Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1048/16 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1048/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine , u predmetu broj AP-1048/16, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mal 021357 14 Gž od 3. juna 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Josipa Krešića i Bojana Krešića iz Čapljine, podnio je 7. marta 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Mal 021357 14 Rev od 19. novembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Mal 021357 14 Gž od 3. juna 2014. godine. Uvodne napomene

2. Odlukom o dopustivosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3619/11 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na internet adresi Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija apelanta podnesena protiv presude Kantonalnog suda broj 64 0 Mal 021357 14 Gž od 3. juna 2014. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda.

3. Apelant je shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP-3619/11, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda koji je rješenjem broj 64 0 Mal 021357 14 Rev od 19. novembra 2015. godine apelantovu reviziju odbacio, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio novu apelaciju u kojoj je naveo prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurao mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Osporene presude

4. U konkretnom slučaju, presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), obavezan je tuženi D.M. da apelantu isplati određeni novčani iznos i naknadi mu troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude, Općinski sud je nakon izvedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je apelant oštećenom Ž.Č. (u daljnjem tekstu: oštećeni) isplatio određeni novčani iznos iz osnova osiguranja, da je utvrđena odgovornost oštećenog od 20% a tuženog D.M. u visini od 80% za nastanak štete te da je stoga tuženi D.M. dužan apelantu isplatiti svoj regresni dug.

5. Kantonalni sud je presudom broj 64 0 Mal 021357 14 Gž od 3. juna 2014. godine odbio apelantovu žalbu i usvojio žalbu tuženog te je prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Ispitujući pobijanu odluku u granicama propisanim članom

221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud je ponovio predmet spora i činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku iz kog, kako je u obrazloženju navedeno, između ostalog proizilazi: da se 26. maja 2006. godine u ulici Bana Jelačića u Posušju dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali tuženi D.M. i oštećeni Ž.Č. (osiguranik apelanta); da je tuženi u trenutku nezgode bio pod utjecajem alkohola 0,60 promila i da je upravljao neregistriranim vozilom; da je protiv tuženog obustavljen prekršajni postupak iz razloga što se oštećeni u jednosmjernoj ulici kretao u suprotnom smjeru. Imajući u vidu da iz činjeničnog stanja proizilazi da se oštećeni Ž.Č. kretao jednosmjernom ulicom u suprotnom smjeru, ocijenjeno je da je osnovana žalba tuženog D.M. u pogledu utvrđene suodgovornosti učesnika saobraćajne nezgode (oštećenog i tuženog) i stoga primijenjenog materijalnog prava u prvostepenoj presudi. Kantonalni sud je imajući u vidu naprijed navedeno utvrđenje iz kog nesumnjivo proizilazi da se oštećeni (osiguranik apelanta) u jednosmjernoj ulici kretao u suprotnom smjeru zaključio da je isključivi krivac za nastanak saobraćajne nezgode oštećeni, te da je stoga apelantov tužbeni zahtjev za regresnu isplatu duga neosnovan.

6. Apelant ukazuje da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava obrazlaže pogrešnom primjenom odredaba ZPP-a s aspekta ocjene dokaza i obrazloženja osporene presude. S tim u vezi ističe da je Kantonalni sud zanemario činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku iz kog proizilazi osnov tužbenog zahtjeva, te je drugačijom ocjenom dokaza izveo potpuno proizvoljan zaključak temeljem kog je tužbeni zahtjev odbijen. S tim u vezi, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i ukine presudu Kantonalnog suda.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 19/04, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o povredi ustavnih prava, (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud je, također, u svojim brojnim odlukama naglasio da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sudi, odluka broj AP -612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, aplikacija broj 20524/92, tačka 78.).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelacije odnosi na pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava od strane Kantonalnog suda koji je po mišljenju apelanta donio osporenu odluku koja je suprotna utvrđenim činjenicama. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao vrlo detaljno obrazloženje za stav koji je zauzeo i to povodom žalbenih navoda tuženog kao i svih prigovora koje je apelant ponovio i u apelaciji. Naročito je u presudi vrlo detaljno obrazloženo zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu regresnog duga odbijen kao neosnovan, pri čemu je Kantonalni sud temeljem činjeničnog stanja koje je utvrđeno u prvostepenom postupku iz kog proizilazi da je isključivi krivac za nastanak nezgode oštećeni (jer se kretao jednosmjernom ulicom u suprotnom smjeru od propisanog) izveo drugačiji pravni zaključak. Na takav zaključak suda ne mogu utjecati navodi apelanata o tome da su određeni dokazi pogrešno ocijenjeni, jer iz osporene presude nesumnjivo proizlazi da je taj sud na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku izveo drugačiji pravni zaključak.

12. Osim toga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud uvažavajući žalbu tuženog i preinačenjem prvostepene presude dao detaljno, argumentirano i relevantno obrazloženje. U vezi s tim, uzimajući u obzir navedene standarde Evropskog i Ustavnog suda, Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna kao ni da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak.

13. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1048/16 (Zaštitni fond Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio