Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4992/17 (S.D.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4992/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4992/17, rješavajući apelaciju S.D., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. D.

protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 145141 14 Rsž od 26. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, podnio je 29. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 145141 14 Rsž od 26. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su nezakonita rješenja tuženog JU Zavoda za odgoj i obrazovanje osoba sa smetnjama u psihičkom i tjelesnom razvoju Tuzla o rasporedu poslova i radnih zadataka apelanta u okviru radne sedmice u školskoj 2012/2013. godini, te u 2013/2014. godini na način bliže opisan u izreci presude, kao i da se tuženi obaveže da apelanta vrati na ranije radno mjesto „defektologa-oligofrenologa u II razredu lako mentalno retardirane djece sa kombinovanim smetnjama“ u skladu sa ugovorom o radu iz 2007. godine, u roku od 30 dana, pod prijetnjom izvršenja.

2. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz utvrđenja prvostepenog proizilazi da je apelant zaposlenik tuženog na neodređeno vrijeme od 2007. godine po Ugovoru o radu kojim je ugovoreno da će apelant obavljati poslove radnog mjesta defektolog-oligofrenolog u II razredu lako mentalno retardirane djece. Kantonalni sud je, također, naveo da je apelant u periodu od 2007. do 2011. godine rješenjima direktora tužene bio raspoređen na radno mjesto nastavnika razredne nastave, a u školskoj 2012/2013 raspoređen je na poslove i radne zadatke voditelja u grupi učenika sa autizmom u produženom stručno defektološkom tretmanu, dok je u školskoj 2013/2014 godini raspoređen na poslove i radne zadatke nastavnika defektologa-oligofrenologa u I odgojnoj grupi učenika sa autističnim poremećajima u produženom stručnom defektološkom tretmanu. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je tuženi apelantu ponudio zaključenje Anexa ugovora o radu na neodređeno vrijeme, za radno mjesto voditelja u grupi učenika sa autizmom u produženom stručno defektološkom tretmanu, koji apelant nije potpisao. Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori da je direktor tuženog zloupotrijebio svoj položaj u donošenju osporenih rješenja, obzirom da je odredbama člana 19. Zakona o osnivanju Javne ustanove Zavoda za odgoj i obrazovanje osoba sa smetnjama u psihofizičkom i tjelesnom razvoju propisano da je direktor Zavoda nadležan da između ostalih dužnosti, organizuje i rukovodi radom Zavoda, a ovlaštenje direktora je regulisano i odredbama Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je i internim aktima tuženog - Pravilima tuženog iz juna 2011. godine (član 177.) propisano da direktor Zavoda obavlja poslove rukovođenja Zavodom, odlučuje o raspoređivanju zaposlenika u skladu sa opštim aktima Zavoda, te predlaže unutrašnju organizaciju i odlučuje o prijemu i raspoređivanju zaposlenika. Također, Kantonalni sud je naveo da je i u Ugovoru o radu navedeno da će apelant izvršavati i ostale obaveze u skladu sa zakonom, godišnjim programom rada i po nalogu direktora, a u cilju najracionalnijeg načina rasporeda poslova. Stoga, prema stavu Kantonalnog suda, ne stoje žalbeni prigovori da je direktor tuženog zloupotrijebio svoj položaj, jer iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, kao i stanja spisa, ne slijedi da nije ispoštovana zakonska procedura u postupak izdavanja navedenih rješenja od strane direktora. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da su paušalni i neutemeljeni apelantovi navodi da se ugovor o radu može mijenjati samo saglasnim voljama ugovornih strana, jer iz činjeničnog utvrđenja slijedi da je apelant osporenim rješenjima raspoređen prema svojoj stručnoj spremi na poslove i radne zadatke voditelja u grupi učenika sa autizmom, odnosno nastavnika defektolog-oligofrenologa, a u skladu sa zakonskim odredbama o ovlaštenjima direktora zavoda, Pedagoškim standardima i opštim normativima, te internim aktima tuženog. Kantonalni sud je istakao da radno mjesto defektologa-oligofrenoioga u II razredu lako mentalne retardirane djece sa kombinovanim smetnjama (koje poslove je apelant trebao obavljati prema ugovoru o radu iz 2007. godine) nije bilo predviđeno niti u jednom Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji poslova kod tuženog, nego je tuženi tek Pravilnikom iz 2012. godine, članom 10. sistematizovao poslove nastavnika defektologaoligofrenologa.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, ističući, između ostalog, da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda da je u postupku donošenja spornih rješenja ispoštovana zakonska procedura, odnosno da se ugovor o radu može mijenjati bez saglasnosti volja, te da je u konkretnom slučaju direktor tužene imao diskreciono pravo i ovlaštenje da vrši raspored zaposlenika u okviru tuženog. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava koje je apelant naveo u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da je u postupku donošenja spornih rješenja ispoštovana procedura propisana Zakonom o osnivanju Javne ustanove Zavoda za odgoj i obrazovanje osoba sa smetnjama u psihofizičkom i tjelesnom razvoju, Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju, kao i internim aktima tuženog. Ustavni sud u ovakvom postupanju Kantonalnog suda ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4992/17 (S.D.) | Sudska praksa | Aktio