Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-670/16 (A. K.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Povrat stana
- Dom
- Član porodičnog domaćinstva
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o upravnim sporovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica
- Zakon o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica Federacija BiH
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-670/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 670/16, rješavajući apelaciju A. K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 012220 14 Uvp od 17. decembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kanade, kojeg zastupa Nada Stijepović- Čirkinagić iz Podgorice, podnio je 2. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 012220 14 Uvp od 17. decembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Ministarstva stambene politike odnosno Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 19. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 20. januara 2018. godine, Kantonalni sud 26. januara 2018. godine a Ministarstvo 5. februara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant 30. oktobra 1998. godine podnio zahtjev Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) za vraćanje u posjed stana u ulici Samira Frašte broj 15/14 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, svog djeda V. S. (u daljnjem tekstu: apelantov djed), koji je umro u Beogradu 21. aprila 1995. godine.
6. Uprava je rješavajući u ponovnom postupku donijela Rješenje broj 23/5-372-6587/98 od 19. januara 2011. godine kojim je odbila kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana na kojem je nosilac stanarskog prava bio apelantov djed.
7. Postupajući u ponovnom postupku, Uprava je izvršila uvid u materijalne dokaze pribavljene u prethodnom postupku, kao i u ponovnom postupku na osnovu kojih je, između ostalih, uvidom u ugovor o korišćenju stana od 1. decembra 1979. godine utvrdila da je apelantov djed bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da je on preminuo 21. aprila 1995. godine u Beogradu, a da je njegova supruga V. S. preminula 21. marta 1994. godine u Boki Kotorskoj. Dalje, uvidom u rješenje Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, Opštine Novi Grad (u daljnjem tekstu: MUP), od 20. jula 2010. godine utvrđeno je da je apelant imao prijavljeno prebivalište na adresi svojih roditelja na adresi u ulici Alibega Firdusa broj 6 od 27. oktobra 1987. godine, a na adresi predmetnog stana od 23. aprila 1990. godine. Iz potvrde Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Fond) od 19. maja 2010. godine izdate na zahtjev Uprave proizlazi da su članovi porodičnog domaćinstva na predmetnom stanu nosioca stanarskog prava apelantovog djeda bili njegova supruga, kćerka i apelant.
8. Međutim, taj organ je utvrdio da u spisu predmeta postoje i drugi dokazi koje je ovaj organ ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi s ostalim dokazima, pa je uvidom u ugovor o korišćenju stana od 10. januara 1989. godine utvrdio da je apelantov otac R. K. (u daljnjem tekstu: apelantov otac) bio nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Hamdije Kreševljakovića broj 6 (novi naziv ulica Alibega Firdusa broj 6 – u daljnjem tekstu: stan apelantovih roditelja) i da je apelantov otac preminuo 10. jula 1998. godine u Republici Crnoj Gori. Iz ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 27. septembra 2001. godine taj organ je takođe utvrdio da je apelantova majka otkupila stan apelantovih roditelja. Navedeno je da je u aktu Federalnog zavoda za statistiku od 25. maja 2010. godine konstatovano da je apelant prilikom popisa stanovništva u periodu od 1. do 15. aprila 1991. godine popisan u Opštini Novi Grad na adresi stana svojih roditelja (u zajedničkom domaćinstvu sa svojim roditeljima i sestrom), a uvidom u potvrdu Fonda od 19. maja 2010. godine izdatu na zahtjev Uprave je utvrđeno da su članovi porodičnog domaćinstva na stanu nosioca stanarskog prava apelantovog oca bili njegova supruga M. K., kćerka A. K. i apelant. Takođe, iz uvjerenja Opštine Novi Grad od 19. jula 2010. godine proizlazi da se apelant nalazio na biračkom spisku popisa stanovništva za 1991. godine na adresi svojih roditelja i da mu je rješenjem MUP-a od 12. decembra 1992. godine priznato svojstvo raseljenog lica, kao i njegovoj majci i sestri.
9. Na osnovu navedenih dokaza Uprava je utvrdila da je apelant bio nastanjen u stanu svojih roditelja na kojem je nosilac stanarskog prava bio apelantov otac, zajedno sa majkom i sestrom, tj. da je bio član porodičnog domaćinstva svojih roditelja i da je u izbjeglištvo otišao sa svojim roditeljima, dok je njegov djed otišao u Beograd. Dalje, uvidom u spise predmeta taj organ je utvrdio da je apelantova majka u postupku otkupa stana apelantovih roditelja u izjavi – kućnoj listi koju je izdala Opština Novi Grad od 12. oktobra 2000. godine kao članove porodičnog domaćinstva navela apelanta i kćerku, dok je u izjavi – kućnoj listi koju je izdala ista opština od 12. oktobra 2000. godine navedeno da je „sama“. S obzirom na to da je izjavu dalo isto lice i da su date u istu svrhu, Uprava je utvrdila da su navedene izjave kontradiktorne, kao i da iz potvrda Fonda proizlazi da je apelant bio član porodičnog domaćinstva u dva stana, predmetnom stanu i stanu svog oca (dakle i na adresi u ulici Samira Frašte broj 15/15 i na adresi u ulici Alibega Firdusa broj 6), Uprava je na okolnost apelantovog korišćenja predmetnog stana saslušala svjedoke (S. P. i Š. O.), koji su živjeli u ulazu u kojem su živjeli apelantovi roditelji i koji su imali neposredna saznanja o činjenicama konkretnog predmeta, članovima porodičnog domaćinstva apelantovog oca. Navedeni svjedoci su izjavili da je apelant živio u stanu svojih roditelja, a da je djeda povremeno posjećivao. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni organ Uprave je zaključio da apelantu ne pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana jer je apelantov dom bio u stanu njegovih roditelja. Naime, taj organ je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da nije postojala ekonomska zajednica u istom stanu apelanta i njegovog djeda jer je prema raspoloživoj dokumentaciji apelantov djed preminuo u Beogradu 1995. godine, dok je apelant s majkom i sestrom boravio u Podgorici, što prema ocjeni tog organa znači da je apelant živio sa svojom majkom u stanu svojih roditelja, pa se apelant u postupku povraćaja predmetnog stana. tj. stana njegovog djeda, ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva svog djeda, nego članom porodičnog domaćinstva svoje majke. Stoga je taj organ, postupajući u smislu odredbe člana 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te saglasno Aneksu VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, odlučio kao u dispozitivu rješenja.
10. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-952/11 od 11. marta 2011. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Uprave od 19. januara 2011. godine.
11. Ministarstvo je u obrazloženju prvenstveno opširno prezentovalo sadržaj apelantove žalbe, te je ponovilo činjenice koje je Uprava utvrdila u ponovnom postupku na osnovu materijalnih dokaza i iskaza saslušanih svjedoka. Ukazano je da je Uprava poklonila vjeru „izjavama saslušanih svjedoka jer se radi o stanarima ulice (s obzirom na to da se radi o barakama u nizu, te nema stanara u istom ulazu) u kojoj se nalazi predmetni stan i one su u saglasnosti s materijalnim dokazima, a saslušani svjedoci imaju i neposredna saznanja o činjenicama jer su se djeca družila s ostalim.“ Navedeno je da je na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza Uprava izvela zaključak da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog djeda, već da je živio sa svojim roditeljima, dok je kod djeda i bake samo povremeno navraćao. Ministarstvo je nadalje istaklo da je Uprava u ponovnom postupku donijela pravilnu i na zakonu osnovanu odluku za koju je dala odgovarajuće obrazloženje. Navedeno je da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da je bio član porodičnog domaćinstva svog djeda jer se na osnovu dokumentacije koju je Uprava pribavila „po službenoj dužnosti, a radi se o originalnim aktima, može vidjeti da je [apelant] bio prijavljen i popisan na dvije adrese u isto vrijeme, i to kod Zavoda za statistiku i kod [MUP-a], odnosno na stanu svojih roditelja i na stanu kod svog djeda“. Ministarstvo je nadalje navelo da je iz navedenih razloga Uprava uzela iskaze koje su dali u svojstvu svjedoka Z. P., M. P. i R. F. koji su u svojim izjavama uglavnom saglasni da je apelant „povremeno navraćao kod svog djeda […], a da je živio i stanovao kod svojih roditelja“, te da su i svjedoci sa adrese apelantovih roditelja S. P. i Š. O. koji su saslušani na usmenoj raspravi „u prisustvu zainteresovanih stranaka potvrdili da im je poznato da je [apelant] živio sa svojim roditeljima“. Istaknuto je da je Uprava prilikom ocjene dokaza poklonila punu vjeru iskazima navedenih svjedoka iz razloga što priložena dokumentacija nije bila dovoljna da bi se na nesumnjiv način dokazala činjenica zajedničkog življenja i stanovanja apelanta s njegovim djedom. Ministarstvo je nadalje ukazalo da je odredbom člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) propisano koja lica se u smislu navedene odredbe citiranog zakona smatraju članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, te istaklo da je kod svih ovih lica zakonska presumpcija da s nosiocem stanarskog prava trajno žive i stanuju, što je u konkretnom slučaju ostalo nedokazano. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je zaključilo da je Uprava na osnovu izvedenih dokaza izvela pravilan zaključak da je apelant „samo povremeno navraćao kod svog djeda i bake, a da je stalno živio i stanovao sa svojim roditeljima“, te da je stoga Uprava pravilno odlučila kad je rješenjem odbila apelantov zahtjev.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 012220 11 U od 18. septembra 2014. godine apelantova tužba izjavljena protiv tuženog Ministarstva radi poništenja rješenja od 11. marta 2011. godine je odbijena kao neosnovana.
13. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant 18. aprila 2011. godine podnio tužbu protiv tuženog Ministarstva (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja rješenja od 11. marta 2011. godine, navodeći da je navedeno rješenje zasnovano na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odredbi člana 6 stav 1 ZSO-a jer tvrdi da je kao član porodičnog domaćinstva svog djeda ispunio uslove da mu se predmetni stan vrati u posjed. Nadalje je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog organa, te je ukazao na odredbu člana 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene kojim je propisano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva u smislu člana 6 ZSO-a koji su stanove napustili između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine imaju pravo na povratak u smislu Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, kao i na odredbu člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu činjenično utvrđenje predmetne pravne stvari i navedene zakonske odredbe, Kantonalni sud je osporena rješenja organa Uprave ocijenio pravilnim i zakonitim, tj. donesenim na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, koje kao takve prihvata i taj sud. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni organ pravilno, u skladu sa članom 7 stav 6 Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglih lica („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 51/00, 56/01 i 24/03, u daljnjem tekstu: CRPC), zaključkom od 25. februara 2008. godine spojio predmete po apelantovom zahtjevu za povraćaj u posjed predmetnog stana od 30. oktobra 1998. godine i zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a od 27. septembra 2000. godine za predmetni stan i donio jedinstvenu odluku. Navedeno je da i prema mišljenju Kantonalnog suda iz izvedenih dokaza proizlazi da apelant „nije sa svojim djedom […], nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, trajno živio i stanovao u tom stanu i da stoga nije lice iz člana 6 [ZSO-a] koje po članu 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene […], a da mu ni po članu 4 st. 2 i 3 Zakona o izvršenju odluka [CRPC-a] ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed.“ U vezi s tim je ukazao da apelant kao lice rođeno 6. avgusta 1975. godine prvi put kao dvanaestogodišnjak 27. oktobra 1987. godine prijavljuje prebivalište na adresi svoga oca, nosioca stanarskog prava na stanu u ulici Hamdije Kreševljakovića broj 6, a da je istovremeno u Osnovnoj školi „Fatima Gunić“ Sarajevo koju je pohađao od 1982. godine do 1990. godine kao mjesto prebivališta naveden predmetni stan. Predmetni stan je kao apelantova adresa stanovanja 1986. godine navedena i u potvrdi Radio-televizije Bosne i Hercegovine od 1. oktobra 2001. godine i u ugovoru o oročavanju štednog uloga od 18. marta 1982. godine, te da je u oba navedena dokumenta kao kontakt-lice odnosno zakonski zastupnik tada maloljetnog apelanta naznačen njegov djed. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da apelant kod MUP-a, Policijske uprave Novi Grad, 23. aprila 1990. godine prijavljuje prebivalište na adresi predmetnog stana, a da je pri bodovanju stanova vršenom 1987. godine popisan u oba stana, na predmetnom stanu i stanu na kojem je nosilac stanarskog prava njegov otac, nakon čega je pri popisu stanovništva izvršenom u vremenu od 1. do 15. aprila 1991. godine popisan u Opštini Novi Grad na adresi stana nosioca stanarskog prava svoga oca. Dalje, taj sud nalazi da je apelantova majka u postupku otkupa stana apelantovih roditelja u izjavi o članovima porodičnog domaćinstva navela apelanta i kćerku A. K. Kantonalni sud je posebno poklonio vjeru iskazima svjedoka (S. P., Š. O., Z. P., M. P., R. F. i Dž. B.) date na osnovu neposrednih opažanja navedenih svjedoka, koji su bili nastanjeni u ulici u kojoj se nalazio stan apelantovih roditelja, te koji su poznavali apelantove roditelje, čak i apelantovog djeda, i koji su u svojim iskazima istakli da je apelant živio sa svojim roditeljima, a da je u posjetu svom djedu dolazio povremeno. Kantonalni sud nije poklonio vjeru iskazima svjedoka date na zapisnik kod prvostepenog organa 17. oktobra 2001. godine jer su date van javne rasprave, na koji način je strankama uskraćena mogućnost da u smislu člana 176 stav 4 Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) tim licima postavljaju pitanja i da se izjasne na okolnost njihovih izjava, odnosno jer smatra da su izjave tih svjedoka date pod uticajem apelantove tetke (Nade Stijepović-Čirkinagić) koja je i zatražila uzimanje izjava navedenih svjedoka. Stoga, Kantonalni sud je primjenom člana 36 st. 1 i 2 Zakona o upravnom sporu (u daljnjem tekstu: ZUS) odlučio kao u izreci presude.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 012220 14 Uvp od 17. decembra 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 8. septembra 2014. godine.
15. Vrhovni sud je nakon ocjene zakonitosti osporavane presude zaključio da presudom Kantonalnog suda nije povrijeđen federalni zakon niti pravila federalnog zakona koja su mogla biti od uticaja na rješenje predmetne pravne stvari. Ovo iz razloga što, kako je navedeno u obrazloženju presude tog suda, iz činjeničnog utvrđenja jasno proizlazi da apelant 30. aprila 1991. godine, u smislu člana 6 stav 2 ZSO-a, nije bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, tj. živio je u zajedničkom domaćinstvu s roditeljima i sestrom, zbog čega mu primjenom člana 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene nije moglo pripadati pravo na povraćaj predmetnog stana. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj ocjeni dokaza jer Kantonalni sud nije odgovorio ni na jedan njegov tužbeni razlog u smislu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim, Vrhovni sud smatra da je taj sud dao jasne i argumentovane razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, pri tome dajući uvjerljive razloge zbog kojih je pojedine dokaze ocijenio kao valjane, objektivne i istinite, te kojim dokazima je poklonio posebnu pažnju u odnosu na dokaze koje je predložio apelant, da je apelant u 1987. godini prilikom bodovanja upisan na očevom stanu, da je prilikom popisa stanovništva 1991. godine upisan na adresi očevog stana, iako je od 1990. godine imao prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana, da je apelantova majka nakon smrti njegovog oca u postupku vraćanja stana u posjed navela da apelant živi s njom kao i kćerkom u zajedničkom domaćinstvu. Vrhovni sud je posebno poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka pobliže navedenih u rješenju prvostepenog organa, koji su svjedočili na okolnost apelantovog života u stanu svojih roditelja, a na osnovu njihovih neposrednih zapažanja. Vrhovni sud je ocijenio da su bez osnova apelantovi navodi o povredi člana 57 ZUP-a zbog uskraćivanja apelantu da ga zastupa advokat iz Podgorice B. S. smatrajući da je on mogao angažovati bilo koga od brojnih advokata iz BiH, kao i navodi da je u ovom postupku diskriminisan zbog svoje nacionalne i vjerske pripadnosti, imajući u vidu da je apelantova majka koju je zastupao isti punomoćnik još 2000. godine izvršila povraćaj u posjed stana na kojem je nosilac stanarskog prava bio njegov otac. Vrhovni sud je ostale apelantove navode ocijenio neosnovanim, pa je primjenom člana 46 Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelant ističe da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne ocjene dokaza. U vezi s tim smatra da je sud ocijenio samo dokaze koji idu na njegovu štetu, s ciljem da se utvrdi da mu ne pripada pravo na povraćaj predmetnog stana. Posebno ističe da su sudovi poklonili vjeru iskazima pojedinih svjedoka, a da pri tome niko od tih svjedoka nije bio u stanu njegovog pokojnog djeda, odnosno ne svjedocima koje je predložila njegova tetka. Takođe apelant smatra da je iz svih pismenih dokaza, kao i iskaza svjedoka, koju ocjenu su sudovi izvršili, dokazano da je živio u porodičnom domaćinstvu svog djeda. Takođe ističe da mu je u smislu odredbe člana 57 ZUP-a uskraćeno pravo da ga zastupa advokat iz Podgorice, a koje pravo mu, kako navodi, pripada u skladu s odredbom člana 6 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe navodi da mu je izostalo pravo na pravično suđenje i da mu je povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana 8 Evropske konvencije jer tvrdi da je svim izvedenim materijalnim dokazima i iskazima svjedoka potvrđeno da je živio u ekonomskoj zajednici sa svojim djedom u predmetom stanu, od rođenja do izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini. Apelant ukazuje da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da se sudovi nijednom riječju nisu očitovali na dokaze koje je predložio njegov zastupnik, između ostalih „izjave svjedoka; uvjerenje o kretanju izdato od PU Novi Grad od 12. aprila 2007. godine, akt o popisu stanovništva od 29. marta 2007. godine, potvrdu Radio-televizije BiH i dr.)“. Posebno smatra da je taj sud bio dužan da ocijeni iskaze svjedoka koje je predložio njegov zastupnik, od kojih dokaza je zavisila primjena materijalnog prava. Takođe smatra da je za odluku sudova bila bitna njegova pravoslavna vjeroispovijest u smislu da mu se ne dozvoli povraćaj predmetnog stana. Dalje navodi da je s bakom i djedom živio od rođenja, da je bio član njihovog porodičnog domaćinstva na predmetnom stanu, da sada živi u Kanadi kao izbjeglica – raseljeno lice, da u Sarajevu nema drugog stana osim stana svog djeda, niti mu pripada pravo na bilo koji drugi stan osim predmetnog stana, pa predlaže da se njegova apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nije došlo do povrede prava na koja se ukazuje predmetnom apelacijom, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Kantonalni sud takođe smatra da nema povrede prava na koja apelant ukazuje u apelaciji iz razloga navedenih o obrazloženju presude tog suda.
19. Ministarstvo apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6. st. 1. i 2.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
21. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 19/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO-a (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo na povratak u skladu s Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima, prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
22. Zakon o upravnim sporovima FBiH („Službene novine FBiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 22. stav 2.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na koje se poziva. Ako stranka ne predoči dokaze za svoje navode ili se na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neka odlučna činjenica, o njenom postojanju sud će zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.
23. Zakon o upravnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno službeno lice po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.
Član 57.
(1) Punomoćnik može biti svaka osoba koja je potpuno poslovno sposobna, osim osobe koja se bavi nadripisarstvom.
(2) Ako se kao punomoćnik pojavi osoba koja se bavi nadripisarstvom, organ će takvoj osobi uskratiti daljnje zastupanje, o čemu se donosi zaključak i o tome će odmah obavijestiti stranku.
(3) Protiv zaključka o uskraćivanju zastupanja može se izjaviti posebna žalba, koja ne odgađa izvršenje zaključka.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 012220 14 Uvp od 17. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 2. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6 i 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
(…)
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (…)
30. Prije svega, Ustavni sud nalazi da se radi o postupku u kojem je apelant tražio da se utvrdi da je kao član porodičnog domaćinstva svog djeda, nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, ostvario pravo na povraćaj tog stana, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, član 6 stav 1 Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. Apelant smatra da se osporena presuda zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj ocjeni dokaza.
33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su organi Uprave odlučujući u upravnom postupku i Kantonalni i Vrhovni sud odlučujući u postupku upravnog spora odnosno po apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Ustavni sud konstatuje da su upravni organi i redovni sudovi sproveli postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalnopravne propise ZSO-a i Zakona o prestanku primjene, u smislu utvrđivanja da li apelant ima pravo na povraćaj predmetnog stana, koji zahtjev su odbili kao neosnovan. Naime, predmetni postupak je okončan presudom Vrhovnog suda kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u suštini i organi Uprave, Kantonalni i Vrhovni sud jasno i argumentovano obrazložili da iz sprovedenih dokaza proizlazi da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog djeda, već da je živio sa svojim roditeljima, dok je kod djeda i bake samo povremeno navraćao. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su, suprotno apelantovim navodima, organi Uprave i redovni sudovi do ovakvog utvrđenja došli na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, da su pri tome dali jasne i uvjerljive razloge zbog kojih su, u situaciji kada su postojali dokazi o apelantovoj prijavi na obje adrese (i na adresi stana njegovog djeda i na adresi stana njegovih roditelja), određene dokaze prihvatili kao objektivne i istinite odnosno dali razloge zašto drugim dokazima nisu poklonili vjeru. Naime, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno, ocjenom materijalnih dokaza te njihovim dovođenjem u vezu s iskazima svjedoka saslušanih na usmenoj raspravi u prisustvu stranaka (apelanta i korisnika stana), da je apelant samo fiktivno bio prijavljen na adresi predmetnog stana na kojem je nosilac stanarskog prava bio apelantov djed, a da je faktički živio u stanu svojih roditelja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su iskazi svjedoka saslušanih na usmenoj raspravi ocijenjeni u vezi s materijalnim dokazima u spisu kako onim koje je dostavio apelant tako i onim koji su pribavljeni po službenoj dužnosti, pri čemu je dato obrazloženje zašto nisu prihvaćeni iskazi svjedoka koje je predložila apelantova odbrana budući da su oni dati van javne rasprave, na zapisnik prvostepenog organa od 17. oktobra 2001. godine, te jer su izjave tih svjedoka date pod uticajem apelantove tetke (Nade Stijepović-Čirkinagić) koja je i zatražila uzimanje izjava navedenih svjedoka. S obzirom na to da je ocjenom sprovedenih dokaza utvrđeno da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog djeda, zaključeno je da apelantu ne pripada pravo na povraćaj predmetnog stana u smislu člana 6 stav 1 ZSO-a i člana 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene, pa stoga Ustavni sud u tom dijelu apelantovih navoda ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u postupku primjene materijalnog prava i ocjeni izvedenih dokaza.
34. Konačno, vezano za apelantove navode da mu je uskraćivanjem mogućnosti da ga zastupa advokat iz Podgorice povrijeđeno pravo garantovano odredbom člana 6 stav 3 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se garancije navedene odredbe odnose isključivo na krivične postupke, a nesporno je da su predmet ovog apelacionog postupka odluke donesene u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu. S druge strane, ocjenjujući ove navode u kontekstu garancija koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke nespornim proizlazi da je apelanta u toku postupka zastupala tetka kao punomoćnik, pa se u takvim okolnostima pokazuje neosnovanim apelantovo ukazivanje da mu je uskraćeno zastupanje u smislu člana 57 ZUP-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da je apelant mogao angažovati bilo koga od brojnih advokata iz BiH, što nesporno nije učinio.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju odluka upravnih organa i redovnih sudova, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, niti u ocjeni dokaza. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud ne smatra da odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari, krši apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno, da sadrži odgovore na suštinsko pitanje zašto je odbijen apelantov zahtjev za povraćaj predmetnog stana. U skladu s navedenim, Ustavni sud nalazi da nisu zasnovani apelantovi navodi kojim je ukazivao na proizvoljnost u utvrđenom činjeničnom stanju i u ocjeni dokaza.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
37. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na imovinu, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv u konkretnom slučaju. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“, u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Apelant traži utvrđenje da kao član porodičnog domaćinstva svog djeda ima pravo na povraćaj predmetnog stana. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant, s obzirom na to da nije živio na adresi predmetnog stana, nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će njegovom zahtjevu za povraćaj predmetnog stana prema odredbama Zakona o prestanku primjene u vezi sa odredbom člana 6 ZSO-a biti udovoljeno.
38. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani budući da apelant nema „imovinu“ koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na dom
39. Član 8 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
40. Osnovni cilj člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 279-C, str. 56, stav 31).
41. Apelant smatra da je odbijanjem njegovog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je kao član porodičnog domaćinstva svog djeda ostvario uslove za povraćaj predmetnog stana došlo do povrede člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud mora najprije utvrditi da li se predmetni stan može smatrati apelantovim „domom“ u okviru značenja člana 8 Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li osporavane presude predstavljaju „miješanje“ u njegovo pravo na poštovanje doma, te da li je to miješanje opravdano prema stavu 2 člana 8 Evropske konvencije.
43. Odgovarajući na pitanje da li se predmetni stan može smatrati apelantovim domom, Ustavni sud podsjeća da, prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvata kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46f; i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine i Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dalje, da bi se ocijenilo da li neki prostor predstavlja nečiji dom u smislu Evropske konvencije, nužna je faktička povezanost s tim prostorom, odnosno odnos pojedinca i trajnost i karakter veze s prostorom, u konkretnom slučaju predmetnim stanom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1885/07 od 25. februara 2010. godine, stav 54).
44. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju predmetni stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8 Evropske konvencije jer je u postupku utvrđeno da je apelant zapravo živio u stanu svojih roditelja, te da stoga predmetni stan nije predstavljao apelantov dom, nego da je apelant samo povremeno posjećivao svog djeda. S obzirom na navedeno, a budući da apelant, dakle, u toku postupka pred organima Uprave i sudovima nije dokazao da je živio u predmetnom stanu sa svojim djedom na način na koji bi ostvario faktičku i trajnu vezu s predmetnim stanom, Ustavni sud smatra da se predmetni stan ne može smatrati apelantovim domom (mutatais mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2337/08 od 8. juna 2011. godine, tačke 70 i 71, dostupna na www.ustavnisud.ba).
45. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
46. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
47. Član 14 Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
48. Iako apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava „da mu je odbijen zahtjev za povraćaj stana jer je pravoslavne vjeroispovijesti“, nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan, u smislu da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji. Stoga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa i proizvoljnu ocjenu dokaza na apelantovu štetu, te kada je redovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.
51. Nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će njegovom zahtjevu za povraćaj predmetnog stana biti udovoljeno primjenom odredbi Zakona o prestanku primjene u vezi s odredbama člana 6 ZSO-a.
52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije jer apelant nije dokazao da je bio član porodičnog domaćinstva svog djeda na predmetnom stanu, zbog čega se predmetni stan ne može smatrati njegovim domom.
53. Takođe, u odnosu na apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
54. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević