Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-213/16 (M. D.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Ništavost
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-213/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 213/16, rješavajući apelaciju Milana Dejanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Dejanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 076721 14 Gž od 27. marta 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 076721 10 P od 25. decembra 2013.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milan Dejanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P076721 15 Rev od 21. oktobra 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 076721 14 Gž od 27. marta 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 076721 10 P od 25. decembra 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Prethodno je Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti broj AP 2687/15 od 16. septembra 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je, između ostalih, odbacio kao preuranjenu apelaciju (AP 3051/15) koju je 18. juna 2015. godine podnio apelant protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 076721 14 Gž od 27. marta 2015. godine i Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 076721 10 P od 25. decembra 2013. godine.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te Grada Banje Luke, „Zavoda za izgradnju“ a.d. Banja Luka i Nermina Zeljkovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi ili tuženi), kao učesnika u postupku, zatraženo je 10. januara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Svi učesnici u postupku su odgovore dostavili u periodu od 1. do 9. februara 2018. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelant je 4. januara 2010. godine podnio tužbu protiv tuženih tražeći da se utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o otkupu stana na otplatu u Banjoj Luci u Aleji Svetog Save broj 26, površine 64 m² (u daljnjem tekstu: sporni stan), koji je 23. novembra 2006. godine zaključen između prvotuženog (Grad Banja Luka) kao prodavca i majke trećetuženog Ramzije Zeljković kao kupca, uz naknadu troškova postupka. U toku postupka trećetuženi je istakao protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da mu preda u posjed sporni stan, te po osnovu sticanja bez osnova isplati iznos od 45.308,00 KM.

7. Odlučujući o postavljenim zahtjevima, Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 076721 10 P od 25. decembra 2013. godine u cijelosti odbio apelantove postavljene tužbene zahtjeve, odnosno protivtužbene zahtjeve trećetuženog, obavezujući apelanta na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza, a primjenom odredaba čl. 7 i 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa odredbama čl. 123 do 126 ZPP, nesporno utvrđeno da je 19. oktobra 1993. godine zaključen ugovor o zamjeni stanova (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) između apelanta kao nosioca stanarskog prava na stanu u Banjoj Luci, ulica Beogradska broj 17, i Abdulrahmana Zeljkovića kao nosioca stanarskog prava na stanu u Banjoj Luci, Aleja Svetog Save broj 26. Istim ugovorom izvršena je i zamjena stanova između Milke Dejanović (apelantova majka) kao nosioca stanarskog prava na stanu u Banjoj Luci, preciznije naznačenog u obrazloženju presude, i Ramzije Zeljković – majke trećetuženog, kao nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Takođe je utvrđeno da su Abdulrahman Zeljković i Ramzija Zeljković bili u sustanarskom odnosu u pogledu stanova koje su mijenjali spornim ugovorom od 19. oktobra 1993. godine.

8. Osnovni sud je dalje naveo da je pravosnažnim rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica – Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 23. aprila 2004. godine apelantu vraćen stan u Banjoj Luci, koji je ugovorom od 19. oktobra 1993. godine u zamjenu dao Abdulrahmanu Zeljkoviću, te da nije u posjedu tog stana, već se i dalje nalazi u stanu koji je u zamjeni dobio od Abdulrahmana Zeljkovića. Takođe, pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-1659/01 od 23. avgusta 2004. godine (potvrđena Presudom Okružnog suda broj GŽ-1920/04 od 21. februara 2005. godine) odbijen je tužbeni zahtjev apelantove majke kojim je tražila utvrđenje da je pravno valjan sporni ugovor o zamjeni stanova od 19. oktobra 1993. godine.

9. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je rješenjem Ministarstva od 27. juna 2005. godine majci trećetuženog – Ramziji Zeljković vraćen sporni stan na kojem je bila nosilac stanarskog prava i koji je dala u zamjenu apelantovoj majci, te da je 12. septembra 2005. godine uvedena u posjed stana putem punomoćnika Željka Gnjatovića, advokata iz Prijedora. Nakon toga, majka trećetuženog je opunomoćila Zlatka Midžića iz Banje Luke (punomoć ovjerena 3. juna 2006. godine kod Odjeljenja za opštu upravu Republike Srbije u Beogradu pod brojem Ov-045-1-808) da pokrene postupak i preduzme radnje u pogledu zaključenja ugovora o otkupu spornog stana, koji je u njeno ime i u njenom interesu, a u skladu s izdatom punomoćju, zaključio ugovor o otkupu stana sa prvotuženim kao vlasnikom spornog stana, a koji je 23. novembra 2006. godine ovjeren kod Osnovnog suda u Banjoj Luci pod brojem Ov- 15431/06.

10. Osnovni sud je naveo da je majka trećetuženog Ramzija Zeljković rješenjem Centra za socijalni rad Grada Beograd, Odjeljenje Zvezdara, od 26. avgusta 2005. godine stavljena pod starateljstvo, a za stalnog staraoca joj je postavljen trećetuženi kao njen sin, te da je ona umrla 26. jula 2007. godine.

11. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je ocijenio da apelant tokom postupka nije dokazao da se predmetni stan u društvenoj svojini na kojem je postojalo stanarsko pravo nije mogao otkupiti u skladu sa odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da pravo na otkup stana, u smislu odredbe člana 10 stav 1 Zakona o privatizaciji državnih stanova, ima nosilac stanarskog prava. Ocjenjujući da je tokom postupka nesporno dokazano da je majka trećetuženog Ramzija Zeljković bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu, koje je stekla na osnovu Rješenja Opštine Banja Luka broj 04-372-471/90 od 25. maja 1990. godine, te da je punomoćnik apelantove majke Zlatko Midžić radnje u pogledu zaključenja spornog ugovora o kupoprodaji stana preduzeo u skladu sa datom punomoćju i s ciljem ostvarenja njenih prava koja joj pripadaju prema odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 2 stav 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine i odredbe člana 19 stav 1 Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Osnovni sud je ukazao na nesporno utvrđenje da je pravosnažnim rješenjem Ministarstva od 23. aprila 2004. godine apelantu vraćen stan na kojem ima status nosioca stanarskog prava, te da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 23. avgusta 2004. godine odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je pravno valjan ugovor o zamjeni stanova od 19. oktobra 1993. godine. Stoga, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, a odluku o troškovima postupka je zasnovao na odredbama čl. 386 i 387 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

12. Okružni sud je, odlučujući o žalbama parničnih stranaka, donio Presudu broj 71 0 P 076721 14 Gž od 27. marta 2015. godine, kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio (sve preciznije navedeno u izreci presude).

13. U obrazloženju presude Okružni sud je, prihvatajući činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, istakao da je nesporno utvrđeno da je punomoćnik Zlatko Midžić, na osnovu punomoćja na kojem je potpis Ramzije Zeljković bio ovjeren od organa uprave, bio ovlašćen da zaključi ugovor o prodaji spornog stana. Budući da je u skladu sa odredbama člana 2 stav 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine, prestao da važi ugovor o zamjeni od 19. oktobra 1993. godine, a apelantu je vraćen u posjed stan na kojem ima status nosioca stanarskog prava, te da po mišljenju Okružnog suda sve to ukazuje da apelant u odnosu na sporni stan koji je predmet pobijanog ugovora ne bi mogao ostvariti bilo kakva prava. S obzirom na navedeno, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu shodno odredbama člana 226 ZPP.

14. Presudom Vrhovnog suda 71 0 P 076721 15 Rev od 21. oktobra 2015. godine revizija trećetuženog izjavljena u dijelu drugostepene presude kojim je njegova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu odluke o njegovom protivtužbenom zahtjevu je odbijena, dok je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude u dijelu kojim je njegova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu odluke o njegovom tužbenom zahtjevu odbačena kao nedozvoljena.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da nije dozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv dijela drugostepene presude kojim je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu. Naime, Vrhovni sud je naveo da se predmetna parnica vodi po dva zahtjeva: apelantov zahtjev protiv tuženih i zahtjev trećetuženog protiv apelanta, pa se u ovom slučaju vrijednost spora određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva u smislu odredbe člana 318 stav 2 ZPP. Zatim je Vrhovni sud ukazao na sadržaj odredbe člana 237 ZPP, te istakao da je u konkretnom slučaju prvostepena presuda donesena 25. decembra 2013. godine, dakle nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (27. jula 2013. godine), slijedom čega se dopuštenost revizije, saglasno odredbi člana 456a tog zakona, ima ocijeniti prema imovinskom cenzusu od 30.000,00 KM.

16. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da, prema odredbi člana 321 stav 2 ZPP, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna vrijednost predmeta spora je ona koju je tužilac označio u tužbi. Vrijednost spora po apelantovom tužbenom zahtjevu koji se odnosi na nenovčano potraživanje – poništenje ugovora o otkupu stana, apelant je označio u iznosu od 30.000,00 KM. Kako vrijednost spora po apelantovom tužbenom zahtjevu iznosi 30.000,00 KM, što ujedno predstavlja pobijani dio pravosnažne presude u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev, Vrhovni sud je naveo da nije ispunjen uslov dozvoljenosti revizije propisan odredbom člana 237 stav 2 ZPP protiv pravosnažnog dijela presude po apelantovom tužbenom zahtjevu. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi ni za odlučivanje po reviziji u smislu odredbi člana 237 st. 3 i 4 ZPP, slijedom čega je u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev Vrhovni sud odlučio kao u izreci presude, shodno odredbama člana 237 st. 2, 3 i 4 ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6 i 8 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, takođe, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku jer je tužbu podnio 4. januara 2010. godine, a da je u predmetnoj pravnoj stvari Vrhovni sud svoju odluku donio tek 27. marta 2015. godine, iako se nije radilo o složenom predmetu. U apelaciji se hronološki opisuje tok postupka i ukazuje na propuste redovnih sudova, prije svega, u vezi s pravilnom ocjenom dokaza, pa smatra da su sudovi u okolnostima konkretnog slučaja pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim ističe da je tačna činjenica da mu je rješenjem Ministarstva priznato stanarsko pravo na stanu u ulici Beogradska br. 17 u Banjoj Luci u koji nesporno nije uselio jer će tek okončanjem predmetnog postupka „izjasniti se koji će stan koristiti“, s obzirom na to da živi i koristi stan koji ima „status sustanarskog stana sa predmetnim stanom“ na kojem je „stanarsko pravo Ramziji Zeljković prestalo po sili zakona, usljed njene smrti“, pa u takvoj situaciji, kako dalje navodi apelant, „kao sustanar ima pravo da se proširi i na predmetni stan“. Apelant smatra da osporene presude ne sadrže obrazloženja čime je apelantu uskraćena mogućnost da u pravnom lijeku iznese sve svoje argumente.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud i Okružni sud su naveli da u postupku nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na čiju povredu ukazuje u apelaciji. Predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi su naveli da su osporene presude donesene pravilnom ocjenom dokaza i pravilnom primjenom materijalnog prava, te da nisu povrijeđena prava zagarantovana Ustavom na čiju povredu ukazuje apelant. Predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03, 96/03, 49/09 i 16/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 2.

Svako stanarsko pravo ili ugovor o korišćenju zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaju da važe. U smislu ovog zakona, lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatraće se privremenim korisnikom.

Član 2a.

Odredbe ovog zakona se takođe primjenjuju na ugovore o zamjeni stana, gdje je zamjena stana izvršena u periodu od 1. aprila 1992. do 19. decembra 1998. godine u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima. U slučaju kada su stranke koje su zaključile ugovor o zamjeni podnijele zahtjev za povrat stana prije isteka roka iz člana 16., nadležni organ rješava o zahtjevu u skladu sa ovim Zakonom. U slučaju kada se stranke izjasne da ostaju pri zamjeni, nadležni organ u svakoj opštini će ugovor o zamjeni smatrati važećim i izvršiće obnovu ugovora o korišćenju u skladu sa članom 27. stav 1. tačka 4. ovog Zakona.

(…)

21. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 72/07, 58/09 i 71/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

(1)Otkupiti se može stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo.

(…) Član 10.

(1) Pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 076721 15 Rev od 21. oktobra 2015. godine odbačena je apelantova revizija iz procesnih razloga, pa konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari u smislu člana 18 Pravila Ustavnog suda predstavlja Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 076721 14 Gž od 27. marta 2015. godine, koju je apelant osporio u apelaciji broj AP 3051/15, a koja je odbačena kao preuranjena Odlukom broj AP 2687/15 od 16. septembra 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud dopustivost predmetne apelacije sagledati u odnosu na tu presudu pa, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija broj AP 3051/15. Apelant je dakle osporenu presudu Okružnog suda broj 71 0 P 076721 14 Gž od 27. marta 2015. godine primio 4. maja 2015. godine, a apelacija u predmetu broj AP 3051/15 podnesena je 18. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.

25. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz čl. II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 8 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

(...)

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanje ništavosti ugovora o otkupu stana, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. Apelant suštinski ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama u postupku pred redovnim sudovima odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o otkupu spornog stana zaključen 23. novembra 2006. godine između prvotuženog kao prodavca i Ramzije Zeljković kao nosioca stanarskog prava na tom stanu. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima i koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali jasne razloge i obrazloženje zašto su smatrali da apelant u predmetnom postupku nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima utvrdili činjenično stanje te da su se u svojim zaključcima pozvali na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine i Zakona o privatizaciji državnih stanova, na kojima su zasnovali osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja. U obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, te smatra da se data obrazloženja ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje u odnosu na dužinu trajanja postupka

35. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje.

a) Relevantna načela

36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

37. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut podnošenjem apelantove tužbe 4. januara 2010. godine, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 21. oktobra 2015. godine. Dakle, predmetni postupak je ukupno trajao pet godina i 10 mjeseci, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

38. U konkretnom slučaju radi se o postupku u kojem je po apelantovom tužbenom zahtjevu trebalo utvrditi da li je ništav ugovor o otkupu od 23. novembra 2006. godine zaključen između prvotuženog kao prodavca i majke trećetuženog kao kupca, te protivtužbenom zahtjevu trećetuženog kojim je tražio predaju u posjed predmetnog stana i isplatu. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom činjeničnom i pravnom pitanju koje su redovni sudovi trebali razmotriti.

39. Nadalje, analizirajući trajanje postupka, Ustavni sud zapaža da su sudovi postupak na tri instance okončali za pet godina i 10 mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno konstatuje da je Osnovni sud svoju odluku donio nakon tri godine i 10 dana (25. decembar 2013. godine), računajući od podnošenja tužbe (4. januar 2010. godine). U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je evidentna neaktivnost tog suda u početnom dijelu postupka (proizlazi da je tužba na odgovor dostavljena 18. januara 2010. godine), a da je pripremno ročište zakazano i održano 16. decembra 2011. godine), a nakon toga radnje preduzimao u relativno primjerenim rokovima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je žalbeni postupak okončan u primjerenom roku od pet mjeseci i 24 dana (spis dostavljen 3. oktobra 2014. godine, a presuda donesena 27. marta 2015. godine), dok je revizioni postupak okončan u roku od sedam mjeseci (21. oktobra 2015. godine), koji rokovi se ne mogu smatrati suprotnim standardu razumnog roka imajući u vidu relevantne odredbe ZPP kojim je regulisan postupak po žalbi i reviziji, te rokovi za izjavljivanje navedenih pravnih lijekova i dostavljanje na odgovor drugoj parničnoj stranci. Stoga, posmatrajući postupak u cjelini, i pored početne neaktivnosti prvostepenog suda, Ustavni sud smatra da se period od pet godina i 10 mjeseci, u okolnostima konkretnog slučaja, u kojem roku su sudovi donijeli tri odluke može smatrati razumnim za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Zbog toga Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da ne postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi

41. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena i prava iz čl. II/3 f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju tih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na odluku o njegovom tužbenom zahtjevu takođe neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredaba procesnog i materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pri čemu i dužina predmetnog postupka zadovoljava standard suđenja u „razumnom roku“.

43. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnost sudova na apelantovu štetu u odnosu na odluku o njegovom tužbenom zahtjevu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i precizne razloge.

44. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka c) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-213/16 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio