Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1177/16 (Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stanovi JNA
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1177/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1177/16, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 000480 15 Uvp od 3. marta 2016. godine i S1 3 U 000480 15 U2 od 25. septembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvoapelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 17. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 000480 15 Uvp od 3. marta 2016. godine i S1 3 U 000480 15 U2 od 25. septembra 2015. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1177/16.

2. Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugoapelantica), koju zastupa Davorin Korać, direktor drugoapelantice, podnijela je 24. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presudā Suda BiH br. S1 3 U 000480 15 Uvp od 3. marta 2016. godine i S1 3 U 000480 15 U2 od 25. septembra 2015. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1299/16.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Milana Radovića, podnosioca zahtjeva u postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: M. R.), zatraženo je 26. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 30. marta 2018. godine, a M.R. 3. aprila 2018. godine.

5. Na osnovu člana 32. Pravila Ustavnog suda, a imajući u vidu da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacija iz njegove nadležnosti kojima se osporava ista presuda, kao i da su svi apelanti učesnici istog postupka, Ustavni sud je donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1177/16 i AP 1299/16 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1177/16.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

7. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 303-567-1/1 od 4. marta 1999. godine potvrđeno je da je 30. aprila 1992. godine M.R. bio nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Odlučujući o zahtjevu Federalnog ministarstva obrane (u daljnjem tekstu: FMO) za ponovno razmatranje odluke od 4. marta 1999. godine, Komisija je donijela Odluku broj 303-567-1/1-90-071 od 5. decembra 2000. godine kojom je usvojen zahtjev FMO i odluka od 4. marta 1999. godine stavljena van snage. Istom odlukom odbijen je zahtjev M.R. za potvrđivanje da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.

8. Komisija je, rješavajući po zahtjevu M.R. za ponovno razmatranje odluke od 5. decembra 2000. godine, donijela Odluku broj R-303-567-1/1-01-39/04 od 28. decembra 2004. godine kojom je odbijen zahtjev M.R. kao neosnovan.

Postupak okončan osporenim presudama

9. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 000480 15 U2 od 25. septembra 2015. godine, donesenom u upravnom sporu po tužbi M.R. protiv Odluke Komisije broj R-303-567-1/1-01-39/04 od 28. decembra 2004. godine (kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev M.R. za ponovno razmatranje odluke Komisije od 5. decembra 2000. godine), uvažena je tužba i poništena odluka Komisije od 28. decembra 2004. godine, te usvojen zahtjev M.R. za ponovno razmatranje Odluke broj R-303- 567-1/1-90-071 od 5. decembra 2000. godine i navedena odluka je stavljena van snage. Istom presudom potvrđeno je da je M. R. 30. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je, ispitujući pravilnost i zakonitost osporene odluke, ustanovio da je Komisija pogrešno utvrdila činjenice koje su od utjecaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da nije sporno da je M.R. kao nosilac stanarskog prava 23. marta 1992. godine predmetni stan otkupio ugovorom zaključenim sa SSNO u skladu sa odredbama Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, te da je taj ugovor zaključen na način propisan zakonom i da je pravno obavezujući u smislu člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova. Sud BiH je ocjenom provedenih dokaza zaključio da je M.R. u toku postupka dokazao da nije ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine, već da je bio pripadnik Vojske Republike Srpske u periodu od 4. aprila 1992. godine do 31. januara 1996. godine, kada mu je prestala profesionalna vojna služba. Sud BiH je ocijenio da je ta činjenica od odlučujućeg utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Naime, Sud BiH je istakao da je pravo stupanja u posjed stana isključeno odredbama člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) u svim slučajevima kada je nosilac prava na tzv. vojnim stanovima ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, izuzev ako je dobio status izbjeglice u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, odnosno kada je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga nastalih na teritoriji bivše SFRJ stekao stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

10. Sud BiH je ukazao da je M. R. za svoje tvrdnje dostavio dokaze, i to ovjerenu kopiju Uvjerenja Ministarstva odbrane Republike Srpske - Odsjek Novo Sarajevo broj 7-14-3-4/96 od 28. februara 1996. godine i Uvjerenja Ministarstva odbrane Republike Srpske - Sekretarijat Srpsko Sarajevo - Odsjek Srpska llidža broj 8/4-08-05-835-3-473/03 od 26. septembra 2003. godine, kojima se potvrđuje da je M. R. bio pripadnik Vojske Republike Srpske u periodu od 4. aprila 1992. godine do 31. januara 1996. godine. Imajući u vidu navedene činjenice, Sud BiH je konstatirao da je Komisija pogrešno zaključila da je u odnosu na M.R. primjenjiva odredba člana 3a. Zakona o prestanku primjene s obzirom na to da je dokazao da nije bio u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, već da je bio pripadnik Vojske Republike Srpske u periodu od 4. aprila 1992. godine do 31. januara 1996. godine. Stoga, imajući u vidu da je nesporno utvrđeno da M.R. nije ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine, Sud BiH je, u skladu sa odredbama člana 34. stav 3. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci presude.

11. Sud BiH, u vijeću Apelacionog odjeljenja, Presudom broj S1 3 U 000480 15 Uvp od 3. marta 2016. godine odbio je zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH od 25. septembra 2015. godine.

12. Apelaciono odjeljenje Suda BiH je zaključilo da je Vijeće za upravne sporove u osporavanoj odluci, ocjenjujući sve dokaze kojima se potvrđuje da je M. R. bio pripadnik Vojske Republike Srpske u periodu od 4. aprila 1992. godine do 31. januara 1996. godine, pravilno utvrdilo da je apelant u toku postupka dokazao da nije ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine. Stoga, Apelaciono odjeljenje Suda BiH je ocijenilo da se osporena odluka temelji na pravilnom i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju iz kojeg nesporno proizlazi da je M.R. u spornom periodu bio pripadnik Vojske Republike Srpske.

13. Također, Apelaciono odjeljenje Suda BiH je navelo da u spisu predmeta ne postoji nijedan dokaz da je M.R. priznato pravo na dodjelu stana iz vojnostambenog fonda oružanih snaga Republike Srbije, odnosno da je navedeno pravo i faktički ostvario, u smislu utvrđivanja drugog uvjeta predviđenog članom 3a. Zakona o prestanku primjene, a koji se odnosi na stjecanje stanarskog prava ili prava koje odgovara tom pravu iz stambenog fonda bivše SFRJ. Shodno navedenom, Apelaciono odjeljenje Suda BiH je zaključilo da je osporena presuda pravilna i zakonita, te je zahtjev za preispitivanje koji su podnijele apelantice odbilo kao neosnovan u skladu sa odredbama člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Prvoapelantica smatra da su osporenim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prvoapelantica navodi da je Sud BiH pri donošenju osporenih odluka potpuno „zanemario“ činjenice predmeta i da nije ocijenio dokaze koji su isticani u toku cijelog postupka, a koji upućuju na činjenicu da je M. R. nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama izvan Bosne i Hercegovine. Prvoapelantica ukazuje na činjenicu da je M. R. nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama izvan Bosne i Hercegovine, što prvenstveno potvrđuju Rješenje broj UP-1-4004/92 i Naredba načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije broj 2- 164 od 7. augusta 1992. godine. Prvoapelantica, također, smatra da iz Naredbe načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije broj 3087-1 od 15. novembra 1993. godine proizlazi da je M.R. nakon 19. maja 1992. godine i 14. decembra 1995. godine bio u Vojsci Jugoslavije i da je sva svoja prava ostvarivao u susjednoj državi. Stoga, smatra da su osporene presude donesene na osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koje je pogrešno primijenjen materijalni propis, relevantne odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene.

15. Drugoapelantica je u apelaciji, također, ukazala na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava drugoapelantica obrazlaže proizvoljnom primjenom procesnog i materijalnog prava na njenu štetu. Naime, apelantica smatra da su osporene presude zasnovane na nepodobnim dokazima koje su sudovi pogrešno ocijenili kao valjane, objektivne i vjerodostojne iako u okolnostima konkretnog slučaja nije postojao pravni osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva. U tom kontekstu apelantica smatra da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno, te, s tim u vezi, ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza u vezi s kojima su izvedeni zaključci koji su u suprotnosti sa članom 3a. Zakona o prestanku primjene.

b) Odgovor na apelaciju

16. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da su osporene odluke tog suda utemeljene na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava sadržanog u odredbi člana 3a. Zakona o prestanku primjene. S tim u vezi, naveo je da je na osnovu dokaza u spisu pravilno izveden zaključak da M.R. nije nakon 19. maja 1992. godine, odnosno 14. decembra 1995. godine, bio u oružanim snagama van Bosne i Hercegovine, nego da je bio pripadnik Vojske Republike Srpske, koja je bila oružana snaga na teritoriji Bosne i Hercegovine. Predlaže da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu, ili odbije kao neosnovanu.

17. M. R. kao učesnik u postupku je naveo da osporenim odlukama nisu povrijeđena ustavna prava apelantica na koja su se pozvale u svojim apelacijama. Predložio je da se predmetne apelacije odbiju kao neosnovane.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3a.

Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 000480 15 Uvp od 3. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelantica je primila 13. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 17. marta 2016. godine, dok je drugoapelantica osporenu presudu primila 9. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 24. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelantice smatraju da su im osporenim odlukama Suda BiH povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacija u odnosu na ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Ustavni sud, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o postupku radi povrata tzv. vojnog stana u kojem su apelantice, radi zaštite svojih prava i interesa, učestvovale kao stranke u postupku, smatra da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv i da u predmetnom postupku apelantice uživaju garancije prava na pravično suđenje.

27. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, u suštini, svode na tvrdnju da su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), čije standarde Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja ustavnih prava, i praksi Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom upravnom postupku okončanom osporenim presudama odlučivalo isključivo o pravnoj valjanosti Odluke Komisije broj R-303-567- 1/1-01-39/04 od 28. decembra 2004. godine. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH ocijenio da Odluka Komisije broj R-303-567-1/1-01-39/04 od 28. decembra 2004. godine (kojom je, dakle, odbijen zahtjev M. R. za ponovno razmatranje Odluke Komisije broj R- 303-567-1/1-90-071 od 5. decembra 2000. godine, a, opet, kojom odlukom je usvojen zahtjev apelantica za ponovno razmatranje Odluke Komisije broj 303-567-1/1 od 4. marta 1999. godine, te je ona stavljena van snage i odbijen zahtjev za potvrđivanje da je M. R. 30. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava i savjestan posjednik predmetnog stana) nije pravilna i zakonita, te da ju je poništio, jer je, u skladu sa odredbom člana 3a. Zakona o prestanku primjene, na osnovu izvedenih dokaza nesporno utvrđena odlučna činjenica da M. R. nije ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, već da je u spornom periodu bio pripadnik Vojske Republike Srpske. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u osporenim odlukama detaljno prezentirao dokaze na temelju kojih je ta činjenica utvrđena. Ustavni sud, dalje, ukazuje da je odredbom člana 3a. Zakona o prestanku primjene propisano: „Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona, stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Izbjeglicom se ne smatra, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.“ Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da su apelantice u postupku u kojem su donesene osporene odluke osporavale da se u konkretnom slučaju radi o stanu iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji je proglašen napuštenim, te da nisu tvrdile da M. R. nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, niti da su eventualno ukazivale na to da je M. R. iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su apelantice u vezi sa primjenom člana 3a. Zakona o prestanku primjene isključivo ukazivale na to da M. R. ne pripada pravo na povrat predmetnog stana, jer je, prema njihovom mišljenju, nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, konkretno u Vojsci Jugoslavije.

30. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama, nasuprot tvrdnjama iznesenim u apelacijama, nema elemenata koji ukazuju na proizvoljnost u ocjeni dokaza, u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava, konkretno odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene, kada je potvrđeno da je M. R. 30. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik predmetnog stana, jer nije ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, već da je u spornom periodu bio pripadnik VRS.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

32. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da apelantice svoje navode o kršenju ovog prava nisu posebno obrazložile, odnosno da ih zasnivaju na navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, budući da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi proizvoljnost u vezi s ocjenom dokaza, utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava.

34. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantice navode o kršenju ovog prava svode na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1177/16 (Federacija Bosne i Hercegovine –… | Sudska praksa | Aktio