Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-63/16 (B. B.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Miješanje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kleveta
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Sloboda izražavanja
- Građanski postupak
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Privatni život
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 158
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda · čl. 1
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-63/16
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 63/16, rješavajući apelaciju Branka Bage, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Bage podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 032103 15 Gž od 5. novembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 032103 14 P od 7. novembra 2014.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branko Bago (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo Palameta & Palameta d.o.o. Mostar, podnio je 4. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 032103 15 Gž od 5. novembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 032103 14 P od 7. novembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženih Blage Petric, DL Trgovina d.o.o. Mostar i Daria Lukića (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 10. januara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i prvotuženi su dostavili odgovor na apelaciju 18, 26. i 31. januara 2018. godine. Drugotuženi i trećetuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 032103 14 P od 7. novembra 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da apelantu solidarno isplate na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete novčani iznos od 5.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. februara 2014. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, a sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Apelant je također odbijen sa zahtjevom da se tuženi obavežu da o svome trošku objave predmetnu presudu u Dnevnom listu, a sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja, kao i da se tuženi obavežu da apelantu solidarno isplate troškove parničnog postupka u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Navedenom presudom apelant je obavezan da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 3.600,00 KM, i to: prvotuženom u iznosu od 1.440,00 KM, drugotuženom u iznosu od 1.080,00 KM i trećetuženom u iznosu od 1.080,00 KM, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja.
6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je u članku pod nazivom „Poglavarstvo općine Posušje dovelo je općinu do bankrota“, objavljenom u Dnevnom listu broj 4441 od 28. novembra 2013. godine, između ostalog, navedeno: „Načelnik općine lažira i krivotvori izvješće proračuna za prvo polugodište ove godine. Dakle, zagrebao sam po površini izvješća i ustanovio da je izvršena pronevjera u iznosu oko 300.000,00 KM.“
7. Istaknuto je da se apelant 24. januara 2014. godine obraćao sa zahtjevom prvotuženom da u vezi s njegovim intervjuom, koji je objavljen u Dnevnom listu broj 4441 28. novembra 2013. godine, u roku od tri dana u Dnevnom i Večernjem listu objavi članak koji će sadržavati ispravku netačnih navoda i uvreda na račun apelanta i izvinjenje zbog narušavanja njegovog ličnog integriteta i štete koja mu je nastala takvim postupanjem. Dalje je navedeno da se apelant zahtjevom od 4. februara 2014. godine obraćao drugotuženom da u vezi s intervjuom s prvotuženim, koji je objavljen u Dnevnom listu broj 4441 od 28. novembra 2013. godine, u roku od tri dana u Dnevnom i Večernjem listu objavi članak koji će sadržavati ispravku netačnih navoda i uvreda na račun apelanta kao načelnika Općine Posušje i izvinjenje zbog narušavanja njegovog ličnog integriteta i štete koja mu je nastala takvim postupanjem. Također, apelant se sa istim zahtjevom 4. februara 2014. godine obratio i trećetuženom.
8. Istaknuto je da je iz zapisnika sa 9. sjednice Općinskog vijeća Općine Posušje održane 26. septembra 2013. godine vidljivo da je tačka tri dnevnog reda bila Izvještaj o izvršenju budžeta Općine Posušje za period od 1. januara do 30. juna 2013. godine i da je prvotuženi pomoćniku načelnika za finansije Općine Posušje postavljao pitanje da li je isplaćena usluga prevoza učenika Općine Posušje. Dalje je navedeno da iz zapisnika sa 10. sjednice Općinskog vijeća Općine Posušje održane 21.|novembra 2013. godine proizlazi da je tačka tri dnevnog reda bila Izvještaj o desetomjesečnom izvršenju budžeta Općine Posušje za 2013. godinu i da je prvotuženi pomoćniku načelnika za finansije Općine Posušje postavljao pitanja da li je isplaćena naknada općinskim vijećnicima.
9. Navedeno je da je u predmetnoj pravnoj stvari sporno može li se predmetna izjava prvotuženog: „Načelnik općine lažira i krivotvori izvješće proračuna za prvo polugodište ove godine. Dakle, zagrebao sam po površini izvješća i ustanovio da je izvršena pronevjera u iznosu oko 300.000,00 KM“, objavljena u Dnevnom listu broj 4441 od 28. novembra 2013. godine, u članku pod nazivom „Poglavarstvo općine Posušje dovelo je općinu do bankrota“, definirati kao iznošenje i prenošenje neistinite činjenice i može li se, s obzirom na to, definirati klevetom. Istaknuto je da je u vezi s tim sporna odgovornost tuženih za naknadu štete po ovom osnovu. U vezi s navedenim Općinski sud se pozvao na odredbu člana 1, 5, 6. stav 1. i 7. Zakona o zaštiti od klevete, kao i na odredbu čl. 154. stav 1. i 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
10. Ukazano je da iz prezentirane procesne građe proizlazi da se ovdje ne radi o kleveti, nego o vrijednosnom sudu, te da takvo iznošenje ne podliježe građanskopravnoj odgovornosti. U vezi s tim je navedeno da je načelnik općine dao povod općinskim vijećnicima i naveo ih na sumnju da nešto nije uredu u vezi sa izvještajem o izvršenju budžeta Općine Posušje, konkretno u vezi s pitanjem isplate naknade za prevoz učenika i naknada za općinske vijećnike, a kako to i iskazuju svjedoci P. P., P. P. i F. Č. budući da im nisu dostavljene tražene analitičke kartice u pismenom obliku, kao što je to bio običaj u prethodnom sazivu Općinskog vijeća dok je na čelu Općine bio P. P. Ukazano je da je u to vrijeme svaki vijećnik Općinskog vijeća mogao zatražiti ispis analitičkih kartica iz kojih se vidi kako je sve trošen novac, s naglaskom da javnost treba biti upoznata sa stanjem u Općini Posušje. Prema mišljenju prvostepenog suda, da je načelnik općine u konkretnom slučaju dostavio općinskim vijećnicima tražene analitičke kartice u pismenom obliku do ovoga ne bi ni došlo jer bi oni znali pravo stanje i iz njih bi vidjeli kako su se trošila sredstva i gdje je konkretno završio novac. Stoga, prvostepeni sud smatra da sporne izjave mogu predstavljati samo mišljenje prvotuženog u odnosu na izvršenje budžeta, a sve u domenu datih mu i povjerenih ovlasti kao općinskom vijećniku i odgovora koje je dao pomoćnik načelnika za finansije. Ukazano je da navedeno ne treba dovoditi u vezu s vremenom knjiženja nastalih obaveza koje se vrši kad obaveza nastaje, a sve kako to iskazuju svjedoci M. K., B. B., a i sam apelant.
11. Istaknuto je da predmetna sporna izjava koju je izrekao općinski vijećnik u datom intervjuu predstavlja mišljenje o pitanju od javnog interesa za Općinu Posušje, koja je data u kontekstu rada općinskog poglavarstva Općine Posušje, u kom je spomenuta institucija načelnika Općine Posušje. Prema tome, po mišljenju prvostepenog suda, prvotuženi je iznio samo svoje kritičko mišljenje o pitanju izvršenja budžeta Općine Posušje, o pitanju od javnog interesa za Općinu Posušje, kako to iskazuje prvotuženi, kojem iskazu sud poklanja vjeru kao jasnom i uvjerljivom, a koje mišljenje proizlazi iz pitanja i tvrdnji iznesenih na 9. i 10. sjednici Općinskog vijeća kada se raspravljalo o predmetnim pitanjima. Prvostepeni sud je naveo da navedeno mišljenje prvotuženog ne predstavlja napad na apelantov privatni život.
12. Ukazano je da apelantov subjektivni osjećaj povrijeđenosti nije odlučan za ocjenu i zaključak da se u konkretnoj stvari radi o kleveti i da bi mu iz tog osnova pripalo pravo na naknadu štete, pa stoga sud nije ni poklonio vjeru njegovom iskazu. Prema tome, imajući u vidu spomenute odredbe zakona, prema mišljenju prvostepenog suda, u radnjama - izjavama prvotuženog nisu se ispunili uvjeti za naknadu štete jer se ne radi o iznošenju ili prenošenju izražavanja neistinite činjenice, uz identifikaciju pravnog odnosno fizičkog lica trećem licu, čime bi se prouzrokovala šteta ugledu tog fizičkog i pravnog lica, pa samim tim postojala odgovornost drugotuženog kao izdavača i trećetuženog kao glavnog i odgovornog urednika.
13. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 64 0 P 032103 15 Gž od 5. novembra 2015. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
14. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve pravno relevantne činjenice u ovoj pravnoj stvari na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, te donio pravilnu i zakonitu odluku kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Istaknuto je da je za svoju odluku prvostepeni sud naveo jasne, potpune i razumljive razloge koji, kao takvi, proizlaze iz navedenih dokaza ocijenjenih na način kako to propisuje odredba člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud dao jasno i detaljno obrazloženje koje prihvaća i drugostepeni sud, a koje nije dovedeno u pitanje apelantovom žalbom.
15. Dalje je drugostepeni sud naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da se iz provedenih dokaza ne može van svake sumnje izvesti zaključak da se radi o kleveti, već se radi o vrijednosnom sudu i da kao takvo iznošenje ne podliježe građanskopravnoj odgovornosti.
16. Prema mišljenju drugostepenog suda, predmetna sporna izjava, kako pravilno zaključuje prvostepeni sud, koju je izrekao općinski vijećnik u datom intervjuu predstavlja mišljenje o pitanju od javnog interesa za Općinu Posušje, a koja je data u kontekstu rada općinskog poglavarstva Općine Posušje u kojem je spomenuta institucija načelnika Općine Posušje.
17. Ukazano je da se u konkretnom slučaju ne radi o iznošenju ili prenošenju izražavanja neistinite činjenice uz identifikaciju pravnog odnosno fizičkog lica trećem licu čime bi se prouzrokovala šteta ugledu tog fizičkog i pravnog lica, pa samim time postojala i odgovornost drugotuženog kao izdavača i trećetuženog kao glavnog i odgovornog urednika za klevetu. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštovanje privatnog života iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda samo izložili provedene dokaze, ali da ih nisu cijenili. Ukazuje da su u obrazloženju prvostepene presude navedeni stavovi koje apelant ne može prihvatiti i razumjeti i koji su u suprotnosti sa izvedenim dokazima. Ukazuje da je nejasan stav redovnih sudova o tome da izjave prvotuženog predstavljaju samo kritično mišljenje koje u konačnici ne predstavlja napad na apelantov privatni život. Prema apelantovom mišljenju, nesporno je da takve izjave prvotuženog predstavljaju klasičan oblik i čin počinjenja klevete, te da su zbog takvog ponašanja tuženih apelant i njegova porodica (supruga i četvero maloljetne djece) imali niz neprijatnosti, zadirkivanja, prozivanja i vrijeđanja na njihov račun, a posebno niz uvreda na račun samog apelanta kao načelnika Općine Posušje. Smatra da sud poklanja vjeru prvotuženom o tome da su tačne njegove tvrdnje o lažiranju, krivotvorenju i pronevjeri novca. Ukazuje da tuženi ne poznaju materiju o kojoj su pisali, a da se iz iskaza svjedoka, pa i iskaza prvotuženog može zaključiti da u svako doba dana mogu pristupiti u prostorije Službe za finansije Općine Posušje i tražiti podatke koji ih zanimaju, te da ih mogu dobiti na uvid, kao što im nadležna lica Službe za finansije Općine Posušje uvijek stoje na raspolaganju da im daju dodatna objašnjenja u vezi s njima nejasnim i nepoznatim stvarima. Prema apelantovom mišljenju, sredstva javnog informiranja moraju biti medij koji će na objektivan način prenositi i obavještavati javnost o stvarnom stanju stvari, a nikako biti sredstvo u rukama pojedinca koji će iznositi klevete na račun drugih lica, a samim tim stvarati konfuziju u društvu stvarajući na taj način još veći razdor i netrpeljivost među stanovništvom koje je ionako podijeljeno i sito površnih i netačnih izjava pojedinaca. Ukazuje da svako profesionalno novinarstvo mora poći od činjenice da prije nego što putem pisanih medija plasiraju određenu informaciju moraju provjeriti istinitost takvih tvrdnji. Apelant postavlja i zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud je naveo da je drugostepeni sud odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu nalazeći pravilnim stav prvostepenog suda da se iz provedenih dokaza ne može izvesti van svake sumnje zaključak da se radi o kleveti, već da se radi o vrijednosnom sudu koji ne podliježe građansko-pravnoj odgovornosti.
20. Općinski sud je naveo da je prilikom donošenja prvostepene presude postupao u skladu sa zakonom (ZPP, Zakon o zaštiti od klevete i ZOO), te da stoga nije povrijedio ustavna prava na koja apelant ukazuje u apelaciji, zbog čega je predmetna apelacija neosnovana.
21. Prvotuženi je naveo da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno i tačno cijenili svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno, a što je dovelo do potpunog utvrđenja činjeničnog stanja. Ukazuje da je prvotuženom kao općinskom vijećniku i političaru bila dužnost da postavlja pitanja, iznosi ili prenosi informacije i podatke, pogotovo kada je iznošenje odnosno prenošenje bilo u javnom interesu i razumno. Ukazuje da je u konkretnom slučaju kritiziran način rada općinskih službi, u kom kontekstu je spomenuta institucija načelnika općine, a nije se napalo moralno i intelektualno dostojanstvo određenog fizičkog lica.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:
a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.
Član 4.
Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
(…)
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Član 5.
(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.
(…) Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.
(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(…) Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:
način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 8.
Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.
Član 10.
(1) Odšteta treba biti srazmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja odštete sud je dužan ocijeniti sve okolnosti slučaja, a posebno sve mjere koje je poduzeo štetnik na ublažavanju štete, kao što su:
objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili isprika; činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.
(…) Član 15.
U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 P 032103 15 Gž od 5. novembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. novembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 4. januara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na privatni život
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 21/14 od 10. novembra 2016. godine, stav 29, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
32. S druge strane, apelant je tražio zaštitu zbog navodne klevete, što znači da, u suštini, traži da se radi zaštite njegovog ugleda ograniči pravo tuženih na slobodu izražavanja koje je garantirano članom 10. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da se radi o „konfliktu“ dva prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom - apelantovom pravu na ugled koje je kroz pravo na privatan život zaštićeno članom 8. Evropske konvencije i pravu tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije.
33. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor da li predmetni postupak ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“ u kontekstu njegovog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da predmetni postupak koji se odnosio na utvrđivanje okolnosti vezanih za povređivanje apelantovog prava na ugled i čast, a što je dovedeno u pitanje spornim izražavanjem tuženih o apelantu, koje je objavljeno u Dnevnom listu broj 4441 28. novembra 2013. godine pod naslovom „Poglavarstvo općine Posušje dovelo je općinu do bankrota“ u kojem je, između ostalog, navedeno: „Načelnik općine lažira i krivotvori izvješće proračuna za prvo polugodište ove godine. Dakle, zagrebao sam po površini izvješća i ustanovio da je izvršena pronevjera u iznosu oko 300.000,00 KM“, ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“ odnosno apelantovog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije.
34. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor je da li osporene odluke predstavljaju „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da osporene presude predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na ugled budući da je njima odbijen apelantov tužbeni zahtjev za zaštitu njegovog ugleda i časti i u vezi s tim i njegov zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Dalje, Ustavni sud zapaža da je navedeno miješanje u apelantovo pravo na ugled bilo u skladu sa „zakonom“. Naime, u konkretnom slučaju redovni sudovi su primijenili relevantne zakonske odredbe, i to čl. 5, 6. i 7. Zakona o zaštiti od klevete, čl. 154. i 158. ZOO, kao i član 8. ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su relevantne odredbe navedenih zakona bile dostupne i predvidive, odnosno da su formulirane s dovoljno preciznosti kako bi pojedincu bilo omogućeno da u skladu s njima regulira svoje ponašanje (vidi Evropski sud Milisavljević protiv Srbije presuda od 4. aprila 2017. godine, stav 28). Također, nije sporno da je miješanje u konkretnom slučaju imalo legitiman cilj, odnosno da je težilo jednom od ciljeva navedenih u članu 8. stav 2. Evropske konvencije „zaštiti prava i sloboda drugih“.
35. Zatim, Ustavni sud treba odgovoriti da li je miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu. Relevantni kriteriji u vezi s tim su: doprinos članka raspravi od općeg interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka, način pribavljanja informacija i njihova istinitost, sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i ozbiljnost određene kazne (vidi Evropski sud Axel Springer AG protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, st. 89-95).
36. Ustavni sud podsjeća da se u skladu s praksom Evropskog suda mora napraviti razlika između privatnih lica i lica koja postupaju u javnom kontekstu kao što su političke ličnosti ili javne ličnosti. Shodno tome, dok privatni pojedinac nepoznat javnosti može tražiti posebnu zaštitu njegovog prava na privatan život isto ne važi za javne ličnosti u vezi s kojima su granice kritičkog komentara šire budući da su one neizbježno i svjesno izložene ispitivanju javnosti i zbog toga moraju da dokažu posebno visok nivo tolerancije (vidi već citiranu presudu Milisavljević, stav 34).
37. Imajući u vidu spomenute relevantne kriterije i dovodeći ih u vezu s konkretnim predmetom Ustavni sud zapaža da je u spornom članku objavljen intervju s prvotuženim kao općinskim vijećnikom u namjeri da se javnost izvijesti o događanjima u Općini Posušje u vezi s isplatom odgovarajućih naknada iz budžetskih sredstava Općine Posušje (naknada za prevoz učenika i naknada za općinske vijećnike). Dakle, navedeni članak je imao namjeru da doprinese raspravi od općeg interesa na način da javnost bude informirana o događanjima od važnosti za Općinu Posušje u smislu potrošnje budžetskih sredstava, te o načinu rada općinskog načelnika kao javne ličnosti i osobe koja se nalazi na čelu Općine Posušje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme objavljivanja spornog članaka apelant obavljao funkciju načelnika općine, dakle bio je javna ličnost koja u skladu sa stavovima Evropskog suda mora da pokaže viši nivo tolerancije u pogledu iznošenja kritičkih komentara vezanih za njegov rad u odnosu na privatnog pojedinca nepoznatog javnosti.
38. Dakle, Ustavni sud zapaža da je u spornom članku objavljen intervju s općinskim vijećnikom-prvotuženim u kojem je on iznosio svoje stavove u vezi s trošenjem sredstava iz budžeta Općine Posušje u vezi s isplatom sredstava za prevoz učenika, kao i naknade za općinske vijećnika iz općinskog budžeta. Iz osporenih presuda redovnih sudova proizlazi da je navedeni intervju s prvotuženim bio posljedica dešavanja na 9. i 10. sjednici Općinskog vijeća na kojima je prvotuženi postavljao pitanja u vezi s navedenim isplatama iz budžeta. U vezi s tim, proizlazi da je povod za nezadovoljstvo prvotuženog - općinskog vijećnika, zbog kojeg je iznio sporno izražavanje, bilo to što općinski vijećnici nisu u pismenom obliku dobili analitičke kartice o korištenju sredstava iz općinskog budžeta, a što je bila ranija praksa za vrijeme mandata bivšeg načelnika. Zbog toga je u spornom članku prvotuženi iznio svoje sumnje i kritike povodom rada općinskih službi u vezi s korištenjem sredstava iz budžeta Općine Posušje, te da je u tom kontekstu spomenuo i instituciju načelnika općine.
39. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, prilikom razmatranja da li se u konkretnom slučaju radi o vrijednosnom sudu koji ne podliježe obavezi dokazivanja ili o činjenicama koje se mogu dokazati, u osporenim presudama zauzeli stav da se u konkretnom slučaju ipak radi o vrijednosnom sudu, odnosno mišljenju prvotuženog o apelantu kao načelniku odnosno o instituciji načelnika, a ne o apelantu kao privatnom pojedincu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na vlastitu i praksu Evropskog suda prema kojoj se mora praviti razlika između činjenica i vrijednosnih sudova, pri čemu ovi drugi nisu podložni dokazivanju. Klasifikacija neke izjave kao činjenice ili vrijednosnog suda je pitanje koje, prvenstveno, spada u prostor slobodne procjene državnih organa, a posebno domaćih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5411/15 od 13. marta 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 35). Međutim, čak i kad izjava predstavlja vrijednosni sud, mora postojati dovoljna činjenična osnova koja će podržati takvu izjavu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 787/04 od 20. decembra 2005. godine, tačka 36). Osim toga, niko ko se upusti u neku debatu od javnog interesa, uključujući i novinare, ne smije prekoračiti određene granice, inter alia, u interesu „zaštite ugleda i prava drugih“, ali je dozvoljeno pretjerivanje, pa čak i provokacija ili drugim riječima, dozvoljene su do određene granice, neumjerene izjave (vidi Evropski sud, Lindon, Otchakovsky-Laurens i July protiv Francuske, presuda od 22. oktobra 2007. godine, apl. br. 21279/02 i 36448/02, tačka 56. s daljnjim referencama).
40. Slijedom navedenog, uzimajući u obzir sporno izražavanje, kao i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u zaključku redovnih sudova o tome da sporno izražavanje predstavlja vrijednosni sud, a ne činjenice ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u usporenim presudama napravili jasnu distinkciju između vrijednosnog suda i činjenica, te dali jasne i razumne razloge zbog čega sporno izražavanje ne predstavlja klevetu u smislu Zakona o zaštiti od klevete, kao i zbog čega nema ni osnova za naknadu nematerijalne štete kao vida satisfakcije.
41. Dalje, Ustavni sud zapaža da se navedeno sporno izražavanje ne može dovesti u vezu s apelantom kao privatnom osobom i njegovim privatnim životom, već se isključivo odnosi na njega kao javnu ličnost odnosno načelnika općine koji je u vezi s tim dužan da podnese veći stepen tolerancije u odnosu na kritičke komentare od običnog privatnog pojedinca. Pri tome, proizlazi da tuženi prilikom pribavljanja informacija, kao i prilikom iznošenje i prenošenja spornog izražavanja ni na koji način nisu postupali zlonamjerno. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio da opći zahtjev za novinare da se sistematski i formalno distanciraju od sadržaja citata koji može uvrijediti ili izazvati druge ili nanijeti štetu njihovom ugledu nije pomirljiv s ulogom štampe da daje informacije o tekućim događanjima, mišljenjima i idejama (vidi Evropski sud, Thoma protiv Luksemburga, presuda od 29. marta 2001. godine, stav 64).
42. Imajući u vidu sve navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na ugled u konkretnom slučaju proporcionalno zakonitom cilju kome se teži, odnosno da je bilo neophodno u demokratskom društvu u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju osporenim odlukama redovnih sudova uspostavljena je pravična ravnoteža između dva jednako zaštićena prava (prava na ugled i prava na slobodu izražavanja).
43. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
44. Apelant je ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kroz pogrešnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešne zaključke redovnih sudova, nejasno obrazloženje osporenih presuda, kao i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava.
45. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
46. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i razumno obrazložili osporene odluke kako u pogledu činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te da u tom obrazloženju Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost na način na koji to ukazuje apelant u apelaciji. Stoga, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da je ocjena dokaza provedenih u predmetnom postupku na bilo koji način bila proizvoljna, odnosno suprotna garancijama prava na pravično suđenje, kao i da je bila na apelantovu štetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su, cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, izveli jasan zaključak da u konkretnom slučaju nema klevete, zbog čega je odbijen i apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete Naime, činjenica da je apelant u konkretnom slučaju nezadovoljan ishodom predmetnog postupka ne može voditi ka zaključku da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
47. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje apelacije Ustavni sud napominje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga proizlazi da troškovi za sastavljanje apelacije padaju isključivo na teret apelanata (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2540/15 od 25. oktobra 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 61).
48. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Ostali prigovori
49. U vezi s apelacionim prigovorima da je osporenim presudama povrijeđeno i apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi ostali bez relevantnog obrazloženja, a u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru prigovora vezanih za kršenje prava na pravično suđenje, pa iz istih razloga i ovo pozivanje na kršenje navedenih prava Ustavni sud smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantovog prava na ugled iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je miješanje u apelantovo pravo na poštovanje ugleda bilo proporcionalno zakonitom cilju kome se teži, odnosno da je bilo neophodno u demokratskom društvu u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, a zbog čega je uspostavljena pravična ravnoteža između dva jednako zaštićena prava (prava na ugled i prava na slobodu izražavanja).
51. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasna i razumna obrazloženja u kojima nema proizvoljnosti kako u pogledu ocjene dokaza, utvrđivanja činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih propisa.
52. Također, nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u situaciji kada apelant kršenje navedenih prava zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore vezane za kršenje prava na pravično suđenje.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman