Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-660/16 (Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanovi JNA
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-660/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-660/16, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, podnesene protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 001524 15 Uvp od 23. decembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvoapelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 11. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 001524 15 Uvp od 23. decembra 2015. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-660/16.
2. Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugoapelantica), koju zastupa direktor Davorin Korać, podnijela je 16. februara 2016. godine apelaciju protiv iste presude Suda BiH. Apelacija je zavedena pod brojem AP-727/16.
3. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu i zasnivaju na gotovo istim apelacionim navodima, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP-660/16 i AP-727/16, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-660/16.
4. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 512-2909-1/1 od 2. septembra 2003. godine potvrđeno je da je Branislav Todorović (u daljnjem tekstu: B.T.) na dan 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik stana u Sarajevu pobliže označenog u izreci navedene odluke (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i određeno je da može da stupi u posjed istog u zakonom određenom roku.
5. Odlukom Komisije broj R-512-2909-1/1-01-241/05 od 14. septembra 2006. godine odbačen je kao nedopušten zahtjev tadašnjeg Federalnog ministarstva odbrane za ponovno razmatranje odluke Komisije broj 512-2909-1/1 od 2. septembra 2003. godine.
6. Odlukom Komisije broj R-512-2909-1/1-01-241-38/07 od 23. novembra 2007. godine usvojen je zahtjev zainteresovanog lica Edina Trklje (u daljnjem tekstu: E.T.) za ponovno razmatranje odluke Komisije broj R-512-2909-1/1-01-241/05 od 14. septembra 2006. godine, navedena odluka je stavljena van snage i odbijen je kao neosnovan zahtjev B.T. za povrat u posjed predmetnog stana.
7. U obrazloženju Odluke je konstatovano da je E.T. u zahtjevu za ponovno razmatranje Odluke Komisije naveo da se B.T. ne smatra izbjeglicom u smislu člana 3.a stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i da je nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van Bosne i Hercegovine, a da je kao dokaze uz svoj zahtjev priložio zaključak o dozvoli izvršenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj: 23/1-372-1576/99 od 6. decembra 2006. godine i Izvod - Naredbu broj 2-22/26 Načelnika personalne uprave Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu od 25. aprila 1992. godine, kojom B.T. prestaje profesionalna služba sa danom 30. septembrom 1992. godine. Komisija je na osnovu priloženih dokaza i stanja u spisu predmeta utvrdila da je B.T. ostao u oružanim snagama druge države poslije 19. maja 1992 godine, zbog čega je zaključila da mu se ne može priznati pravo na povrat u posjed predmetnog stana u smislu odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene.
8. Odlučujući o zahtjevu za ponovno razmatranje Odluke Komisije broj R-512-2909-1/1-01- 241-38/07 od 23. novembra 2007. godine koji je podnio B.T, Komisija je donijela Odluku broj R- 512-2909-1/1-01-241-38-297/08 od 22. decembra 2008. godine kojim je taj zahtjev odbila kao neosnovan.
9. U obrazloženju odluke je navedeno da je u postupku prethodio donošenju pobijane odluke, na temelju priloženih dokaza i stanja u spisu predmeta utvrđeno da je B.T. ostao u oružanim snagama druge države poslije 19. maja 1992.godine, zbog čega mu se ne može priznati pravo na povrat u posjed predmetnog stana u smislu odredbe člana 3.a stav 1. Zakona prestanku primjene. Ukazano je da je odlučeno kao u izreci jer se u spisu predmeta nalazi dokaz - Naredba broj 2-22/26 načelnika Personalne uprave Saveznog sekretarijata za narodnu obranu od 25. aprila 1992.godine, kojom B.T. prestaje profesionalna vojna služba s danom 30. septembrom 1992.godine, a da podnositelj zahtjeva za ponovno razmatranje odluke Komisije nije dostavio nove dokaze.
10. Odlučujući o tužbi koju je B.T. podnio protiv Odluke Komisije broj R-512-2909-1/1-01- 241-38-297/08 od 22. decembra 2008. godine, Sud BiH je donio presudu broj S1 3 U 001524 12 U od 23. jula 2015. godine kojom je odbio tužbu.
11. U obrazloženju presude je navedeno da je u konkretnom slučaju, polazeći od činjenica koje su utvrđene u toku postupka i koje proizlaze iz vjerodostojne dokumentacije nadležnih organa, sa sigurnošću utvrđeno da je B.T. ostao u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine i da nije stekao status izbjeglice u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, pa B.T. neosnovano u tužbi tvrdi da ispunjava uslove za povrat predmetnog stana. Shodno tome, zaključeno je da je Komisija pravilno zaključila da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbama Zakona o prestanku primjene da se B.T. vrati u posjed predmetni stan. Osim toga, Sud BiH je naveo da je na nesumnjiv način utvrdio da je B.T. „u postupku rješavanja stambenog pitanja, dodjelom stana iz stambenog fonda Vojske Jugoslavije“. Naime, istakao je da je uvidom u akt Republike Srbije, Ministarstva odbrane, Sektor za ljudske resurse, Uprava za tradiciju, standard i veterane, broj:83-2/2013 od 4. decembra 2013. godine, sa spiskom lica koja se nalaze na stambenom zbrinjavanju u Ministarstvu odbrane, sa utvrđenim pravom na dodjelu stana ili zajma, koja nemaju konačno riješeno stambeno pitanje, na spisku pod rednim brojem 409. nalazi B.T. Takođe, ocijenjeno je da je ta činjenica od odlučujućeg uticaja na donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari u smislu odredbi člana 3a. Zakona o prestanku primjene, koje su bile predmetom preispitivanja pred Ustavnim sudom, a koji je odlukom U 83/03 utvrdio da član 3.a služi legitimnim ciljevima i da su odredbe iz oba stava navedenog u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Sud BiH je zaključio da je u konkretnoj stvari Komisija pravilno utvrdila činjenično stanje i pravilno primijenila materijalno pravo. Pored toga, pozvao se na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine, obrazloživši da je u tom predmetu aplikacija odbačena jer su pravo aplikanta na vojni stan u Srbiji utvrdili nadležni vojni organi u Srbiji, a kako bi stekao to pravo, on se morao odreći ekvivalentnog prava na njegov prijeratni stan u Sarajevu, pa imajući to u vidu, činjenica da aplikantu još nije bio dodijeljen stan u Srbiji nije od značaja.
13. B.T. je podnio zahtjev za preispitivanje presude broj S1 3 U 001524 12 U od 23. jula 2015. godine, koji je Sud BiH - Apelaciono vijeće (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) presudom broj S1 3 U 001524 15 Uvp od 23. decembra 2015. godine uvažilo, te preinačilo pobijanu presudu tako što je uvažilo tužbu, poništilo odluke Komisije broj R-512-2909-1/1-01-241-38-297/08 od 22. decembra 2008. godine i R-512-2909-1/1-01-241-38/07 od 23. novembra 2007. godine i ostavio na snazi odluku Komisije broj 512-2909-1/1 od 2. septembra 2003. godine.
14. Iz obrazloženja presude proizilazi da su u postupku koji je prethodio donošenju te presude učestvovale i apelantice kao zainteresovana lica i da su dostavile odgovor na zahtjev. U obrazloženju presude je konstatovano da je Sud BiH iz dokaza u spisu izveo pogrešan zaključak o odlučnoj činjenici, odnosno da je pogrešno zaključio da je S.T. stekao stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ. Apelaciono vijeće je dalje, između ostalog, ukazalo da iz stanja spisa proizilazi da je S.T. profesionalna vojna služba prestala sa danom 30. septembrom 1992. godine odnosno da nakon 14. decembra 1995. godine nije ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH, da je uveden u posjed predmetnog stana (zapisnik od 3. aprila 2007. godine) na osnovu Odluke Komisije od 2. septembra 2003. godine i zaključka o dozvoli izvršenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj: 23/1-372-1576/99 od 6. decembra 2006. godine i da se i dalje nalazi u posjedu predmetnog stana. Apelaciono vijeće je ukazalo na praksu Evropskog suda u predmetu Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhhr.gov.ba) i praksu Ustavnog suda u predmetu AP-1011/08. Po shvatanju Apelacionog vijeća, slijedeći praksu Evropskog suda u presudi Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine, trebalo u slučajevima gdje su „apelanti“, koji su ostali u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine: a) nakon napuštanja prijeratnog stana stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu utvrditi da nije došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i tužbe odbiti kao neosnovane; b) nakon napuštanja prijeratnog stana nisu stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu utvrditi da jeste došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i tužbe usvojiti. U vezi sa tim, Apelaciono vijeće je konstatovalo da iz stanja spisa navedene upravne stvari nesumnjivo proizilazi da S.T. nakon napuštanja prijeratnog stana nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravo. Shodno tome je, po shvatanju Apelacionog vijeća, suprotno shvatanju Suda BiH, došlo do kršenja člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega je donesena odluka kao u izreci.
15. Imajući u vidu praksu u predmetu Mago, Apelaciono vijeće je zaključilo da, suprotno shvatanju Suda BiH, Sud ne može odbiti zahtjev za povrat stana samo sa obrazloženjem da je podnosilac zahtjeva ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, bez utvrđenja da je isti učestvovao u sklopu snaga Vojske Jugoslavije u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji BiH, te da je u međuvremenu od napuštanja predmetnog stana iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Apelaciono vijeće je konstatovalo da u spisu predmetne upravne stvari ne postoji ni jedan dokaz da je B.T. dodijeljen na korištenje stan iz vojnostambenog fonda oružanih snaga Republike Srbije odnosno da je stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz istog stambenog fonda JNA ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ. Dalje, konstatovalo je da je Sud BiH svoju odluku zasnovao na aktu Ministarstva odbrane Republike Srbije broj 83-2/2013 od 4. decembra 2013. godine, iz kojeg proizilazi da se u prilogu tog akta dostavlja CD s podacima o stambenom statusu za 458 lica koja se nalaze u bazi podataka, te da se lica na rednom broju od 173 do 415 (bez navođenja imena) nalaze na stambenom zbrinjavanju u Ministarstvu odbrane, sa utvrđenim pravom na dodjelu stana ili zajma, koja nemaju riješeno stambeno pitanje. Istaklo je da je na osnovu navedenog dokaza, odnosno navoda drugoapelantice, Sud BiH prihvatio da se S.T. nalazi na rednom broju 409 navedenog spiska, dostavljenog na CD-u. Zatim, konstatovalo je da su navodi drugoapelantice na okolnosti da je S.T. riješio svoje stambeno pitanje iz sredstava stambenog fonda bivše JNA dovedeni u sumnju navodima S.T, koji tvrdi da nikada nije ni podnio zahtjev za stambeno zbrinjavanje iz stambenog fonda Vojske Srbije, odnosno bivše JNA, te da i ako se njegovo ime nalazi na spisku, da se radi o drugoj osobi. Takođe, konstatovalo je da S.T. osnovano ističe da je Sud BiH počinio povrede odredaba postupka time što mu, kada već nije zakazalo javnu raspravu, nije dostavilo na izjašnjenje navedene dokaze na kojima je zasnovalo svoju presudu. Pored toga, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je u konkretnom slučaju neprihvatljivo pozivanje u osporenoj odluci na odluku Evropskog suda u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine i da je Sud BiH paušalno prihvatio da se S.T. prethodno morao odreći ekvivalentnog prava – stana sa stanarskim pravom u BiH, pozivajući se na stavove Evropskog suda, a da za to nije naveden pravni osnov, niti je bilo čime dokazano da se S.T. zaista odrekao svog prava na stan u BiH, niti da je riješio stambeno pitanje dodjelom stana u zakup na neodređeno vrijeme ili drugo adekvatno pravo iz vojno stambenog fonda Ministarstva odbrane i Vojske Srbije. Apelaciono vijeće je zaključilo da imovina (stan, stanarsko pravo) ne može biti oduzeta prije nego što se „tužitelju“ ponudi adekvatna naknada za tu imovinu.
16. Apelaciono vijeće je dalje istaklo da sve i da je nesporna činjenica da se S.T. nalaz na 409 mjestu na listi lica za stambeno zbrinjavanje, da nije nikakva garancija da će to pravo biti i ostvareno, a da je neizvjesno i kada bi moglo biti ostvareno, posebno kada se ima u vidu da to lice na takvo pravo čeka od 1992. godine. Pri tome, ocijenilo je da bi oduzeti nekome „dom“ sa obrazloženjem da mu je utvrđeno pravo na dodjelu stana prema nekoj listi na kojoj se nalazi navodno na 409. mjestu, značilo povredu osnovnih ljudskih prava. Dalje, ukazalo je da samo utvrđenje prava ne znači ni ostvarenje istog, odnosno da ostvarenje prava u konkretnom slučaju zavisi od mnogo okolnosti i neizvjesnih činjenica (broja lica koja treba stambeno obezbijediti, stanja državnog budžeta, ekonomske moći države i dr.). Apelaciono vijeće je ocijenilo da bi svako drugo tumačenje, osim da je neko stvarno i faktički ostvario drugo adekvatno pravo kao uslov za lišavanje prava na imovinu i dom, značilo kršenje tih prava i bilo bi u suprotnosti sa ranijim odlukama Evropskog suda u istim ili sličnim slučajevima. Osim toga, ukazalo je da je i Zakonom o prestanku primjene propisano kao uslov za povrat “da nije stečeno novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu“, a ne uslov „ da nije priznato pravo na rješavanje stambenog pitanja u budućnosti“.
17. Prvoapelantica tvrdi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica u suštini smatra da su osporenom odlukom proizvoljno primijenjene odredbe član 3.a. Zakona o prestanku primjene i da S.T. nema pravo na povrat u posjed predmetnog stana. U vezi sa tim, apelantica, između ostalog, tvrdi da je Apelaciono vijeće „u potpunosti ignoriralo“ činjenice i dokaze da je S.T. ostao u oružanim snagama izvan teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, kao i da je, kao pripadnik oružanih snaga susjedne države podnio zahtjev za dodjelu stana iz vojnostambenog fonda u Republici Srbiji i da je evidentiran kao lice kojemu je priznato pravo na dodjelu stana iz vojnostambenog fonda oružanih snaga Republike Srbije odnosno da se nalazi na stambenom zbrinjavanju (akt ministarstva odbrane Republike Srbije broj:83-2/2013 od 4. decembra 2013. godine). Dalje, navodi da je navedeni akt Ministarstva odbrane Republike Srbije u saglasnosti sa aktom prijašnjeg Ministarstva odbrane Republike Srpske precizirani broj od 3. marta 2005. godine, a koji Sud BiH nije cijenio. Apelantica navodi da se S.T., da bi se kvalificirao za dodjelu stana na zakup na određeno ili neodređeno vrijeme ili dodjelu stambenog zajma u Srbiji, prethodno morao odreći ekvivalentnog prava, stana sa stanarskim pravom u BiH, i u vezi sa tim se poziva na praksu Evropskog suda u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine, za koju smatra da je trebala biti primijenjena u konkretnom slučaju.
18. Drugoapelatica takođe tvrdi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U prilog svojim tvrdnjama o povredi naprijed navedenih prava, drugoapelantica u suštini iznosi iste tvrdnje kao i prvoapelantica.
19. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
21. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
22. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da iz prakse Ustavnog suda, između ostalog, u predmetima AP-1011/08 (Odluka o dopustivosti i meritumu AP-1011/08 od 23. novembra 2012. godine, „Službenom glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) i AP-1205/08 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 25. maja 2012. godine) proizilazi da je Ustavni sud već razmatrao apelacije fizičkih lica koje su se odnosile na pitanje povrata „vojnih“ stanova, a koja lica su imala različit status na tim stanovima odnosno koja su ili imala pravno obavezujući ugovor o otkupu nepokretnosti stana iz fonda bivšeg SSNO ili su na tim stanovima imali stanarska prava, pri čemu je, po pravilu nalazio povrede njihovog prava na imovinu u smislu kršenja principa proporcionalnosti miješanja u to pravo.
23. Međutim, suprotno navedenom, u konkretnom predmetu se ne radi o apelacijama fizičkih lica već o apelaciji prvoapelantice i drugoapelantice koje predstavljaju organe javne vlasti. Pored toga Ustavni sud zapaža da je za ovaj predmet, u odnosu na one koji su razmatrani u naprijed navedenim odlukama, specifično i to što se u konkretnom slučaju radi o vojnom stanu u čiji posjed je uveden, od strane nadležnog stambenog organa - Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, prijeratni nosilac stanarskog prava B.T. i da se nalazi u posjedu predmetnog stana od 3. aprila 2007. godine na temelju, kako je to konstatovano u osporenoj odluci, Odluke Komisije od 2. septembra 2003. godine pred kojom je tražio povrat u posjed predmetnog stana.
24. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da je Apelaciono vijeće osporenu odluku kojom je ostavljena na snazi Odluka Komisije od 2. septembra 2003. godine (a kojom je određeno da B.T. može da se vrati u posjed predmetnog stana) donijelo pozivajući se na praksu Evropskog suda u predmetu Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine). U tom predmetu, kako to proizilazi iz navedene presude Evropskog suda, taj sud je razmatrao aplikacije dvije kategorije aplikanata koji su bili nosioci stanarskih prava na tzv „vojnim stanovima“. Prva kategorija su bili aplikanti za koje je utvrđeno da su im dodijeljena prava zakupa neograničenog trajanja na stanove u Srbiji ili Crnoj Gori odnosno da im je odobren hipotekarni krediti za otkup stana u Srbiji, a prethodno su se odrekli stanarskog prava na svoje prijeratne stanove, a u odnosu na koje je Evropski sud zaključio da nije bilo povrede prava na imovinu. Druga kategorija su bili aplikanti za koje nije utvrđeno da su postojale naprijed navedene činjenice i u odnosu na koje je Evropski sud utvrdio povredu prava na imovinu dosudivši tim aplikantima, koji su se izričito složili da prihvate naknadu umjesto povrata stana, naknadu u iznosu tadašnje vrijednosti stana. Pri tome, Evropski sud je zaključio da je miješanje u pravo na imovinu u slučaju kada su prava tih aplikanata na povrat stana bila otkazana u skladu sa članom 3a. Zakona o prestanku primjene bilo zakonito cijeneći pri tome i činjenicu da je Ustavni sud svojom odlukom proglasio ustavnim navedenim član (presuda Mago, stav 97). Međutim, Evropski sud je zaključio da je došlo do povrede prava na imovinu jer nisu postojali dokazi ili bilo kakve naznake da su aplikanti, a koji su lišeni svojih posjeda isključivo zbog njihove službe u Vojsci Jugoslavije, tokom rata u BiH učestvovali u sklopu snaga Vojske Jugoslavije u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji BiH (presuda Mago stav 103).
25. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta , Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće dalo jasne, detaljne i argumentovane razloge za svoj zaključak da je praksa iz tog predmeta primjenjiva u konkretnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće, suprotno apelanticinom mišljenju, dalo jasne i argumentovane razloge za svoj zaključak da je u konkretnom slučaju odlučna činjenica da B.T. nije stekao stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ i da je Sud BiH izveo pogrešan zaključak o toj odlučnoj činjenici. Ustavni sud nadalje zapaža da je Apelaciono vijeće, pri tome, suprotno navodima apelantica, cijenilo akt ministarstva odbrane Republike Srbije broj:83-2/2013 od 4. decembra 2013. godine i da je dalo jasne i argumentovane razloge zašto isti ne može dovesti do drugačije odluke u konkretnom slučaju. Osim toga, u vezi sa navodima apelantica da je taj akt u saglasnosti sa aktom prijašnjeg Ministarstva odbrane Republike Srpske precizirani broj od 3. marta 2005. godine, a koji Sud BiH nije cijenio, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi da je taj akt Ministarstva odbrane Republike Srpske uopšte predložen i izveden kao dokaz u predmetnom postupku. Takođe, Ustavni sud ukazuje i da iz odredbe stava 2. člana 3.a Zakona o prestanku primjene proizilazi da pravo na povrat stana nema lice koje je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ steklo novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Dakle, iz navedene odredbe ne proizilazi da pravo na povrat stana nema lice koje je samo podnijelo zahtjev za dodjelu takvog prava, a koje to pravo još nije ostvarilo, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, kako je to zaključilo i Apelaciono vijeće u osporenoj odluci. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz presude Mago (stav 103. u vezi sa stavom 46.) proizilazi da je u odnosu na aplikanta Vasu Krstevskog utvrđena povreda prava na imovinu te je konstatirano da je postupak dodjele stana u Srbiji prekinut zbog toga što se on nije odrekao svog stanarskog prava u BiH (u Mostaru). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće dalo i detaljno i argumentovano obrazloženje za svoj zaključak da je u konkretnom slučaju pogrešno pozivanje na praksu iz odluke Evropskog suda u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine (vidi mutatis mutandis Odluka Ustavnog suda AP- 5521/15 od 20. decembra 2017. godine, točka 20.) Takođe, Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi da su apelantice u postupku koji je okončan osporenom odlukom, niti u postupku pred Ustavnim sudom, uopšte tvrdile da je B.T. tokom rata u BiH učestvovao u sklopu snaga Vojske Jugoslavije u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji BiH, niti da su o tome priloženi bilo kakvi dokazi. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je slična činjenična i pravna pitanja već razmatrao u predmetima br. AP-5189/15 i AP-5521/15 u kojem je odbio apelacije apelantica odnosno odbacio kao nedopuštenu apelaciju prvoapelantice zbog toga što je prima facie neosnovana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i merutumu AP-5189/15 od 31. maja 2018. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-5521/15 od 20. decembra 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranim odlukama Ustavni sud se bavio pitanjem navodnih povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelantica odnosno prvoapelantice u situacijama kada je konačnom odlukom Suda BiH u konačnici fizičkim licima (nositeljima prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšom SSNO) omogućeno vraćanje u posjed predmetnog stana na temelju odluke Komisije. Dakle, shodno svemu navedenom i imajući vidu navedenu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće dalo jasne i logične razloge za svoju odluku u kojima, nasuprot mišljenju apelantica, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da apelantice vezano za osporenu odluku nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati, te da su navodi apelantica o povredi ovih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević