Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-816/18 (I.Č.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalid
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-816/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-816/18, rješavajući apelaciju I. Č., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. Č.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 008189 13 Uvp od 2. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. I. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Ivan Markić advokat iz Mostara, podnio je 8. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 008189 13 Uvp od 2. novembra 2017. godine. U konkretnom predmetu, osporenom presudom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 008189 13 U od 12. avgusta 2013. godine kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida domovinskog rata Sarajevo broj: UP- II-03-41-1599/11 od 15. januara 2013. godine. Navedenim drugostepenim rješenjem poništeno je Rješenje Službe za zaštitu prava branilaca i njihovih porodica Grada Mostara broj UP-I-06/4-43- I1020/11 od 14. oktobra 2011. godine i predmet riješen na način da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe sa 30 % vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog za vrijeme vršenja vojne dužnosti u Oružanim snagama Armije BiH, počev od 1. marta 2007. godine pa dok za to postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava. Apelantu je priznato pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 42,28 KM.

2. U obrazloženju konačne odluke Vrhovni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije broj DOV-RVI-3A-152/12 od 4. decembra 2012. godine koji je sačinjen na osnovu neposrednog pregleda apelanta i medicinske dokumentacije, te drugih do tada sačinjenih nalaza i mišljenja ljekarskih komisija (detaljno navedenih u presudi), utvrđeno da vojni invaliditet apelanta iznosi 30%. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je nalaz drugostepene Ijekarske komisije jasan i dovoljno obrazložen sa detaljnim opisom stanja oštećenja organizma i činjenicama koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja. Naime, Vrhovni sud je ukazao da su nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije dati na osnovu pregleda apelanta i cjelokupne pribavljene medicinske dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta, te je detaljno obrazloženo zašto nema osnova primjene tačke 234č, 201b i 61a Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim navodima, u svojoj odluci dao jasne i precizne razloge ocjenivši pri tome pravilno i tužbene prigovore (koje apelant ponavlja i u podnesenom zahtjevu, a koji se tiču primjene tački 234č, 201b i 61a Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica) radi čega se ne može zaključiti da se u konkretnom predmetu radilo o bilo kakvoj povredi zakona na štetu apelanta. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud pravilno utvrdio da apelant u svom zahtjevu za priznavanje svojstva ratnog invalida od 27. februara 2007. godine (u kome je naveo da je ranjen gelerima granate u lijevu stranu ramena, noge i predjelu vrata glave) nije naveo bilo kakvu bolest za koju bi eventualno tražio priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida, te da su stoga prvostepena i drugostepena ljekarska komisija vršile ocjenu vojnog invaliditeta van okvira postavljenog zahtjeva, odnosno da se nisu trebale upuštati u ocjenu invaliditeta apelanta temeljem ovog oboljenja. Vrhovni sud je ukazao da nije osnovan apelantov zahtjev za priznavanje invaliditeta po osnovu PTSP-a, jer je članom 45. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano da se utvrđivanje da je bolest nastupila pod okolnostima iz člana 3. ovog zakona, vrši samo na osnovu medicinske dokumentacije koja potiče iz vremena službe u oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga. Vrhovni sud je naveo da je članom 9. istog zakona propisano da se za određivanje procenta invaliditeta uzimaju u obzir i oštećenja organizma nastala usljed okolnosti pod kojima je kod ratnog vojnog invalida nastupilo oštećenje organizma usljed psihosomatskog oštećenja i poremećaja i koje se manifestiralo do 23. decembra 1997.godine. Vrhovni sud je ukazao da prema medicinskoj dokumentaciji i iz samih navoda iz zahtjeva za vanredno preispitivanje, proizilazi da nisu ispunjeni uslovi propisani čl. 9. i 45. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je pogrešno primjenjen član 45. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica na čemu se, između ostalog, temelji osporena odluka. Apelant, takođe, navodi da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da medicinska dokumentacija koju posjeduje apelant ne datira iz vremena službe u oružanim snagama ili 90 dana nakon otpuštanja iz oružanih snaga, kada u stanju spisa postoje materijalni dokazi koji dokazuju suprotno.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi i upravni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-816/18 (I.Č.) | Sudska praksa | Aktio