Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-878/16 (J. T. iz Odžaka)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
  • Ratni zločin
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-878/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 878/16, rješavajući apelaciju Josipa Tolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Josipa Tolića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 013929 15 Krž 7 od 27. oktobra 2015. godine i S1 1 K 013929 13 Kri od 20. marta 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Josip Tolić iz Odžaka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić-Kabil iz Tuzle, podnio je 24. februara 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 013929 15 Krž 7 od 27. oktobra 2015. godine i S1 1 K 013929 13 Kri od 20. marta 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 14. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor 26. februara, a Tužilaštvo BiH 21. februara 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 013929 13 kri od 20. marta 2015. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom broj S1 1 K 013929 15 Krž 7 od 27. oktobra 2015. godine, apelanta proglasio krivim da je radnjama, bliže opisanim u tač. 1, 2, 3, 4. i 5. izreke presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), pa je apelanta osudio na kaznu zatvora od 10 godina.

6. Tačkom 1. izreke prvostepene presude utvrđeno je da je apelant u označenom vremenskom periodu u zatočeničkom objektu u prostorijama osnovne škole u Odžaku, gdje su nezakonito bili zatvoreni civili srpske nacionalnosti, zajedno sa drugim pripadnicama HVO-a, nečovječno postupao prema njima na bliže opisani način. Prvostepeni sud je zaključak u ovom dijelu temeljio na iskazima svjedoka AB 1, AB 2, M.N., J.M., D.B.N., D.O.N., N.T., B.K., R.M., M.B. i drugih (ukupno saslušana 24 svjedoka) koji su bili zatočeni u navedenom objektu, te koji su bili neposredni očevici događaja.

7. Drugostepeni sud je Presudom broj S1 1 K 013929 15 Krž 7 od 27. oktobra 2015. godine odbio kao neosnovane žalba Tužilaštva i apelantovog branioca, te potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da svjedoci oštećeni koje je apelant izvodio i premlaćivao, a posebno svjedoci N.T., B.L. i M.P. uopšte nisu bili smješteni u fiskulturnu salu u osnovnoj školi, već u prostorijama „Strolita“. U vezi s tim, interpretirani su iskazi svjedoka N.T. i M.P. koji su potvrdili da je apelant učestvovao u njihovom premlaćivanju, te iskaz svjedoka B.L. koji je potvrdio da je apelant pozivao zatvorenike da izađu iz sale nakon čega su se čuli njihovi jauci. Nadalje, drugostepeni sud je zaključio da na suprotan zaključak ne upućuje ni spisak zatvorenika koji je apelant predočio. S tim u vezi je ukazano da je svjedok N.T. evidentiran pod brojem 413 (spisak kucan pisaćom mašinom), odnosno 412 (spisak napisan rukom), da spiskovi nisu datirani i da nije naznačeno u kom periodu su lica odvođena ili dovođena iz škole, da iz zapisnika o saslušanju svjedoka B.L., te svjedoka M.P. proizlazi da su najprije zatvoreni u „Strolitu“, a zatim prebačeni u dvoranu osnovne škole u Odžaku, te da su, najzad, prebačeni u Novi Grad. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da mnogi svjedoci, među kojim G.P., S.G., B.S., M.B., P.K. i B.K., apelanta nisu spominjali u svojim izjavama koje su dali prije saslušanja na glavnom pretresu. Drugostepeni sud je ukazao na razloge i obrazloženja prvostepenog suda koji je ocijenio: da mnogi svjedoci u ranijim istragama nisu ispitani u odnosu na konkretne okolnosti i konkretne osumnjičene, da su svjedoci, dok su bili zatočeni u Odžaku i Bosanskom Brodu, prošli kroz traumatične događaje i, s tim u vezi, ukazao na njihovu životnu dob i sposobnost da zapamte različite detalje, te protek vremena, ali i da su tokom svjedočenja na glavnom pretresu saglasno i sa sigurnošću dali iskaze na temelju kojih je nedvosmisleno i van razumne sumnje zaključeno da je apelant učestvovao u radnjama koje mu se stavljaju na teret. Pri tome je ukazano i da je sam apelant tokom pretresa izjavio da je u dva navrata tukao zatvorenike u prostorijama škole u Odžaku, a način na koji je naveo da je to činio saglasan je sa opisima koje su naveli svjedoci. Najzad, u vezi sa apelantovim prigovorom da su iskazi pojedinih svjedoka prihvaćeni samo u dijelu, ukazano je da su iskazi svih saslušanih svjedoka ocijenjeni u uzajamnoj vezi, pa da nisu prihvaćena ona kazivanja koja nisu bila potkrijepljena iskazima ostalih svjedoka.

8. Nadalje, tačkom 2. izreke prvostepene presude apelant je proglašen krivim da je učestvovao u premlaćivanju R.T. zatočenog u sali osnovne škole koji je od zadobijenih povreda preminuo. Zaključak u ovom dijelu prvostepeni sud je zasnovao na iskazima brojnih svjedoka očevidaca, svjedoka J.D., AB 1, AB 2 i drugih.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, drugostepeni sud je istakao da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da su u premlaćivanju R.T. učestvovali F.H. i A.G., ali i druga lica. Nadalje, ukazano je da je konkretno šest pobrojanih svjedoka saglasno potvrdilo da je apelant tukao nogama R.T., da je svjedok B.K. i u izjavi iz 2013. godine, kao i na glavnom pretresu potvrdio da je apelant učestvovao u premlaćivanju R.T. Ovaj svjedok, kao i svjedok V.D. su potvrdili da je apelant dao lisice drugom stražaru kako bi oštećenog R.T. vezali za odbojkaški stub, gdje je i preminuo. Također, ukazano je i na iskaze svjedoka D.B.N. i R.M., te na stav prvostepenog suda da određene razlike i odstupanja u iskazima saslušanih svjedoka nisu doveli u pitanje i njihove iskaze u dijelu u kom su bili saglasni i prema kojim je apelant bio u grupi lica koja je udarala oštećenog R.T., koji je, zavezan za stub, narednog jutra preminuo. Stoga, neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da apelant kritičnog trenutka nije bio na službi. Također, ukazano je i da je svjedok odbrane S.M. u svom iskazu potvrdio da je apelant učestvovao u premlaćivanju R.T., ali da je to, kako je objasnio, apelant činio kako bi stvorio dojam da učestvuje u tuči. S obzirom na to da je R.T. preminuo od premlaćivanja, iskazu ovog svjedoka nije poklonjena vjera.

10. Tačkom 3. izreke prvostepene presude apelantu je stavljeno na teret da je učestvovao u fizičkom zlostavljanju M.P. u zatočeničkom logoru Srednjoškolskog centra u Bosanskom Brodu, uslijed čega je od zadobijenih povreda preminuo M.P. Zaključak u ovom dijelu prvostepeni sud je zasnovao na iskazima svjedoka G.P., M.A., J.N., M.P., M.G., J.I., S.G. i drugih, od kojih su mnogi i lično vidjeli da su apelant i A.G. izveli M.P. u hodnik, da ga je apelant pozvao da izađe, te kako su apelant i A.G. počeli da ga udaraju.

11. Drugostepeni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da nije pravilno utvrđeno da je učestvovao u premlaćivanju M.P. U vezi sa iskazom svjedoka S.G. koji, kako je apelant tvrdio, u svojim izjavama iz 1995. i 2013. godine nije spominjao apelanta, već je to učinio na glavnom pretresu, ukazano je da je ovaj svjedok pojasnio da ranije nije ni pitan na konkretne okolnosti, odnosno o apelantovom učešću u spornom događaju, a što i proizlazi iz ranijih izjava. U vezi sa osporavanjem iskaza svjedoka G.P., drugostepeni sud je istakao da je ovaj svjedok bio dosljedan u svom svjedočenju, budući da je dao opažanja koja je vidio-da je apelant izveo M.P. iz sale, da je nakon toga čuo jauke, te da je od drugih čuo da je apelant učestvovao u premlaćivanju M.P. Nadalje, u vezi sa iskazom svjedoka M.G., ukazano je da je ovaj svjedok jasno i decidirano opisao na koji način je apelant učestvovao u premlaćivanju M.P., da je vidio da ga apelant tuče u hodniku, a što je potvrdio i u unakrsnom ispitivanju. U vezi sa iskazom svjedoka J.I., ukazano je da je ovaj svjedok u svojoj izjavi iz 2013. godine opisao na koji način se dogodilo premlaćivanje M.P. Najzad, ukazano je i da je prvostepena presuda u ovom dijelu zasnovana, pored osporavanih, i na iskazima svjedoka E.P., M.P., D.P. i drugih ispitanih svjedoka.

12. Tačkom 4. izreke prvostepene presude apelant je proglašen krivim da je iz zatočeničkog objekta u Bosanskom Brodu učestvovao u odvođenju nekih od zatočenih žena, te da je tom prilikom B.T. prisilio na seksualni odnos. Prvostepeni sud je zaključak u ovom dijelu zasnovao na pročitanoj izjavi B.T. koja je preminula, zatim, iskazima svjedoka N.T., S.Č., S.G., V.M., M.A. i M.P., te iskazu svjedoka odbrane S.M. i apelantovom iskazu.

13. Drugostepeni sud je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da se prvostepena presuda nije mogla zasnovati na pročitanom iskazu B.T., iskazu svjedoka M.P., te da je B.T. bila u vezi s njim i da drugačije nije mogla opravdati njihovu vezu. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud na temelju iskaza svjedoka, naročito svjedoka S.Č., N.T. i M.A., mogao utvrditi cjelokupan kontekst u kom su se odvijale radnje silovanja zatočenih žena u označenom objektu koji su čuvali pripadnici Vojne policije Odžak, kojoj je pripadao i apelant. Nadalje, ukazano je da iz pročitanog iskaza B.T., koja je nakon toga smrtno stradala, proizlazi da ju je apelant prisilio na seksualni odnos prijeteći joj da će, ukoliko ne pristane, imati odnos sa „cijelim pukom“. Također, svjedok M.P. je izjavio da mu je B.T., nakon dva do tri mjeseca po izlasku iz zatočeničkog objekta, ovo i povjerila. Pravilnim je ocijenjen i stav prvostepenog suda da ne prihvati apelantov iskaz zbog nedosljednosti: apelant je tvrdio da je B.T. tražila od njega početkom maja ili juna 1992. godine da joj pomogne da smjesti oca u bolnicu, otac B.T. je bio u bolnici od 11. maja 1992. godine, a prema kazivanju samog apelanta, on u tom periodu nije uopšte boravio u prostorijama škole u Odžaku; apelant je tvrdio da je oštećenu doveo u privatni stan u naselju Tulek kako bi je zaštitio, a ona je u svojoj izjavi navela da je dovedena u zatvor u Tulek a zatim prebačena u objekt stovarišta, a da je u njemu i boravila, potvrdili su svjedoci N.T. i M.P. koji su je tu vidjeli.

14. Tačkom 5. izreke prvostepene presude apelant je proglašen krivim da je u označenom periodu iz zatočeničkog objekta u Bosanskom Brodu učestvovao u izvođenju zatvorenika na prinudni rad – kopanje rovova na borbenim linijama, gdje su pojedini zatvorenici ginuli i ranjavani. Prvostepeni sud je zaključak u ovom dijelu zasnovao na iskazima pojedinačno pobrojanih 14 saslušanih svjedoka.

15. Drugostepeni sud je neosnovanim ocijenio apelantovu tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer prvostepeni sud nije prihvatio da on u odnosu na vojsku koja je dolazila u zatočeničke objekte u Bosanskom Brodu nije imao nikakve ingerencije i da niko nije mogao odbiti da im dâ zatočenike. Također, apelant je tvrdio, pozivajući se na iskaz svjedoka D.M., da je bio u sukobu sa G. i B., pripadnicima Vojne policije u Bosanskom Brodu, zbog odvođenja zatočenika, te na iskaze svjedoka M.G. i S.G., koji su izjavili da ih je na kopanje rovova vodila Hrvatska vojska, te da su na kopanje rovova išli po naredbi A.G. Drugostepeni sud je istakao da je veliki broj svjedoka kako optužbe, tako i odbrane potvrdio apelantovo učešće u izvođenju zatvorenika na prinudni rad. Nadalje, ukazano je i da su svjedoci D.N., B.K., R.M., S.G., J.I., S.B., J.N., M.P. i M.S. potvrdili da ih je apelant lično odredio da idu na kopanje rovova, a svjedoci D.N. i B.K. su se sjećali i apelantovih komentara kada su bili upućivani na kopanje rovova. Najzad, u vezi sa apelantovim osporavanjem i ukazivanjem na iskaze svjedoka M.G., te svjedoka D.P. i S.G., drugostepeni sud je istakao da, kad se dovedu u vezu sa ostalim provedenim dokazima koji se odnose na ovu tačku presude, oni ne dovode u sumnju zaključak prvostepenog suda u ovom dijelu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

17. U vezi s tim, apelant smatra da su prvostepeni, kao i drugostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, čime mu je onemogućeno pravo na „pravičnu“ odbranu. Apelant je detaljno interpretirao i analizirao dokaze na kojim je svaka od tačaka iz osporene prvostepene presude zasnovana, a koji su, u suštini, identični navodima iz njegove žalbe na osporenu prvostepenu presudu, iznio vlastitu ocjenu dokaza iz koje, po njegovom mišljenju, proizlazi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Nadalje, apelant tvrdi da su svjedoci saslušavani u toku istrage kada ga nisu spominjali kao počinioca radnji koje mu se stavljaju na teret, već da su to, uglavnom, činili tek pri saslušanju na glavnom pretresu. Također, tvrdi i da, s obzirom na predočene materijalne dokaze, neki od svjedoka i nisu bili zatočeni u mjestu u kom je navodno on preduzimao inkriminisane radnje zbog kojih je proglašen krivim. Apelant tvrdi i da Sud BiH nije poklonio vjeru iskazima svjedoka koje je on predlagao samo zbog toga što su bili u suprotnosti sa iskazima svjedoka optužbe. Također, smatra i da su postojale, kako navodi, nepremostive razlike u iskazima svjedoka optužbe a koje je Sud BiH zanemario i nije ocijenio.

b) Odgovor na apelaciju

18. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelacioni navodi već razmotreni pri odlučivanju o apelantovoj žalbi na prvostepenu presudu, pa da Sud BiH ostaje kod razloga i obrazloženja iz svoje odluke zbog kojih ih je ocijenio neosnovanim.

19. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da je Sud BiH pravilno ocijenio provedene dokaze na temelju kojih je utvrdio odlučne činjenice na koje je pravilno primijenjeno relevantno pravo.

V. Relevantni propisi

20. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.

(…) Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 013929 15 Krž 7 od 27. oktobra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 24. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Suda BiH prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glas

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je Sud BiH pogrešno ocijenio provedene dokaze, čime mu je uskratio pravo na odbranu a što je, u konačnici, rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem.

29. Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

30. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje pretpostavlja da svi dokazi moraju biti provedeni na javnoj raspravi u prisustvu optuženog sa mogućnošću da budu preispitani u kontradiktornom postupku. Također, pravo na odbranu zahtijeva da optuženom bude data adekvatna i potpuna mogućnost da osporava i ispituje svjedoke optužbe bilo u trenutku kada su dali izjavu ili u kasnijim fazama postupka (vidi, Evropski sud, Kapenko protiv Rusije, presuda od 13. marta 2012. godine, st. 61. i 62). Najzad, domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

31. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih presuda detaljno interpretirani iskazi brojnih svjedoka koji su, uglavnom, bili očevici inkriminisanih radnji za koje je apelant proglašen krivim. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su ocijenjeni iskazi ovih svjedoka koje su davali u toku istrage u vezi s njihovim iskazima na glavnom pretresu. Osim toga, Sud BiH je, dovodeći u vezu iskaze saslušanih svjedoka sa provedenim materijalnim dokazima u odnosu na svaku od inkriminisanih radnji, dao valjane razloge i obrazloženja zbog čega je iskaz određenog svjedoka prihvatio i koju odlučnu činjenicu je na temelju toga utvrdio. Određene razlike i odstupanja u iskazima svjedoka o konkretnom događaju, na kojim apelant insistira i u apelaciji, detaljno su raspravljeni i ocijenjeni u osporenoj drugostepenoj presudi a razloge i obrazloženja koji su ponuđeni s tim u vezi Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Isto vrijedi i za apelantovu tvrdnju da su iskazi svjedoka koje je on predlagao odbijeni samo zbog toga što su bili u suprotnosti sa dokazima Tužilaštva BiH. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da iskazima svjedoka koje je apelant predlagao nije poklonjena vjera na temelju njihovog dovođenja u vezu sa ostalim provedenim dokazima. Najzad, iz apelantovih navoda ne proizlazi da mu je u postupku pred Sudom BiH bila uskraćena mogućnost da svjedoke Tužilaštva BiH ispituje i da osporava njihove navode, kao i da dovodi u pitanje njihov kredibilitet, te da predlaže i provodi dokaze koji mu idu u prilog.

32. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud pogrešno ocijenio provedene dokaze, te uskratio apelantu pravo na odbranu, pa je to kao rezultat imalo pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

33. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na efektivni pravni lijek

34. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i da je koristio mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova propisanih zakonom u krivičnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u krivičnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane i apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud pogrešno ocijenio provedene dokaze, te uskratio apelantu pravo na odbranu, pa je to kao rezultat imalo pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova propisanih zakonom u krivičnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali apelantovim uspjehom u krivičnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-878/16 (J. T. iz Odžaka) | Sudska praksa | Aktio