Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1779/16 (I. K.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1779/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine u predmetu broj AP- 1779/16, rješavajući apelaciju Izete Kožo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izete Kožo, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 109659 14 Rev od 13. januara 2016. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 109659 13 Gž od 14. marta 2014. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 109659 11 P od 26.
juna 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Izeta Kožo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 18. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 109659 14 Rev od 13. januara 2016. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 109659 13 Gž od 14. marta 2014. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 109659 11 P od 26. juna 2013. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 109659 11 P od 26. juna 2013. godine (stav 1. izreke presude) odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev traži da sud obaveže tuženog Grad Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj isplati precizirani novčani iznos na ime naknade materijalne štete pričinjene štete uklanjanjem - rušenjem pobliže opisanog stambenog objekta u Banjaluci, suvlasništvo apelantice sa ½ dijela (u daljnjem tekstu predmetni objekat), sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Predmetnom presudom (st. 2. i 3. izreke presude) djelimično je usvojen protivitužbeni zahtjev tuženog i obavezana je apelantica da tuženom na ime naknade štete zbog uklanjanja - rušenja predmetnog objekta isplati precizirani novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i da mu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. Iz obrazloženja presude proizilazi da je nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud utvrdio da je apelantica suvlasnik sa dijelom od ½ predmetnog objekta, vezano za koji je vođen postupak inspekcijskog nadzora pred Odjeljenjem za prostorno uređenje Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) u kojem je, nakon obavljenog uviđaja na licu mjesta i vještačenja po vještacima građevinske struke, doneseno izvršno rješenje precizirani broj od 6. jula 2009. godine, kojim je određeno rušenje tog objekta jer je utvrđeno da isti predstavlja opasnost za život i zdravlje ljudi, okolne građevine i nesmetano odvijanje saobraćaja i da ga je neophodno srušiti. Dalje, u obrazloženju je konstatovano da je apelanticu u predmetnom postupku zastupao privremeni zastupnik Jovan Škeljić, s obzirom da je utvrđeno da se apelantica ne nalazi na adresi na koju je prijavljena u MUP-u. Zatim, utvrđeno je da je na osnovu zaključka o dozvoli izvršenja precizirani broj od 27. aprila 2010. godine naloženo apelanticinom privremenom zastupniku Jovanu Škeljiću da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja ukloni predmetni objekat, uz upozorenje da ukoliko to ne učini da će se ovaj zaključak prinudnim putem provesti, uz asistenciju CJB Banjaluka o trošku apelantice i drugog suvlasnika predmetnog objekta. Kako to apelantica i drugi suvlasnik nisu učinili, tuženi je 26. juna 2010. godine uklonio predmetni objekat, u prisustvu, između ostalih i privremenog zastupnika apelantice i drugog suvlasnika predmetnog g objekta, a o čemu je sačinjen zapisnik Odjeljenja precizirani broj od 26. juna 2010. godine. Imajući u vidu navedeno, kao i relevantne odredbe Zakona o uređenju prostora, Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) i Zakona o inspekcijama u Republici Srpskoj, a koje je citirao u obrazloženju presude, Osnovni sud je zaključio da je tuženi u odgovarajućem - upravnom postupku koji je proveo u skladu sa zakonom, utvrdio odlučne činjenice i donio odluke sa opisanom posljedicom tj. uklanjanjem-rušenjem predmetnog objekta, a apelanticu je u tom postupku zastupao privremeni zastupnik koji je postavljen zaključkom precizirani broj od 3. aprila 2009. godine u cilju zaštite interesa stranaka koje zastupa, i to sve dok se postupak ne okonča, ili dok se ne pojavi zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, odnosno sama stranka. Shodno tome, ocijenio je da u konkretnom slučaju nema povrede prava, odnosno interesa apelantice vezano za opisani upravni postupak.
4. Pri tome, u vezi sa apelanticinim navodima da nije bila upoznata o predmetnom upravnom postupku i da je tuženi nikad nije o istom obavještavao odnosno tj. dostavljao pozive i druga pismena, te da je činjenicu rušenja predmetno objekta saznala posredno i da se u vrijeme rušenja kuće nalazila u svom stanu u Banjaluci, Osnovni sud je, između ostalog, ukazao da je zaštitu njenih interesa u upravnom postupku vršio privremeni zastupnik na zakonit način, a da nakon saznanja da joj je kuća srušena i mišljenja da je to učinjeno nezakonito, apelantica imala mogućnost da dokaže suprotno, tj. da u odgovarajućem postupku u skladu s odredbama ZUP-a, dokaže svoje navode tj. nezakonitosti provedenog upravnog postupka. Dalje, ukazao je da to apelantica nije učinila, već zaštitu svog povrijeđenog dobra (imovine) pokušava ostvariti tužbom za naknadu štete.
5. Odlučujući o žalbama koje su apelantica i tuženi podnijeli protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio presudu broj 71 0 P 109659 13 Gž od 14. marta 2014. godine kojom je žalbu tuženog djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u pogledu odluke o troškovima postupka tako što je obavezana apelantica da tuženom naknadi na ime troškova postupka određeni novčani iznos umjesto iznosa dosuđenog prvostepenom presudom, dok je u preostalom dijelu odbio žalbu tuženog i žalbu apelantice i u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu.
6. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, ukazao da je članom 116. stav 1. Zakona o uređenju prostora propisano da organ uprave nadležan za poslove građenja po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresovanog lica rješenjem određuje rušenje građevine ili dijela građevine za koji se utvrdi, da zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda, ratnih dejstava i većih oštećenja ne može dalje služiti svojoj namjeni, ili da predstavlja opasnost po život i zdravlje ljudi, okolne objekte ili saobraćaj, kao i uslove i mjere koje je potrebno provesti, odnosno obezbjediti pri rušenju građevine ili dijela građevine. Dalje ukazao da je stavom 2. istog člana popisano da žalba protiv rješenja iz prethodnog stava ne odlaže izvršenje rješenja. Takođe, ukazao je da je odredbom člana 117. istog Zakona popisano da ako se u postupku donošenja rješenja o rušenju građevine ili dijela građevine utvrdi da se opasnost po život i zdravlje ljudi, okolne građevine i saobraćaja može otkloniti i rekonstrukcijom građevine ili njenog dijela, na zahtjev vlasnika, može se prema odredbama ovog zakona, odobriti rekonstrukcija građevine pod uslovom, da se izvede u roku koji odredi organ uprave nadležan za poslove građenja. Okružni sud je konstatovao da je, imajući u vidu navedeno, organ tuženog bio ovlašten da odluči o rušenju predmetnog objekta, te da je nakon provedenog upravnog postupka i donio rješenje o rušenju. S obzirom na navedeno Okružni sud je zaključio da se ovako postupanje tuženog odnosno njegovih organa, ne može se smatrati protivpravnim radnjama već su te radnje preduzete po osnovu zakonskih ovlaštenja, zbog čega nisu ispunjeni uslovi iz člana 154. stav 1. i 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za dosuđenje naknade štete apelantici. Pri tome, Okružni sud je ukazao da čak ni svako nepravilno postupanje pravnog subjekta, u okviru njegovih zakonskih ovlaštenja ne dovodi do prava na naknadu štete i da pogrešna primjena zakonskih normi sama po sebi nije povreda dužnosti u vršenju funkcije opštinskog organa. Okružni sud je istakao da se činjenica, da u postupku pred organom uprave nije učestvovala apelantica, već da je istu zastupao privremeni zastupnik, ne može smatrati povredom koja bi uticala na odgovornost tužene za štetu koju apelantica u ovom postupku traži. Takođe, ukazao je da ukoliko se u postupku pred organom uprave dese određene povrede zakonskih odredaba, a na koje je apelantica u ovom postupku ukazivala, i koje ponavlja u izjavljenoj žalbi, mogu se otkloniti samo u postupku povodom pravnih lijekova. Pored toga, Okružni sud je istakao da prema priznanju apelantice predmetni objekat nije korišten godinama prije rušenja, pa isti ne može za apelantici imati karakter doma. Takođe, ukazao je da porušeni objekat jeste bio njena imovina, ali je zbog starosti, dotrajalosti i nebrige predstavljala opasnost za ljude i okolinu, a da apelantica u postupku nije dokazala daje predmetnu zgradu bilo moguće sanirati i tako je spasiti od rušenja, a u svakom slučaju bi to bilo stvar upravnog postupka koji je prethodio njenom rušenju.
7. Apelantica i tuženi su izjavili revizije protiv presude Okružnog suda. Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 109659 14 Rev od 13. januara 2016. godine djelimično usvojio apelanticinu reviziju i preinačio presudu Okružnog suda u dijelu kojim je njena žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu, i to tako što je odbio protivtužbeni zahtjev tuženog i preinačio odluku o troškovima postupka tako da svaka strana snosi svoje troškove postupka, dok je u ostalom dijelu (kojim je odbijena apelanticina žalba protiv odluke o odbijanju njenog tužbenog zahtjev) odbio apelanticinu reviziju. Takođe, Vrhovni sud je predmetnom presudom odbio reviziju tuženog.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je odluka Okružnog suda pravilna i zakonita. U vezi sa tim, Vrhovni sud je ocijenio da je, imajući u vidu odredbe člana 116. i 117. Zakona o uređenju prostora, organ tuženog bio ovlašten da odluči o rušenju predmetnog stambenog objekta, i da takvu odluku izvrši, što je u konkretnom slučaju učinjeno, pa takve radnje tuženog nisu protivpravne već su preduzete na osnovu zakonskih ovlaštenja zbog čega, i po ocjeni tog suda nema pravnog osnova u članovima 154. stav 1. i 172. stav 1. ZOO za dosuđenje naknade štete apelantici odnosno nema krivice tuženog za štetu koju je apelantica pretrpjela. Pri tome, istakao je da je to zbog toga što ni svako nepravilno postupanje na strani tuženog, na kojem insistira revizija, u okviru njegovih zakonskih ovlaštenja, ne dovodi do prava na naknadu štete. Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju tuženi prema odredbama člana 116. i 17. Zakona o uređenju prostora bio ovlašten da ukloni predmetni oštećeni objekat. Takođe, istakao je da taj sud ne može u parničnom postupku ispitivati zakonitost i pravilnost upravnih akata tuženog o određivanju rušenja i o izvršenju tog akta, bilo da se radi o primjeni ZUP-a ili materijalnog prava na kojem je rješenje tuženog zasnovano jer na to nije ovlašten ni jednim zakonskim propisom. Ukazao je da se zakonitost i pravilnost upravnih akata može se ispitivati samo u upravnom postupku i eventualno u upravnom sporu ako je takva mogućnost propisana zakonom, a koju mogućnost apelantica, ni nakon saznanja za rušenje objekta, nije iskoristila. Vrhovni sud je istakao da je zbog toga ukazivanje u reviziji na propuste organa tuženog u postupku rušenja navedenog objekta, kako u pogledu pravilnosti zastupanja apelantice u tom postupku po privremenom zastupniku kojeg predviđa odredba člana 43. stav 1. u vezi sa članom 73. stav 2. ZUP-a, tako i u pogledu navodno pogrešne procjene tih organa o stepenu oštećenja objekta, a s tim u vezi i o potrebi njegovog rušenja, bez uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude. Vrhovni sud je istakao da takve prigovore ne može cijeniti sud u parničnom postupku jer je vezan za navedene konačne odluke tuženog donesene u upravnom postupku. Pri tome, Vrhovni sud je ocijenio da polazeći od nalaza građevinskih vještaka u pogledu stanja predmetnog objekta na dan rušenja, te rješenja tuženog od 6. jula 2009. godine kojim je određeno rušenje i zaključka od 27. aprila 2010. godine o dozvoli izvršenja tog zaključka, organ tuženog rušenjem objekta temeljenim na konačnim i pravosnažnim odlukama iz upravnog spora nije postupio nezakonito i nepravilno. Takođe ukazao je da su, s obzirom da apelantica nije dokazala osnov svog potraživanja, bez uticaja prigovori njene revizije u pogledu visine tražene naknade štete.
9. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelantica u suštini ukazuje da joj nije omogućeno da učestvuje kao stranka u upravnom postupku rušenja predmetnog objekta i da privremeni zastupnik nije postupao u skladu s njenim interesima, te da u tom postupku nisu utvrđene relevantne činjenice vezane za stepen oštećenja tog objekta. Takođe, između ostalog, tvrdi da „doista nije trenutno boravila u kući“, ali da se ista mogla obnoviti.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda o povredi ustavnih prava na koje apelantica pozvala u apelaciji zapravo svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
13. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica u apelaciji zapravo ponavlja navode koje je je istakla u postupku pred redovnim sudovima i na koje su ti sudovi odgovorili u obrazloženjima osporenih odluka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su ti sudovi dali detaljne jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je utvrđivanje činjeničnog stanja i primjena relevantnih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih garancija bila na štetu apelantice. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi zapravo zasnivaju na osporavanju zakonitosti odluka upravnih organa tuženog kojima je odlučeno o rušenju predmetnog objekta, čime joj je, po njenom mišljenju, prouzrokovana šteta. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da apelantica nije pokrenula bilo kakav upravni postupak kojim bi se te odluke proglasile ništavim, te da su redovni sudovi odlučivali na osnovu pravovaljanog rješenja o rušenju u čiju valjanost nisu mogli ulaziti u predmetnom parničnom postupku (vidi mutatis mutandis Odluka Ustavnog suda AP-226/10 od 28. februara 2013. godine, tačka 34). Dovodeći u vezu navedeno sa sadržajem obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri sudske instance detaljno razmotrili sva pitanja koje apelantica ponavlja u apelaciji i da su dali jasna i argumentovana obrazloženja zbog čega se ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o tome da je tuženi dužan da joj nadoknadi štetu zbog rušenja – uklanjanja predmetnog objekta, u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Shodno tome, te imajući u vidu iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizilazi da predmetni objekat, prema utvrđenju upravnih organa, predstavlja opasnost za život i zdravlje ljudi, okolne građevine i nesmetano odvijanje saobraćaja te da duže vremena nije bio korišten i da apelantica boravi u drugom stanu u Banjaluci, odnosno da je svoj dom zasnovala na drugom mjestu, Ustavni sud smatra da apelantica vezano za osporene odluke nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati, te da su navodi apelantice o povredi ovih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman