Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1016/16 (J. M.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1016/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1016/16, rješavajući apelaciju Jelene Marković i Svjetlane Markanović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Jelene Marković i Svjetlane Markanović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kojem je donesena Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 177103 14 Gž od 22. decembra 2015. godine i Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 177103 16 Rev od 20. aprila 2016. godine.

Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantkinjama Jeleni Marković i Svjetlani Markanović u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke solidarno isplati ukupan iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantkinjama Jeleni Marković i Svjetlani Markanović zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Jelene Marković i Svjetlane Markanović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 177103 14 Gž od 22. decembra 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jelena Marković (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja) i Svjetlana Markanović (u daljnjem tekstu: drugoapelantkinja) iz Banje Luke, koje zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnijele su 4. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 177103 14 Gž od 22. decembra 2015. godine, te zbog dužine trajanja postupka.

2. Prvoapelantkinja i drugoapelantkinja su 10. juna 2016. godine dopunile apelaciju. U dopuni apelacije su kao osporenu odluku navele Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 177103 16 Rev od 20. aprila 2016. godine. Takođe su istakle i navod o dužini trajanja postupka pred tim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske – Sjedište zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao pravnog zastupnika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je u periodu od 5. do 29. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Takođe, od Osnovnog suda je traženo da dostavi dostavnicu o uručenju osporene presude Okružnog suda prvoapelantkinji i drugoapelantkinji, koji nije postupio po traženom.

5. Okružni sud, Osnovni sud i Pravobranilaštvo su u periodu od 9. do 14. marta 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda prvoapelantkinje i drugoapelantkinje, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Prvoapelantkinja i drugoapelantkinja su 22. juna 1999. godine podnijele tužbu protiv tužene radi naknade nematerijalne štete koju su pretrpjele zbog smrti bliskog lica – Marka Markovića (prvoapelantkinjin suprug i drugoapelantkinjin otac; u daljnjem tekstu: prednik prvoapelantkinje i drugoapelantkinje). U tužbi su navele da se njihov prednik tokom boravka u Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) teško razbolio i da se od 1995. godine (kada je bolest dijagnosticirana) redovno liječio, ali da su nastale komplikacije uslijed kojih je preminuo 1996. godine. U vezi s tim je u tužbi navedeno da je tužena odgovorna za štetu koju su prvoapelantkinja i drugoapelantkinja pretrpjele po osnovu smrti supruga, odnosno oca.

8. Osnovni sud je 8. decembra 2005. godine dostavio spis predmeta nadležnom Pravobranilaštvu saglasno Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete).

9. Pravobranilaštvo je 20. septembra 2013. godine vratilo Osnovnom sudu spis predmeta na daljnje postupanje.

10. Ročište za glavnu raspravu pred Osnovnim sudom je održano 22. septembra 2014. godine.

11. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 177103 13 P od 22. oktobra 2014. godine predmetni tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

12. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je među parničnim strankama sporna uzročno-posljedična veza između boravka prednika prvoapelantkinje i drugoapelantkinje u VRS sa nastankom oboljenja (tuberkuloze), te smrtnog ishoda. Na ove okolnosti prvoapelantkinja i drugoapelantkinja su predložile vještačenje vještaka medicinske struke dr Željka Karana (dr medicine specijalista sudske medicine i dr medicinskih nauka, kako stoji u Registru sudskih vještaka Republike Srpske), koji je iznio svoje mišljenje u predmetnoj pravnoj stvari, a na osnovu konstatovane dokumentacije. Navedeni vještak je iznio mišljenje da u konkretnom slučaju ne postoji uzročno-posljedična veza između oboljenja kod prednika prvoapelantkinje i drugoapelantkinje i njegovog boravka u VRS. Takođe se izjasnio da je bolest manifestovana 1995. godine, ali da vrijeme kada je, gdje i pod kojim okolnostima prednik prvoapelantkinje i drugoapelantkinje došao u kontakt sa uzročnikom tuberkuloze nije moguće konkretno utvrditi imajući u vidu činjenicu da predmetna bolest može biti latentna veoma dug vremenski period. S maksimalnim stepenom sigurnosti, vještak je istakao da se može zaključiti da zaraza bacilom tuberkuloze nije nastala u vezi s ratnim dejstvima, odnosno nije u vezi sa vojnim angažmanom u konkretnom slučaju. Zatim je vještak naveo da je zbog boravka u oružanim snagama (zbog navedenih razloga) moglo doći do pogoršanja stanja, odnosno da je to moglo doprinijeti razvoju tuberkuloznog procesa (latentni – manifestni oblik), ali da se to ne može smatrati uzročnikom predmetnog oboljenja u smislu navedenog. Osnovni sud je naveo da se vještačenje određuje u situacijama kada sud ne posjeduje stručno znanje iz određene oblasti u smislu člana 147 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je navedeni vještak iznio svoje mišljenje i zaključak na bazi stručne ocjene utvrđenih činjenica (iz priložene medicinske dokumentacije), nauke i ocjenjujući praktično iskustvo, kako je to i sam naveo, a sud je mišljenje vještaka ocijenio u odnosu na ostale izvedene dokaze.

13. Dalje je Osnovni sud istakao da je prema odredbama materijalnog prava teret dokazivanja prouzrokovane štete na oštećenom, dok je teret oslobađanja od odgovornosti na štetniku. Tačno je da je tužena odgovorna po principu objektivne odgovornosti. Međutim, prema odredbi člana 177 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), imaoca oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog drugog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo izbjeći ili otkloniti. U konkretnom slučaju, vještak se izjasnio o uzročno-posljedičnoj vezi između oboljenja (tuberkuloze) kod prednika prvoapelantkinje i drugoapelantkinje i njegovog boravka u VRS, kao i o uzroku nastanka, te pogoršanju oboljenja (faktorima koje je vještak naveo) koji su mogli doprinijeti promjeni forme bolesti, tj. iz latentnog da pređe u manifestni oblik, ali da se radi o faktorima pogoršanja bolesti koji se ne mogu smatrati uzrokom nastanka predmetnog oboljenja. Naime, svaka šteta ne mora uvijek biti izvor obligacije na osnovu koje za jedno lice nastaje obaveza, a za drugo pravo potraživanja naknade štete. Da bi postojala odgovornost i obaveza za naknadu štete, potrebno je ne samo da je neko lice pretrpi već da se ostvare i ostale zakonske pretpostavke (postojanje subjektivne ili objektivne odgovornosti za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između te radnje i nastale štete...). Kod odlučivanja o naknadi štete treba utvrditi da je štetu za koju se traži naknada uzrokovalo lice od kojeg se traži naknada, tj. da postoji uzročna veza između (u konkretnom slučaju) radnje tužene i oboljenja prednika prvoapelantkinje i drugoapelantkinje, odnosno smrtnog ishoda.

14. Nadalje, Osnovni sud je naveo da su prvoapelantkinja i drugoapelantkinja priložile dokaze iz kojih je sud utvrdio da je prvoapelantkinji i dalje priznat status porodice poginulog borca sa pravom na porodičnu invalidninu. U smislu ovih izvedenih dokaza, te utvrđenih činjenica, Osnovni sud je naveo da, prema odredbi člana 59 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida, porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 46/04 i 20/07), porodična invalidnina predstavlja novčanu naknadu koju ostvaruju članovi porodice poginulog borca, odnosno umrlog vojnog invalida, po osnovu smrti tih lica. Tim zakonom su propisani uslovi pod kojima članovi porodice stiču pravo na porodičnu invalidninu. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da naknada nematerijalne štete, kao i porodična invalidnina, potiču iz istog štetnog događaja, međutim, pravni osnovi ovih naknada su različiti.

15. Ocjenjujući prethodno navedeno, te dokaze koje su izvele prvoapelantkinja i drugoapelantkinja, Osnovni sud je naveo da je odbio predmetni tužbeni zahtjev u smislu odredbe člana 177 stav 2 ZOO-a u vezi sa čl. 7 i 123 ZPP.

16. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 177103 14 Gž od 22. decembra 2015. godine odbijena je žalba prvoapelantkinje i drugoapelantkinje i potvrđena prvostepena presuda.

17. U obrazloženju presude Okružni sud je prvenstveno ukazao na činjenice utvrđene pred prvostepenim sudom, tj. da je, između ostalog, predniku prvoapelantkinje i drugoapelantkinje početkom 1995. godine dijagnosticirana plućna tuberkuloza od koje se liječio, ali da je preminuo 8. novembra 1996. godine. S obzirom na činjenična utvrđenja prvostepenog suda, Okružni sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 173, 174 i 177 ZOO-a, smatrajući, u smislu navedenih zakonskih odredbi, da je prvostepeni sud prilikom osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva prvenstveno ocijenio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke dr Željka Karana, ali je imao u vidu i ostale dokaze koje su predložili prvoapelantkinja i drugoapelantkinja i tužena. U tom smislu je Okružni sud ukazao da, prema nalazu i mišljenju navedenog vještaka, zaraza bacilom tuberkuloze nije nastala u vezi sa ratnim dejstvima, odnosno nije u vezi sa vojnim angažmanom prednika prvoapelantkinje i drugoapelantkinje i da ne postoji raspoloživ i nesporan podatak da je tokom svog vojnog angažmana bio u intenzivnom i neposrednom kontaktu sa licima oboljelim od aktivne tuberkuloze. Bolest se ispoljila za vrijeme njegovog boravka u oružanim snagama, jer je boravak u okolnostima rata, intenzivnog napora, opšte iscrpljenosti i slabljenja imuniteta mogao doprinijeti pogoršanju opšteg zdravstvenog stanja i razvoju tuberkuloznog procesa, koji je iz latentnog prešao u manifestni oblik. Na okolnosti da je njihov prednik bio zdrav prije odlaska na vojnu službu, prvoapelantkinja i drugoapelantkinja su izvodile kao dokaz medicinsku dokumentaciju koju je sačinio Kliničko-medicinski centar Banja Luka u periodu od 1970. do 1999. godine, kao i knjižicu dobrovoljnog davaoca krvi za svog prednika. U vezi s tim, prvoapelantkinja i drugoapelantkinja osporavaju navod vještaka vezan za trajanje perioda inkubacije i ukazuju na to da je vještak konstatovao da je njihov prednik, s obzirom na to da nije rađena obdukcija, mogao umrijeti zbog drugog razloga, npr. srčanog ili moždanog udara, pa slijedi da se nije ni mogao izjasniti o smrti njihovog prednika.

18. S obzirom na navedeno, Okružni sud je naveo da prvoapelantkinja i drugoapelantkinja gube iz vida da iz sprovedenih dokaza zaista ne proizlazi kao nesporan i dokazan zaključak da se njihov prednik u ratu zarazio virusom tuberkuloze. Naime, imajući u vidu prirodu te bolesti (dugotrajnost latentnog oblika, uticaj životnih prilika i individualna sklonost ka razvoju bolesti u manifestovani oblik, a najprije način prenošenja) i sadržaj i zaključak nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, Okružni sud je istakao da bolest prednika prvoapelantkinje i drugoapelantkinje nije uzročno-posljedično vezana za vršenje vojne službe, odnosno njegovo učešće u ratu, posebno kod činjenice da se navedena bolest prenosi kapljičnim putem, vazduhom, pa imajući u vidu stanje na ratištu i koncentraciju ljudi na takvim mjestima, prednik prvoapelantkinje i drugoapelantkinje nikako ne bi mogao biti jedini oboljeli od ove bolesti, nego bi se ona morala manifestovati i kod njegovih saboraca ili barem na većem broju ljudi koji su boravili na istom području i u istim uslovima za vrijeme službe u VRS. Pored toga, Okružni sud je istakao da je u nalazu vještaka navedeno da se s maksimalnim stepenom sigurnosti može zaključiti da pacijentova zaraza bacilom tuberkuloze nije nastala u vezi sa ratnim dejstvima, odnosno nije u vezi sa njegovim vojnim angažmanom. Pored toga, u nalazu je navedeno da bolest može biti latentna veoma dug period, odnosno da od momenta zaraze do momenta pojavljivanja simptoma bolesti može proći jako dug period. S obzirom na ove okolnosti, Okružni sud je ukazao da prvoapelantkinja i drugoapelantkinja nisu izvodile nikakve dokaze u smislu odredbe člana 7 i člana 123 stav 1 ZPP. Prema tome, a imajući u vidu sadržaj nalaza vještaka medicinske struke i odredbu člana 147 ZPP, Okružni sud je naveo da se može zaključiti da je pravilan zaključak prvostepenog suda da prvoapelantkinja i drugoapelantkinja nisu dokazale postojanje uzročno-posljedične veze između vršenja vojne službe i nastale štete. Ovaj nedostatak ne može se otkloniti prostom njihovom tvrdnjom da je njihov prednik do stupanja u vojnu službu bio dobrog zdravstvenog stanja, niti ukazivanjem na sadržaj rješenja donesenih u upravnom postupku ostvarivanja prava po osnovu smrti pokojnika pri činjenici da predmet dokazivanja predstavlja tvrdnja da je prednik prvoapelantkinje i drugoapelantkinje obolio u ratu i da je zbog toga umro.

19. Nadalje, u odnosu na žalbeni navod da je prvostepeni sud trebao usvojiti zahtjev prvoapelantkinje i drugoapelantkinje za određivanje dopunskog vještačenja zbog toga što navedeni vještak medicinske struke nije odgovarajuće specijalizacije (pulmolog), te da se posljedično nije mogao ni izjasniti o uzroku smrti prednika prvoapelantkinje i drugoapelantkinje, a time ni o tome da li postoji uzročno-posljedična veza između oboljenja i učešća u VRS, Okružni sud je naveo da navedeno nije od uticaja na drugačije odlučivanje tog suda. Ovo prvenstveno iz razloga što je nalaz vještaka jasan i potpun i detaljno obrazložen, pa nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 155 stav 2 ZPP. Takođe treba imati u vidu da su prvoapelantkinja i drugoapelantkinja same predložile vještaka. To što nisu bile zadovoljne rezultatima vještačenja iznesenim u nalazu i mišljenju ne predstavlja osnov za promjenu vještaka u nekom postupku i posljedično određivanje novog vještačenja. Takođe, i žalbeni navodi da vještak nije utvrdio uzrok smrti prednika prvoapelantkinje i drugoapelantkinje nisu osnovani, jer je shodno navedenom pravno bitna činjenica da li je uzrok njegove smrti oboljenje od tuberkuloze u direktnoj vezi sa njegovim služenjem u VRS, kako se to navodi u činjeničnom opisu tužbe, a što one nisu uspjele dokazati u toku ovog parničnog postupka. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud valjano interpretirao sve izvedene dokaze, dajući njihovu ocjenu u smislu odredbe člana 8 ZPP, dovodeći ih u vezu sa utvrđenim činjeničnim stanjem i pravilno zaključio da tužena nije odgovorna za smrt prednika prvoapelantkinje i drugoapelantkinje, zbog čega je postavljeni tužbeni zahtjev za naknadu štete odbijen.

20. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 177103 16 Rev od 20. aprila 2016. godine odbačena je kao nedozvoljena revizija prvoapelantkinje i drugoapelantkinje izjavljena protiv drugostepene presude.

21. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je prvenstveno istakao da je revizija nedozvoljena zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa u smislu odredbe člana 237 stav 2 ZPP, budući da u konkretnom slučaju nijedan od iznosa koji prvoapelantkinja i drugoapelantkinja traže kao formalni suparničari (10.000 KM i 13.000,00 KM) ne prelazi iznos od 30.000,00 KM. Dalje je Vrhovni sud istakao da su prvoapelantkinja i drugoapelantkinja u reviziji stavile prijedlog da sud dozvoli reviziju u smislu odredaba člana 237 stav 3 ZPP, ali da nisu u smislu stava 4 navedenog člana Zakona jasno naznačile pravno pitanje zbog kojeg su izjavile reviziju uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava, koji se na njega odnose, te izložile razloge zbog kojih smatraju da je to pitanje važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja primjenom odredbi člana 247 st. 4 i 5, a u vezi sa članom 237 st. 2, 3 i 4 ZPP. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Prvoapelantkinja i drugoapelantkinja smatraju da im je osporenim odlukama Okružnog suda i Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Naime, povredu navedenih prava prvoapelantkinja i drugoapelantkinja prije svega vide u zaključku prvostepenog i drugostepenog suda da u ovoj pravnoj stvari izvedenim dokazima nije dokazana uzročno-posljedična veza između oboljenja, odnosno smrti njihovog prednika i vršenja vojne službe. U vezi s tim su navele da nije sporno da su one predložile vještaka dr Željka Karana, ali da je vještačenje urađeno subjektivno i da nije ocijenjena sva medicinska dokumentacija, te da je nalaz i mišljenje navedenog vještaka bio u kontradiktornosti sa svim materijalnim dokazima. Po ocjeni prvoapelantkinje i drugoapelantkinje, propustom suda da odredi dopunsko vještačenje činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno i strankama onemogućeno da raspravljaju pred sudom. Pri tome, prvoapelantkinja i drugoapelantkinja ukazuju da je Okružni sud donio osporenu odluku površno i bez obrazloženja, na koji način je povrijedio njihovo pravo na obrazloženju sudsku odluku.

23. Takođe, prvoapelantkinja i drugoapelantkinja smatraju da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao neopravdano dugo, čime im je povrijeđeno njihovo pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje.

24. Slijedom navedenog, prvoapelantkinja i drugoapelantkinja predlažu Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, utvrdi povrede prava na koja su se pozvale, kao i da obaveže Bosnu i Hercegovinu i Republiku Srpsku da im isplate 5.000,00 KM kao kompenzaciju zbog donošenja nezakonitih odluka i povrede prava na suđenje u razumnom roku.

25. Prvoapelantkinja i drugoapelantkinja su takođe tražile da Ustavni sud naredi Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj da im isplate troškove postupka pred Ustavnim sudom u koje su uračunati i troškovi sastavljanja predmetne apelacije u iznosu od 3.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

26. Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi apelacije, te da je prvoapelantkinji i drugoapelantkinji omogućeno raspravljanje pred sudom u skladu sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom, ZPP i materijalnopravnim propisima koji se primjenjuju u predmetnoj pravnoj stvari, a što je sve obrazloženo osporenom odlukom tog suda. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbaci ili odbije.

27. Osnovni sud je prvenstveno opisao hronološki tok postupka, kako je to navedeno u činjeničnom dijelu odluke, u kontekstu navoda apelacije u vezi s dužinom trajanja predmetnog postupka. Dalje je u odgovoru Osnovnog suda postupajuća sudija istakla da je predmet zadužila 20. septembra 2013. godine (kada je Osnovnom sudu spis predmeta vraćen iz Pravobranilaštva), te da je predmet bio u fazi da ni predmetna tužba nije bila dostavljena na odgovor, nakon čega je ona postupila u skladu sa ZPP. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da predmetni postupak pred tim sudom nije okončan u razumnom roku iz objektivnih razloga. U tom smislu je Osnovni sud naveo da je imao ogromne zaostatke starih predmeta iz ranijeg perioda (1999. godine i ranije tzv. ratne štete), a u periodu od 2007. i 2008. godine je sud zaprimio veliki broj predmeta od 12.000 do 15.000 koji su, takođe, vezani za naknadu štete koja je proistekla iz ratnog perioda. Iz navedenog razloga (ogromnog broja predmeta) u septembru 2009. godine je formiran referat „ratne štete“ gdje su postupajuće sudije zadužile po 3.600 predmeta i više. Predmeti su rađeni po starosti inicijalnog akta (odnosno hronologiji zavođenja). S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zamolio Ustavni sud da ima u vidu istaknute okolnosti (zbog kojih postupak nije okončan u razumnom roku) prilikom odlučivanja kako o osnovanosti navoda iz apelacije tako i o eventualnoj visini naknade štete.

28. Pravobranilaštvo je navelo da su presude Osnovnog suda i Okružnog suda donesene u skladu sa članom 376 ZOO-a, te da prvoapelantkinja i drugoapelantkinja nisu dokazale uzročno-posljedičnu vezu između boravka njihovog prednika u VRS i nastanka njegovog oboljenja, te smrtnog ishoda. Pravobranilaštvo je istaklo da se boravak prednika prvoapelantkinje i drugoapelantkinje u VRS ne može smatrati uzrokom oboljenja, već samo eventualnim pogoršanjem oboljenja jer ne mora svaka šteta biti izvor obligacije na osnovu koje za jedno lice nastaje obaveza, a za drugo lice pravo potraživanja naknade štete. S obzirom na navedeno, Pravobranilaštvo je predložilo Ustavnom sudu da odbije predmetnu apelaciju i potvrdi stavove iz prvostepene odluke i osporene drugostepene odluke. V.Relevantni propisi

29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. od 17/93 do 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Član 174.

Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

Član 177. st. 1. i 2.

1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti.

2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

30. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123. stav 1.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Član 147.

Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Član 155. stav 2.

2) Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja.

Član 237. st. 2, 3. i 4.

2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.

3) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude, ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:

(1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvatanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, (2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno s tim shvatanjem, (3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uslovljene novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava – trebalo da se preispita sudska praksa.

4) U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Član 247. stav 4.

4) Reviziju iz člana 237. stav 3. ovog zakona sud će rješenjem odbaciti kao nedopuštenu i ako u reviziji ne bude naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se podnosi, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava, koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnosilac smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost apelacije u odnosu na pravo na „donošenje odluke u razumnom roku“

33. U skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

34. S obzirom na ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je apelacija dopustiva iako u momentu podnošenja apelacije postupak nije bio okončan (o reviziji kao pravnom lijeku naknadno odlučeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 177103 16 Rev od 20. aprila 2016. godine), budući da apelacija ukazuje na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Dopustivost apelacije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje – primjena prava, te ostala prava

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su prvoapelantkinja i drugoapelantkinja izjavile reviziju Vrhovnom sudu protiv osporene drugostepene odluke Okružnog suda broj 71 0 P 177103 14 Gž od 22. decembra 2015. godine. S obzirom na to da je njihova revizija odbačena iz formalnih razloga, slijedi da je konačna odluka u ovoj pravnoj stvari navedena presuda Okružnog suda od 22. decembra 2015. godine protiv koje je apelacija prvobitno i podnesena. Na traženje Ustavnog suda, Osnovni sud nije dostavio dostavnicu o uručenju osporene presude prvoapelantkinji i drugoapelantkinji, dok su one u apelaciji navele da im je osporena drugostepena odluka dostavljena 4. januara 2016. godine. Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju prvoapelantkinji i drugoapelantkinji osporene presude Okružnog suda od 22. decembra 2015. godine, a imajući u vidu da ova presuda predstavlja konačnu odluku protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud je zaključio da će pri ocijeni blagovremenosti podnošenja apelacije prihvatiti navod prvoapelantkinje i drugoapelantkinje da im je osporena presuda Okružnog suda dostavljena 4. januara 2016. godine jer im se ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude. S obzirom na to da je apelacija podnesena 4. marta 2016. godine, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Prvoapelantkinja i drugoapelantkinja smatraju da im je osporenom odlukom Okružnog suda, kao i zbog dužine trajanja postupka u cjelini, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

39. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

a) U odnosu na „donošenje odluke u razumnom roku“

40. U odnosu na navode prvoapelantkinje i drugoapelantkinje o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatuje da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 22. juna 1999. godine, a da je odluka o posljednjem pravnom lijeku (protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 177103 14 Gž od 22. decembra 2015. godine kao konačne odluke u ovoj pravnoj stvari) donesena 20. aprila 2016. godine (Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 177103 16 Rev). Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao 16 godina i 10 mjeseci. U tom periodu predmet se prvobitno nalazio kod Osnovnog suda oko šest i po godina, tj. sve do 8. decembra 2005. godine kada je ustupljen Pravobranilaštvu na postupanje u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava, podržavajući sopstvenu praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1807/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 22), da i period u kojem se predmet nalazio pred Pravobranilaštvom, posmatran sa aspekta prvoapelantkinje i drugoapelantkinje, predstavlja period u kojem javna vlast nije odlučila o njihovom zahtjevu za naknadu štete. Spis predmeta se nalazio kod Pravobranilaštva oko sedam godina i devet mjeseci (sve do 20. septembra 2013. godine), nakon čega je Osnovnom sudu trebalo nešto duže od godinu dana da donese prvostepenu presudu (22. oktobra 2014. godine), a Okružnom sudu oko godinu dana i dva mjeseca da odluči u žalbenom postupku (osporenom presudom od 22. decembra 2015. godine). Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak a priori okončan van razumnog roka i da bi se njegova dužina trajanja mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima, kakve Ustavni sud ne nalazi u konkretnom predmetu. Takođe, Ustavni sud smatra da najveću odgovornost za dužinu trajanja postupka snose Osnovni sud i Pravobranilaštvo pred kojima se postupak najduže vodio.

41. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta Osnovni sud i Pravobranilaštvo nisu dali objektivno prihvatljive razloge.

42. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, razmatrao u svojoj odluci broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine, st. 38-44, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTSBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“

43. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se poziva i na obrazloženje iz Odluke broj AP 2611/15. Iako je u konkretnom predmetu postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud podsjeća da još uvijek postoji problem sistemskog kršenja prava na pravično suđenje zbog prekomjernog trajanja postupaka, te podsjeća na ranije dati nalog relevantnim subjektima za preduzimanje adekvatnih mjera u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa. Iz istih razloga i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

44. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

45. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da prvoapelantkinji i drugoapelantkinji treba na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplatiti ukupan iznos od 2.000,00 KM. Ustavni sud je ubijeđen da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj odluci broj AP 2611/15 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja, kako u slučaju navedenog apelanta tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

46. Ovu naknadu je dužna da plati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište suda i pravni status Pravobranilaštva kao organa Republike Srpske pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati prvoapelantkinji i drugoapelantkinji zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje – primjena prava

47. Prvoapelantkinja i drugoapelantkinja smatraju da je Okružni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

48. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

49. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da prvoapelantkinja i drugoapelantkinja u predmetnoj apelaciji ponavljaju iste navode koje su isticale u postupku pred redovnim sudovima. Naime, suština predmetnog spora je zahtjev prvoapelantkinje i drugoapelantkinje za naknadu štete zbog smrti bliskog srodnika. Odlučujući o predmetnom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Okružni sud potvrdio činjeničnopravno utvrđenje da prvoapelantkinja i drugoapelantkinja nisu izvedenim dokazima, u smislu relevantnih procesnih odredbi (čl. 7 i 123 ZPP), dokazale da je bolest njihovog prednika uzročno-posljedično vezana za njegovo učešće u VRS, na koji način bi tužena po principu objektivne odgovornosti bila odgovorna za štetu u konkretnom slučaju u smislu relevantnih odredbi ZOO-a (čl. 172 i 173). U vezi s tim, Okružni sud (i Osnovni sud) u predmetnom postupku nije negirao, a što je između ostalog potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke dr Željka Karana, nespornu činjenicu da je predniku prvoapelantkinje i drugoapelantkinje početkom 1995. godine (za vrijeme ratnog stanja u Bosni i Hercegovini) dijagnosticirana plućna tuberkuloza. Međutim, suprotno navodima iz apelacije, Okružni sud je u osporenoj odluci zaključio da navedena bolest nije zadobijena tokom vršenja vojne službe, odnosno na ratištu. Nepostojanje uzročno-posljedične veze u konkretnom slučaju Okružni sud je argumentovao uzimajući u obzir samu prirodu, tok bolesti i njene simptome, te okolnost da bi se ona nesporno morala manifestovati i kod drugih saboraca koji su u tom trenutku vršili vojnu službu zajedno sa prednikom prvoapelantkinje i drugoapelantkinje. Pri tome Okružni sud nije doveo u pitanje da su rat i učešće u ratu zasigurno predstavljali faktor koji je mogao doprinijeti razvoju navedene bolesti i njenom prelasku iz latentnog u manifestni oblik. Međutim, Okružni sud je napravio jasnu distinkciju između pogoršanja bolesti i samog njenog uzroka u smislu materijalnopravne odgovornosti za štetu u okolnostima konkretnog predmeta. Nadalje, u odnosu na apelacione navode da je do kršenja prava na pravično suđenje došlo uslijed neodređivanja dopunskog vještačenja s ciljem potpunijeg utvrđivanja činjeničnog stanja, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Okružni sud zauzeo stav da u predmetnoj pravnoj stvari nije bilo mjesta udovoljavanju takvog zahtjeva prvoapelantkinje i drugoapelantkinje u smislu odredbe člana 155 stav 2 ZPP, budući da je nalaz vještaka kojeg su one predložile sačinjen na jasan i potpun način i detaljno obrazložen.

50. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno tvrdnjama prvoapelantkinje i drugoapelantkinje, smatra da je Okružni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentovane razloge u pogledu (ne)osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava u okolnostima konkretnog predmeta na štetu prvoapelantkinje i drugoapelantkinje.

51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo prvoapelantkinje i drugoapelantkinje na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte.

Pravo na imovinu

52. U pogledu navoda prvoapelantkinje i drugoapelantkinje da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da one kršenje navedenog prava u suštini vežu za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u vezi sa primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na djelotvoran pravni lijek

53. Prvoapelantkinja i drugoapelantkinja tvrde da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da prvoapelantkinja i drugoapelantkinja nisu eksplicitno navele u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su prvoapelantkinja i drugoapelantkinja imale i koristile mogućnost korišćenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom prvoapelantkinje i drugoapelantkinje u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Troškovi sastavljanja apelacije

54. U pogledu zahtjeva prvoapelantkinje i drugoapelantkinje za naknadu troškova na ime sastavljanja apelacije, Ustavni sud konstatuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga navedeni troškovi padaju isključivo na teret prvoapelantkinje i drugoapelantkinje.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava prvoapelantkinje i drugoapelantkinje na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao 16 godina i 10 mjeseci, za šta najveću odgovornost snose Osnovni sud i Pravobranilaštvo koji nisu djelotvorno kontrolisali postupak i preduzeli adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su im stajale na raspolaganju.

56. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada obrazloženje osporene odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Okružni sud primijenio pravo.

57. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada prvoapelantkinja i drugoapelantkinja kršenje tog prava vežu za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

58. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su prvoapelantkinja i drugoapelantkinja imale i koristile mogućnost korišćenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali njihovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

59. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1016/16 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio