Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4981/17 (Z. R.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4981/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4981/17, rješavajući apelaciju Zorana Ružičića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Ružičić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 208893 16 Rsž od 5. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Ružičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ljubiša Dragičević advokat iz Banjaluke, podnio je 28. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 208893 16 Rsž od 5. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište odluke tuženog JU „Dom penzionera“ Banja Luka bliže navedene u izreci presude, na osnovu kojih je apelantu prestao radni odnosu kod tuženog, te da se naloži tuženom da apelanta vrati na rad i rasporedi na radno mjesto „Šef pružanja usluga u dnevnom boravku" ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim i radnim kvalifikacijama, te mu isplati naknadu izgubljene zarade za neisplaćene plate sa zakonskim zateznim kamatama i uplati doprinose osiguranja iz radnog odnosa.

2. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da je postupku utvrđeno da je apelant po zanimanju operater automatske obrade podataka sa završenom srednjom školom - IV stepen, zasnovao radni odnos kod tuženog na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 23. septembra 2012. godine i da je, najprije, bio raspoređen na radno mjesto komercijalista – nabavljač, dok je ugovorom o radu od 7. novembra 2012. godine, raspoređen je na radno mjesto „Šef službe za pružanje usluga u dnevnom boravku". Okružni sud je istakao da je odlukom tuženog od 24. januara 2014. godine otkazan ugovor o radu apelantu od 7. novembra 2012. godine zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, uz istovremenu ponudu da zaključi ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima, za radno mjesto recepcionar. Okružni sud je naveo da je navedenu odluku sa ponudom, nakon nekoliko pokušaja uručenja, apelant odbio da primi, što su svojim potpisima potvrdile dvije radnice tuženog u svojstvu svjedoka dostavljanja, iz čega proizilazi da apelant nije prihvatio ponudu tuženog da zaključi ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima, pa je tuženi odlukom od 25. marta 2014. godine utvrdio da apelantu prestaje radni odnos po isteku otkaznog roka od 30 dana sa pravom na otpremninu. Okružni sud je istakao da je apelant izjavio prigovor na pomenutu odluku, ali je njegov prigovor odbijen odlukom direktora tuženog od 7. aprila 2014. godine, koja je apelantu uredno dostavljena. Nadalje, Okružni sud je istakao da je raspoređivanje apelanta na radno mjesto „Šef službe za pružanje usluga u dnevnom boravku“, uslijedilo nakon što je Upravni odbor tuženog donio Pravilnik o radu sa sistematizacijom radnih mjesta od 13. jula 2012. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik iz 2012. godine), kada je zaista bilo predviđeno postojanje ovog radnog mjesta, ali taj pravilnik nije stupio na snagu budući da Ministarstvo rada i boračko invalidske Republike Srpske u ime osnivača tuženog na njega nije dalo saglasnost. Stoga, prema zaključku Okružnog suda, pravilno je prvostepeni sud zaključio da je kod tuženog u vrijeme donošenja pobijanih odluka na snazi bio Pravilnik o radu sa sistematizacijom radnih mjesta od 15. februara 2006. godine, sa izmjenama od 17. januara 2008. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik iz 2006. godine), kojim nije predviđeno radno mjesto „Šef službe za pružanje usluga u dnevnom boravku“, a što je i bio razlog otkaza. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi propisani članom 137. Zakona o radu-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske" broj 55/07, u daljnjem tekstu. ZOR) kojim je propisano da „poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku uz istovremenu ponudu za zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima (stav 1.)“, a „radnik koji odbije da zaključi ugovor o radu pod izmjenjenim uslovima, ima pravo na otpremninu, u skladu sa članom 141. ovog zakona (stav 4.)“ a u vezi sa članom 126. stav 1. tačka 2.), kojim je propisano da „poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku: 2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika“. Osim toga, Okružni sud je naveo da apelant nije dokazao tvrdnju da je tuženi sve ostale radnike, također, rasporedio na radna mjesta na osnovu Pravilnika o radu iz 2012. godine, ali ostalim radnicima nije ponudio izmjenu ugovora o radu nego je tako postupio samo prema apelantu, zbog čega je on bio izložen diskriminaciji u postupku prestanka radnog odnosa. Naime, prema stavu Okružnog suda, ovakvoj tvrdnji apelanta suprostavljena je tvrdnja tuženog i izjava svjedokinje Z.M. Šefa odsjeka za opšte, pravne i kadrovske poslove tuženog, da su radna mjesta ostalih radnika (pored Pravilnikom iz 2012. godine) jednako predviđena i Pravilnikom iz 2006. godine i da im zbog toga novi ugovori o radu nisu otkazani, dok jedino radno mjesto „Šef službe za pružanje usluga u dnevnom boravku", nije bilo predviđeno i ranijim pravilnikom, zbog čega apelant nije učinio vjerovatnim tvrdnje da je bio izložen diskriminaciji kao jedini radnik kojem je radni odnos prestao zbog neusklađenosti ugovora o radu sa pravilnikom.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant, u suštini, vidi u pogrešnoj primijeni materijalnog prava. Apelant smatra da je sud u njegovom slučaju selektivno primjenjivao postojeće propise, tj. član 126. ZOR-a, te odredbe Pravilnika iz 2006. godine. Pored toga, apelant smatra da je on jedini radnik kod tuženog kojem je prije otkaza o radu ponuđeno radno mjesto predviđeno "nepostojećim Pravilnikom o sistematizaciji", što upućuje na diskriminatorski odnos tuženog kao poslodavca prema njemu kao zaposleniku.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih je zaključio da su u postupku prestanka radnog odnosa apelanta u kojem su donesene osporene odluke od strane tuženog, pravilno primijenjene relevantne odredbe ZOR-a i Pravilnika iz 2006. godine. Ustavni sud u postupanju Okružnog suda ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao ranije u postupku po žalbi pred Okružnim sudom, a koje navode je razmotrio Okružni sud u svojoj odluci, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4981/17 (Z. R.) | Sudska praksa | Aktio