Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1802/18 (E. V.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Ratni zločin
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1802/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1802/18, rješavajući apelaciju Elfete Veseli, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Elfete Veseli podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 020147 18 Krž 6 od 6. februara 2018. godine i S1 1 K 020147 17 Kri od 18. januara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Elfeta Veseli (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mirna Delalić, advokat iz Tuzle, podnijela je 21. marta 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 020147 18 Krž 6 od 6. februara 2018. godine i S1 1 K 020147 17 Kri od 18. januara 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 27. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su odgovore dostavili 2. aprila 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH je Rješenjem broj S1 1 K 020147 17 Kri od 18. januara 2018. godine (donesenom u krivičnom predmetu protiv optužene apelantice i optuženog S. H.), koje je u cjelini potvrđeno Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 020147 18 Krž 6 od 6. februara 2018. godine, odbio kao neosnovan apelanticin prijedlog za ukidanje pritvora i određivanje jamstva od 21. augusta 2017. godine koje se daje u ukupnoj vrijednosti od 714.646,00 KM.

6. Iz obrazloženja rješenja, pored ostalog, proizlazi da je apelantica u prijedlogu za ukidanje pritvora i određivanju jamstva istakla da su u njenom slučaju primjenjivi čl. 127. i 130. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te da se jamstvo koje nudi treće lice sastoji u stavljanju hipoteke na konkretno pobrojanih pet nekretnina koje su u vlasništvu M. F. iz Sarajeva i čija procijenjena vrijednost iznosi 714.464,00 KM. Apelantica je u prilogu dostavila i notarski ovjerenu ispravu supruge M. F. da je saglasna da se uspostavi hipoteka na navedenim nekretninama. Apelantica je također predložila da joj se pored jamstva odrede i mjere zabrane koje sud ocijeni potrebnim. Najzad, apelantica je istakla i da bi, za slučaj prihvaćanja jamstva, boravila u nekretnini koja je označena kao prva u predloženom jamstvu.

7. Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju ispunjen formalni uvjet iz člana 127. ZKPBiH jer je apelantici mjera pritvora određena samo zbog opasnosti od bjekstva.

8. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Sud BiH u vezi s visinom jamstva i garancijama koje su ponuđene analizirao sve okolnosti koje su bile razlog da u dosadašnjem toku postupka apelantici bude određena mjera pritvora.

9. Sud BiH je istakao da je apelantica u dužem vremenskom periodu prije izručenja bila nedostupna organima BiH, da je prilikom njenog lociranja utvrđeno da ne boravi na adresi zadnjeg prijavljenog prebivališta u BiH, da se prema obavijesti Interpola nalazi na teritoriji Švicarske iz koje je i izručena u BiH u martu 2017. godine na osnovu raspisane potjernice. Također je ukazano i na činjenicu da je apelantica dugi niz godina boravila na teritoriji druge države, a da pri tome nikad nije odjavila svoje mjesto prebivališta u BiH.

10. Nadalje, Sud BiH je cijenio i apelanticino ponašanje u dosadašnjem toku postupka. U vezi s tim je ukazano da je apelantica u svojim izjašnjenjima pred Sudom BiH davala različite izjave o svom državljanstvu, pa je do dana podnošenja prijedloga ostalo nejasno čija je državljanka, odnosno da li je upisana i u jednu knjigu državljana. S obzirom na to da su stranke u postupku davale različite podatke o pitanju apelanticinog državljanstva i veza s BiH, Sud BiH je zauzeo stav da je bilo od suštinske važnosti utvrditi državljanski status apelantice.

11. Iz obrazloženja rješenja dalje proizlazi da je apelantica priložila kopiju lične karte iz 1990. godine izdate u Vlasenici, u kojoj je navedeno da je rođena u Uroševcu, Kosovo, gdje je i upisana u matične knjige. Nadalje, apelantica je dostavila i dodatnu obavijest u kojoj je tvrdila da je državljanka BiH i da je kao takva i izručena BiH iz Švicarske, a na osnovu zamolnice BiH organa u kojoj je jasno navedeno njeno porijeklo. Kao dokaz da je državljanka BiH apelantica je dostavila i dozvolu za boravak u Švicarskoj u kojoj se navodi da je državljanka BiH, te izvod iz registra rođenih MUP-a Republike Kosovo iz kojeg proizlazi da je rođena na Kosovu i da je u rubriku državljanstvo upisano Kosovar. Najzad, apelantica je dostavila i akt Agencije za civilnu registraciju u kojem je navedeno da nije posjedovala ličnu kartu ili identifikacioni dokument UMNIK, niti pasoš ili ličnu kartu Kosova.

12. Iz obrazloženja rješenja dalje proizlazi da je Sud BiH od Ambasade BiH u Švicarskoj zatražio i dobio u novembru 2017. godine obavještenje da apelantici nije izdat putni list, niti putna isprava BiH, niti je evidentirana u bazi Centralnog registra., Također, Sud BiH je od Federalnog ministarstva pravde Švicarske u decembru 2017. godine dobio kopiju apelanticinog pasoša koja je, s obzirom na to da se radilo o pasošu BiH, dostavljena Ministarstvu civilnih poslova. Ovo ministarstvo je u januaru 2018. godine obavijestilo Sud BiH da provjerom i starih i novih baza pasoša, i po broju i po ličnim podacima, apelantica ne posjeduje putnu ispravu BiH.

13. S obzirom na to da je utvrđeno da apelantica nije upisana ni u knjigu državljana u BiH, kako je tvrdila, kao ni na Kosovu, gdje je rođena, Sud BiH je najprije cijenio postojanje motiva kod apelantice da se boravkom na slobodi dâ u bjekstvo i ostane nedostupna organima krivičnog gonjenja. Prema ocjeni Suda BiH, ovakav motiv postoji nakon potvrđivanja optužnice, imajući u vidu da je apelantica postala svjesna težine krivičnog djela koje joj se stavlja na teret i visine zaprijećene kazne. U vezi s tim je ukazano i da je u toku glavni pretres na kojem je u toku provođenje dokaza Tužilaštva BiH. Sud BiH je, pozivajući se na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Tomasi protiv Francuske, zaključio da okolnosti koje se tiču težine krivičnog djela i zaprijećene kazne predstavljaju relevantnu činjenicu pri odlučivanju o primjeni mjere jamstva. Dovodeći ove okolnosti u vezu s činjenicom da je apelantica duži vremenski period bila nedostupna nadležnim organima BiH, da je prilikom lociranja utvrđeno da ne boravi na zadnjoj prijavljenoj adresi u BiH, da se prema obavijesti Interpola nalazila u Švicarskoj iz koje je izručena u BiH po međunarodnoj potjernici, da na području BiH nema stalno prebivalište i boravište, kao ni druge stvarne ili pravne veze sa BiH, Sud BiH je smatrao da postoji dovoljno osnova za zaključak da bi apelantica mogla ponovo postati nedostupna organima gonjenja. Pri tome, Sud BiH je cijenio i da je apelantica svjesno davala različite, neistinite podatke o svom državljanstvu.

14. Sud BiH je zaključio i da apelanticin prijedlog da joj se uz mjeru jamstva odrede i mjere zabrane iz člana 126. ZKPBiH ne predstavlja dovoljne garancije za uspješno vođenje krivičnog postupka. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantica u toku postupka tvrdila da ne posjeduje putne isprave, pa da i ne može napustiti BiH. Sud BiH je u vezi s tim istakao da je od nadležnih organa Švicarske dobio kopiju apelanticinog pasoša za koji je Ministarstvo civilnih poslova potvrdilo da nije evidentiran u bazama podataka, pa ostaje nejasno porijeklo ove isprave. Nadalje, ukazano je da je na osnovu uvida u dozvolu o boravku, koju je apelantica dostavila, evidentirana netačna godina njenog rođenja.

15. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Sud BiH se u cjelini složio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja, zaključio da su okolnosti koje su u dosadašnjem toku postupka bile od značaja za primjenu mjere pritvora prema apelantici pravilno dovedene u vezu s visinom jamstva i garancijama koje je apelantica ponudila, te da je opravdana sumnja u pogledu apelanticinih tvrdnji o posjedovanju putnih isprava.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica tvrdi da su joj osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

17. U vezi s tim, apelantica ističe da joj je mjera pritvora određena rješenjem Suda BiH od 24. marta 2017. godine iz razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH i da traje i u trenutku podnošenja apelacije. Apelantica je detaljno iznijela prijedlog za određivanje jamstava, te mjera zabrane koji je, prema njenom mišljenju, bio sasvim dovoljan da osigura njeno prisustvo na glavnom pretresu, ali i primjenu člana 131. stav 1. ZKPBiH. Također je podsjetila i da je Sud BiH prihvaćao jamstvo u manjoj vrijednosti i u pogledu lica kojima su na teret stavljane teže optužbe. Apelantica se također pozvala na brojne dokaze koje je predočila u prilog tvrdnji da ima državljanstvo BiH, te podsjetila da je nesporno da ima pravo na državljanstvo BiH shodno članu 37. Zakona o državljanstvu BiH s obzirom na to da je imala prebivalište registrirano u Vlasnici.

18. Apelantica tvrdi da je neprihvatljiv stav iz osporenih rješenja da je bila nedostupna organima BiH. U vezi s tim je istakla da je zanemarena činjenica da je bila izbjeglica u Švicarskoj, te da je cijelo vrijeme bila dostupna organima BiH jer je prije pokretanja istrage Tužilaštvo BiH aktom Interpola iz aprila 2015. godine obaviješteno da živi u Švicarskoj na naznačenoj adresi sama, da ne posjeduje švicarsko državljanstvo, nego dozvolu za boravak i da nije udata, tj. nije mijenjala prezime i da je bila prijavljena na istoj adresi, te da se nije krila. Tužilaštvo BiH je tek u oktobru 2015. godine donijelo naredbu o provođenju istrage i, s obzirom na to da je imalo navedene podatke, moglo joj je uputiti poziv za saslušanje. Prema njenom mišljenju, ove okolnosti trebalo je da budu cijenjene u njenu korist, a ne na njenu štetu. Apelantica tvrdi i da je neosnovana paušalno ponavljana tvrdnja Tužilaštva BiH da nema veze s BiH. U vezi s tim je ukazala na službenu zabilješku u tužilačkom spisu iz aprila 2007. godine iz koje proizlazi da je 2006. godina došla iz Švicarske i boravila u BiH na označenoj adresi kod označene osobe.

19. Apelantica smatra da u obrazloženju osporenih rješenja nisu dati razlozi i obrazloženja zbog čega je posebno tretirano pitanje njenog državljanstva, kao i da Sud BiH upravo zbog toga nije prihvatio njene prijedloge. Apelantica smatra da je Sud BiH zlonamjerno tumačio njenu izjavu da je državljanka SFRJ jer su do disolucije SFRJ svi bili državljani BiH. Po dolasku u Švicarsku kao izbjeglica prihvaćena je kao državljanka BiH i izdat joj je pasoš kao izbjeglici iz BiH, a što je potvrđeno provedenim dokazima. One ne zna kako i ne može biti odgovorna za činjenicu da se taj pasoš ne nalazi u službenim evidencijama. Također ističe i da je netačan navod da u izvodu iz matične knjige MUP-a Kosovo stoji da je državljanka Kosova jer je ova rubrika prazna, a državljanstvo je naznačeno za njene roditelje. Također ističe i da Sud BiH nije dao niti jedan razlog ili obrazloženje zbog čega ponuđeno jamstvo u označenom iznosu od trećeg lica smatra nedovoljnom garancijom za osiguranje njenog prisustva.

b) Odgovor na apelaciju

20. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da se ona suštinski ne razlikuje od žalbenih prigovora protiv osporenog prvostepenog rješenja koje je taj sud razmotrio i ocijenio neosnovanim. Nadalje, Sud BiH je istakao da je osporeno rješenje doneseno u postupku odlučivanja o prijedlogu za određivanje jamstva, pa da nije moglo biti odlučivano apelanticinim žalbenim navodima koji su se ticali osnovanosti pritvora, a koji su ponovljeni i u apelaciji.

21. Tužilaštvo BiH je istaklo da apelantica u toku dvije godine, koliko traje postupak protiv nje, tvrdi da ima državljanstvo BiH, ali da o tome nije predočila niti jedan dokaz, te da je i Sud BiH preuzetim provjerama utvrdio da nema državljanstvo BiH. Nadalje, ukazano je da se apelantici stavlja na teret jedno od najtežih krivičnih djela (u kojem je radnja izvršenja „klanje djeteta od 12 godina“), a da je apelantica BiH napustila par mjeseci nakon izvršenja navedene radnje, da se nije vratila u BiH sve dok nije zatraženo njeno izručenje, a bilo joj je poznato da je se traži, da od 1993. godine nije imala stvarnu vezu s BiH, da ne posjeduje državljanstvo BiH, niti je isto zatražila, a što sve upućuje na zaključak da bi boravkom na slobodi imala motiv za izbjegavanje krivičnog gonjenja.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 123.

Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, mjere zabrane, jamstvo i pritvor.

(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primjeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti.

(...)

Član 126.

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Član 126.c Sadržaj mjera zabrane (1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog Sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.

(2) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane putovanja Sud će narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izvršenje zabrane korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Rješenje će sadržavati lične podatke osumnjičenog ili optuženog, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke.

(...)

Član 127.

Uslovi za određivanje jamstva Optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog bojazni da će pobjeći, može se ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on osobno ili ko drugi za njega pruži jamstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište.

Član 128.

Sadržaj jamstva (1) Jamstvo uvijek glasi na novčani iznos koji se određuje s obzirom na težinu krivičnog djela, osobne i obiteljske prilike optuženog i imovno stanje osobe koja daje jamstvo.

(2) Jamstvo se sastoji u polaganju gotovog novca, papira od vrijednosti, dragocjenosti ili drugih pokretnih stvari veće vrijednosti koje se lahko mogu unovčiti i čuvati ili u stavljanju hipoteke za iznos jamstva na nepokretna dobra osobe koja daje jamstvo ili u osobnoj obavezi jednog ili više građana da će u slučaju bjekstva optuženog platiti utvrđeni iznos jamstva.

(3) Osoba koja daje jamstvo mora dostaviti dokaze o svom imovnom stanju, porijeklu imovine, vlasništvu i posjedu nad imovinom koja se daje kao jamstvo.

(4) Ako optuženi pobjegne, rješenjem će se odrediti da je vrijednost data kao jamstvo prihod budžeta Bosne i Hercegovine.

Član 129.

Prestanak jamstva (1) Optuženom će se i pored datog jamstva odrediti pritvor ako na uredan poziv ne dođe a izostanak ne opravda, ako se sprema za bjekstvo ili ako se protiv njega, pošto je ostavljen na slobodi, pojavi koji drugi zakonski osnov za pritvor (...)

Član 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, (...)

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 020147 18 Krž 6 od 6. februara 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum podnošenja apelacije, tj. 21. mart 2018. godine i datum donošenja rješenja, tj. 6. februar 2018. godine proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelantica tvrdi da su joj osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

(…)

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja su rješenja Suda BiH kojim je odbijen apelanticin prijedlog da se mjera pritvora zamijeni jamstvom i određivanjem mjera zabrane. U suštini, apelantica smatra da je ponuđeni iznos jamstva, a o čemu se sud nije izjasnio, uz izricanje neke od mjera zabrane bio dovoljna garancija da osigura njeno prisustvo na suđenju. Apelantica, također, smatra i da nisu dati razlozi i obrazloženja zbog čega je posebno tretirano pitanje njenog državljanstva, kao i da Sud BiH upravo zbog toga nije prihvatio njene prijedloge. Najzad, apelantica tvrdi da su zlonamjerno i na njenu štetu tumačene okolnosti koje, kako tvrdi, i nisu tačne: da je bila u bjekstvu i nedostupna organima gonjenja; da od odlaska iz BiH nikad nije dolazila u BiH; da je najprije izjavila da je državljanka SFRJ, pa zatim državljanka BiH, odnosno da je zanemarena činjenica da je bila izbjeglica iz BiH i da je kao BiH državljanka primljena u Švicarsku, da joj je izdat pasoš BiH, a to što ga nema u službenim evidencijama nije njena odgovornost i ona ne zna kako je do toga došlo.

31. Ustavni sud podsjeća da drugi segment člana 5. stav 3. Evropske konvencije ne proklamira samo pravilo da optuženi bude izveden na suđenje u razumnom roku ili da mu se odobri privremeno puštanje dok čeka na suđenje, već i pravilo da puštanje na slobodu može biti uvjetovano davanjem garancija da će se optuženi pojaviti pred sudom (vidi Evropski sud, G. K. protiv Poljske, presuda od 20. januara 2004. godine, stav 85). Naime, do presude se optuženi mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što daljnje zadržavanje u pritvoru prestane biti opravdano (vidi Evropski sud, Vrenčev protiv Srbije, presuda od 23. septembra 2008. godine, stav 71). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Stoga, obaveza domaćih sudova je, da uz dužno poštovanje načela pretpostavke nevinosti, razmotre sve činjenice u prilog ili protiv postojanja nekog važnog javnog interesa koji opravdava odstupanje od pravila iz člana 5. i utvrde ih u njihovim rješenjima o zahtjevima za puštanje na slobodu (vidi Evropski sud, Weinsztal protiv Poljske, presuda od 30. maja 2006. godine, stav 50).

32. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelantici nakon potvrđivanja optužnice rješenjem od 8. juna 2017. godine produžen pritvor koji može trajati do izricanja presude ili do nove odluke suda, a najduže tri godine, tj. do 19. maja 2012. godine. Pritvor je produžen zbog postojanja posebnog pritvorskog razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH kojim je određeno da se mjera pritvora može odrediti ako se lice krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.

33. Ustavni sud podsjeća na to da se opasnost od bjekstva mora procjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106. i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58). Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi ukazao kako činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i imovinu u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na osnovu kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, „niti se zbog ove činjenice za svako osumnjičeno lice koje posjeduje državljanstvo susjedne države, te imovinu u njoj, po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/11). Činjenica da lice nema prijavljeno stalno mjesto prebivališta, sama po sebi, također ne može uputiti na zaključak da postoji opasnost od bjekstva (vidi Evropski sud, Soulaja protiv Estonije, presuda od 15. februara 2005. godine, stav 64). Najzad, opasnost od bjekstva nužno opada i protekom vremena koje je osumnjičeni odnosno optuženi proveo u pritvoru imajući u vidu mogućnost da će se vrijeme provedeno u pritvoru uračunati u izrečenu kaznu za slučaj osude na kaznu zatvora, što predstavlja pogodnost za osumnjičenog odnosno optuženog i smanjuje rizik od bjekstva (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, presuda od 27. juna 1968. godine, stav 10).

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja, a suprotno apelanticinim tvrdnjama, proizlazi da je Sud BiH visinu jamstva i garancije koje je apelantica ponudila cijenio u vezi s konkretnim specifičnim okolnostima koje su ga opredijelile da u dosadašnjem toku postupka primijeni mjeru pritvora prema apelantici.

35. Naime, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH imao u vidu da je apelantica u dužem vremenskom periodu prije izručenja bila nedostupna organima BiH, da je prilikom njenog lociranja utvrđeno da ne boravi na adresi zadnjeg prijavljenog prebivališta u BiH, da se prema obavijesti Interpola nalazi na teritoriji Švicarske iz koje je i izručena BiH u martu 2017. godine na osnovu raspisane potjernice. Također je ukazano i na činjenicu da je apelantica dugi niz godina boravila na teritoriji druge države, a da pri tome nikada nije odjavila svoje mjesto prebivališta u BiH. Sama činjenica da je Tužilaštvo BiH saznalo za adresu putem Interpola i prije nego je donijelo naredbu o provođenju istrage i u vezi s tim mogućnost da se apelantica pozove radi saslušanja korištenjem mehanizma međunarodne pravne pomoći, suprotno apelanticinim tvrdnjama, nisu dovoljni za zaključak da se nije krila i da je bila dostupna organima BiH kojim je i predata tek nakon provedenog postupka ekstradicije. U vezi s tim gubi na značaju i apelanticina tvrdnja da postoji službena zabilješka da je dolazila u BiH s obzirom na to da ni tada nije preduzela ništa u vezi sa svojim prebivalištem.

36. Nadalje, Sud BiH je cijenio i apelanticino ponašanje u toku postupka pred sudom i različite izjave koje je davala u vezi s državljanstvom, a koje nesporno predstavlja važnu činjenicu u procjeni njenih veza s BiH kao državom u kojoj se postupak vodi. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je, pored ostalog, utvrđeno da apelanticin BiH pasoš nije evidentiran u zvaničnim službenim evidencijama. Stoga, apelanticina tvrdnja da u svakom slučaju ima pravo na državljanstvo BiH, a u nedostatku bilo kog drugog dokaza koji bi uputio na postojanje bilo kakvih veza sa BiH (dom, zanimanje, imovina, porodične veze i sl.) ne može biti dovoljna za zaključak da je apelantica izgradila čvrste veze sa BiH koje bi išle u prilog zaključku da je opasnost od bjekstva otklonjena. Ustavni sud zapaža da je u osporenom prvostepenom rješenju, kako proizlazi, greškom konstatirano da je u apelanticinom rodnom listu koji je izdao MUP Kosovo upisano da je državljanka Kosova s obzirom na to da je Sud BiH zaključio da apelantica nema ni državljanstvo BiH ni državljanstvo Kosova. Najzad, utvrđivanje činjenice posjedovanja državljanstva BiH nije bez značaja ni za određivanja mjera zabrane koje je apelantica također predlagala (zabrana napuštanja boravišta, oduzimanje putnih isprava i sl.) s obzirom na to da apelantica nije nađena na mjestu zadnjeg prebivališta u BiH, kao i da pasoš BiH koji posjeduje nije registriran u zvaničnim evidencijama.

37. Najzad, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH pri procjeni postojanja motiva na strani apelantice da pobjegne imao u vidu težinu optužbi koje joj se stavljaju na teret prema potvrđenoj optužnici (kako je navedeno u odgovoru Tužilaštva BiH na apelaciju „jedno od najtežih krivičnih djela - u kom je radnja izvršenja 'klanje djeteta od 12 godina'“) i težinu zaprijećene kazne. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da procesuiranje i kažnjavanje teških krivičnih djela nesporno predstavlja važan javni interes, a za što je uvjet osiguranje prisustva optuženog.

38. Ustavni sud smatra da Sud BiH, cijeneći sve navedene okolnosti u njihovoj ukupnosti, nije doveo u pitanje poštovanje načela pretpostavke nevinosti, te da je razmotrio i utvrdio postojanje okolnosti koje upućuju na zaključak da apelanticino prisustvo i nesmetano vođenje krivičnog postupka u ovoj fazi postupka ne bi moglo biti osigurano određivanjem jamstva i blažih mjera.

39. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelanticine tvrdnje da joj je prekršeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

40. Apelantica tvrdi i da joj je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost izjavljivanja žalbe koju je preispitao viši sud kako u proceduralnim tako i u materijalnim aspektima. Stoga, samo činjenica da je apelantica nezadovoljna ishodom ovog postupka ne može rezultirati povredom prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. kada je redovni sud razmotrio i utvrdio postojanje okolnosti koje upućuju na zaključak da apelanticino prisustvo i nesmetano vođenje krivičnog postupka ne bi moglo biti osigurano određivanjem jamstva i blažih mjera, te kada apelantici nije bila uskraćena mogućnost da ovakav stav i u materijalnom i proceduralnom smislu bude preispitan i pred višim sudom.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1802/18 (E. V.) | Sudska praksa | Aktio