Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4386/17 („Srednjobosanske šume“/„Šume Središnje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4386/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-4386/17, rješavajući apelaciju „Srednjobosanske šume“/„Šume Središnje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Srednjobosanske šume“/„Šume Središnje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 098850 17 Gž od 14. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Srednjobosanske šume“/„Šume Središnje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 098850 17 Gž od 14. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 098850 15 P od 18. januara 2017. godine kojom je apelant kao tuženi obavezan da tužitelju H.H. na ime naknade materijalne štete za posječenu drvnu masu pričinjenu na parceli, pobliže označenoj u izreci presude, isplati iznos od 3.966,46 KM.

2. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio kao nedvojbenu činjenicu da je Šumarija Travnik izvršila sječu doznačenih stabala smrče na nekretninama tužitelja, čime je nesporna pasivna legitimacija apelanta i njegova obaveza da naknadi štetu prouzrokovanu postupanjem svojih zaposlenika u skladu sa planom gospodarenja za 2013. godinu. S obzirom da nije moguće izvršiti uspostavu prijašnjeg stanja, to je apelant kao odgovorna osoba dužan na ime naknade štete isplatiti novčanu naknadu shodno čl. 154. i 185. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, u pogledu materijalnih dokaza, pobliže navedenih u obrazloženju presude, kojima apelant potvrđuje svoj osnovni činjenični navod da zemljište na kojem je izvršena opisana sječa zapravo ne pripada tužitelju nego je to zemljište stekao nezakonitim postupanjem Općine Travnik, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno zaključio da su ti dokazi irelevantni i kao takvi bez uticaja na prednje stajalište Općinskog suda. Naime, s obzirom da se tim dokazima dokazuje samo provođenje upravnog postupka vezanog za sporno zemljište, te kako priroda predmetnog spora nije dokazivanje zakonitosti ili nezakonitosti akata donesenih od Općine Travnik, nego obligaciono pravni zahtjev za naknadu štete, to i po ocjeni Kantonalnog suda, apelant neosnovano prigovara da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju trebao prekinuti predmetni postupak s pozivom na odredbu člana 12. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer nadležni organ je donio svoju odluku. Najzad, Kantonalni sud je ocijenio da apelant žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice koje je utvrdio prvostepeni sud, a to je da je apelant počinio sječu za koju je odgovoran, pa time i dužan isplatiti navedenu štetu tužitelju. Naime, konstatovano je da apelant tokom prvostepenog postupka nije ni osporavao da je izvršio sječu, a što je prvostepeni sud cijenio u smislu odredbe člana 125. ZPP, slijedom čega je njegove kasnije prigovore kojima je želio eskulpirati svoju odgovornost i koji su istaknuti tek u završnom izlaganju, a što je ponavljao i u žalbenom postupku, Kantonalni sud ocijenio paušalnim i neutemeljenim.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Općinski sud trebao prekinuti predmetni postupak s pozivom na odredbu člana 12. ZPP, odnosno da Kantonalni sud u osporenoj presudi nije dao jasne i razumljive razloge u pogledu navedenih žalbenih razloga, čime je povrijedio odredbe člana 231. ZPP, a što je za posljedicu imalo povredu prava apelanta na obrazloženu, a što je sve dovelo i do povrede prava na imovinu jer je apelant obavezan da nadoknadi štetu koju nije pričinio.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4386/17 („Srednjobosanske šume“/„Šume… | Sudska praksa | Aktio