Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2126/16 (S. B.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2126/16
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2126/16, rješavajući apelaciju Srećka Boškovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Srećka Boškovića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 017133 14 Krž 4 od 25. januara 2016. godine i S1 1 K 017133 15 Kri od 3. jula 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Srećko Bošković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Petko Pavlović, advokat iz Zvornika, podnio je 17. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 017133 14 Krž 4 od 25. januara 2016. godine i S1 1 K 017133 15 Kri od 3. jula 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 11. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Sud BiH i Tužilaštvo BiH dostavili su 16. i 25. januara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 017133 15 Kri od 3. jula 2015. godine apelant je proglašen krivim zato što je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Sud BiH je apelanta za počinjenje navedenog krivičnog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.
6. U vezi sa odbijanjem prijedloga za unakrsno ispitivanje svjedoka/vještaka (Dean Manning, Jean-Rene Ruez, dr C.H. Lawrence i Richard Butler) čije su izjave u postupcima pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) uvrštene kao dokazi, Sud BiH je istakao da je razmotrio podnesak apelantovog branioca od 9. januara 2015. godine, kao i njegovo usmeno izjašnjenje na glavnom pretresu, nakon čega je zaključio da branilac nije argumentovano ukazao na potrebu unakrsnog ispitivanja svjedoka/vještaka. Pored manjkavosti prijedloga branioca, prvostepeno vijeće je vodilo računa i o troškovima takve radnje i mogućeg odugovlačenja postupka kao posljedice tih radnji, odnosno o obavezi iz člana 239 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) prema kojoj je predsjednik vijeća dužan da se stara i o ekonomičnosti postupka. Zbog toga je na glavnom pretresu odbijen prijedlog apelantovog branioca za unakrsno saslušanje navedenih svjedoka. Prilikom ocjene kvaliteta iskaza tih svjedoka/vještaka vijeće je imalo u vidu odredbu člana 3 stav 2 Zakona o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju) prema kojoj sudovi ne mogu temeljiti osuđujuću presudu isključivo ili u odlučujućoj mjeri na prethodnim iskazima svjedoka koji nisu dali usmeni iskaz na glavnom pretresu, što predstavlja adekvatno ograničenje njihove dokazne snage. Takođe, u pogledu apelantovog prigovora kojim je osporavao relevantnost dokaza optužbe T-3 (set od 12 fotografija predočenih svjedoku S.M.) i T-4 (evidencija prisustva ljudstva 1. čete na izvršavanju borbenih zadataka za juli 1995. godine), Sud BiH je istakao da apelant taj prigovor nije konkretizovao zbog čega ne nalazi potrebnim da razmotri taj prigovor.
7. Zatim, u obrazloženju presude Sud BiH je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je sproveo na glavnom pretresu. U vezi sa utvrđivanjem da li je apelant počinio radnje koje mu se stavljaju na teret, a koje su kvalifikovane kao ubistvo N.N. dječaka (u daljnjem tekstu: oštećeni), Sud BiH je ocijenio iskaze svjedoka SB-1, M.K. (iz istrage pred Tužilaštvom) i SB-4 koji su opisali slijed dešavanja na lokalitetu Crvene brane u Zvorniku. Naime, iz tih iskaza slijedi da su na platou pored lokaliteta Crvene brane vidjeli oštećenog, te da se u jednom trenutku apelant obratio oštećenom riječima: „Slobodan si, možeš ići“, nakon čega je oštećeni krenuo u smjeru obližnje šume. Potom je apelant s namjerom da ga liši života odmah krenuo za njim, pa je, kada su se udaljili na oko 20 metara od iskopane grobnice, pucao iz vojničke puške u pravcu glave oštećenog i lišio ga života, a potom se vratio do iskopane grobnice, kojom prilikom, kada ga je J.L. pitao: „Što ga ubi?“, apelant je rekao da je oštećeni htio da bježi, pa da je pucao. Iz iskaza svjedoka SB-1 proizilazi da je jedan od N.N. pripadnika Vojske Republike Srpske odmah naredio dvojici zatvorenih Bošnjaka da tijelo oštećenog, koje je ležalo na zemlji, donesu i ubace u iskopanu grobnicu, što su oni i učinili.
8. U vezi sa apelantovim prigovorom kojim je osporavao dio iskaza svjedoka SB-1 u kojem je naveo da se sporni događaj desio nakon Petrovdana, koji se obilježava 12. jula, prvostepeno vijeće je istaklo da je na osnovu sprovedenih dokaza utvrdilo da se inkriminisani događaj-ubistvo oštećenog na platou Crvene brane desio 15. jula 1995. godine. To utvrđenje proizilazi iz šihtne liste Fabrike glinice „Birač“ za juli 1995. godine s obzirom na to da je utvrđeno da je svjedok R.Đ., prema iskazu svjedoka SB-1, bio prisutan spornom događaju, jer je obavljao dužnost radnika obezbjeđenja u stražarskoj kućici na brani. Pored toga, datum izvršenja krivičnog djela proizilazi i iz iskaza svjedoka SB-5 i SB-6, koji su pružili precizne vremenske odrednice spornih dešavanja. Nadalje, u odnosu na prigovor da SB-1 nije vidio da apelant puca u oštećenog, prvostepeno vijeće je navelo da, kada se iskazi svjedoka SB-1 i M.K. dovedu u međusobnu vezu, iz tih iskaza nesumnjivo proizilazi da je apelant lišio života oštećenog. Naime, iskazi navedenih svjedoka tvore svojevrsni mozaik, pri čemu je svjedoku M.K. na ovu okolnost poznato više detalja od svjedoka SB-1, koji je, prema sopstvenom kazivanju, u trenutku kada je ispaljen pucanj, bio okrenut, zbog čega nije mogao vidjeti neposredno ubistvo, nego je to posredno mogao zaključiti na osnovu činjenice da je vidio apelanta kako se vraća iz smjera odakle je čuo pucanj. Takođe, rečenica koju je J.L., prema kazivanju svjedoka SB-1, uputio apelantu nakon izvršenja djela: „Što ga ubi?“, govori o tome da je i J.L. vidio da je apelant ubio dječaka. Dakle, navedene činjenice posmatrane u međusobnoj vezi tvore tako čvrst i zatvoren krug utvrđenih činjenica koje u svojoj ukupnosti ne mogu dovesti do drugog zaključka od onog da je apelant izvršilac predmetnog krivičnog djela. Iako je na glavnom pretresu svjedok SB-1 naveo da je bilo još nekih lica u šumi, vijeće nije smatralo ovu činjenicu relevantnom za donošenje drugačije odluke. Pored toga, apelantova odbrana je saslušanjem svjedoka R.Đ. i D.N. i uloženim materijalnim dokazima tokom glavnog pretresa nastojala osporiti kredibilitet svjedoka SB-1, ali ti svjedoci, kao ni uloženi materijalni dokazi nisu doveli u pitanje pouzdanost, uvjerljivost i istinitost kazivanja svjedoka SB-1. Upravo suprotno, prilikom sprovedene radnje suočenja svjedoka SB-1 sa svjedocima odbrane D.N. i R.Đ., prvostepeno vijeće se dodatno uvjerilo u istinitost kazivanja svjedoka SB-1, dok su, nasuprot tome, iskazi svjedoka odbrane u odlučnim dijelovima bili neuvjerljivi, sračunati isključivo na izbjegavanje eventualne sopstvene odgovornosti, te paušalno diskreditovanje kredibiliteta svjedoka SB-1. Osim navedenog, u kontekstu osporavanja iskaza svjedoka SB-1, prvostepeno vijeće je razmotrilo i apelantove prigovore koji su se odnosili na okolnosti koju je apelant pušku nosio, da li je išao u vojnu akademiju, kakvu je odjeću tom prilikom nosio i ko je vozio traktor koji je prevozio tijela ubijenih, te je zaključilo da su ti prigovori neosnovani.
9. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da je M.K. na glavnom pretresu u potpunosti izmijenio iskaz u pogledu odlučnih činjenica u odnosu na iskaz iz istrage u Tužilaštvu, vijeće je ocijenilo da ovaj svjedok za izmjenu iskaza nije dao logično i razumno obrazloženje, već je, naprotiv, njegovo obrazloženje za izmjenu iskaza bilo kontradiktorno, te je sadržavalo logičke manjkavosti. Pored toga, za ovog svjedoka je i te kako bila traumatična činjenica da se saslušava pred Sudom, odnosno da mora iznijeti svoja neposredna saznanja koja, prema njegovom uvjerenju, mogu ugroziti njegovu i bezbjednost njegove porodice (što je svjedok i apostrofirao prilikom saslušanja u fazi istrage). U pogledu apelantovih tvrdnji da je svjedok M.K. privođen sa svojom suprugom na saslušanja u SIPA-u i Tužilaštvo, što bi, prema mišljenju odbrane, značilo da su iskazi iz istrage pred SIPA-om i Tužilaštvom sačinjeni pod prijetnjom, odnosno prisilom, prvostepeno vijeće je navelo da iz sadržaja audio-zapisnika proizilazi da se do iskaza ovog svjedoka nije došlo upotrebom sile, prijetnjom, prevarom, prinudom, obećanjem, varkom ili primjenom nekog drugog zabranjenog postupka prema licu koje učestvuje u postupku, već, naprotiv, taj iskaz predstavlja rezultat zakonito sprovedene radnje. Pri donošenju odluke vijeće je imalo u vidu i navode svjedoka M.K., koji je na pretresu tvrdio da su prije davanja iskaza u SIPA-i i Tužilaštvu „doveli“ njega i njegovu suprugu, da je „bio u strahu“, te da su njegovu suprugu „odveli na jednu stranu“. Ocjenom tih navoda svjedoka ne proizilazi da se radi o primjeni prisile od državnih organa. Naime, pomenuti svjedok je, takođe, naveo da su automobilom „pokupili“ njega i njegovu suprugu, te da je dobio poziv za saslušanje, pa da su mu obezbijedili prevoz. Iz navedenog jasno slijedi da svjedok nije prisiljen na davanje iskaza, nego je, budući da njegovo mjesto prebivališta nije u Sarajevu, niti je ikad prije bio u Sarajevu, prevezen do Sarajeva pri čemu je prilikom jednog saslušanja i njegova supruga davala iskaz, pa su dovezeni istim automobilom. Ovakav zaključak proizilazi kako iz kazivanja svjedoka M.K., koji je na glavnom pretresu od 23. januara 2015. godine naveo da nema novca, niti da ima čime doći na nastavak zakazanog pretresa, te da ne poznaje Sarajevo, tako i iz sadržaja izvještaja SIPA-e o postupanju po naredbama Tužilaštva od 31. januara 2014. godine u kome je navedeno da su istražioci ove agencije postupili po naredbama i obezbijedili prevoz bračnom paru iz mjesta prebivališta do Sarajeva, o čemu je sačinjena službena zabilješka.
10. Presudom vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 1 K 017133 14 Krž 4 od 25. januara 2016. godine žalba Tužilaštva je odbijena kao neosnovana, a apelantova žalba je djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena u pogledu odluke o kazni na način da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostepena presuda.
11. Odlučujući o apelantovim navodima kojima je ukazivao na povredu prava na odbranu, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće ocijenilo podnesak odbrane kojim je predlagano unakrsno ispitivanje svjedoka i vještaka koji su svjedočili pred MKSJ, te da je pravilno utvrdilo da je na paušalan način predlagano ispitivanje tih svjedoka i vještaka. Upravo iz sadržaja navedenog zahtjeva nigdje ne proizilazi na koje okolnosti bi te svjedoke odbrana unakrsno ispitivala, već se cijeli podnesak odbrane zasniva na interpretaciji člana 5 Zakona o ustupanju u kontekstu relevantnih odredbi ZKPBiH, Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i Ustava Bosne i Hercegovine, tj. ne navodi se šta je to sporno u iskazima tih svjedoka što bi odbrana unakrsnim ispitivanjem pobijala ili razjašnjavala. Pri tome prvostepeno vijeće je imalo u vidu i odredbu člana 3 Zakona o ustupanju kojim je propisano da se osuđujuća presuda suda ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri zasnovati na iskazima svjedoka koji nisu dali iskaz na glavnom pretresu, a što u ovom predmetu nije slučaj, tj. presuda se ne zasniva isključivo ili u odlučujućoj mjeri na dokazima koji su izvođeni pred MKSJ. Što se tiče prigovora odbrane da je pogrešan zaključak suda u pogledu prigovora relevantnosti uloženih dokaza, Apelaciono vijeće je istaklo da je, u svakom slučaju, odbrani stajalo na raspolaganju pravo da istakne prigovor i obrazloži ga, a to što taj prigovor nije obrazložen ne može biti propust suda, jer stranke raspolažu svojim pravom da ulažu prigovore i da ih obrazlažu. Čak i eventualni propust vijeća da pozove branioca da obrazloži svoju tvrdnju ne može se smatrati nepravičnim ukoliko ni sam branilac nije na to ukazao, niti je to potencirao. U pogledu navoda žalbe da odbrani nije omogućeno pravo da postavlja pitanja prilikom suočenja svjedoka, Apelaciono vijeće je istaklo da se radnja suočenja vrši nakon što su prethodno direktno i unakrsno saslušani svjedoci čije se suočenje traži. Stoga, nema povrede prava na odbranu, jer je odbrana imala mogućnost da postavlja pitanja ovim svjedocima kada su saslušavani prije suočenja, a konačnu odluku o kvalitetu svjedočenja ovih svjedoka dalo je prvostepeno vijeće nakon što je ocijenilo kako njihove iskaze prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja, tako i prilikom suočenja. Takođe, bitno je napomenuti da ni odbrana tokom trajanja glavnog pretresa nije insistirala da postavlja pitanja prilikom suočavanja, odnosno nije ni ukazala da je sud napravio bilo kakav propust tokom suočavanja svjedoka. Nadalje, Apelaciono vijeće je istaklo da je apelantov branilac neargumentovano naveo da su svjedoci Tužilaštva imali privilegovan tretman u odnosu na svjedoke odbrane. Naime, tokom postupka stranke su uživale jednaka prava u smislu predlaganja i izvođenja dokaza, te su izvodile svoje dokaze koje je ocijenio sud. Prvostepena presuda je ocijenila sve dokaze koji su izvedeni, te dala adekvatno i logično obrazloženje zašto pojedinim dokazima poklanja ili ne poklanja vjeru.
12. Apelaciono vijeće dalje je navelo da je, suprotno navodima apelantove žalbe, nesporno utvrđeno apelantovo prisustvo prilikom inkriminisanog događaja, zatim, posljedice koje su nastupile, kao i uzročno-posljedična veza (nexus) njegovih radnji sa nastalom zabranjenom posljedicom. U konkretnom slučaju opisana je konkretna radnja izvršenja djela, odnosno apelantovo aktivno učešće koje je dovelo do posljedice, kao i njihov subjektivni odnos prema posljedici u smislu da je pucao u smjeru oštećenog i time želio da nastupi zabranjena posljedica. U pogledu prigovora odbrane kojim se ukazuje na neodređenost u smislu vremena izvršenja krivičnog djela, Apelaciono vijeće je istaklo da je zaključak prvostepenog vijeća o vremenu izvršenja krivičnog djela izveden na osnovu drugih dokaza koji su izvedeni tokom postupka, i to iz šihtne liste Fabrike „Birač“, kao i iskaza svjedoka SB-5 i SB-6. U tom kontekstu prvostepeno vijeće i nije ocijenilo iskaz ovog svjedoka s obzirom na to da je drugim dokazima nesumnjivo utvrđeno da se radilo o 15. julu 1995. godine. Tvrdnja svjedoka SB-1 da je to bilo dan poslije Petrovdana, bez obzira na to što je suprotna drugim dokazima, ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka u pogledu razumljivosti presude, ako se uzme u obzir vrijeme koje je proteklo od izvršenja krivičnog djela, pa do trenutka svjedočenja, te je i logično da određeni detalji budu potisnuti, ili da se svjedoci o njima ne mogu decidirano izjasniti. Takođe, suprotno navodima žalbe, Apelaciono vijeće smatra pravilnom ocjenu iskaza svjedoka SB-1 na okolnost da su svjedoci D.N. i R.Đ. bili prisutni prilikom spornog događaja na Brani crvenog mulja, te u tom pravcu ovo vijeće smatra i ispravnim zaključak prvostepenog suda u pogledu nepoklanjanja vjere svjedocima D.N. i R.Đ. Naime, svjedok SB-1 dao je detaljan i uvjerljiv iskaz u pogledu samog kritičnog događaja, kao i u pogledu radnji i ponašanja pomenutih svjedoka odbrane. U tom kontekstu vijeće je pravilno zaključilo da su iskazi ovih svjedoka nepouzdani s obzirom na to da su oni ne samo bili prisutni u inkriminisano vrijeme na licu mjesta već da su i preduzimali određene radnje (D.N. je dobio zadatak da prevlači tijela ubijenih Bošnjaka, a svjedok R.Đ. je obavljao poslove obezbjeđenja) uslijed čega su navedeni svjedoci nastojali da zaštite sebe od samoinkriminacije. Isto tako, svjedok SB-1 i prilikom suočenja ostao je dosljedan svom iskazu, dok su svjedoci D.N. i R.Đ. nastojali osporiti njegov kredibilitet. Da je ovaj svjedok imao namjeru da apelanta ili bilo koga drugog neosnovano tereti, mogao je napraviti konstrukciju i o ubistvu ostalih lica čija je tijela vidio na toj lokaciji, te pored apelanta teretiti i druga lica koja su tu bila prisutna.
13. Apelaciono vijeće je dalje istaklo da je prvostepeno vijeće dalo obrazloženje zbog kojih razloga se poklanja vjera iskazu svjedoka M.K. iz istrage (datom u Tužilaštvu BiH) u odnosu na njegovu izjavu sa glavnog pretresa. Naime, iz sadržaja prvostepene presude proizilazi da je sud ocijenio ne samo njegovu izjavu iz Tužilaštva već i izjavu iz SIPA-e, kao i izjavu sa glavnog pretresa. Izjava svjedoka data u Tužilaštvu BiH predstavlja određenu dopunu izjave iz SIPA-e, jer su pitanja tužioca bila usmjerena na razjašnjenja datih odgovora u SIPA-i kojom prilikom je svjedok izjavljivao da ostaje kod odgovora datih u prethodnoj izjavi. Što se tiče određenih razlika, a odnose se na ubistvo oštećenog, svjedok je prilikom ispitivanja u Tužilaštvu objasnio da je želio izbjeći pozivanje na sud, kao i da ga neko ne bi našao i ubio. Nasuprot navodima odbrane, prvostepeno vijeće je ocijenilo i izjavu ovog svjedoka datu na glavnom pretresu, te je za nju utvrdilo da nije dato logično i razumno obrazloženje. Tako je vijeće ukazalo na određene manjkavosti u izjavi ovog svjedoka na glavnom pretresu (npr. da se ne sjeća šta je izjavio prilikom davanja izjave u Tužilaštvu iako nije prošlo mnogo vremena između davanja izjave u istrazi i svjedočenja na glavnom pretresu, zatim, da ima određenih zdravstvenih poteškoća, a to nije dokazano) iz čega proizilazi da je njegov iskaz na pretresu ocijenjen kako pojedinačno, tako i u vezi sa njegovim ranijim izjavama, kao i sa drugim sprovedenim dokazima. U tom kontekstu bitno je napomenuti da je prvostepeni sud imao priliku ne samo da izvrši uvid u izjave ovog svjedoka date u istrazi već i da presluša audio-snimak saslušanja u Tužilaštvu, kao i da neposredno saslušava ovog svjedoka na glavnom pretresu. Stoga je prvostepeno vijeće pravilno navelo da je indikativno da je svjedok na pretresu izjavio da se sjeća izjave iz SIPA-e, a da se ne sjeća izjave iz Tužilaštva iako je prošlo svega devet dana između davanja ovih izjava. Dakle, vrlo je bitno da je prvostepeno vijeće imalo mogućnost da iz prve ruke posmatra ponašanje ovog svjedoka na glavnog pretresu kojom prilikom je opovrgavao raniju izjavu, te da nakon što je uporedilo sve njegove izjave pokloni vjeru iskazu ovog svjedoka datom pred Tužilaštvom i za to dâ razumno i logično objašnjenje.
14. U vezi sa postojanjem kontradiktornosti između svjedoka SB-1, SB-4 i M.K., Apelaciono vijeće je istaklo da navedene kontradiktornosti nisu takve prirode da bi mogle izazvati drugačiju odluku s obzirom na to da su svjedoci SB-1 i M.K. (izjava data pred Tužilaštvom BiH) saglasni u pogledu odlučnih činjenica, tj. čina ubistva oštećenog. To što postoje određene nesaglasnosti u iskazima svjedoka u pogledu vremena izvršenja krivičnog djela, broja lica koja su bila prisutna na Brani crvenog mulja, u pogledu puške koju je apelant nosio, izgleda traktora, lica koje je vozilo traktor, odjeće koju je nosio apelant i druga prisutna lica, lica koje je donijelo rakiju i sl., nije od ključnog značaja za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Radi se o detaljima koje su različita lica percipirala na različit način i kojima u tom trenutku nisu ostali urezani u sjećanje s obzirom na to da vjerovatno niko od ovih svjedoka na te detalje nije obraćao posebnu pažnju. Apelaciono vijeće smatra da se od svjedoka ne može očekivati da se sjete svih pojedinosti određenog događaja, pa da taj događaj na identičan način opišu nakon proteka dužeg vremenskog perioda uslijed čega je i sasvim logično da se svi svjedoci ne mogu sjetiti svih detalja. Pomenute razlike su drugorazrednog i nebitnog značaja da bi ozbiljnije dovele u sumnju samu egzistenciju inkriminisanog događaja. Ono što je krucijalno za ovaj predmet jeste saglasnost svjedoka koji su bili prisutni i vidjeli ubistvo maloljetnog dječaka u pogledu samog čina tog događaja, jer su oni opisali razvoj cjelokupnog događaja, a što je prethodno elaborisano. Pri tome treba naglasiti da su se ovi svjedoci (SB-1 i M.K.) upoznali toga dana kada se ubistvo dogodilo, te da se nisu kasnije sretali, uslijed čega i ne postoji mogućnost da su međusobno razgovarali o ovom događaju, ili kreirali sopstvene konstrukcije kako bi nekoga neosnovano teretili.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije.
16. Apelant tvrdi da mu je uskraćeno pravo na odbranu, jer mu nije omogućeno da ispita svjedoke i vještake čiji su transkripti sa suđenja pred MKSJ uvršteni kao dokaz Tužilaštva. Takođe, apelant ističe da mu nije dato pravo da postavi niti jedno pitanje prilikom suočavanja svjedoka Tužilaštva SB-1 sa svjedokom njegove odbrane R.Đ., te da mu je pravo na odbranu povrijeđeno zbog odbijanja prigovora relevantnosti dokaza optužbe T-3 i T-4, navodeći da branilac nije konkretizovao prigovor na glavnom pretresu.
17. Apelant dalje smatra da mu je povrijeđeno pravo na jednakost stranaka s obzirom na to da je pretresno vijeće dalo povoljniji položaj upravo svjedocima iz čijih iskaza je crpilo činjenice koje idu na štetu apelantu, dok se apelantovim svjedocima generalno ne daje povjerenje. Apelant tvrdi i da su odluke redovnih sudova utemeljene na iskazima svjedoka SB-1, M.K. i zaštićenog svjedoka SB-4, ali da postoji nekonzistentnost u iskazima tih svjedoka u pogledu datuma izvršenja krivičnog djela, puške koju je apelant nosio, činjenice da li je pohađao vojnu akademiju, odjeće koju je nosio, lica koje je donijelo rakiju, lica koje je vozilo traktor, lica koja su bila prisutna kritičnog događaja zbog čega je nejasno kako su redovni sudovi mogli van razumne sumnje osuditi apelanta. Takođe, apelant je istakao da je svjedok M.K. u tri navrata saslušavan, da je prvu izjavu dao u SIPA-i 9. jula 2014. godine u kojoj je izjavio da ne zna ništa o spornom događaju, pa je naknadno dovezen, zajedno sa suprugom, u Tužilaštvo 18. jula 2014. godine radi davanja nove izjave na kojoj su redovni sudovi zasnovali osporene odluke, ali je tu izjavu opovrgnuo prilikom svjedočenja na glavnom pretresu. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu prava na koja se pozvao, ukine presudu Apelacionog vijeća i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
18. Sud BiH je naveo da ostaje kod svih navoda, razloga, stavova i zaključaka iznesenih u osporenoj presudi protiv koje je izjavljena apelacija zbog čega smatra da je nesvrsishodno te razloge ponovo isticati.
19. Tužilaštvo BiH je dalo detaljne odgovore u odnosu na apelantove navode, te je zaključilo da predmetnu apelaciju treba odbaciti kao nedopuštenu zbog nepostojanja merituma u navodima da su mu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji V.Relevantni propisi
20. U Krivičnom zakonu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) relevantne odredbe glase:
Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi[…] prisiljavanje na prostituciju ili silovanje;[…], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
21. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nedužnim za krivično djelo, dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju o postojanju činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 85. st. (1) i (2) Način ispitivanja, suočenje i prepoznavanje (1) Svjedoci se ispituju zasebno i bez prisustva drugih svjedoka.
(2) Tokom postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i osumnjičenim, odnosno optuženim.
Član 263. stav (2) Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi dokazati nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje takvog dokaza.
Član 273. stav (2) Izuzeci od neposrednog izvođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 281. stav 2.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
22. Zakon o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 3.
Opšte načelo (1) Dokazi pribavljeni u skladu sa Statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima MKSJ mogu se koristiti u postupcima pred sudovima u BiH.
(2) Sudovi ne mogu zasnovati osuđujuću presudu isključivo ili u odlučujućoj mjeri na prethodnim iskazima svjedoka koji nisu dali usmeni iskaz na glavnom pretresu.
Član 5.
Iskazi koje je MKSJ-u dao svjedok (1) Zapisnik o iskazu svjedoka dat pred MKSJ, kao i zapisnik o vanpretresnom iskazu svjedoka sačinjen pred MKSJ-om u skladu s Pravilom
71. Statuta i Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ, može se koristiti pred sudom pod uslovom da je iskaz ili vanpretresni iskaz od značaja za pitanje o kojem se raspravlja.
(2) Sud može da isključi iskaz koji je dat od strane zaštićenog svjedoka ako je šteta koja može nastati veća od dokazne vrijednosti tog iskaza.
(3) Odredbama ovog člana ne utiče se na pravo optuženog da zahtijeva prisustvo svjedoka iz stava 1. ovog člana u svrhu unakrsnog ispitivanja. Odluku o ovom zahtjevu donosi sud.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Apelacionog vijeća S1 1 K 017133 14 Krž 4 od 25. januara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 18. marta 2016. godine, a da je podnio apelaciju 17. maja 2016. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:[...]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
30. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
31. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje zasnivajući odluku na nekonzistentnim iskazima svjedoka SB-1, M.K. i SB-4, na osnovu kojih se nije moglo van razumne sumnje utvrditi da je počinio krivično djelo. Takođe, apelant tvrdi da su mu redovni sudovi povrijedili pravo na odbranu odbijajući njegove dokazne prijedloge, onemogućavanjem da postavlja pitanja prilikom suočenja, te pravo na jednakost strana u postupku zasnivanjem odluke na dokazima Tužilaštva.
32. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bukov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90 od 10. marta 2009. godine).
34. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred Sudom BiH o čemu su se prvostepeno i Apelaciono vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. U vezi sa utvrđivanjem da li je apelant učinio predmetno krivično djelo, Sud BiH je detaljno analizirao sadržaj iskaza svjedoka SB-1, M.K. i SB-4, doveo ih u vezu sa iskazima drugih saslušanih svjedoka koji su iznijeli svoja saznanja o predmetnom događaju, te dao detaljno obrazloženje svih kontradiktornosti na koje apelant ukazuje u apelaciji. Ustavni sud zapaža da je sve navedene iskaze Sud BiH detaljno ocijenio sa aspekta sadržaja i doveo ih u međusobnu vezu, pri čemu je naročitu pažnju posvetio ispitivanju apelantovih prigovora kojima je ukazivao na postojanje nekonzistentnosti u iskazima svjedoka SB-1 i M.K. Ustavni sud dalje zapaža da su ovi apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Apelacionog vijeća koje je zaključilo da je sprovedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. U vezi sa apelantovim tvrdnjama kojima je ukazivao na navodne nedosljednosti u iskazima svjedoka, Apelaciono vijeće je istaklo da se ne može smatrati da su te kontradiktornosti od ključnog značaja za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, jer se radi o detaljima koji su od različitih lica percipirani na različit način i kojima u tom momentu nisu ostali urezani u sjećanje s obzirom na to da vjerovatno niko od ovih svjedoka na te detalje nije obraćao posebnu pažnju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
35. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima koji važe i za svjedoka optužbe (vidi presudu Evropskog suda, Unterpertinger protiv Austrije, od 24. novembra 1986. godine, Serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uslovima. Takođe, Ustavni sud ukazuje da odredba ovoga člana ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Takođe, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije usvojile su stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlašćenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili sprovedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija pod jednakim uslovima i uz jednakost oružja. Član 6 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne sprovede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi, Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A, broj 235, tačka 34).
36. U vezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje da mu nije omogućeno da sasluša svjedoke čije su izjave date pred MKSJ korišćene kao dokazi, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 5 stav 1 Zakona o ustupanju propisano da se zapisnik o iskazu svjedoka pred MKSJ može koristiti pred sudom pod uslovom da je od značaja za pitanje o kojem se raspravlja. Odredbom člana 5 stav 3 navedenog člana propisano je da se time ne utiče na pravo optuženog da zahtijeva prisustvo svjedoka iz stava 1 ovog člana u svrhu unakrsnog ispitivanja, pri čemu odluku o ovom zahtjevu donosi sud. Nadalje, odredbom člana 263 stav 2 ZKPBiH propisano je pravo suda da ne dopusti pitanje ili dokaz ako zaključi da okolnosti koje stranka i branilac žele dokazati nemaju značaja za predmet, ili da je ponuđeni dokaz nepotreban. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, razmatrajući apelantov prijedlog za saslušanje svjedoka čije su izjave date pred MKSJ korišćene kao dokazi, u obrazloženju presude jasno naveo da apelant u svom prijedlogu za saslušanje tih svjedoka nije ukazao na razloge i na koje okolnosti bi te svjedoke trebalo saslušati, zbog čega je taj dokazni prijedlog odbijen kao neosnovan, a tu odluku je potvrdilo i Apelaciono vijeće. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, a to je potvrđeno i presudom Apelacionog vijeća, ukazao da apelant nije obrazložio svoje prigovore relevantnosti pojedinih dokaza. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno naveo razloge zbog kojih je odlučio sprovesti radnju suočavanja svjedoka SB-1 sa svjedocima D.N. i R.Đ., te da je Apelaciono vijeće razmotrilo apelantove prigovore da mu nije omogućeno da postavlja pitanje prilikom suočavanja, dajući jasno obrazloženje da je apelantova odbrana imala mogućnost da postavlja pitanja ovim svjedocima kada su saslušavani pojedinačno tokom glavnog pretresa, pri čemu apelantova odbrana na glavnom pretresu nije insistirala da postavlja pitanja prilikom suočavanja, odnosno nije ni ukazivala da je sud napravio bilo kakav propust tokom suočavanja svjedoka. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i praksu Evropskog suda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, prilikom odbijanja apelantovih dokaznih prijedloga, naveli jasne i razumljive razloge za svoje odluke poštujući svoju obavezu iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u tom segmentu.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije.
38. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant, izuzev pozivanja na navedenu odredbu Evropske konvencije, u obrazloženju apelacije nije ukazao u čemu se sastoji povreda toga prava, zbog čega Ustavni sud ove apelantove tvrdnje nije ni razmatrao. VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman