Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-832/16 (Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Oduzimanje imovine
- Naknada štete
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-832/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 832/16, rješavajući apelaciju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. svibnja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Brčko distrikta Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacijskog suda Brčko distrikta broj 96 0 Ps 064696 15 Rev od 20. studenog 2015. godine, Presude Apelacijskog suda Brčko distrikta broj 96 0 Ps 064696 14 Pž od 8. siječnja 2015. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta broj 96 0 Ps 064696 13 Ps od 20. lipnja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Pravobraniteljstvo Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo), podnio je 23. veljače 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacijskog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj 96 0 Ps 064696 15 Rev od 20. studenog 2015. godine, Presude Apelacijskog suda broj 96 0 Ps 064696 14 Pž od 8. siječnja 2015. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Ps 064696 13 Ps od 20. lipnja 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog i Apelacijskog suda, kao i od tužitelja DOO „MB-Radić“ Brčko - Brezovo Polje (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 29. siječnja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
2. Osnovni i Apelacijski sud su 9. veljače 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok je tužitelj dostavio odgovor na apelaciju 12. veljače 2018. godine.
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 Ps 064696 13 Ps od 20. lipnja 2014. godine obvezan je apelant da tužitelju, na ime naknade štete, isplati novčani iznos od 258.211,27 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 26. lipnja 2003. godine pa do konačne isplate u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Također, apelant je obvezan tužitelju naknaditi troškove postupke u iznosu od 6.600,00 KM, u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom izvršenja.
5. Kako slijedi iz spisa predmeta, tužitelj je posredstvom opunomoćenika, Osnovnom sudu 26. lipnja 2013. godine podnio tužbu protiv apelanta radi naknade štete, vsp. 257.893,31 KM. U tužbi je navedeno da je Policija Brčko distrikta 23. srpnja 2004. godine sačinila potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta broj 02-230-45/04 od 23. lipnja 2004. godine u kojoj je utvrđeno da se tužitelju, između ostalog, privremeno oduzima i određeni novac, te da je za vrijeme dok su navedeni predmeti bili oduzeti tužitelj bio onemogućen taj novac koristiti za obavljanje redovnih poslovnih djelatnosti, kao i da je bio prisiljen za potrebe svog redovnog poslovanja koristiti i kreditna sredstva.
6. Na temelju izvedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio apelantovu odgovornost, a na temelju primjene članka 172. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO), u kojem se kaže da pravna osoba odgovara za štetu koju njezino tijelo prouzroči trećoj osobi u vršenju ili u svezi sa vršenjem njenih funkcija, u svezi sa člankom 277. istog propisa sud je zaključio da je tuženi nezakonito izuzeo i držao novčana sredstva u vrijednosti od 157.066,69 KM u razdoblju od 23. lipnja 2004. godine do 16. svibnja 2013. godine. Takav zaključak slijedi iz činjenice da su sredstva nezakonito oduzeta od apelanta (pravne osobe) dok se kazneni postupak vodio protiv fizičkih osoba, i činjenice da izuzeta sredstva nisu korištena kao dokaz u kaznenom postupku.
7. Presudom Apelacijskog suda broj 96 0 Ps 064696 15 Rev od 20. studenog 2015. godine apelantov priziv je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska presuda potvrđena.
8. Apelant smatra da je njegovim obvezivanjem da plati tužitelju obračunati iznos zakonske zatezne kamate na iznos novčanih sredstava privremeno oduzetih za vrijeme vođenja kaznenog postupka, između ostalih, i protiv ravnatelja i zakonskog zastupnika i osnivača tužitelja prvostupanjski sud povrijedio Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP BDBiH) koji konkretizira u povredi odredbe članka 300. (sadržaj pismeno izrađene presude) i odredbe članka 8. (ocjena dokaza), pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.
9. Međutim, takve apelantove tvrdnje Apelacijski sud nije smatrao utemeljenim, jer je, protivno prizivnim navodima, ocijenio da je prvostupanjski sud odlučio u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva u pogledu predmeta, sadržaja i opsega parnice obzirom na predmet spora i relevantne odredbe ZOO o novčanim obvezama (članak 394) i zakonskoj zateznoj kamati (članak 277) po kojima se postavljeni tužbeni zahtjev raspravlja i prosuđuje. Prvostupanjski sud je, po mišljenju Apelacijskog suda, pravilno ocijenio svaki izvedeni dokaz i svakom od dokaza dao odgovarajući značaj u odnosu na posljedice koje nosi obveza isplate novca. Temeljem provedenih dokaza prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice i okolnosti za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu, a stečeno uvjerenje o utemeljenosti tužbenog zahtjeva je opravdao dovoljnim činjeničnim i materijalnopravnim razlozima. Stoga, kako je navedeno, u svezi sa prizivnim prigovorima nisu učinjeni relevantni propusti činjenične i materijalnopravne naravi, a ni propusti procesne naravi kakve ima u vidu odredba članka 318. ZPP BDBiH za koje tuženi tvrdi da su utjecali na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.
10. Naime, odredba članka 318. ZPP BDBiH ima u vidu samo onu relevantnu povredu odredaba parničnog postupka koja je počinjena pred prvostupanjskim sudom, a koja je bila od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude. Međutim, povrede na koje ukazuje tuženi nemaju takav značaj, budući da je prvostupanjski sud presudu sastavio onako kako propisuje odredba članka 300. istog zakona, pa je slijedom redoslijeda u sastavljanju presude u obrazloženju svoje presude prvo izložio zahtjeve stranaka i činjenice na kojima se temelje, a potom je izložio sve provedene dokaze i, obzirom na predmet spora, uzeo u obzir i sadržajno interpretirao ono što je relevantno za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu, a izvedene dokaze je ocijenio upravo onako kako mu nalaže odredba članka 8. ZPP BDBiH. Utvrđenja činjenica iz prvostupanjske presude opravdavaju zaključak prvostupanjskog suda o utemeljenosti tužbenog zahtjeva. To stoga što je sud dužan pružiti pravnu zaštitu tužitelju u okviru postavljenog pravnog zahtjeva i činjenica navedenih u tužbi, kao i činjenica utvrđenih u postupku u onom opsegu u kome to omogućavaju relevantne odredbe materijalnog prava. I, konačno, Zakonom o kaznenom postupku BDBiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 10/03 i 9/13, u daljnjem tekstu: ZKP BDBiH) data je ovlast nadležnim tijelima da privremeno oduzimaju predmete i imovinu koji služe pri utvrđivanju činjenica u kaznenom postupku i kojima se osiguravaju dokazi, pa privremeno oduzeta novčana sredstva od tužitelja nisu nezakonito oduzeta, već su oduzeta prema ZKP BDBiH, kako tvrdi i apelant, s tim što se kasnije pokazalo da nije bilo osnove za njihovo oduzimanje. Naime, predmeti i novčana sredstva koja su u tijeku kaznenog postupka privremeno oduzeta moraju se vratiti kada ne postoje razlozi za njihovo zadržavanje, odnosno kada je otpao razlog za njihovo oduzimanje, kao što ovdje više nije bilo sumnje da predstavljaju predmet izvršenja kaznenog djela „pranje novca“ pošto su optuženi za kazneno djelo „pranje novca“ oslobođeni optužbe da su počinili to kazneno djelo.
11. Dakle, nadležna tijela apelanta nisu nezakonito oduzela novčana sredstva od tužitelja, ali budući da je kazneni postupak protiv optuženih i odgovornih osoba tužitelja za kazneno djelo „pranje novca“ okončan oslobađajućom presudom za to kazneno djelo, time se pokazalo da za privremeno oduzimanje novčanih sredstava nije bilo osnove i da su neutemeljeno oduzeta, a to je bio razlog da se vrate vlasniku (tužitelju) nakon okončanja postupka. Budući da je u pitanju novčana obveza u kojoj se u obveznopravnom odnosu nalaze tužitelj, kao vjerovnik, i tuženi, kao dužnik, obilježje te obveze je da vjerovniku, dakle tužitelju, nosi kamatu (odredba članka 394. Zakona o obligacionim odnosima), što je svota novca koju je u ovom postupku prvostupanjski sud utvrdio vještačenjem, a apelant visinu ne osporava i ne pobija prizivom, niti je u postupku osporio ili tražio drugu metodu obračuna visine kamata koje duguje tužitelju.
12. Presudom Apelacijskog suda broj 96 0 Ps 064696 15 Rev od 20. studenog 2015. godine apelantova revizija je odbijena.
13. Apelacijski sud navodi da se revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava odnosi na apelantovu tvrdnju da su njegova tijela postupala sukladno odredbama članka 65. ZKP BDBiH. Na ovaj način se osporava primjena materijalnog prava iz čl. 172. stavak 1. i 277. stavak 1. ZOO, što, prema navodima tuženog, znači da su njegova tijela postupala na temelju zakonskih ovlasti i po proceduri propisanoj u članku 65. ZKP BDBiH kada su oduzela novčana sredstva od tužitelja da bi ta sredstva nakon donošenja oslobađajuće presude vratili tužitelju (vlasniku). U tom slučaju apelant ne bi zadocnio sa ispunjenjem obveze prema tužitelju i ne bi mu dugovao zateznu kamatu (članak 277. stavak 1. ZOO).
14. Apelant očigledno ukazuje da se pravna ocjena postupanja njegovih tijela mora ocijeniti prema pravilima ZKP BDBiH obzirom na to da je do oduzimanja novčanih sredstava došlo u kaznenom postupku. Revizijsko vijeće Apelacijskog suda ističe da se ZKP BDBiH utvrđuju pravila postupka po kojima su dužni postupati svi sudionici u kaznenom postupku kojima nedvojbeno pripadaju i tijela tuženog (članak 1. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine). Odredbe članka 65. ZKP BDBiH, između ostalog, propisuju da se predmeti koji se po Kaznenom zakonu BDBiH imaju oduzeti privremeno oduzimaju po naredbi za oduzimanje predmeta koju izdaje sud, na prijedlog tužitelja ili ovlaštene službene osobe, a na temelju sudske odluke osigurat će se njihovo čuvanje. Revizijsko vijeće ukazuje da novčana sredstva tužitelju nisu oduzeta na temelju članka 65. ZKP BDBiH, već da ih je oduzela Policija BDBiH na temelju članka
63. ZKP BDBiH a po naredbi tužitelja Tužiteljstva BDBiH (potvrda o privremenom oduzimanju predmeta broj 02-230-45/04 od 23. lipnja 2004. godine). Stoga je bez osnove prigovor pogrešne primjene materijalnog prava koji je istaknuo tuženi. Naime, revizijsko vijeće Apelacijskog suda upućuje da novac u kaznenopravnom smislu predstavlja imovinu i da se može oduzeti samo odlukom suda o privremenom oduzimanju imovine, na prijedlog tužitelja, na temelju članka 73. ZKP BDBiH. U slučaju nepostojanja odluke suda, ili u slučaju da sud uskrati naknadno odobrenje za privremeno oduzetu imovinu, imovina se odmah vraća osobi od koje je oduzeta. Navodi se da se u parničnom postupku primjenjuje materijalno pravo prema vlastitoj ocjeni i da sud nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava (članak 2. stavak 2. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, u daljnjem tekstu: ZPP BDBiH). U tom kontekstu novčana sredstva (imovina), a ne predmeti, oduzeta su od tužitelja bez odluke suda i zadržana nepunih devet godina zbog čega je apelant pao u docnju sa danom oduzimanja imovine (23. lipnja 2004. godine), pa su na ovaj način ispunjeni uvjeti za odgovornost tuženog na temelju članka 172. stavak 1. i 277. stavak 1. ZOO.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
16. Navodi da se iz presuda redovitih sudova ne može utvrditi da su apelantova tijela u postupku oduzimanja predmeta od tužitelja postupala „protupravno“, jer i sam apelant nije dokazao svoje tvrdnje o protupravnom postupanju tijela apelanta u postupku oduzimanja predmeta od tužitelja. Međutim, drugostupanjski sud u svojoj odluci utvrđuje da su tijela apelanta „zakonito“ postupala u postupku oduzimanja predmeta od tužitelja, a trećestupanjski sud, sa druge strane, u svojoj odluci ne navodi da ne prihvaća utvrđenja drugostupanjskog suda u pogledu zakonitog postupanja tijela apelanta, pa je u takvoj situaciji očito da je presudom prizivnog suda utvrđena činjenica da tijela apelanta nisu „nezakonito“ postupala prilikom „oduzimanja predmeta“ od tužitelja, dok, sa druge strane, trećestupanjski sud u svojoj odluci ukazuje na „nezakonito“ postupanje tijela apelanta. Dakle, redoviti sudovi u obrazloženju svojih odluka nisu naveli na koji način su utvrdili „nezakonito oduzimanje predmeta“ tijela apelanta, odnosno nisu utvrdili nezakonito postupanje tijela apelanta kada su u pitanju oduzeti predmeti od tužitelja, a utvrđivanje tih činjenica je odlučno kada je u pitanju primjena članka 172. ZOO.
17. Ako su tijela apelanta nezakonito postupala, onda je tužitelj tijekom postupka morao dokazati takva postupanja tih tijela, a redoviti sudovi ih utvrditi. Apelant podsjeća da je tužitelj u svojoj tužbi od 17. lipnja 2013. godine naveo da je Policija Brčko distrikta „nezakonito oduzela predmete tužitelju“. Apelant, također, podsjeća da tužitelj u tom postupku nije proveo niti jedan dokaz na okolnosti utvrđivanja „nezakonitosti“ u postupku oduzimanja predmeta. Zapravo, tužitelj je u tom postupku utvrđivao „visinu zakonske zatezne kamate“ na iznos sredstava koja su mu oduzeta, a za razdoblje za koje su mu bila oduzeta, te nije utvrđivao „protupravnost“ tijela tuženog u izvršavanju njihovih nadležnosti. Stoga, ako nema „protupravnosti“ na strani tijela apelanta, tada nema ni apelantove odgovornosti za štetu. Proizvoljnost u primjeni materijalnog prava redovitih sudova tijekom navedenog parničnog postupka sastoji se u činjenici da sudovi nisu precizno utvrdili što je predmet spora. Tužitelj nije dokazao „protupravnost“ u postupanju tijela apelanta, Policija Brčko distrikta BiH nije „nezakonito“ oduzela novac tužitelju. Dakle, redoviti sudovi su proizvoljno primijenili odredbu članka 172. stavak 1. ZOO u situaciji kada nije dokazana „protupravnost" u postupanju tijela apelanta, a protupravnost je jedan od elemenata objektivne odgovornosti.
18. Apelant predlaže da se utvrdi povreda njegovih ustavnih prava, ukinu osporene presude, te da se predmet vrati Osnovnom sudu na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
19. Osnovni sud navodi da apelant potpuno zanemaruje činjenicu da je upravo uslijed presude Osnovnog suda, kojom su svi optuženi za kazneno djelo „pranje novca“, među kojima su i ravnatelj i zakonski zastupnik tužitelja Branko Radić i osnivač tužitelja Milenko Radić, oslobođeni optužbe da su počinili kazneno djelo „pranje novca“, koja je potvrđena u tom dijelu Presudom Apelacijskog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 K 023205 13 Kž od 15. ožujka 2013. godine, slijedom čega se ukazuje pravilnim zaključak suda da su neutemeljena izuzeta sporna novčana sredstva, pa da tužiteljima pripada i pravo na zateznu kamatu.
20. Apelacijski sud navodi da je pobijana presuda zasnovana na činjenicama utvrđenim u prvostupanjskom postupku, koje je kao pravilne i potpuno utvrđene ocijenio i drugostupanjski sud, a koje (činjenice) nisu mogle biti predmetom preispitivanja u postupku povodom izjavljene revizije (članak 349. stavak 2. ZPP BDBiH). Dosuđeni iznos predstavlja naknadu štete koja je obračunata u visini zakonske zatezne kamate na novčana sredstva kojim tužitelj u navedenom razdoblju nije mogao raspolagati. Stoga je predloženo da se apelacija kao neutemeljena odbije.
21. Tuženi navodi da, protivno apelantovim navodima iznesenim u apelaciji, tužitelj smatra da su prvostupanjski, drugostupanjski i revizijski postupak provedeni sukladno ZPP BDBiH, da je tijekom postupka pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, te da je u konačnici pravilno primijenjeno relevantno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen kao utemeljen, a tuženi obvezan isplatiti novčani iznos od 258.211,27 KM na ime naknade štete, odnosno kada je priziv tuženog protiv prvostupanjske presude odbijen kao neutemeljen i kada je prvostupanjska presuda potvrđena, kao i kada je po podnesenoj reviziji revizijsko vijeće Apelacijskog suda Brčko distrikta BiH reviziju odbilo kao neutemeljenu. Sudovi su detaljno, objektivno i stručno ocijenili provedeni postupak, te pravilno i potpuno ocijenili provedene dokaze i utvrdili činjenice bitne za donošenje zakonite odluke po tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja. Tuženi predlaže da Ustavni sud ovu apelaciju odbije kao neutemeljenu.
V. Relevantni propisi
22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Kad se duguje Član 277.
(1)Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
Načelo monetarnog nominalizma Član 394.
Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.
23. U Zakonu o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 10/03 i 9/13) relevantne odredbe glase:
Član 63.
Oduzimanje predmeta na osnovu naredbe za pretresanje (1) Nakon privremenog oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, ovlašteno službeno lice će napisati i potpisati potvrdu u kojoj će navesti oduzete predmete i naziv suda koji je izdao naredbu.
Član 65.
Naredba za oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZ Brčko distrikta BiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje.
(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sud, na prijedlog tužioca ili na prijedlog ovlaštenog službeno lica koje je dobilo odobrenje od tužioca.
(...)
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svojem uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka Član 318.
O reviziji Apelacioni sud odlučuje bez rasprave.
Član 330.
(1)Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku i obrazloženje.
(….)
VI. Dopustivost
25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacijskog suda broj 96 0 Ps 064696 15 Rev od 20. studenog 2015. godine. Potom, osporenu presudu apelant je primio 4. siječnja 2016. godine, a apelacija je podnesena 23. veljače 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.
30. Ustavni sud podsjeća na svoje stajalište da državna tijela i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Europske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
[…]
32. Ustavni sud primjećuje da se u postupku koji je okončan osporenim odlukama odlučivalo o tužbenom zahtjevu tužitelja za naknadu štete, pa podržavajući svoju već ustanovljenu praksu Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne naravi iz čega proizlazi da je članak
6. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
33. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redoviti sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U svezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
34. Ustavni sud ukazuje da su redoviti sudovi u konkretnom slučaju ocijenili svaki izvedeni dokaz i svakom od dokaza dali odgovarajući značaj u odnosu na posljedice koje nosi obveza isplate novca. Redoviti sudovi su nadalje potpuno i pravilno utvrdili sve relevantne činjenice i okolnosti za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu, a stečeno uvjerenje o utemeljenosti tužbenog zahtjeva su opravdali dovoljnim činjeničnim i materijalnopravnim razlozima.
35. Dovodeći u svezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, protivno apelantovim tvrdnjama, smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih odluka naveli jasne i argumentirane razloge, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim, te da su primijenjeni na apelantovu štetu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima zasnovali činjenično stanje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, te da su, nasuprot apelantovom mišljenju, jasna i logična i da nema elemenata koji ukazuju na to da je procjena činjenica i dokaza bila proizvoljna na apelantovu štetu, niti da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna u osporenim odlukama.
36. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
Ostali navodi
37. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporenih odluka nema ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, niti je bilo procesnih propusta na koje je ukazivao apelant, te kada su redoviti sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge.
39. Nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje ovih prava vezuje za primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica, odnosno kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.
40. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman