Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5284/17 (S. B. iz Živinica)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građevinsko zemljište
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Upravni postupak
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5284/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-5284/17, rješavajući apelaciju Seada Bošnjakovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sead Bošnjaković protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 014591 15 U od 6. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Bošnjaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Rusmir Tanović advokat iz Kladnja, podnio je 14. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 014591 15 U od 6. novembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv Zaključka Općine Živinice – Općinsko vijeće (u daljnjem tekstu: tužena) od 6. novembra 2015. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za poništenje Rješenja tužene od 13. maja 2005. godine kojim je utvrđeno pravo vlasništva na građevinskom zemljištu na kome je izgrađena zgrada u korist H.M.
3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je Zaključkom tužene odbijen apelantov "prijedlog" za poništenje rješenja tužene od 13. maja 2005. godine kojim je H.M., kao graditelju objekta izgrađenog na zemljištu pobliže opisanom u izreci osporenog Zaključka, priznato pravo vlasništva i naloženo plaćanje određenih naknada. Kantonalni sud ističe da je pravilan zaključak tužene da se odredbe čl. 59. i 61. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu), na koje se apelant pozvao, ne odnose na bilo kakve nepravilnosti sadržane u nekom upravnom rješenju, odnosno navedene odredbe ne propisuju bilo kakve nepravilnosti niti propisuju ništavost bilo kojih rješenja, te da u navedenim odredbama ne postoji valjan pravni osnov za oglašavanje spornog rješenja ništavim. Također, s obzirom da razloge za oglašavanje spornog rješenja ništavim nije našao ni u drugim odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, kao ni u ostalim tačkama odredbe člana 264. Zakona o upravnim sporovima (apelant se u prijedlogu pozvao na član 264. stav 5. Zakona o upravnim sporovima), niti u bilo kojim drugim odredbama Zakona o upravnim sporovima ili bilo kog materijalnog zakona, Kantonalni sud je ocijenio da je neosnovan apelantov prijedlog za oglašavanjem ništavim spornog rješenja. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani i apelantovi navodi da mu nije bilo omogućeno učešće u donošenju rješenja čije poništenje traži. Naime, na osnovu odredbe člana
61. Zakona o građevinskom zemljištu, na koje se apelant poziva, nije postojala obaveza organa koji je vodio postupak da apelantu omogući učešće u postupku iz razloga što u vrijeme vođenja postupka nadležni organ nije imao saznanja i informacije da je na predmetnom stambenom objektu sporno pravo vlasništva i da apelant ima bilo kakva vlasnička ili suvlasnička prava na tom objektu, a što proizilazi i iz samih činjenica konkretnog predmeta.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo hronologiju postupka, te istakao da ocjenom izreke osporene presude i obrazloženja iste sa navedenim razlozima i zaključcima proizilazi da su isti pogrešni i neutemeljeni, odnosno da je Kantonalni sud pogrešno cijenio citirane odredbe Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o upravnom postupku. Suštinski, apelant smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman