Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1938/17 (N. K.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1938/17

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP 1938/17, rješavajući apelacije Nusreta Kamenjakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio Nusret Kamenjaković.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 048672 14 Rsž od 13. aprila 2017. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu Nusretu Kamenjakoviću isplati iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u prethodno navedenim rokovima od najkasnije tri mjeseca obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nusreta Kamenjakovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 048672 14 Rsž od 13. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. AP 1938/17

1. Nusret Kamenjaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Sanel Bektić, advokat iz Tuzle, podnio je 18. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se u trenutku podnošenja apelacije vodio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) kao predmet broj 33 0 Rs 048672 17 Rev i protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 048672 14 Rsž od 13. aprila 2017. godine.

2. AP 666/18

2. Apelant, kojeg zastupa Sanel Bektić, advokat iz Tuzle, podnio je 31. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 048672 14 Rsž od 13. aprila 2017. godine, te protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 048672 17 Rev od 26. oktobra 2017. godine i protiv navedene presude Kantonalnog suda.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije br. AP 1938/17 i AP 666/18 odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 1938/17.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog suda zatraženo je 23. maja 2017. godine, a od Vrhovnog suda 1. decembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Odgovor na apelaciju Općinski i Kantonalni sud su dostavili 29. maja i 14. juna 2017. godine, a Vrhovni sud 7. decembra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je posredstvom punomoćnika 27. decembra 2012. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog Tuzlanskog kantona radi isplate jubilarne nagrade, v. s. 1.030,94 KM. U tužbi je apelant naveo da je zaposlen u MUP-u Tuzlanskog kantona, PU Živinice, PS Živinice, na neodređeno vrijeme od 1. aprila 1992. godine, te da je nakon navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža ostvario pravo na jubilarnu nagradu, koja je propisana Zakonom o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj 6/06). Navodi da je poslodavcu 22. februara 2012. godine podnio zahtjev za isplatu jubilarne nagrade, ali da poslodavac nikada nije donio odluku o podnesenom zahtjevu. Apelant se kao tužilac u tužbi poziva i na Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, kao i sudsku praksu detaljno navedenu u tužbi.

8. Općinski sud je predmet zaveo i vodio kao predmet broj 33 0 Rs 048672 12 Rs. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud pripremno ročište održao 25. marta 2014. godine. Općinski sud je Presudom broj 33 0 Rs 048672 12 Rs od 21. aprila 2014. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelantu na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža isplati iznos od 1.030,94 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. februara 2012. godine pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

9. Protiv navedene presude Općinskog suda apelant je 8. maja 2014. godine podnio žalbu i predmet je 18. juna 2014. godine dostavljen Kantonalnom sudu radi postupanja u drugom stepenu.

10. Kantonalni sud je, odlučujući u drugom stepenu, donio Presudu broj 33 0 Rs 048672 14 Rsž od 13. aprila 2017. godine, kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev ocjenjujući da je apelant 20 godina neprekidnog rada u organima tuženog ispunio 1. aprila 2012. godine, zbog čega se na apelantovo potraživanje trebao primijeniti Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH („Službene novine FBiH“ broj 45/10, koji je stupio na snagu 29. jula 2010. godine, a počeo se primjenjivati od 30. jula 2010. godine). Navedenim zakonom su uređene plaće i naknade između ostalih i u kantonima, gradovima i općinama u Federaciji (član 1. Zakona), a koji ne predviđa pravo zaposlenika na isplatu jubilarne nagrade. Apelant je drugostepenu presudu zaprimio 26. aprila 2017. godine.

11. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant protiv navedene drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući u revizionom postupku, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 33 0 Rs 048672 17 Rev od 26. oktobra 2017. godine, kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud se poziva na član 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu ZPP), koji se u konkretnom postupku primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” broj 98/15), kojim je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Prema stavu Vrhovnog suda, imajući u vidu vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude, imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz člana 237. stav

2. ZPP nije ostvaren. Osim toga, sagledavajući izuzetnu dopustivost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP, kojim je propisano da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, Vrhovni sud je zaključio da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo utjecaj na usvajanje određenog pravnog shvatanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena.

12. Iz stanja spisa proizlazi da je predmetni postupak okončan četiri godine i četiri mjeseca nakon podnošenja tužbe.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka i osporenih navedenih odluka redovnih sudova došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno primijenili Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/06 i 11/07), na osnovu kojeg apelant i potražuje navedena prava iz radnog odnosa, ali da su mu sudovi proizvoljnom i paušalnom primjenom tog zakona pričinili štetu. Apelant je naveo tok predmetnog postupka, naveden u činjeničnom dijelu odluke, zbog čije dužine potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.500,00 KM, troškove za sastavljanje žalbe, kao i troškove sastavljanja apelacije u iznosu od 900,00 KM, a u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine.

II.Odgovori na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo tok predmetnog postupka, naveden u činjeničnom dijelu odluke, ističući da tokom postupka nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi istaknuti u apelaciji neosnovani, da je osporena odluka zakonita i pravilna i da njom nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo tok predmetnog postupka, koji je naveden u činjeničnom dijelu odluke.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

18. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase:

Član 31.

Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom. [...] VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost apelacije u odnosu na osporene odluke, tj. Rješenje Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 048672 17 Rev od 26. oktobra 2017. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 048672 14 Rsž od 13. aprila 2017. godine

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

22. Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku revizija nije bila djelotvoran pravni lijek jer je odbačena kao nedopuštena, zbog čega je konačna odluka, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 048672 14 Rsž od 13. aprila 2017. godine, koju je apelant zaprimio 26. aprila 2017. godine, odnosno osporio u apelaciji broj AP 1938/16, koju je podnio 18. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

23. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

24. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

25. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem smislu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4776/16 od 1. februara 2017. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3683/17 od 15. novembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

26. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se poziva, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

27. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost apelacije u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka

28. U konkretnom slučaju apelant predmetnim apelacijama ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji postupak je prije podnošenja apelacije AP 1938/17 okončan Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 048672 14 Rsž od 13. aprila 2017. godine, koju je apelant zaprimio 26. aprila 2017. godine. Apelant je navedenu apelaciju Ustavnom sudu podnio 18. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

29. Konačno, apelacije u tom dijelu ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije, u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka, nisu dopustive.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Nakon što je utvrđeno da je jedan dio navoda iz apelacija nedopušten zbog toga što je očigledno prima facie neosnovan, Ustavni sud će ispitati samo dio navoda kojima apelant ističe da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a)Pravo na suđenje u razumnom roku Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...] Period koji se uzima u obzir

32. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 27. decembra 2012. godine kao dana podnošenja tužbe do 13. aprila 2017. godine kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni postupak. Dakle, period koji je trajao četiri godine i četiri mjeseca.

Analiza razumnosti trajanja postupka

33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku, o potraživanju iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitne prirode. S obzirom na činjenice i dostavljene materijalne dokaze, Ustavni sud zapaža da se ne radi o naročito složenom postupku.

35. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka, koji je za njega od većeg značaja jer su se u predmetnom postupku utvrđivala njegova eventualna prava iz radnog odnosa.

36. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud procesne radnje u predmetnom postupku preduzimao s većom efikasnošću, da je prvostepenu odluku donio jednu godinu i tri mjeseca nakon podnošenja tužbe, te da svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka.

37. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža veću pasivnost tog suda u preduzimanju procesnih radnji, jer je drugostepenu presudu donio tri godine nakon podnošenja žalbe, tj. dostavljanja predmeta na postupanje, zanemarujući činjenicu da je u pitanju radni spor koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju.

38. Ustavni sud zapaža da efikasnost Općinskog suda ne može da nadoknadi propuste Kantonalnog suda koji je u predmetnom postupku imao period pasivnosti u trajanju od tri godine, što je u odlučujućoj mjeri doprinijelo dužini trajanja predmetnog postupka koji je trajao četiri godine i četiri mjeseca.

39. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku, koji je trajao četiri godine i četiri mjeseca (iako je okončan i iako su u njemu donesene presude na dvije instance) ipak došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je dužina postupka u predmetu koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju bila pretjerana i nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“, za šta Kantonalni sud, koji je u odlučujućoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka, nije ponudio razumno opravdanje.

40. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)Pitanje naknade nematerijalne štete

41. Apelant je zbog dužine trajanja predmetnog postupka zatražio naknadu nematerijalne štete. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

42. S obzirom na to da se u apelantovom predmetu radi o hitnom postupku, a s druge strane da je postupak vođen na dvije instance i da je okončan, Ustavni sud smatra pravičnim naložiti da se apelantu treba isplati iznos od 600,00 KM, koji je dužna da plati Vlada Tuzlanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

43. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

44. Apelant je zatražio i naknadu troškova za sastavljanje apelacija. Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, pa ti troškovi padaju na teret apelanata.

Ostali navodi

45. Apelant navodi da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno i pravo na imovinu, pravo na zabranu diskriminacije i zabranu zloupotrebe prava. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati je li u ovom predmetu došlo i do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni parnični postupak, koji je hitne prirode, trajao četiri godine i četiri mjeseca, čijoj dužini je u odlučujućoj mjeri doprinijela pasivnost Kantonalnog suda u trajanju od tri godine, a u odgovoru na apelaciju sud nije ponudio opravdane razloge za neblagovremeno postupanje u apelantovom predmetu.

47. Na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1938/17 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio