Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4878/17 (Zavod zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4878/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4878/17, rješavajući apelaciju Zavoda zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zavod zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 134322 16 Rsž od 12. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zavod zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adin Buljubašić advokat iz Zenice, podnio je 23. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 134322 16 Rsž od 12. septembra 2017. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja S.B. i poništeno rješenje apelanta o prestanku ugovora o radu koji je zaključen između tužitelja S.B. i apelanta 2012. godine, te je naloženo apelantu da tužitelja vrati na posao i rasporedi ga na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi diplomiranog ekonomiste, kao i da mu naknadi plaće i doprinose za PIO/MIO osiguranje. Osim toga, odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da ga sud vrati na poslove pomoćnika direktora apelanta i naknadi mu plaće i uplati doprinose za periode i na način bliže navedenu u izreci presude. Također, osporenom odlukom odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav aneks ugovora o radu od 6. februara 2015. godine koji su zaključili S.B. i Predsjednik Upravnog odbora apelanta, te da isti ne proizvodi pravno dejstvo.

2. Općinski sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), u obrazloženju prvostepene presude naveo je da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je sporni ugovor o radu broj 01-100-28-2334/12 od 26. marta 2012.godine zaključen između parničnih stranaka, te da je navedenim ugovorom u članu I. definisano da će tužitelj obavljati u mandatnom periodu od četiri godine poslove radnog mjesta „Direktor" zavoda, utvrđene Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Općinski sud je, također, naveo da je rješenjem apelanta o prestanku ugovora o radu utvrđeno da je 26. marta 2016. godine prestao navedeni Ugovor o radu zbog isteka vremena na koje je sklopljen ugovor, a u skladu sa članom 90. stav 1. tačka 7. Pravilnika i člana 8. ugovora o radu. Također je naveo da su između apelanta i tužitelja zaključena tri aneksa ugovora o radu, s tim da je aneksom ugovora o radu od 6. februara 2015. godine utvrđeno u članu 1. da, ako direktor bude razriješen dužnosti prije isteka mandata ili nakon isteka mandata ne bude ponovno imenovan na funkciju direktora, biće raspoređen na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi unutar Zavoda. Općinski sud se pozvao na član 19. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) kojim je propisano „da se ugovor o radu zaključuje: l. na neodređeno vrijeme; 2. na određeno vrijeme. Ugovor o radu koji ne sadrži podatak u pogledu trajanja smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na period duži od dvije godine“. Pored toga, Općinski su je ukazao i na odredbe člana 21. ZOR-a kojim je propisano da „Ugovor o radu u pismenoj formi sadrži, naročito, podatke o ...6. radnom mjestu na kojem se zaposlenik zapošljava i kratak opis poslova“. Općinski sud je, imajući u vidu naprijed navedene odredbe ZOR- a, te sadržaj zaključenog ugovora o radu od 26. marta 2012. godine i anekse ugovora o radu, zaključio da je nesporno da je tužitelj zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme kod apelanta, a istodobno sa zasnivanjem radnog odnosa raspoređen je na poslove direktora apelanta na mandatni period od četiri godine, a koje imenovanje je izvršila Vlada Zeničko - dobojskog kantona rješenjem broj 02-34-6869/12 od 22. marta 2012. godine, te isti ima pravo da po prestanku mandata bude premješten na druge odgovarajuće poslove ako takvih poslova ima. Prema zaključku Općinskog suda, tužitelj kao direktor apelanta nije zasnovao radni odnos na određeno vrijeme, kako to neosnovano apelant navodi, niti na osnovu ugovora o menadžerstvu, nego na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, pa mu prestankom funkcije direktora nije mogao prestati radni odnos kod apelanta, jer je na temelju aneksa ugovora o radu imao pravo da bude raspoređen na druge odgovarajuće poslove prema njegovoj stručnoj spremi. Prema tome, Općinski sud je zaključio da je apelant nezakonito donio rješenje o prestanku ugovora o radu tužitelju, zbog čega je tužbeni zahtjev u ovom dijelu osnovan. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je, pored poništenja navedene odluke, odnosno rješenja, tužitelj postavio i zahtjev da ga sud vrati na posao i rasporedi ga na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi diplomiranog ekonomiste sa 10 godina radnog iskustva - odnosno pomoćnika direktora. Međutim, Općinski sud je zaključio da sud tužitelja ne može vratiti na poslove pomoćnika direktora kod apelanta, imajući u vidu da je za imenovanje pomoćnika direktora kod tuženog nadležan Upravni odbor tuženog, ali tužitelj ima pravo da bude premješten na druge odgovarajuće poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, ako takvih poslova ima. U odnosu na protivtužbeni zahtjev apelanta, Općinski sud je istakao da odredbama Zakona o osnivanju javne ustanove-Kantonalni zavod zdravstvenog osiguranja, Statuta i Poslovnika apelanta nije propisano da predsjednik Upravnog odbora ne može zaključiti ugovor o radu i anekse istih sa direktorom apelanta, šta više, upravo proizilazi suprotno, tj. da je predsjednik Upravnog odbora nadležan da se stara o primjeni statuta i drugih općih akata apelanta, u koje poslove i spada zaključenje ugovora o radu s direktorom apelanta. Osim toga, Općinski sud je istakao da tužitelj koji je bio direktor apelanta i koji po Zakonu, Statutu i Pravilniku zastupa i predstavlja apelanta ne može da zaključi ugovor o radu sam sa sobom, nego ugovor o radu s direktorom zaključuje u ime poslodavca predsjednik Upravnog odbora, a što je u konkretnom slučaju i ispoštovano, te ovaj sud smatra da osporeni aneks ugovora o radu od 6. februara 2015. godine nije ništav, odnosno isti nije u suprotnosti sa prinudnim propisima i moralu društva, zbog čega je protivtužbeni zahtjev apelanta neosnovan.

3. Odlučujući o žalbi apelanta, Kantonalni sud je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju drugostepene presude, Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda, da je apelant rješenjem o prestanku ugovora o radu povrijedio prava tužitelja osigurana Zakonom o radu. Također je istakao da se u konkrentom slučaju, suprotno navodima u žalbi, ne radi o menadžerskom ugovoru nego o ugovoru o radu na neodređeno vrijeme koji prestaje na osnovu člana 86. Zakona o radu. Kantonalni sud je naveo da, budući da nisu bili ispunjeni uvjeti za prestanak radnog odnosa iz odredbe navedenog člana, niti su dokazani razlozi za otkaz u vezi s odredbom člana 87. istog Zakona (kojim je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako: 1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2.zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa), to je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužitelj imao status zaposlenika na neodređeno vrijeme (član 19. ZOR-a), te je isti trebao i nakon isteka mandata dužnosti direktora ostati u statusu zaposlenika apelanta. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi žalbe da navedeni ugovor o radu ima elemente menadžerskog ugovora, jer te navode apelant u toku postupka nije isticao, niti dokazivao, niti je odlukom nadležnog organa društva tj. upravnog odbora apelanta utvrđeno da apelant i tužitelj zaključuju ugovor o zapošljavanju menadžera, nego su zaključili ugovor o radu prema Zakonu o radu.

4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi poništenjem rješenja o prestanku ugovora o radu tužitelja, te tretiranjem aneksa ugovora o radu kao ugovor o radu na neodređeno vrijeme proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o radu. Osim toga, apelant je istakao da je tužitelj svojim tužbenim zahtjevom tražio da se vrati na posao i rasporedi na poslove pomoćnika direktora, a ne druge odgovarajuće poslove, kako su to redovni sudovi pogrešno zaključili.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelant nosilac javnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Općinski sud, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženju svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da je nezakonito rješenje apelanta o prestanku ugovora o radu tužitelja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o radu u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji ponavlja identične navode koje je isticao ranije u postupku pred redovnim sudovima, a koje navode su redovni sudovi razmotrili, te jasno i detaljno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4878/17 (Zavod zdravstvenog osiguranja… | Sudska praksa | Aktio