Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4958/17 ("Napco Beds Factory" d.o.o. Petrovo)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Raskid ugovora
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Zakup
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4958/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4958/17, rješavajući apelaciju "Napco Beds Factory" d.o.o. Petrovo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Napco Beds Factory" d.o.o. Petrovo protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 60 0 Ps 020791 16 Rev od 6. septembra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Napco Beds Factory" d.o.o. Petrovo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Igor Sjerikov advokat iz Banjaluke, podnio je 25. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 60 0 Ps 020791 16 Rev od 6. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cjelosti kao neosnovan i nedokazan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud donese presudu kojom se sa danom 15. juli 2014. godine raskida Ugovor o zakupu, zaključen dana 17. juna 2011. godine između apelanta, kao zakupca, i tuženog „HGP“ d.o.o. Petrovo, kao zakupodavca, a čiji je predmet zakup poslovnog prostora koji se nalazi u Petrovu.
2. Okružni privredni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) u obrazloženju prvostepene presude naveo je da je postupku po apelantovoj tužbi proveo dokaze čije su izvođenje predložili punomoćnici apelanta i tuženog (čitanjem spornog Ugovora o zakupu i Otkaz Ugovora o zakupu i sl.), te je saslušao zakonske zastupnike apelanta i tuženog i predložene svjedoke. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je iskaze pojedinih svjedoka cijenio u dijelu u kojem su se izjašnjavali o činjenicama vezanim za predmet spora, o kojima imaju neposredna saznanja, a koje je prihvatio kao tačne u dijelu u kojem nisu došli u međusobnu suprotnost i u suprotnost sa materijalnim dokazima. Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da su apelant i tuženi zaključili Ugovor o zakupu od 17. juna 2011. godine, pri čemu je članom 6. stav 1. ugovoreno da apelant (zakupac) može prostor iz člana 1. ugovora koristiti isključivo za obavljanje svoje poslovne djelatnosti (izrada namještaja). Prema stavu Okružnog suda, predmetni Ugovor je po pravnoj prirodi Ugovor o zakupu poslovnih prostorija, te se kod ove vrste ugovora, na sporna pitanja, primjenjuje Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ("Službeni list SR BiH" br. 33/77, 12/87 i 30/90 - u daljem tekstu Zakon o zakupu). Okružni sud je naveo da iz predmetnog ugovora proizilazi da je namjera ugovornih strana, bez obzira na tvrdnje apelanta, bila da ugovor traje pet godina, na što upućuje stav 2., člana 3., u kome su apelant i tuženi izričito ugovorili da u toku ugovorenog perioda od pet godina tuženi neće povećavati iznos mjesečne zakupnine, ali da će se nakon isteka pet godina mjesečna zakupnina uvećati za iznos godišnje inflacije svake godine. Nadalje, Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju na apelantu bio teret da dokaže da su ispunjeni zakonom propisani uslovi da može tražiti raskid Ugovora po osnovu promijenjenih okolnosti u skladu sa članom 133. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prema stavu Okružnog suda, uslovi moraju biti kumulativno ispunjeni, tj. da su nastale promijenjene okolnosti, zbog kojih se ne može ostvariti svrha ugovora, u toj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana. Okružni sud je naglasio da prema članu 133. stav 2. ZOO strana koja se poziva na promijenjene okolnosti ne može zahtijevati raskid ugovora ako je bila dužna da u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti. Prema stavu Okružnog suda, to znači da je apelant morao dokazati da u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora nije mogao znati niti pretpostaviti porast proizvodnje u obimu kako tvrdi da se dogodio. Međutim, u konkretnom slučaju, prema zaključku Okružnog suda, promijenjene okolnosti, kao osnov za utvrđivanje uslova za raskid Ugovora ne mogu se na pouzdan način utvrditi na osnovu iskaza zastupnika parničnih stranaka, odnosno svjedoka, osobito imajući u vidu da je apelant u vrijeme zaključenja Ugovora znao za šta će koristiti zakupljeni prostor, jer je sagrađen namjenski, za proizvodnju namještaja, te se za druge svrhe ne može koristiti. Nadalje, Okružni sud je naveo da prema članu 134. ZOO, strana koja zbog promijenjenih okolnosti zahtijeva raskid Ugovora, dužna je o svojoj namjeri da traži raskid obavijestiti drugu stranu čim je saznala za takve okolnosti, a ako to ne učini odgovara za štetu koja je druga strana pretrpjela. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da, kako je predmetni Ugovor zaključen na određeno vrijeme, isti ne može prestati na osnovu otkaza (član 26. Zakona o zakupu), tj. Ugovor o zakupu poslovnog prostora ne može se raskinuti prostom izjavom volje, pošto se na ovaj Ugovor ne primjenjuju odredbe ZOO, nego odredbe Zakona o zakupu. Okružni sud je zaključio da, prema sadržaju navedenog otkaza i obavještenja, apelant nije obavijestio tuženog da zbog promijenjenih okolnosti želi da raskine predmetni Ugovor. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Okružni sud je utvrdio da apelant nije dokazao da su ispunjeni uslovi iz člana 133. ZOO, da se raskine predmetni Ugovor zbog promijenjenih okolnosti, pa je njegov tužbeni zahtjev u cjelosti kao neosnovan i nedokazan.
3. Razmatrajući apelantovu žalbu protiv prvostepene presude, Viši privredni sud u Banjaluci je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, navodeći da je pravilan stav prvostepenog suda da apelant nije dokazao da su ispunjeni zakonski uslovi za raskid predmetnog Ugovora, te da je cijeneći sve provedene dokaze pravilno primijenio materijalno pravo i dao detaljno obrazloženje za svoju odluku.
4. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da, suprotno tvrdnji revizije, pravilno nižestepeni sudovi nalaze da se na sporni pravni odnos ima primijeniti Zakon o zakupu, budući da materija zakupa poslovnih zgrada i prostorija do danas nije regulisina odgovarajućim propisima Republike Srpske. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni odredbe člana 100. ZOO, prema kojoj, u slučaju kad je ugovor zaključen prema unaprijed odštampanom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način bio pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane, jer prema izvedenim dokazima proizlazi da predmetni ugovor o zakupu poslovnih prostorija nije unaprijed pripremljen niti predložen od strane zakupodavca. Vrhovni sud je, također, naveo da je apelant tvrdio da može raskinuti predmetni ugovor zbog promijenjenih okolnosti (član 133. ZOO), pri čemu pod promijenjenim okolnostima smatra povećanje obima posla. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, iskazi svjedoka i materijalni dokazi koje je apelant predočio sudu, a koji ne predstavljaju poslovnu dokumentaciju u smislu propisa o računovodstvu i fiskalnih propisa, ne mogu predstavljati vjerodostojan dokaz o povećanju obima posla uopšte, a pogotovo o povećanju u tolikoj mjeri koje bi se smatralo promijenjenom okolnošću u smislu odredbe člana 133. ZOO. Vrhovni sud je istakao da iz iskaza svjedoka, kao i drugih izvedenih dokaza, proizlazi da je apelant u istom mjestu uzimao u zakup i druge slične poslovne prostorije, koje ugovore nije pokušao raskinuti zbog povećanja obima posla, pa je ostalo nejasno zašto bi ta okolnost uticala samo na raskid predmetnog ugovora. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant/apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te pogrešnoj ocjeni dokaza. Apelant smatra da je pogrešan zaključak sudova da se u konkrentom slučaju u pogledu raskida predmetnog ugovora trebao primijeniti Zakon o zakupu, a ne ZOO. Također, apelant smatra da su sudovi, osobito prvostepeni sud, selektivno i nezakonito cijenili izvedene dokaze.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo i cijenili dokaze u apelantovom predmetu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenim predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba, u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga u pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda u pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud, suprotno navodima apelanta, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman