Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-518/16 (M. P.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Miješanje u privatni život
  • Legitiman cilj
  • Sloboda izražavanja
  • Privatni život
  • Kleveta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-518/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 518/16, rješavajući apelaciju Milutina Pejića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milutina Pejića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045205 13 Rev od 10. novembra 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 045205 12 Gž od 19. juna 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 045205 08 P od 3. avgusta 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milutin Pejić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 1. februara 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 045205 13 Rev od 10. novembra 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 045205 12 Gž od 19. juna 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 045205 08 P od 3. avgusta 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i tuženih „Glasa Srpske“ a.d. Banja Luka, Mirjane Kusmuk i Nade Vranković (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena, trećetužena ili tuženi), koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, zatraženo je 9. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 19. februara do 5. marta 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 045205 08 P od 3. avgusta 2012. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi na ime naknade nematerijalne štete nanesene iznošenjem i prenošenjem uvredljivih i klevetničkih izražavanja u izdanjima prvotuženog od 22. i 23. marta, te od 1, 2, 5, 6. i 7. aprila 2008. godine solidarno isplate iznos od 75.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, da se tuženi obavežu da u najmanje dva printana i elektronska izdanja dnevnih novina na naslovnoj strani najave, a na jednoj od prvih pet strana, na prostoru od najmanje 1/5 stranice, objave tekst u čijem će naslovu i sadržaju biti na potpuno jasan i nedvosmislen način inkorporirano izvinjenje apelantu što nisu objavljeni njegovi demanti navoda iznesenih u spornim tekstovima, te informacija da je prvotuženi kao izdavač 1. aprila 2008. godine objavio netačnu vijest da je Okružno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu osumnjičilo ili protiv apelanta bilo kada podiglo optužnicu zbog štete nanesene „Poštama Srpske“ u iznosu od 430.000,00 KM i da su ovu netačnu vijest preuzeli i prenijeli brojni printani i elektronski mediji, kao i informaciju da je apelant pravosnažno oslobođen svih optužbi u svim krivičnim postupcima o kojima je prvotuženi izvještavao do dana donošenja presude, te da mu nadoknade troškove parničnog postupka.

6. Iz obrazloženja presude proizilazi da je apelant svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete prema tuženim utemeljio na tvrdnjama da su prvotuženi kao izdavač, drugotužena kao glavni i odgovorni urednik i trećetužena kao novinar u toku aprila 2008. godine, u seriji priloga najavljenih na naslovnoj strani pod nazivima „Milutin Pejić direktor jedino za banjalučki sud“, „Pejić ojadio 'Pošte Srpske' za 430.000,00 KM", „Dva stana u istoj zgradi“, „Potrošio milion maraka za stanove lojalnim kadrovima" i „Za privilegovane krediti po stopi od 2%“, svjesno i zlonamjerno sa ciljem blaćenja i moralnog kompromitovanja apelanta iznijeli i prenijeli niz neistinitih podataka, insinuacija i izmišljotina u kojima su apelantu povrijeđeni čast i ugled i nanesena šteta. U tužbi se, takođe, tvrdi da su tuženi s ciljem kompromitovanja apelanta sporne tekstove postavili na Internet, da su jedan dio dostavili drugim medijima i preko ličnih veza izdejstvovali njihovo objavljivanje, pri čemu su postupali svjesno i zlonamjerno s ciljem kompromitovanja apelanta.

7. Tuženi su osporili osnov i visinu tužbenog zahtjeva ukazujući da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji činjenično-pravni osnov na temelju kog bi se utvrdilo postojanje klevete, konkretno da ne postoji uslov propisan odredbom člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koji podrazumijeva da miješanje u slobodu štampe mora biti neophodno u demokratskom društvu i da je potrebno dokazati da postoji hitna društvena potreba koja bi tražila ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja tuženih s obzirom na to da član 10 Evropske konvencije štiti, između ostalog, i informacije koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju. Osim toga, smatraju da su objavljeni članci vezani za poslove javnog preduzeća „Pošte Srpske“, koje je strateško preduzeće, i da je sasvim opravdano da javnost bude upoznata s dešavanjima u tom preduzeću, kao i radom apelanta kao direktora, koji je dužan trpjeti kritike, jer se saopštenja ne tiču njegovog privatnog života, već njegovog rada kao javne ličnosti.

8. Osnovni sud je, nakon ocjene velikog broja izvedenih dokaza, materijalnih i nematerijalnih, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan i da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji odgovornost tuženih u smislu člana 5 Zakona o zaštiti od klevete. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je među parničnim strankama bilo sporno da li objavljene informacije o apelantu predstavljaju klevetu, u smislu odredbi Zakona o zaštiti od klevete, i da li sporno izražavanje potpada pod zaštitu propisanu u članu 10 Evropske konvencije. Nakon čitanja svih spornih tekstova pod naslovima koji su navedeni (tačka 6) u vrijeme kad je apelant obavljao funkciju generalnog direktora „Pošta Srpske“, Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da iz sadržaja spornih tekstova proizilazi: „da su stanovi dodijeljeni radnicima 'Pošta Srpske', čija su imena pojedinačno navedena, za vrijeme mandata apelanta kao generalnog direktora tog javnog preduzeća pri čemu su navedeni datumi dodjele i površine stanova, da su iznesene informacije o podnošenju apelacije 'Pošta Srpske' protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci koji je odbio izvršiti brisanje apelanta kao direktora tog preduzeća i izvršiti upis novog direktora uz navođenje razloga za apelaciju, konkretno, da je apelantovom razrješenju prethodio niz zloupotreba potvrđenih glavnim izvještajem za reviziju, da je apelant sugerisao izbor najpovoljnijeg ponuđača i da nije poštovan Zakon o javnim nabavkama, da je protiv apelanta podignuta optužnica zbog zloupotrebe službenog položaja prilikom izgradnje stambeno-poslovnog objekta u Sokocu, pri čemu su citirani navodi iz optužnice i apelantova izjava da se ne osjeća krivim, da je ugovore za prodavca 'Hidrogradnju' potpisalo neovlašćeno lice zbog čega su poništeni i da je isplata išla putem ličnog računa apelanta koji slovi za jednog od najbogatijih ljudi u Srpskoj i posjeduje vilu i imanje od osam hektara u mjestu Aleksići i ergelu rasnih konja, da je dodjeljivao stambene kredite sa kamatom od 2% sebi i lojalnim kadrovima, da su objavljeni dijelovi nepravosnažne osuđujuće presude kojom je apelantu izrečena kazna zatvora od tri mjeseca i preneseni navodi optužnice o nanošenju štete 'Poštama Srpske'' u iznosu od 41.000,00 KM i navodi optužnice o zloupotrebi položaja i isplatama dnevnica zaposlenim bez poreza i doprinosa.“ Zatim je naveden sadržaj odredbe člana 5 st 1 i 2 Zakona o zaštiti od klevete kojom je propisana odgovornost za klevetu svakog poslovno sposobnog lica koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem neistinitog izražavanja, namjerno ili usljed nepažnje. Takođe je naveden sadržaj iz stava 3 iste odredbe kojom je propisano da kod izražavanja o pitanjima od javnog i političkog interesa odgovornost za štetu postoji samo ukoliko je odgovorno lice znalo da je izražavanje neistinito, ili je nepažnjom zanemarilo istinitost izražavanja. U okolnostima konkretnog slučaja, kako je dalje obrazloženo, iz sadržaja spornih tekstova proizilazi da su predmet izražavanja bila pitanja od javnog i političkog interesa, konkretno funkcionisanje velikog javnog preduzeća u vrijeme dok je na mjestu generalnog direktora bio apelant, kao i postupci državnih organa u vezi sa ispitivanjem zakonitosti u radu tog preduzeća.

9. Osnovni sud je kao pravilan ocijenio apelantov stav da je u svim spornim tekstovima mnogo veći prostor dat navođenju negativnih u odnosu na afirmativne informacije o apelantu, ali da ukupan kontekst objavljenih tekstova i njihov sadržaj koji se odnosi na temu od javnog interesa, u smislu ispitivanja zakonitosti u radu preduzeća na čijem je rukovodećem mjestu bio apelant, ne utiču na postojanje odgovornosti tuženih za klevetu u smislu odredbe člana 5 ZZK. Navedenom odredbom je, kako je dalje obrazloženo, kao osnovni uslov za ostvarivanje zaštite u smislu navedenog zakona propisano da je šteta nanesena iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, a u toku postupka nije dokazano da je sadržina objavljenih tekstova suštinski neistinita, odnosno da odstupa od standarda koji je ustanovljen za ograničavanje prava na slobodu izražavanja. To, po ocjeni Osnovnog suda, znači da bi za utvrđivanje odgovornosti tuženih bilo potrebno dokazati da su oni iznijeli netačne informacije, odnosno da njihovo izražavanje nije bilo „suštinski istinito“ a u konkretnom slučaju nema dokaza da je izražavanje tuženih bilo upravo takvo. Takođe, nije dokazano ni da su tuženi netačno izražavanje prenijeli namjerno ili uslijed nepažnje, jer netačnost tih informacija nije dokazana. Obrazlažući dalje, Osnovni sud je istakao da se u spornim tekstovima tuženi pozivaju na revizorske izvještaje, apelaciju, optužnice i presude, a uz neke tekstove su objavljeni faksimili određenih dokumenata, pa proizilazi da je dio informacija koji se tiče prenošenja sadržaja ovih akata bio istinit. Međutim, to nema značaja, jer time nije dokazano da su u tekstovima netačno prenijeti sadržaj revizorskih izvještaja, optužnice i apelacije čak iako su se neki od navoda iz ovih dokumenata kasnije pokazali kao neistiniti, jer je za utvrđivanje odgovornosti tuženih jedino značajno da li je sadržaj ovih dokumenata vjerno prenesen ili ne. Takođe, netačnost iznesenih informacija ne proizilazi ni iz odluke Savjeta za štampu od 11. juna 2008. godine na čiji je sadržaj apelant ukazivao u smislu osnovanosti svog tužbenog zahtjeva, jer iz te odluke proizilazi da je apelantova žalba u pogledu objavljenih izražavanja prihvaćena zbog kršenja prava na odgovor iz člana 7 Kodeksa za štampu, dok istom odlukom nisu utvrđene druge povrede koje bi ukazale na neistinitost objavljenog sadržaja. Stoga je ocijenjeno da je apelantov tužbeni zahtjev u cjelini neosnovan, pa je kao takav odbijen.

10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 045205 12 Gž od 19. juna 2013. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je, nakon ispitivanja osporene presude u granicama razloga navedenih u žalbi i u smislu člana 221 ZPP, ponovio predmet spora i činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te je, zatim, istakao da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, ocijenio svaki naslov objavljen u novinama i sadržaj teksta, kao i sve druge izvedene dokaze, te da je utvrdio sve relevantne činjenice i na tako utvrđene činjenice pravilno primijenio materijalno pravo, ocjenjujući da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Za svoju odluku, kako je dalje obrazloženo, prvostepeni sud je naveo jasne i uvjerljive razloge koje je u cjelini, kao svoje, prihvatio Okružni sud. Pri tome je, kako je dalje naglašeno, prvostepeni sud ocijenio da je sporno izražavanje, u suštini, bilo istinito, odnosno da apelant nije dokazao da je u spornim novinskim člancima prenesen neistinit sadržaj. Osim toga, Okružni sud je kao neosnovan ocijenio apelantove prigovore da su objavljenim spornim sadržajima povrijeđeni i profesionalni standardi, jer su se, kako je prvostepeni sud pravilno ocijenio, u spornim tekstovima tuženi pozvali na revizorske izvještaje, apelaciju, optužnice i presude uz objavljivanje faksimila određenih dokumenata, što upućuje na zaključak da je prenošenje sadržaja, u suštini, istinito i da nije dokazano da je sadržaj tih dokumenata neistinito prenesen. Zbog navedenih razloga, apelantova žalba je ocijenjena neosnovanom i prvostepena presuda potvrđena.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 045205 13 Rev od 10. novembra 2015. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio. U obrazloženju je ponovljen predmet spora i utvrđenja prvostepenog suda koja je prihvatio drugostepeni sud uz zaključak da je žalba neosnovana i prvostepena presuda pravilna. Vrhovni sud je nakon ispitivanja drugostepene presude zaključio da su odluke nižestepenih sudova pravilne. S tim u vezi su, prije svega, ponovljene relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete i sadržaj spornih tekstova iz kojih, kako je zaključeno, proizilazi da se odnose na pitanja od političkog i javnog interesa, da su svi navedeni sadržaji izneseni na osnovu određenih dokumenata (revizorski izvještaji, presude i optužnice) zbog čega je prihvatljiv zaključak nižestepenih sudova da su izneseni sporni sadržaji istiniti. Na takav zaključak, kako je dalje navedeno, ne utiču revizioni prigovori u kojima se detaljno opisuje zašto pojedini navodi izneseni u objavljenim člancima nisu istiniti kod činjenice da su navodi izneseni na osnovu određene dokumentacije. Stoga je, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije dokazao da su tuženi namjerno iznijeli neistinite podatke u pogledu informacija objavljenih u tim člancima, odnosno da su, zbog nepažnje, zanemarili neistinitost objavljenih informacija. Vrhovni sud je, osim navedenog, podsjetio da je sloboda izražavanja jedan od osnovnih principa demokratskog društva i da je odredbama Zakona o zaštiti od klevete propisana mogućnost ograničavanja ovog prava, ali samo pod uslovima da se ne ugrožava pravo na slobodu izražavanja. Slijedom navedenog je zaključeno da apelantovom revizijom nisu dovedene u pitanje zakonitost i pravilnost drugostepene presude i da drugostepena presuda nije zahvaćena nedostacima na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom člana 248 ZPP revizija odbijena. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelant dovodi u vezu s nedostatkom sudske ocjene dokaza, ukazujući da u okolnostima konkretnog slučaja niti u jednoj fazi postupka nije izvršena ocjena niti jednog dokaza, pa je stoga bilo nemoguće donijeti bilo koju od tri osporene presude. Smatra da su se sudovi samo formalno pozvali na relevantne propise bez prethodne ocjene dokaza i da u konkretnim okolnostima nije uopšte utvrđeno činjenično stanje. Na taj način mu je, kako smatra, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u postupku u kome je štitio svoje ljudsko dostojanstvo i ugled pri čemu su ga tuženi okarakterisali kao „okorjelog kriminalca i nemoralnog čovjeka“. Smatra da je proizvoljan stav sudova prema kojem su sporni tekstovi pisani na osnovu određenih dokumenata, presuda i optužnica, jer dokumentacija u kojoj se „tvrdi ono što su tuženi u medijima plasirali javnosti“ da je nemoralan čovjek ne postoji i da je ono što su plasirali u javnosti nespojivo sa istinom.

b) Odgovori na apelaciju

13. Vrhovni sud smatra da navodima apelacije nije dovedena u pitanje zakonitost osporene presude shodno razlozima koji su u presudi navedeni, a samim tim da nisu povrijeđena apelantova prava garantovana Ustavom i Evropskom konvencijom.

14. Okružni sud smatra da u postupku iz kog su proizašle osporene presude nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Predloženo je da se apelacija odbije.

15. Tuženi su u odgovoru na apelaciju istakli da je apelacija neosnovana, da su svi sporni sadržaji o apelantu izneseni na osnovu određenih dokumenata, da je u konkretnim okolnostima činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, što je rezultiralo pravilnom primjenom materijalnog prava, da se sporni sadržaji tiču apelanta kao javne ličnosti – direktora javnog preduzeća, te da su u osporenim presudama detaljno obrazloženi standardi dokazivanja za štetu zbog klevete, koje apelacija potpuno zanemaruje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen, i ne primjenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe, i za ona koja mogu da uvrijede, šokiraju ili uznemire;

v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdjevači javnosti informacijama.

Član 5. st. (1), (2) i (3) Odgovornost za klevetu (1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. (2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Izuzeci od odgovornosti Član 6.

U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšteprihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja. Član 11. stav 1.

(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.[...] Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 045205 13 Rev od 10. novembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 1. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

23. Ustavni sud ima u vidu da je konačnom osporenom odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda, koja mu je, prema njegovim tvrdnjama, prouzrokovana spornim izražavanjima iznesenim u printanim izdanjima prvotuženog, čiji je autor trećetužena, a glavni i odgovorni urednik drugotužena. Shodno tome, pošto se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“ koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju, prije svega, ispitati da li je Vrhovni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba ) , odnosno da li je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati navode u vezi s pravom na pravično suđenje.

Pravo na privatni život

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

25. Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

26. Suština apelacionih prigovora se odnosi na apelantovo nezadovoljstvo stavom redovnih sudova da u spornom izražavanju nema elemenata klevete, te da, stoga, nema odštetne odgovornosti tuženih. Apelant, takođe, problematizuje stav sudova iz kog proizilazi da su sporni tekstovi pisani na osnovu određenih dokumenata (presuda i optužnica), jer dokumentacija na osnovu koje bi proizašao zaključak da je „okorjeli kriminalac i nemoralan čovjek“ ne postoji, a samim tim je doveden u pitanje zaključak sudova o istinitosti objavljenih sadržaja.

27. Evropski sud je u svojoj dosadašnjoj praksi, koju slijedi Ustavni sud, utvrdio da se „privatni život“ odnosi na aspekte koji se vežu za lični identitet i ugled (vidi, između ostalih, Evropski sud, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 35, 15. novembar 2007. godine, i Petrina protiv Rumunije, broj 78060/01, st. 27-29, 14. oktobar 2008. godine). Imajući u vidu da je apelant tražio zaštitu svog ugleda zbog navodne klevete, to znači da je, u suštini, tražio da se, radi zaštite njegovog prava, ograniči pravo tuženih na slobodu izražavanja koja je garantovana članom 10 Evropske konvencije. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „konfliktu“ između dvaju prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelantovom pravu na ugled, koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, i pravu tuženih na slobodu izražavanja, koje je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije, što zahtijeva postizanje pravične ravnoteže između tih suprotstavljenih prava. U vezi s tim, Ustavni sud ima u vidu da je apelant zatražio zaštitu svog ugleda zbog sadržaja objavljenih tekstova tuženih u kojima je, po njegovom mišljenju, okarakterisan kao „okorjeli kriminalac i nemoralan čovjek“ koje je ponovio i u apelaciji. Stoga će Ustavni sud ispitati da li ovi apelantovi navodi ulaze u opseg člana 8 Evropske konvencije.

28. Imajući u vidu navedene stavove Evropskog suda i član 5 Zakona o zaštiti od klevete, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju apelacioni navodi kojima je suštinski ukazano na nezadovoljstvo zbog stava redovnih sudova da u spornim izražavanjima nema elemenata klevete tiče apelantovog prava na ugled, te ulazi u opseg člana 8 Evropske konvencije. Stoga, osporena konačna odluka kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zaštite ugleda nesumnjivo predstavlja miješanje u njegovo pravo iz člana 8 Evropske konvencije, koje je zakonito i ima legitiman cilj – zaštitu prava drugih, odnosno zaštitu slobode izražavanja novinara iz člana 10 Evropske konvencije.

29. Ustavni sud će dalje ispitati da li je Vrhovni sud u osporenoj odluci postigao pravičnu ravnotežu između ova dva suprotstavljena prava, apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda i sumirani u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (broj 2). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka, način pribavljanja informacija i njihova istinitost, sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenljivo, ozbiljnost izrečene sankcije (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2), presuda od 7. februara 2012. godine, apl. br. 40660/08 i 60641/08, tač. 108-113). Ustavni sud smatra da su ovi kriterijumi mutatis mutandis primjenjivi i na konkretni predmet.

30. Odgovarajući na pitanje da li su sporni tekstovi predstavljali doprinos debati od javnog interesa, Ustavni sud zapaža da su sporni tekstovi objavljeni u dnevnom listu čiji je izdavač prvotuženi, odgovorni urednik i autor drugotužena i trećetužena, kao reakcija povodom poslovanja u javnom preduzeću „Pošta Srpske“ na čijem je rukovodnom mjestu u vrijeme objave, na mjestu direktora, bio apelant, te da su se sporni tekstovi bavili pitanjem funkcionisanja tog javnog (strateškog) preduzeća, kao i postupcima državnih organa u vezi s ispitivanjem zakonitosti u njegovom radu, između ostalog, dodjelom stanova, načinu sprovođenja tendera, navodnim zloupotrebama položaja prilikom izgradnje stambeno- poslovnog objekta, te dodjelom stambenih kredita po povoljnijoj kamatnoj stopi. Iz navedenog nesumnjivo proizilazi opšti interes da se javnost, odnosno društvena sredina obavijesti o poslovanju pomenutog preduzeća i zakonitosti u njegovom radu.

31. U pogledu apelantove uloge u funkcionisanju javnog preduzeća i uloge u društvenoj zajednici, Ustavni sud podsjeća da su granice prihvatljive kritike šire u odnosu na javna, nego u odnosu na privatna lica. U predmetu Džugašvili protiv Rusije (vidi, Evropski sud, presuda od 9. decembra 2014. godine, aplikacija broj 41123/10, tačka 30) Evropski sud je istakao da treba napraviti razliku između napada na ugled privatnog lica koji utiču na ugled njegove porodice i opravdane kritike upućene javnoj ličnosti koja se, „preuzimajući ulogu vođe, izložila oku javnosti“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su se sporni tekstovi kojima je povod objavljivanja bilo poslovanje javnog preduzeća „Pošte Srpske“ odnosili na apelantovu ulogu u funkcionisanju tog preduzeća u kojem je imao poziciju generalnog direktora, te da se sporna saopštenja, imajući u vidu njihov sadržaj, nesporno ne tiču njegovog privatnog života, već njegovog rada kao javne ličnosti, konkretno kao direktora javnog preduzeća.

32. U pogledu načina pribavljanja informacija i njihove istinitosti, Ustavni sud zapaža da apelant smatra spornim objavljene sadržaje, jer je njima, kako smatra, okarakterisan kao „okorjeli kriminalac i nemoralan čovjek“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na sopstvenu i praksu Evropskog suda prema kojoj se mora praviti razlika između činjenica i vrijednosnih sudova, pri čemu ovi drugi nisu podložni dokazivanju. Klasifikacija neke izjave kao činjenice ili vrijednosnog suda je pitanje koje, prvenstveno, spada u prostor slobodne procjene državnih organa, a posebno domaćih sudova. Međutim, čak i kad izjava predstavlja vrijednosni sud, mora postojati dovoljna činjenična osnova koja će podržati takvu izjavu (vidi, Ustavni sud, AP 787/04, Odluka o dopustivosti i meritumu od 20. decembra 2005. godine, tačka 36). Osim toga, niko ko se upusti u neku debatu od javnog interesa, uključujući i novinare, ne smije prekoračiti određene granice, inter alia, u interesu „zaštite ugleda i prava drugih“, ali je dozvoljeno pretjerivanje, pa čak i provokacija ili, drugim riječima, dozvoljene su do određene granice, neumjerene izjave (vidi, Evropski sud, Lindon, Otchakovsku-Laurens i Julu protiv Francuske, presuda od 22. oktobra 2007. godine, apl. br. 21279/02 i 36448/02, tačka 56 sa daljnjim referencama).

33. U konkretnom slučaju sudovi su na tri instance zauzeli stav da sporni sadržaji ne predstavljaju sadržaje koji imaju elemente klevete, jer su informacije o apelantu kao javnoj ličnosti u vezi sa poslovanjem javnog preduzeća na čijem je rukovodnom mjestu u vrijeme objave bio, iznesene na osnovu određene dokumentacije, konkretno revizorskih izvještaja, optužnice i apelacije, pri čemu su uz neke od spornih tekstova objavljeni faksimili određenih dokumenata. Ustavni sud pri tome zapaža da redovni sudovi prilikom izvođenja zaključka da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji odgovornost tuženih za naknadu štete zbog toga što apelant nije dokazao da su tuženi o njemu namjerno ili iz krajnje nepažnje iznijeli neistinite činjenice i time povrijedili njegovo dostojanstvo, ugled i čast, odnosno da ne postoje osnovi odgovornosti tuženih u smislu člana 5 Zakona o zaštiti od klevete, nisu se bavili pravnom kvalifikacijom spornih sadržaja, dakle, nisu ocijenili da li je u pitanju činjenična tvrdnja ili vrijednosni sud u smislu odredbe iz člana 6 Zakona o zaštiti od klevete (izuzeci od odgovornosti za klevetu). Međutim, iz izvedenih dokaza i činjeničnog stanja koje su prihvatili Okružni sud i Vrhovni sud i ponovili u obrazloženjima svojih odluka proizilazi da su sporni sadržaji teksta zasnovani na određenoj dokumentaciji (revizorskim izvještajima, optužnici) i da je za oslobađanje od odgovornosti tuženih za klevetu bilo važno da li je sadržaj dokumenata na osnovu kojih su iznesene sporne informacije o apelantu vjerno prenesen ili ne, odnosno da li je postojao razuman i dovoljan osnov za sporno izražavanje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja konačne osporene presude, kojom su potvrđene nižestepene presude, proizilazi da su sporna izražavanja dovedena u cjelokupan kontekst i specifične okolnosti povodom kojih su napisani sporni tekstovi, te kontekst relevantnih odredbi Zakona o zaštiti od klevete kojima su propisani osnovi odgovornosti za klevetu i izveli zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda učinjenog iznošenjem neistinitih činjenica (klevetom), nalazeći da apelant nije dokazao da su tuženi o njemu namjerno ili iz krajnje nepažnje iznijeli neistinite činjenice na osnovu čega je proizašao zaključak o neosnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete učinjene klevetom.

34. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno sadržaj spornih izražavanja kojima su na osnovu vjerodostojnog izvora prenesene informacije o poslovanju javnog preduzeća na čijem je rukovodnom mjestu u vrijeme objave bio apelant, Ustavni sud smatra da tuženi navedenim sadržajem nisu prekoračili granicu slobode izražavanja, te da je u okolnostima konkretnog slučaja postignuta pravična ravnoteža između apelantovog prava iz člana 8 Evropske konvencije i prava tuženih iz člana 10 Evropske konvencije.

35. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

36. Apelant je, kako proizilazi iz navoda apelacije, ukazao da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Međutim, navodi koji su izneseni u tom pravcu u suštini se tiču prava iz člana 8 Evropske konvencije koje je analizirano i povodom kog su zaključci o neosnovanosti izneseni u prethodnom tekstu ove odluke.

37. Ostali navodi koje je apelant iznio u pogledu prava na pravično suđenje (da u osporenim presudama nije izvršena ocjena dokaza, da činjenično stanje nije uopšte utvrđeno) tiču se, u suštini, apelantovog nezadovoljstva u pogledu primijenjenog materijalnog prava u vezi s ocjenom dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi kontinuirano isticao da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, između ostalih, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4778/15 od 17. januara 2018. godine, tačka 24, objavljeno na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Osnovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku u pogledu činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog prava, koje je kao pravilno i zakonito potvrđeno i u postupku povodom žalbe i revizije, budući da su u obrazloženju presuda navedene relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete kojima je propisana odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica, kao i one odredbe koje se tiču „prihvatljivih ograničenja slobode izražavanja“, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti neadekvatnim.

38. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s pravom na poštivanje privatnog života, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi ovog prava, takođe, neosnovani zbog istih razloga kao u vezi s pravom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, jer su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, obavili odgovarajuću analizu na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8 Evropske konvencije i člana 10 Evropske konvencije.

40. Takođe, nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan i u pogledu pravilne primjene materijalnog prava naveo jasno obrazloženje koje se ni u jednom dijelu ne doima proizvoljnim.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-518/16 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio