Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4690/17 (M. Č.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4690/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-4690/17, rješavajući apelaciju Mirona Čampare, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miron Čampara protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 046041 17 Rsž od 31. augusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miron Čampara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića, podnio je 11. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 046041 17 Rsž od 31. augusta 2017. godine. Također, apelant je 9. marta 2018. godine dopunio apelaciju. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 P 046041 16 Rs od 25. aprila 2017. godine, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi Općina Milići i M.L. (u daljnjem tekstu: tuženi; prvotužena i drugotuženi) da mu na ime naknade štete po osnovu diskriminacije, koja je utvrđena u izvještaju Ombudsmena BiH od 15. januara 2016. godine i nastavljena od strane tuženih, isplate određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju presude Osnovni sud je, pored ostalog, istakao da apelant tokom postupka nije učinio vjerovatnim da je i na koji način došlo do diskriminacije apelanta radnjama koje su konkretno poduzete od strane tuženih. Naime, ukazano je da je odredbom člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije propisano da kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim tim zakonom na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani. Osnovni sud je ukazao da iz navedenog slijedi da žrtva diskriminacije nije dužna dokazati diskriminaciju sa stepenom sigurnosti, već je dovoljno da učini vjerovatnim da je do diskriminacije došlo, a u tom slučaju lice koje je označeno kao diskriminator je dužno dokazati da nije prekršilo princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave. Međutim, kada je u pitanju tvrdnja apelanta o počinjenoj diskriminaciji, istaknuto je da je apelant tokom postupka dokazivao da je tu radnju poduzela kompanija „Boksit“ a.d. Milići i drugotuženi. Osnovni sud je ukazao da apelant niti jednim izvedenim dokazom nije učinio vjerovatnim koju radnju činjenja je izvršila prvotužena, odnosno što je prvotužena propustila učiniti, a da je to dovelo do diskriminacije apelanta. Nadalje, kod nesporne činjenice da je spiskove zabrane (koji se odnose na zabranu kretanja i boravka u objektima kompanije "Boksit" Milići određenim licima) donijela kompanija „Boksit“ a.d. Milići, navedeno je da apelant izvedenim dokazima nije učinio vjerovatnim da je drugotuženi kao izvršni direktor kompanije imao bilo kakav uticaj na donošenje ili sprečavanje donošenja tih spiskova zabrane. Nadalje, kada su u pitanju navodi apelanta, da drugotuženi kao načelnik prvotužene nije poduzeo radnje da bi spriječio diskriminaciju apelanta u vezi objavljenih spiskova zabrane, pojašnjavajući da su ti spiskovi dostavljeni i načelniku prvotužene, Osnovni sud je istakao da ti navodi nisu osnovani, jer je apelant propustio da na pripremnom ročištu predloži izvođenje tih dokaza. Osim toga, kada su u pitanju navodi apelanta da je dolaskom drugotuženog na mjesto načelnika prvotužene apelant bio izložen mobingu, da je bio izoliran u sredini u kojoj je radio, kao i da je drugotuženi donio diskriminatorske akte, Osnovni sud je ocijenio da ti navodi apelanta tokom postupka nisu dokazani, niti su učinjeni vjerovatnim. Naime, u vezi s tim, istaknuto je da apelant tokom postupka nije dokazao niti učinio vjerovatnim koje konkretno radnje je drugotuženi poduzimao prema apelantu, a koje su imale ponižavajući efekt za apelanta i koje su za posljedicu imale degradaciju radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog. Nadalje, Osnovni sud je naveo da apelantovi navodi da mu je otpuštanjem s posla onemogućeno pravo na rad, ne mogu biti osnov za diskriminaciju, niti mobinga, jer prvotužena kao poslodavac, pod zakonom propisanim uslovima, može radniku otkazati ugovor o radu (dok će se o zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa odlučiti u radnom sporu pred tim sudom). Na kraju, navedenoje da kako apelant izvedenim dokazima nije učinio vjerovatnim da je diskriminiran od strane tuženih, na način kako je to navedeno u tužbi i tokom postupka, te kako nije učinjen vjerovatnim osnov diskriminacije, to je tužbeni zahtjev za naknadu štete odbijen u cijelosti kao neosnovan.

3. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju ispravno zaključio da apelant nije učinio vjerovatnim da je, i na koji način, došlo do diskriminacije apelanta radnjama koje su konkretno preduzete od strane tuženih. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud ukazao da je apelant tokom postupka pred prvostepenim sudom i izvedenim dokazima, dokazivao da su diskriminaciju počinili kompanija „Boksit“ a.d. Milići i drugotuženi, kao izvršni direktor te kompanije, te da drugotuženi, kasnije u svojstvu načelnika prvotužene, nije preduzimao radnje kojim bi spriječio i otklonio diskriminaciju. Takođe, da je prvostepeni sud ukazao da utvrđene činjenice u prvostepenom postupku, da je prvotužena donijela određene akte kojima je apelantu utvrđen status neraspoređenog službenika, ne upućuju na zaključak da se radnje tuženih mogu kvalifikovati kao uznemiravanje, zlostavljanje na radu, diskriminacija ili mobing. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da se zlostavljanjem ne može smatrati donošenje pojedinačnih akata poslodavca kojima je rješavano o pravima, obavezama i odgovornostima iz radnog odnosa, protiv kojih akata je apelant imao pravo na zaštitu u postupcima propisanim posebnim zakonom, kao ni uskraćivanje i onemogućavanje prava utvrđenih zakonom i općim aktom čija se zaštita ostvaruje u postupku pred poslodavcem i nadležnim sudom. Okružni sud je naglasio da se zlostavljanjem, također, ne mogu smatrati povremene razlike u mišljenjima, konflikti u vezi sa obavljanjem poslova i radnih zadataka, osim ako su imale za cilj povredu ili namjernu uvredu apelanta, a što iz provedenih dokaza ne proizilazi.

Apelacioni navodi

4. Iz predmetne apelacije proizlazi da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom na pravično suđenje iz II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi prilikom ocjene dokaza postupali suprotno odredbama člana članu 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije (teret dokazivanja) kojima je propisano da kada osoba, na osnovu raspoloživih dokaza, učini vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani. Pri tome, apelant navodi da, u smislu člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije, žrtva eventualne diskriminacije nije dužna da dokaže diskriminaciju sa stepenom sigurnosti, već je dovoljno da učini vjerovatnim da je do diskriminacije došlo. Apelant se u dopuni apelacije pozvao na presudu Okružnog suda od 12. decembra 2017. godine (kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev u tom postupku i obavezani tuženi Kompanija "Boksit" Milići i R. D. da otklone posljedice diskriminacije), te naveo da navedenu presudu dostavlja kao dokaz da je u odnosu na njega vršena diskriminacija od strane Kompanije "Boksit" Milići, a nastavljena od strane načelnika Opštine Milići i Opštine Milići.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju zabrane diskriminacije u vezi sa pravom na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi ocijenili dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne odredbe Zakona o zabrani diskriminacije. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o zabrani diskriminacije, u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4690/17 (M. Č.) | Sudska praksa | Aktio