Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1566/16 (M. M.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Povrat stana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Stanarsko pravo
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1566/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP 1566/16, rješavajući apelaciju Miroslave Mehić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslave Mehić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 016232 15 U od 29. januara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslava Mehić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Dragan Stupar, advokat iz Banjaluke, podnijela je 4. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 016232 15 U od 29. januara 2016. godine.

2. Postupajući po apelantičinom zahtjevu za povrat u posjed stana u Banjaluci bliže opisanog u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetni stan), Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odsjek) je rješenjem od 7. marta 2003. godine potvrdio da je Amalija Zovko, apelantičina majka, bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, dozvolio vraćanje predmetnog stana u posjed apelantici, kao članu porodičnog domaćinstva, dok je privremenom korisniku utvrđen prestanak prava privremenog korištenja predmetnog stana. Navedeno rješenje je poništeno u žalbenom postupku pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i predmet vraćen na ponovni postupak, te je u ponovnom postupku Odsjek zaključkom prekinuo postupak do okončanja postupka pokrenutog kod Javnog fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske, filijala Banjaluka, radi utvrđenja prava trajnog i nesmetanog korištenja stana nakon smrti nosioca stanarskog prava –apelantičine majke. Rješenjem Ministarstva odbijene su žalbe izjavljene protiv zaključka o prekidu postupka, međutim, Vrhovni sud Republike Srpske je, postupajući u upravnom sporu, presudom poništio drugostepeno rješenje. Postupajući po navedenoj presudi, Ministarstvo je poništilo zaključak o prekidu postupka i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak i rješavanje.

3. Postupajući u ponovnom postupku, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Resor za imovinsko-pravne poslove je rješenjem broj 18.03/3-1-02-5336/99 (raniji broj 05-050-02-02- 5336/99) od 10. novembra 2014. godine, odbilo apelantičin zahtjev za vraćanje predmetnog stana, te odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. Postupajući po apelantičinoj žalbi, Ministarstvo je rješenjem broj 18.05/2-R 5/15 od 6. februara 2015. godine, odbilo apelantičinu žalbu i potvrdilo prvostepeno rješenje.

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 016232 15 U od 29. januara 2016. godine, odbijena je apelantičina tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantičina majka bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu počev od 1976. godine pa do svoje smrti 18. decembra 1991. godine. Nadalje, navedeno je da je nesumnjivo utvrđeno da apelantica u vrijeme smrti svoje majke nije bila član njenog porodičnog domaćinstva, već član porodičnog domaćinstva svog supruga, sa kojim je u braku od 1960. godine, pri čemu je od 1975. godine, zajedno sa suprugom bila prijavljena na adresi stana na kojem je nosilac stanarskog prava bio njen suprug. Okružni sud je istaknuo i da je apelantica prijavljena na adresi predmetnog stana tek nakon smrti majke tj. od 12. februara 1992. godine. Okružni sud je zaključio da u vrijeme smrti majke nije bilo zajednice života apelantice i majke (nosioca stanarskog prava), što su potvrdili i saslušani svjedoci, koji su živjeli u zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan, i koji su nesumnjivo imali neposredan uvid u činjenicu da li je takva zajednica življenja postojala ili ne u navedenom periodu. Okružni sud je istaknuo i da apelantica nije mogla ostvariti povrat prava na stan kao član porodičnog domaćinstva svoje majke, s obzirom da je u vrijeme smrti majke bila u braku sa suprugom, koji je bio nosilac stanarskog prava na drugom stanu. S tim u vezi, obrazložio je da se prema Zakonu o stambenim odnosima, bračni drugovi smatraju zajedničkim nosiocima stanarskog prava, tako da lice koje je nosilac, odnosno sunosilac stanarskog prava na drugom stanu, ne može ostvariti pravo na prenos (u ovom slučaju povrat) stanarskog prava, nezavisno da li postoji ili ne zajednica života sa drugim licem tj. nosiocem stanarskog prava. Istaknuo je i da činjenica da je apelantica dala saglasnost suprugu i djeci da mogu otkupiti drugi stan nije od uticaja na drugačije odlučivanje. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da apelantica nije ispunjavala uslove za povrat predmetnog stana kao član porodičnog domaćinstva svoje majke, u smislu odredbe člana 17. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, jer dokazi u spisu predmeta i odredbe materijalnog prava, nisu išle u prilog tome da je apelantica u spornom periodu bila član porodičnog domaćinstva svoje majke.

7. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantica opširno opisuje svoje viđenje činjeničnog stanja i tvrdi da je, nakon što je prestala bračna zajednica sa suprugom, od 1987. godine do smrti svoje majke živjela u predmetnom stanu kao član porodičnog domaćinstva svoje majke, te da je nastavila koristiti predmetni stan u istom svojstvu i nakon njene smrti, sve do maja 1992. godine kada je napustila predmetni stan. Također smatra da ničim nisu dokazane tvrdnje da je živjela u stanu na kojem je nosilac stanarskog prava bio njen suprug. Osim toga, apelantica smatra da je u postupku bilo zloupotreba ovlaštenja i opstrukcija postupajućih službenika i davaoca stana na korištenje, kako bi se spriječilo da apelantica vrati predmetni stan u posjed.

8. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 16/10), u relevantnom dijelu glasi:

Član 17. stav 1.

Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definiran u članu 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj presudi ukazao da je u toku postupka na osnovu materijalne dokumentacije i iskaza svjedoka utvrđeno da apelantica u vrijeme smrti svoje majke nije bila član njenog porodičnog domaćinstva, već član porodičnog domaćinstva svog supruga. Naime, Okružni sud je, između ostalog, ukazao da apelantica nije bila prijavljena na adresi predmetnog stana za vrijeme života svoje majke, kao i da nije bilo zajednice života apelantice i njene majke. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da apelantica nije ispunjavala uslove za povrat predmetnog stana kao član porodičnog domaćinstva svoje majke, u smislu odredbe člana 17. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1566/16 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio