Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1929/18 (R. Y. i Z.Y.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Oduzimanje imovine
- Porez
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1929/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-1929/18, rješavajući apelaciju R. Y. i Z. Y., na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli R. Y.
i Z. Y. protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 024034 17 Gž od 24. januara 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli R. Y.
i Z. Y. protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 024034 17 Gž od 24. januara 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
1. R. Y. i Z.Y. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 29. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenje Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 I 024034 17 Gž od 24. januara 2018. godine. Također, apelanti su tražili od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će odgoditi izvršenje određeno Rješenjima Suda BiH br. S1 3 I 024034 17 I od 11. septembra 2017. godine i S1 3 I 02034 17 Gž od 24. januara 2018. godine, do okončanja postupka, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata (kao izvršenika) podnesena protiv rješenja o izvršenju kojim je određeno izvršenje na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Suda BiH broj S1 2 K 010148 12 K od 10. januara 2013. godine, te pravosnažnog i izvršnog Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 010148 12 K od 12. januara 2015. godine, radi prinudne naplate protivpravno stečene imovinske koristi u iznosu od 12.869,79 KM i troškova krivičnog postupka u iznosima od po 500,50 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je Zakonom o izvršnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 18/03) propisano da dužnik može izjaviti žalbu protiv rješenja samo iz razloga navedenih u odredbi člana 41. stav 2. tač. 1.-11. tog zakona. Nadalje, da u tom slučaju, ako postoje sporne činjenice koje se odnose na razloge navedene u odredbi člana 41. navedenog zakona, Sud BiH odlučuje o žalbi dužnika primjenom člana 43. pomenutog zakona. S druge strane, istaknuto je da ako dužnik žalbom pobija rješenje o izvršenju iz drugih razloga, tada Sud BiH može uvažiti žalbu dužnika samo ako dužnik u žalbi ili nakon što mu je dostavljen odgovor povjeritelja na žalbu, dokaže osnovanost razloga žalbe. U vezi s tim je konstatovano da u konkretnom slučaju apelanti navode da je preduzeće „Yazar“ d.o.o. Brčko izvršilo uplatu iznosa od 12.869,79 KM, te su kao dokaz dostavili uvjerenje Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, Regionalni centar Tuzla od 25. septembra 2017. godine, kojim se potvrđuje da „Yazar“ d.o.o. Brčko nema dospjelih, a neizmirenih obaveza po osnovu indirektnih poreza. Međutim, Sud BiH je ocijenio da navedeno uvjerenje, kao i navodi istaknuti u žalbi, ne mogu uticati na drugačiju odluku u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, navedeno je da se Presudom Suda BiH od S1 2 K 010148 12 K od 10. januara 2013. godine, od apelanata oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, i to iznos od 12.869,79 KM, te su apelanti obavezani da taj iznos uplate u roku od šest mjeseci od pravosnažnosti presude. Budući da je navedena presuda postala pravosnažna 22. maja 2013. godine, a apelanti do dana pokretanja izvršnog postupka, 7. decembra 2016. godine, nisu izvršili uplatu navedenih sredstava, te ni uz žalbu nisu dostavili dokaz o uplati tih sredstava, to je Sud BiH žalbu odbio kao neosnovanu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da Sud BiH u konkretnom slučaju nije mogao odrediti izvršenje protiv apelanata, jer su oni putem svog preduzeća „Yazar“ d.o.o. Brčko izvršili uplatu iznosa od 12.869,79 KM, na koji način je potraživanje prestalo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelanti imaju svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine člana i člana 6. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
7. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o žalbi apelanata podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražitelj izvršenja protiv apelanata, na osnovu pravosnažne sudske odluke. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanata», već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv rješenja o izvršenju, a koje navode je razmotrio Sud BiH prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman