Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4339/17 (Z.F., F.Ž., M.Š., Z.T., G.B., E.Z., S.P., D.S., A.P., Š.J. i N.P.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4339/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2017. godine, u predmetu broj AP-4339/17, rješavajući apelaciju Z.F. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Z.F., F.Ž., M.Š., Z.T., G.B., E.Z., S.P., D.S., A.P., Š.J. i N.P. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Rs 020216 14 Rev od 1. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z.F., F.Ž., M.Š., Z.T., G.B., E.Z., S.P., D.S., A.P., Š.J. i N.P. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Čapljine, Blagaja i Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijeli su 19. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Rs 020216 14 Rev od 1. juna 2017. godine.

2. U konkretnom predmetu, presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Rs 020216 13 Rs 2 od 11. oktobra 2013. godine obavezan je tuženi (Hercegovačko-neretvanski kanton) da apelantima na ime naknade za ishranu i naknade za prevoz za period od januara 2008. do februara 2012. godine isplati iznose pobliže navedene u izreci presude, kao i da apelantima naknadi troškove postupka, dok je odbijen tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili naknadu za dežuru i isplatu razlike povećanja plaće po osnovu radnog staža za određene vremenske periode. Dopunskom presudom od 19. novembra 2013. godine dopunjena je presuda od 11. oktobra 2013. godine u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama na dosuđene iznose za naknadu za ishranu, na način da zakonska zatezna kamata teče do isplate duga.

3. Presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Rs 020216 14 Rsž 2 od 5. maja 2014. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu, dok je djelimično uvažena žalba tuženog i ukinuta prvostepena odluka u dijelu kojim je tražena isplata naknade za ishranu za period od 1. jula 2009. godine do februara 2012. godine, te u pogledu odluke o troškovima postupka i u tom dijelu predmet je vraćen na ponovno odlučivanje, a u preostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda (u pogledu naknade za ishranu za period od januara 2008. godine do 1. jula 2009. godine i naknade za prevoz za period od januara 2008. do februara 2012. godine). Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je Zakonom o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu Zakona o platama i drugim naknadama) regulisana prava apelanata (koji su u utuženom periodu obavljali funkciju sudija), te da tim zakonom nije propisano da suci imaju pravo na naknadu za dežuru zbog čega je njihov zahtjev neosnovan. Također, neosnovan je i zahtjev apelanata za isplatu razlike povećanja plaće po osnovu radnog staža na osnovu Općeg kolektivnog ugovora s obzirom da je u konkretnom slučaju navedeno pravo regulisano Zakonom o platama i drugim naknadama kao posebnim zakonom.

4. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbačena je revizija apelanata, dok je usvojena revizija tuženog izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 5. maja 2014. godine i preinačene su nižestepene presude tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu neisplaćenih naknada za ishranu za period od januara 2008. godine do 1. jula 2009. godine i naknade za prevoz za period od januara 2008. do februara 2012. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u utuženom periodu Zakonom o platama i drugim naknadama nije bilo regulisano da sudije i tužioci imaju pravo na naknadu za prevoz i naknadu za ishranu u toku rada. Takođe, Vrhovni sud je naveo da odredbe Zakona o platama i drugim naknadama nisu upućivale na primjenu drugih propisa u pogledu tih naknada, dok je odredbama člana 17. ovog zakona propisano da odredbe sadržane u drugim zakonima, propisima ili odlukama Federacije BiH koje su u suprotnosti sa odredbama ovog zakona prestaju da važe sa danom stupanja na snagu ovog zakona. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je Odlukom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine utvrđeno da Zakon o platama i drugim naknadama koji se odnosi na naknade (među kojima i naknade za troškove ishrane i prevoza na posao i sa posla) sudija, tužilaca i stručnih saradnika nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Shodno tome, Vrhovni sud je, suprotno zaključku nižestepenih sudova, zaključio da ni jedna odredba materijalnog prava nije propisivala da sudije imaju pravo na naknadu troškova prevoza i troškova ishrane odnosno, da nije bilo osnova za usvajanje ovog dijela tužbenog zahtjeva apelanata.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da su redovni sudovi propustili da na savjestan i temeljit način cijene sve činjenice koje su od značaja za donošenje pravilne i na zakonu zasnovane odluke. Apelanti u suštini smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je ista i slična činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP-4148/12, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda ( vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4148/12 od 17. juna 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je naveo “Kantonalni sud je primjenom važećeg Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH u momentu presuđenja, ocijenio da apelantice nemaju pravo na naknadu toplog obroka i prevoza za period od 1. januara do 20. novembra 2006. godine, budući da navedenim Zakonom to pravo nije bilo predviđeno i nije postojao zakonski osnov da se udovolji tužbenom zahtjevu, a odluka Ustavnog suda FBiH kojom je utvrđeno da odredbe tog zakona koje se odnose upravo na te naknade nije u saglasnosti s Ustavom FBiH nema retroaktivno dejstvo.“ S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4339/17 (Z.F., F.Ž., M.Š., Z.T., G.B… | Sudska praksa | Aktio