biti manja od 2,96 KM.
Najniža neto satnica ne može biti manja od 1, 75 KM.
Izuzetno, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, za pojedine subjekte u područjima djelatnosti, mogu se utvrditi uslovi, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice, koja ne može biti niža od 1,25 KM neto.
Najniža neto plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 101031 12 Rsž od 22. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 1. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelantica pobija navedenu presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] a)Suđenje u razumnom roku
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
33. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, ističe da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
34. U odnosu na apelanticine navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatira da je apelantica u predmetnom postupku podnijela tužbu 18. juna 2009. godine i da je postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 22. decembra 2015. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko šest i po godina, od čega je pred prvostepenim sudom trajao dvije godine i tri mjeseca (presuda od 14. oktobra 2011. godine), dok je pred drugostepenim sudom trajao tri godine i 10 mjeseci (presuda od 22. decembra 2015. godine). Pri tome Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku iz radnih odnosa u kojem su sudovi, u skladu sa odredbom člana 420. ZPP, dužni uvijek obraćati posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja. Nakon detaljne analize apelacije koja je predmet razmatranja u ovoj odluci, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u postupku na čiju se dužinu apelantica žali radi o naročito složenim pitanjima (izvedeni su dokazi čitanjem pismene dokumentacije, saslušan je jedan svjedok, te pročitan nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke), niti da je apelantica svojim radnjama doprinijela dužini postupka (postupila po naredbi suda i uredila tužbu u roku od oko deset dana). Osim toga, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa koje tuženi nije isplatio apelantici, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanticu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2385/15 od 11. oktobra 2017. godine, stav 43, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
35. Ustavni sud dalje zapaža da Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio opravdanje za dužinu trajanja postupka, dok je Kantonalni sud, između ostalog, naveo da je predmetni spis bio obuhvaćen planom rješavanja starih predmeta za 2015. godinu jer je tužba podnesena 18. juna 2009. godine. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud apelanticine prigovore usmjerene na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“ smatra opravdanim, jer je postupak koji se po zakonu smatra hitnim trajao oko šest i po godina, pri čemu najveću odgovornost snosi Kantonalni sud pred kojim je žalbeni postupak trajao tri godine i 10 mjeseci, a taj sud za navedeno je dao razloge koji ne mogu utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1360/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 24. i AP 2750/15 od 1. februara 2017. godine, tačka 31, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
36. Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, razmatrao u svojoj odluci broj AP 1062/15 od 10. maja 2017. godine (i druge odluke od 10. maja 2017. godine dostupne na internetskoj stranici: www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
37. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu koji se razmatra ovom odlukom došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je postupak koji se po zakonu smatra hitnim trajao oko šest i po godina, pri čemu najveću odgovornost snosi Kantonalni sud pred kojim je žalbeni postupak trajao tri godine i 10 mjeseci, a taj sud za navedeno je dao razloge koji ne mogu utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.
38. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 1062/15. Iako je u konkretnom predmetu postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud podsjeća da još uvijek postoji problem sistemskog kršenja prava na pravično suđenje zbog prekomjernog trajanja postupaka, te podsjeća na ranije dati nalog relevantnim subjektima za preduzimanje adekvatnih mjera u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa. Iz istih razloga i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima. Pitanje naknade nematerijalne štete
39. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
40. Budući da je u predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da apelantici pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je nesumnjivo pretrpjela zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 500,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj odluci broj AP 1062/15 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenih apelanata tako i u odnosu na sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.
41. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište sudova pred kojima se vodio predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje – primjena prava
42. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je donesena na osnovu proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
43. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
45. Ustavni sud podsjeća da je predmet tužbenog zahtjeva isplata neisplaćenih plaća za period od 1. decembra 2006. godine do 31. augusta 2007. godine i isplate naknada za topli obrok za period od 1. januara 2007. godine do 31. decembra 2007. godine.
46. Također, Ustavni sud podsjeća da je presudom Općinskog suda usvojen apelanticin tužbeni zahtjev i tuženi obavezan da joj na ime neisplaćenih plaća i toplog obroka za sporni period isplati novčane iznose pobliže navedene u izreci prvostepene presude.
47. Nadalje, presudom Kantonalnog suda žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na neisplaćene plaće, dok je u preostalom dijelu, koji se odnosi na odluku suda o tužbenom zahtjevu za isplatu naknade za topli obrok, žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da apelantica u toku prvostepenog postupka nije izvela dokaze na okolnosti da je za period naznačen u tužbi imala zaključen ugovor o radu, iz čega proizlazi da se nalaz vještaka nije mogao temeljiti na zaključenom ugovoru o radu od 13. februara 2008. godine, a koji se primjenjivao tek od 1. februara 2008. godine, te da se nisu mogle primjenjivati ni odredbe Općeg kolektivnog ugovora jer u toku postupka nije utvrđivan koeficijent složenosti poslova koje je apelantica kao zaposlenik obavljala u utuženom periodu. Proizlazi da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda ne slijedi bilo kakva proizvoljnost, odnosno Ustavni sud smatra da je navedeno obrazloženje u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da su apelanticini navodi neosnovani.
48. U vezi sa apelacionim navodima kojima ističe da je drugostepeni sud učinio povredu odredaba člana 221. ZPP, Ustavni sud nalazi da navedene odredbe propisuju da drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Međutim, Ustavni sud uočava da apelantica nije podnosila žalbu protiv prvostepene presude, tako da su ti apelanticini navodi neosnovani.
49. U vezi s prigovorima kojima apelantica ukazuje da je Kantonalni sud odbio njen zahtjev dok je u istovrsnim predmetima sa gotovo identičnim pravnim i činjeničnim osnovom zauzeo suprotan stav prema kojem je u konačnici usvajan tužbeni zahtjev, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim paušalnih navoda o povredi prava na pravnu sigurnost kao segmenta prava na pravično suđenje, nije ponudila bilo kakve argumente i dokaze koji bi pokretali ovo pitanje, tako da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.
50. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je, shodno tome, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelacija neosnovana.
Pravo na imovinu
51. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, pa kako je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
52. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica nije koristila pravo na podnošenje žalbe protiv prvostepene presude, jer je bila zadovoljna ishodom prvostepenog postupka. Međutim, apelantica je imala mogućnost da, u smislu relevantnih odredaba ZPP, dostavi odgovor na žalbu, što je, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije, i učinila. S obzirom na navedeno, okolnost da apelantica nije zadovoljna ishodom predmetnog postupka ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak koji se po zakonu smatra hitnim trajao oko šest i po godina, pri čemu najveću odgovornost snosi Kantonalni sud pred kojim je žalbeni postupak trajao tri godine i 10 mjeseci, a taj sud je za navedeno dao razloge koji ne mogu utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.
54. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da apelacija nije osnovana u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.
55. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenih prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje.
56. Konačno, nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje u okolnostima kada apelantica nije koristila pravo na podnošenje žalbe protiv prvostepene presude jer je bila zadovoljna ishodom prvostepenog postupka, ali je imala mogućnost da u smislu relevantnih odredaba ZPP dostavi odgovor na žalbu, što je i učinila.
57. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman