Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2547/16 (S.P.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2547/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-2547/16, rješavajući apelaciju S.P, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 067964 14 Rev od 24. marta 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Rs 067964 13 Rsž od 11. februara 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 067964 09 P od 27. februara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Siniša Marić, advokat iz Banja Luke, podnio je 14. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 067964 14 Rev od 24. marta 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 067964 13 Rsž od 11. februara 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 067964 09 P od 27. februara 2013. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 067964 09 P od 27. februara 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje Disciplinske komisije „Autoprevoz“ a.d. Putnički saobraćaj Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) od 10. jula 2009. godine, kojim mu je prestao radni odnos kod tuženog 10. jula 2009. godine i to otkazom ugovora o radu od 23. januara 2008. godine, koji je dopunjen aneksom ugovora o radu od 1. oktobra 2008. godine, kao i rješenje Upravnog odbora tuženog od 11. augusta 2009. godine, kojim je odbijena apelantova žalba od 29. jula 2009. godine protiv rješenja o otkazu ugovora o radu, da se tuženom naloži da ga vrati u radni odnos na poslove i radne zadatke vozača autobusa ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, sa svim pravima koja mu po tom osnovu pripadaju, kao i da mu isplati naknade plata, toplog obroka i regresa za periode pobliže navedene u izreci presude, sve u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na način pobliže naveden u izreci presude, te doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period pobliže naveden u izreci presude, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. Istom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant bio zaposlen kod tuženog na neodređeno virijeme, da je raspoređen na radno mjesto vozač autobusa, da je 16. juna 2009. godine radeći kao vozač na liniji Obilićevo- Nova bolnica nakon ulaska putnika u autobus na Autobuskom stajalištu Gimnazija prodao dvije neispravne karte (u daljnjem tekstu: sporne karte) dvojici putnika po cijeni od po 1,40 KM koje nije imao u zaduženju voznih karata od 15. juna 2009. godine, koje je preuzeo od tuženog uz Putni nalog za 16. juni 2009. godine. Nadalje, apelant je sporne karte, prodao ovalaštenim kontrolorima tuženog Milenku Bijelici i Goranu Jankoviću, koji su radnici ,,Drinatrans“ Zvornik, a koji su bili ovlašteni od strane tuženog na vršenje predmetne kontrole i koji su se prije kontrole legitimisali. Osnovni sud je dalje istakao da je protiv apelanta pokrenut disciplinski postupak od strane ovlaštenog lica, u kojem je učestvovao Sindikat. Povredu radne obaveze za koju se apelant tereti su potvrdili svjedoci koje je tužilac predložio Milenko Bjelica i Goran Janković, a jednim dijelom i svjedok apelanta, Dragica Preradović. Nakon provedenog disciplinskog postupka apelantu je izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa (rješenje od 10. jula 2009. godine), otkazom Ugovora o radu, koja disciplinska mjera je bila kao takva unaprijed propisana, nakon čega je apelantu dostavljeno Rješenje o izrečenoj disciplinskoj mjeri, protiv kojeg je apelant izjavio žalbu, a Upravni odbor tuženog je kao ovlašteni drugostepeni organ tuženog 11. augusta 2009. godine, odbio apelantovu žalbu i potvrdio Odluku Disciplinske komisije.
4. Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 126. stav 1. tačka 1. Zakona o radu kojima je propisano da poslodavac radniku može otkazati ugovor o radu ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. navedenog Zakona, dok je članom 127. tog Zakona propisano da otkaz ugovora o radu poslodavac daje u pismenom obliku uz navođenje razloga zbog kojih otkazuje ugovor o radu, te da se primjerak otkaza dostavlja radniku. Nadalje, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 128. stav 1. Zakona o radu kojom je propisano da ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza dužan je radniku omogućiti da bude saslušan i iznese svoju odbranu ako je to moguće obzirom na okolnosti i da razmotri mišljenje Sindikata ili Savjeta radnika ako je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke, a stavom 3. tog člana je propisano da je u slučaju spora pred nadležnim sudom poslodavac dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.
5. Uzimajući nespornim da je u ovakvoj vrsti spora teret dokazivanja na tuženom, Osnovni sud je, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, ocijenio da je tuženi dokazao da je apelant 16. juna 2009. godine izvršio povredu radne obaveze iz člana 60. stav 1. tač. 2. i 9. Pravilnika o radu tuženog, što odgovara povredama radne obaveze iz člana 98. stav 1. tač. 2. i 11. Zakona o radu, da je takva povreda radne obaveze nanijela štetu interesima poslodavca, te da je u vršenju povrede radne obaveze apelant zatečen od strane ovlaštenih kontrolora tuženog. Nadalje, kako je utvrđeno da su rješenja tuženog zakonita i odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev da se ta rješenja ponište, Osnovni sud je odbio kao neosnovane i druge tužbene zahtjeve koji proizilaze iz tih rješenja, a kojima je apelant zahtjevao povratak na rad, izgubljene plate i naknadu iz radnog odnosa i uplatu doprinosa nadležnom Fondu PIO zbog prestanka radnog odnosa.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 Rs 067964 13 Rsž od 11. februara 2014. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, presudu Osnovnog suda od 27. februara 2013. godine preinačio tako da su rješenje Disciplinske komisije od 10. jula 2009. godine i odluka Upravnog odbora od 11. augusta 2009. godine poništeni u dijelu kojim je utvrđeno da apelantu radni odnos prestaje 10. jula 2009. godine, tako da je utvrđeno da je apelantu radni odnos zbog otkaza ugovora o radu prestao 11. augusta 2009. godine, pa je tuženi obavezan da apelantu isplati naknadu plata za period od 10. do 31. jula 2009. godine i za period od 1. do 11. augusta 2009. godine u iznosima pobliže navedenim u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da izvrši uplatu doprinosa penzijskog i invalidskog osiguranja za taj period. Istom presudom je odbijena apelantova žalba kao neosnovana u ostalom dijelu i prvostepena presuda potvrđena u preostalom odbijajućem dijelu i dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.
7. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su apelantove radnje pravilno kvalifikovane kao teža povreda radnih obaveza iz člana 60. tač. 2. i 9. Pravilnika o radu, jer se iz utvrđenog postupanja apelanta osnovno moglo zaključiti da njegov daljnji rad ne bi bio moguć, budući da mu se u svakodnevnom radu kod tuženog povjeravaju na prodaju i naplatu prevozne karte. Međutim, apelant je osnovano ukazao da su disciplinski organi tuženog pogrešno utvrdili datum prestanka radnog odnosa 10. jula 2009. godine, kao dana donošenja odluke disciplinske komisije, i time postupili suprotno odredbi člana 66. stav 3. Pravilnika o radu: Naime apelant je izjavio blagovremenu žalbu na rješenje koje je donijela disciplinska komisija, pa je takva žalba odlagala izvršenje izrečene mjere otkaza ugovora o radu sve do donošenja odluke Upravnog odbora o žalbi, kao konačne odluke poslodavca, to jest sve do 11. augusta 2009. godine do kad je apelant privremeno udaljen sa rada, uz pravo na naknadu plate u visni od najmanje 50% prosječne plate ostvarene u poslednjih šest mjeseci, shodno odredbi člana 133. Zakona o radu - prečišćeni tekst. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je prvostepenu presudu djelimično preinačio, tako da su osporeni akti tuženog poništeni u dijelu kojim je utvrđeno da apelantu radni odnos prestaje sa danom donošenja odluke disciplinske komisije, tj. 10. jula 2009. godine, i utvrđeno da je radni odnos prestao sa danom donošenja konačne odluke poslodavca, tj. 11. augusta 2009. godine. Konačno, Okružni sud je naveo da je prvostepenom presudom pravilno u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev za poništavanje akata o otkazu ugovora o radu, vraćanje na rad i isplatu plata i nakanda iz radnog odnosa nakon 11. augusta 2009. godine, kod činjenice da je ugovor o radu prestao da važi zbog otkaza ugovora od strane poslodavca za koji je tokom parničnog postupka tuženi dokazao da je bio opravdan. Okružni sud je naveo da je pravilno odbijen i zahtjev za isplatu regresa.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 067964 14 Rev od 24. marta 2016. godine odbio reviziju apelanta izjavljenu protiv drugostepene presude.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 60. stav 1. tačka 2. Pravilnika o radu tuženog, koji je bio na snazi u spornom periodu, između ostalog, propisano da se težom povredom radne obaveze smatra „krađa, namjerno uništenje, oštećenje ili nezakonito raspolaganje sredstvima preduzeća, kao i nanošenje štete trećim licima koju je preduzeće dužno nadoknaditi“, kao i „svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć“ (tačka 9.).
10. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant tokom postupka pred nižestepenim sudovima, te u revizionim navodima, zakonitost osporenih odluka, prevashodno, osporava tako što ističe da nije počinio povrede radnih obaveza koje su mu stavljene na teret i da se radi o „izrežiranom postupku“. Pri tome ističe i da nije dokazano nastupanje štete, te da je eventualna šteta minimalna i da ne opravdava zaključak da je u konkretnom slučaju nanesena šteta interesima poslodavca. Vrhovni sud je istakao da je tuženi u disciplinskom postupku izveo dokaze (koji su izvedeni i u postupku pred prvostepenim sudom) čitanjem ovlaštenja o vršenju kontrole, putnog naloga od 16. juna 2009. godine, zapisnika o izvršenoj kontroli od 16. juna 2009. godine, nalaza vještaka grafičko-grafoskopske struke Dane Brankovića, dnevnog obračuna karata od 15. juna 2009. godine, te su kao svjedoci saslušani kontrolori Milenko Bjelica i Goran Janković i putnica Dragica Preradović. Vrhovni sud je naveo da je na temelju navedenih dokaza, pravilno utvrđeno da je apelant 16. juna 2009. godine na liniji Obilićevo - Nova bolnica, na autobuskoj stanici Gimnazija od dva putnika (označeni kontrolori) uzeo po 1,40 KM i prodao im sporne karte, koje nije imao u zaduženju voznih karata od 15. juna 2009. godine, koje je tog dana bio dužan da prodaje (drugi putnici su imali karte iz zaduženja), nakon čega su se legitimisali, te je navedeno konstatovano u zapisniku koji su potpisali kontrolori i apelant. Vrhovni sud je naveo da je takvo postupanje aplanta suprotno članu 25. stav 2. alineja 2. Pravilnika o radu članova posade, po kojem su vozači, suvozači i kontrolori u obavezi da izdaju otkucane trake - vozne karte propisanog sadržaja putnicima odmah po naplati tih karata.
11. Vezano za apelantove navode da nije dokazano da je počinio teže povrede radnih dužnosti, Vrhovni sud je naveo kako disciplinsko pravo ne poznaje neznatnu društvenu opasnost, te da strogost disciplinske odgovornosti proizlazi iz suštine masovnog rada u preduzećima i drugim radnim sredinama, kako bi otuđena imovina bila velika i ugrozila bi djelatnost preduzeća ako bi svaki pojedinac prisvajao stvari preduzeća male vrijednosti, te kako djelatnost tuženog uslovljava i potrebu zaštite te imovine bez obzira na vrijednost.
12. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da ne može prihvatiti ni revizione navode kojima se apelant poziva na iskaz svjedoka Dragice Popović (po čijem iskazu kontrolori prije legitimisanja nisu kupili karte od apelanta), jer je taj iskaz suprotan iskazima samih kontrolora (koji kao radnici drugog preduzeća nisu imali interesa da ne govore istinu), te konstataciji iz zapisnika o izvršenoj kontroli, za koji zapisnik je (na temelju nalaza vještaka grafičko-grafoskopske struke) utvrđeno da je potpisan od strane apelanta. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da nalaz vještaka nije čitan u postupku kod suda, a da se iz zapisnika sa sjednice Disciplinske komisije ne vidi njegov sadržaj, kod toga da je na sjednici Disciplinske komisije od 10. jula 2009. godine proveden dokaz čitanjem tog zapisnika, nakon čega je apelant izjavio da nema primjedbi na nalaz, ali da ostaje kod navoda da nije potpisao zapisnik o kontroli.
13. Vrhovni sud je naveo da ne može prihvatiti ni revizione navode kojima apelant ističe da je postupak kontrole proveden suprotno odredbi člana 6. Pravilnika o načinu vršenja unutrašnje kontrole u javnom prevozu putnika, te da su pomenuti kontrolori nezakonito i neovlašteno vršili kontrolu. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da navedena odredba propisuje da rad terenske kontrole organizuje rukovodilac terenske kontrole, koji je odgovoran za uredno i uspješno izvršavanje kontrole, te se tiče kontrole koja je organizovana u okviru Službe terenske kontrole (član 4. stav 1. označenog pravilnika), odnosno unutrašnje kontrole, što ne znači da tuženi nije mogao naći za potrebno da se organizuje i drugi oblik kontrole (angažovanjem kontrolora drugog preduzeća), kao u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je između tuženog i „Drinatrans“ Zvornik zaključen ugovor od 22. aprila 2009. godine, po kojem su ovlašteni radnici službe kontrole označenih preduzeća mogli vršiti kontrolu eksploatacije saobraćaja u svim autobusima ugovornih strana, uz pokaz službene legitimacije matičnog preduzeća (u konkretnom slučaju kontroli je prethodio i usmeni nalog ovlaštenog radnika tuženog), iz čega proizlazi da se ne radi o neovlaštenoj kontroli kako to tvrdi apelant. Vrhovni sud je istakao da nije prihvatio ni revizione navode apelanta da je na zapisniku o izvršenoj kontroli naknadno stavljen potpis Gorana Jankovića, jer su ovi navodi suprotni originalnom zapisniku koji je predočen na ročištu za glavnu raspravu, te iskazu pomenutog kontrolora datom u svojstvu svjedoka. Pri tome je prvostepeni sud, suprotno revizionim navodima, pravilno odbio apelantov prijedlog za izvođenjem dokaza uvidom u primjerak navedenog zapisnika koji posjeduje apelant, na kome, kako navodi, nema potpisa Gorana Jankovića, jer taj prijedlog apelant sudu nije stavio blagovremeno, iako je prema navodima njegovog punomoćnika tim dokazom raspolagao još u vrijeme podnošenja predmetne tužbe. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su bez osnova i apelantovi revizioni navodi o tome da je činjenični opis povreda različit u zahtjevu za pokretanje disciplinskog postupka, rješenju o pokretanju discillinskog postupka i odluci kojom je utvrđena disciplinska odgovornost, jer to ne proizlazi iz sadržaja navedenih dokumenata, kao i navodi da Gojko Vesić nije bio ovlašten da podnese zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka, jer suprotno proizlazi iz ovlaštenja direktora tuženog od 16. juna 2009. godine, koje je čitano u dokaznom postupku.
14. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je istaknuo da je, u skladu sa odredbom člana 128. stav 3. Zakona o radu, tuženi u postupku kod suda dokazao da je apelant počinio teže povrede radnih obaveza, zbog kojih mu je izrečena disciplinska mjera otkaza ugovora o radu. Kako je tuženi apelantu tokom disciplinskog postupka omogućio da iznese odbranu, te kako nisu počinjene povrede disciplinskog postupka na koje se revizijom pokušalo ukazati, proizlazi da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao u skladu sa zakonom pa nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su apelantov zahtjev odbili. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nema mjesta ni revizionim navodima da su nižestepene presude donesene uz povredu odredaba člana 8, 191. stav 4. i 123. Zakona o parničnom postupku.
15. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant zapravo ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, smatrajući, u suštini, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primjenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant ističe da Vrhovni sud nije dao odgovor ili obrazloženje na sve revizione navode, da je discpilinski postupak proveden na nezakonit način, da njegovo postupanje nije predviđeno kao teža povreda radne obaveze, te da u toku tog disciplinskog postupka nisu istinito i potpuno utvrđene sve činjenice na osnovu kojih je donesna odluka. S tim u vezi, apelant ističe da Pravilnikom tuženog nije predviđena mogućnost da se angažuju kontrolori drugog preduzeća, da direktor tuženog uopće nije imao mandat da angažuje kontrolore drugog preduzeća, koji su potpuno nezakonito i neovlašteno vršili predmetnu kontrolu. Nadalje, apelant je naveo da su nižestepeni sudovi dali paušalno i nedovoljno argumentirano obrazloženje, što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava na njegovu štetu. Osim toga, apelant je naveo da sudovi u osporenim presudama nisu prilikom ocjene izvedenih dokaza postupili na način kako to propisuje odredba člana 8. Zakona o parničnom postupku, budući da niti jedan od nižestepenih sudova nije cijenio sve dokaze pojedinačno, a niti u njihovoj međusobnoj povezanosti, pa je usljed takvog propusta izveo nepravilan zaključak o osnovanosti i visini apelantovog tužbenog zahtjeva.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo, kao i na način na koji su obrazložili svoje odluke. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište odluke tuženog o otkazu ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, naloži tuženom da ga vrati na rad uz isplatu naknade plata, toplog obroka, regresa, te doprinosa za PIO. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud djelimično usvojio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačio, tako što je osporene odluke djelimično poništio i utvrdio drugi datum prestanka radnog odnosa dok je u ostalom dijelu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, te da je revizijski sud ispitao i potvrdio navedeno.
20. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da je tuženi dokazao da je apelant počinio povrede radnih obaveza koje su mu stavljene na teret i da je disciplinski postupak proveden zakonito, sve u skladu sa odredbama člana 126. stav 1. tačka 1. i čl. 127. i 128. stav 1. Zakona o radu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman