Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-929/16 (Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ Trebinje, Zavisno preduzeće „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-929/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 929/16, rješavajući apelaciju Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ Trebinje, Zavisno preduzeće „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ Trebinje, Zavisno preduzeće „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 022543 15 Rev 2 od 19. januara 2016. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ Trebinje, Zavisno preduzeće „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 022543 15 Rev 2 od 19. januara 2016. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 59 0 Ps 022543 15 Pž 3 od 28. aprila 2015. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini broj 59 0 Ps 022543 14 Ps 3 od 13. februara 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ Trebinje, Zavisno preduzeće „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnio je 29. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 022543 15 Rev 2 od 19. januara 2016. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 022543 15 Pž 3 od 28. aprila 2015. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 022543 14 Ps 3 od 13. februara 2015. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi do okončanja postupka po apelaciji obustavio izvršni postupak koji se vodio pred Okružnim privrednim sudom pod brojem 59 0 Ps 022543 15 Ip.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 929/16 od 22. marta 2016. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i „Šico and Company“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 18. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni privredni sud je odgovor dostavio 14. marta 2016. godine, Vrhovni sud 17. marta 2016. godine, a tužilac 18. marta 2016. godine. Viši privredni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Tužilac je 17. februara 2005. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta, koja je registrovana pod brojem PS-75/05. U navedenoj tužbi tužilac je istakao kako slijedi: da je apelant u julu 2003. godine sačinio tenderski dokument o izvođenju radova na površinskom kopu „Bogutovo Selo“, a koji se zasniva na Zakonu o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova (u daljnjem tekstu: Zakon); da je javni oglas za prikupljanje ponuda za izvođenje navedenih radova objavljen u dnevnim novinama „Glas Srpske“ 26. i 27. jula 2003. godine; da je tužilac 4. avgusta 2003. godine predao ponudu za izvođenje predmetnih radova; da je tužilac 6. avgusta 2003. godine primio poziv od apelanta da u svojstvu ponuđača radova prisustvuje javnom otvaranju ponuda, što je tužilac i učinio; da je tužilac 14. avgusta 2003. godine primio obavijest da je Komisija po navedenom tenderu izvršila izbor najpovoljnijih ponuđača, i da su to „Terex-inžinjering“ d.o.o Bijeljina, tužilac i „Continental“ d.o.o Ugljevik; da je 22. avgusta 2003. godine Ministarstvo finansija RS dalo saglasnost za zaključenje ugovora po prethodno provedenim tenderskim postupcima, prema kojoj je apelant kao naručilac obavezan da se u svemu pridržava uslova datih u ponudama izabranih ponuđača i odgovarajućih odredbi Zakona; da je tužilac primio i potpisao predmetni ugovor, ali da apelant to nije učinio iako ga je tužilac više puta upozoravao na to, te da shodno navedenom i odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tužilac traži da mu apelant isplati iznos odštete od 1.340.494,00 KM.
7. Osnovni sud je donio Presudu broj PS-75/05 od 15. juna 2007. godine kojom je kao preuranjen odbio tužiočev tužbeni zahtjev jer je zaključio da predmetni spor potpada pod upravnu nadležnost, odnosno da upravni organi nisu odlučili o ovom pitanju, zbog čega je tužbeni zahtjev sudu preuranjen.
8. Protiv navedene presude tužilac je podnio žalbu Višem privrednom sudu koji je Rješenjem broj 66 0 Pž 10 000 027 od 14. decembra 2010. godine žalbu uvažio, ukinuo osporenu presudu Osnovnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da ne postoje zakonski razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva kao preuranjenog zbog nepostupanja upravnih organa. Nakon toga predmet je dobio novi broj 59 0 Ps 022543 11 Ps 2.
9. U ponovljenom postupku Okružni privredni sud je donio Presudu broj 59 0 Ps 022543 11 Ps 2 od 9. juna 2011. godine kojom je obavezao apelanta da tužiocu na ime naknade štete isplati iznos od 1.238.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. juna 2007. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi.
10. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Višem privrednom sudu koji je Presudom broj 59 0 Ps 022543 11 Pž od 23. novembra 2012. godine žalbu usvojio i preinačio osporenu presudu tako što je odbio kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev zbog pogrešne primjene materijalnog prava jer je zaključio da se tužbeni zahtjev nije mogao podnijeti s obzirom na to da je rok za izvođenje predmetnih radova već bio protekao.
11. Protiv navedene presude tužilac je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 59 0 Ps 022543 13 Rev od 21. februara 2014. godine reviziju uvažio, ukinuo osporenu presudu Višeg privrednog suda i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da je nižestepeni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 183 ZOO.
12. U ponovljenom postupku Okružni privredni sud je donio Presudu broj 59 0 Ps 022543 14 Ps 3 od 13. februara 2015. godine kojom je djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se apelant obaveže da mu isplati štetu u vidu izgubljene koristi u ukupnom iznosu od 1.238,400,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja ove odluke pa do konačne isplate i apelanta obavezao da tužiocu naknadi štetu u vidu izgubljene koristi u ukupnom iznosu od 1.199.812,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. juna 2007. godine pa do isplate. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je ukazao na odredbu čl. 155 i 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da šteta predstavlja umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje uvećanja imovine nekog lica (izmakla korist), dok je odredbom člana 154 stav 1 citiranog zakona propisano da onaj ko prouzrokuje štetu nekome dužan ju je nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. U vezi s tim je naveo da je u konkretnom slučaju apelant radi izvođenja radova na površinskom kopu „Bogutovo selo“ Ugljevik u julu 2003. godine raspisao tender za prikupljanje ponuda za izbor najpovoljnijeg ponuđača radi izvođenja radova otkopavanja, utovara i transporta 22.000,00 m čvrste mase, koji je raspisan i javno objavljen i u kojem postupku je tužilac izabran za najpovoljnijeg ponuđača, a pri tome apelant nije zaključio ugovor s tužiocem kao najpovoljnijim ponuđačem, niti ga je uveo u posao, zbog čega smatra da tužiocu u smislu člana 154 stav 1 i člana 155 ZOO pripada pravo da od apelanta zahtijeva naknadu štete i izmakle koristi.
13. Osim toga, navedeno je i da prema članu 183 ZOO kojim je propisano da lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor dužno je da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zaključi takav ugovor. Dakle, shodno navedenim zakonskim odredbama je utvrđena obaveza sklapanja određenih ugovora, odnosno pravo na zaključenje ugovora i istovremeno predviđena i odgovarajuća zaštita u vidu naknade štete ukoliko se to pravo ne ostvari. Garantovanjem navedenog prava zainteresovano lice kao štećeni dobija po zakonu pravo na tužbu za naknadu štete u materijalnom smislu jer na njegovoj strani postoji odštetni zahtjev radi stvarno prouzrokovane štete zbog štetnikovog neodazivanja ili protivljenja da s njim sklopi onaj ugovor, na čije sklapanje je po zakonu obavezan. Prema tome, po ocjeni Okružnog privrednog suda, navedena odredba ZOO, u suštini, štiti zainteresovano lice u slučaju da lice koje je prema zakonu obavezno da zaključi neki ugovor ne zaključi taj ugovor, a predmetna odredba ne propisuje ni rok u kojem je zainteresovano lice dužno zahtijevati sklapanje ugovora od lica koje je prema zakonu na to obavezno, niti propisuje formu u kojoj bi trebao biti podnesen zahtjev zainteresovanog lica, pa je taj sud, imajući u vidu navedeno, odlučio kao u izreci presude.
14. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Višem privrednom sudu koji je Presudom broj 59 0 Ps 022543 15 Pž 3 od 28. aprila 2015. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Viši privredni sud je u obrazloženju presude naveo da apelantova žalba nije osnovana jer smatra da je prvostepeni sud imao uporište u nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, koji je nalaz sačinio na osnovu relevantne dokumentacije vezane za predmet posla koji je trebalo obaviti. Da se radi o dobiti koju bi tužilac realno ostvario, u prilog tome govori i činjenica da je tužilac i prije ovog ugovora na istom lokalitetu bio u poslovnom odnosu s apelantom i da je iste ili slične poslove obavljao za cijenu koja odgovara cijeni koja bi u ovom poslu bila ugovorena. Takođe, u prilog utvrđenja činjenice da je tužilac bio spreman za izvođenje ovog posla i da je očekivao dobit od njega govori i činjenica da mu je sva mehanizacija gdje je trebalo izvoditi radove po raspisanom tenderu već bila dovezena i spremna za rad na kopu gdje su se radovi trebali izvoditi, kao i radna snaga. Viši privredni sud je naveo da, prema tome, smatra da su vještačenjem uzeti u obzir svi troškovi koje bi tužilac imao u izvršenju ovog posla, odbijeni od ukupne dobiti, na koji način se došlo do izgubljene koristi, tj. zarade koju bi tužilac u tom spornom periodu ostvario. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je, postupajući prema odredbi člana 226 ZPP, odlučio kao u izreci presude.
15. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom suda koji je Presudom broj 59 0 Ps 022543 15 Rev 2 od 19. januara 2016. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da kako ugovor nije zaključen apelantovom krivicom to, prema ocjeni Vrhovnog suda, tužiocu, saglasno odredbi člana 183 ZOO, a u vezi s odredbom člana 154 stav 1, člana 155 i člana 189 citiranog zakona pripada pravo na naknadu štete i izmakle koristi, a koja je trebala tužioca da stavi u imovinski položaj u kome bi bio da je zaključio ugovor s apelantom i da je isti izvršen, te da je visina te štete korist od posla koju bi tužilac prema redovnom toku stvari ostvario po odbitku svih troškova koje bi imao da je radio. Ovo iz razloga što je, prema ocjeni suda, bilo izvjesno da je tužilac opravdano očekivao korist od dobijenog posla, čije ostvarenje je spriječio apelant nezaključivanjem ugovora, a koji je po zakonu bio dužan da zaključi. Slijedom izloženog Vrhovni sud je primjenom člana 248 ZPP odlučio kao u izreci presude.
16. Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizlazi da je Okružni privredni sud, odlučujući o prijedlogu za izvršenje tužioca kao tražioca izvršenja podnesenog protiv apelanta kao izvršenika, radi naplate novčanog potraživanja utvrđenog pravosnažnom i izvršnom presudom Okružnog privrednog suda od 13. februara 2015. godine, donio Rješenje o izvršenju broj 59 0 Ps 022543 15 Ip od 8. jula 2015. godine kojim je dozvoljeno izvršenje radi prinudne naplate novčanog potraživanja u iznosu od 1.199.812,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom prenosom sredstava sa računa apelanta otvorenih kod poimenično označenih banaka na račun tražioca izvršenja. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 022543 15 Ip od 21. septembra 2015. godine prigovor apelanta kao izvršenika je odbijen kao neosnovan.
17. Apelant je u apelaciji naveo da je protiv Rješenja Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 022543 15 Ip od 21. septembra 2015. godine izjavio prigovor Višem privrednom sudu koji je Rješenjem broj 59 0 Ps 022543 15 Ip od 15. februara 2016. godine žalbu odbio kao neosnovanu. Predmetno izvršenje je provedeno 9. marta 2016. godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava jer smatra da se sud nije dovoljno bavio pitanjem osnova njegove odgovornosti jer smatra da ga pregovori koji su prethodili zaključenju ugovora nisu obavezivali, te da ih je svaka strana mogla prekinuti kad hoće. Apelant navodi da je imao osnovan razlog da navedeni ugovor ne zaključi (zaključak Vlade RS od 29. septembra 2003. godine), da je sporne radove izvršio sopstvenim kapacitetima i da je tužilac, prema njegovom mišljenju, pretrpio štetu u vezi s prikupljanjem tenderske dokumentacije i eventualno druge troškove u vezi s prijavom na tender. Smatra da je predmetni postupak trajao neopravdano dugo.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i argumentima datim u osporenoj presudi, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, zbog čega je apelacija neosnovana.
20. Okružni privredni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da je apelacija neosnovana.
21. Tužilac je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da su osporene presude donesene uz poštovanje zakona, ustavnih odredbi i odredbi Evropske konvencije.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 27.
Ako je neko po zakonu obavezan da zaključi ugovor, zainteresovano lice može zahtijevati da se takav ugovor bez odlaganja zaključi.
Odredbe propisa kojima se, djelimično ili u cjelini, određuje sadržina ugovora sastavni su dijelovi tih ugovora, te ih upotpunjavaju ili stupaju na mjesto ugovornih odredaba koje nisu u saglasnosti sa njima.
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 183.
Lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor, dužno je da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor.
Član 189.
Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.
Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
Član 262. st. 1, 2. i 3.
Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.
Za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je povjerilac dao primjeren naknadni rok za ispunjenje.
Član 354.
Obaveza prestaje kad njeno ispunjenje postane nemoguće uslijed okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovora.
Dužnik treba da dokaže okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost.
23. U Zakonu o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 20/01) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Izrazi koji se koriste u ovom zakonu imaju sledeće značenje:
9. „ugovor o nabavci" je ugovor u pismenoj formi između naručioca i ponuđača zaključen u skladu sa uslovima iz ponude i provedenim postupkom nabavke;
Član 8. stav 1. tačka 7.
Naručilac je dužan radi sprovođenja javnog nadmetanja iz člana 7. ovog zakona preduzeti sledeće:
7.zaključiti ugovor sa izabranim ponuđačem.
Član 27. st. 1. i 2.
Naručilac će odmah čim primi zapisnik o izvršenom izboru iz člana 26.
ovog zakona obavestiti najpovoljnijeg ponuđača preporučenom pošiljkom ili putem telefaksa da je njegova ponuda prihvaćena.
U roku od 24 časa od obaveštenja iz stava 1. ovog člana naručilac je dužan na isti način obavestiti preostale ponuđače o izboru najpovoljnijeg ponuđača.
Član 48.
Radi zaštite svojih prava ponuđač koji je učestvovao u postupku nadmetanja može, u roku od tri dana od prijema pismenog obaveštenja o izboru najpovoljnijeg ponuđača uložiti prigovor u pismenom obliku naručiocu na nepravilnosti u postupku, a kopiju prigovora uporedo dostaviti Ministarstvu finansija.
Prigovor uložen u roku iz stava 1. ovog člana zadržava zaključivanje ugovora o nabavci.
U prigovoru iz stava 1. ovog člana potrebno je navesti na šta se odnosi prigovor, razloge prigovora i predlog potrebnih mera da se otklone nepravilnosti.
Naručilac mora odgovoriti ponuđačima na prigovor u roku od osam dana od prijema prigovora i otkloniti eventualne nepravilnosti, a kopiju odgovora uporedo uputiti Ministarstvu finansija.
Član 49.
Ponuđač može u slučaju negativnog odgovora naručioca na prigovor ili nepostupanje naručioca saglasno članu 48. stav 4. ovog zakona, uložiti žalbu Ministarstvu finansija u roku od tri dana od proteka roka za prijem odgovora od naručioca. Kopiju ove žalbe ponuđač istovremeno upućuje naručiocu.
Žalba uložena u roku iz stava 1. ovog člana odgađa zaključivanje ugovora o nabavci.
Uz žalbu iz stava 1. ovog člana mora se priložiti: kopija oglasa nadmetanja, prednadmetanja, odnosno poziva na nadmetanje, kopija obaveštenja o izabranom ponuđaču, dokaz o datumu prijema obaveštenja, te kopije prigovora naručiocu i njegovog odgovara ukoliko je primljen.
Ministarstvo finansija je dužno u roku od 15 dana od dana prijema žalbe doneti rešenje.
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 022543 15 Rev 2 od 19. januara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 29. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom. [...]
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] U odnosu na primjenu materijalnog prava
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje prava tužioca i obaveze apelanta na naknadu štete zbog nezaključivanja ugovora s tužiocem koji se ticao izbora tužioca kao jednog od najpovoljnijeg izvođača za radove za koje je raspisan tender, dakle na pitanje građansko-pravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova koji su tužiočev tužbeni zahtjev usvojili i obavezali apelanta na isplatu iznosa od više od milion KM. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
35. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, i to u odlukama br. AP 554/12 i AP 2941/10 (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 554/12 od 16. januara 2013. godine i AP 2941/10 od 22. oktobra 2013. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je usvojio apelacije druga dva najpovoljnija ponuđača koji su zajedno s tužiocem izabrani za izvođače u predmetnom tenderu („Continental“ d.o.o Ugljevik i „Terex Inženjering“ d.o.o. Bijeljina s kojima apelant, kao ni sa tužiocem u konkretnom predmetu nije zaključio ugovor), ukinuo osporene presude i predmete vratio Vrhovnom sudu na ponovni postupak.
36. Ustavni sud je u Odluci broj AP 2941/10 naveo: „Ustavni sud zapaža da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen jer apelant, kako su naveli redovni sudovi, shodno odredbama člana 183 ZOO nije prije podnošenja tužbe pismenim putem zatražio od tuženog da s njim zaključi ugovor. Ustavni sud zapaža da, istina, apelant nije eksplicitno zatražio od tuženog zaključivanje spornog ugovora. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelant dopisom od 14. novembra 2003. godine obavijestio tuženog o šteti koju trpi zbog nezaključivanja ugovora i uvođenja u posao za čije je izvršenje izabran, te da je naveo i iznos štete koju je pretrpio zbog toga, a čiju procjenu je izvršio odgovarajući vještak. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća na svoj stav iskazan u već citiranoj Odluci broj AP 554/12 u kojem je ukazano da je odredbom člana 183 ZOO propisano da je lice koje je prema zakonu obavezno zaključiti neki ugovor dužno da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor. Ovom zakonskom normom osiguran je pravom zaštićeni interes koji nije prinudno ostvariv jer nedostaje konkretno zaprijećena zakonska prinuda za slučaj odbijanja da se ugovor zaključi. Dakle, navedenom odredbom zakonski je utvrđena obaveza sklapanja određenog ugovora, odnosno pravo na zaključenje ugovora i istovremeno predviđena i odgovarajuća zaštita u vidu naknade štete ukoliko se to pravo ne ostvari. Garantovanjem navedenog prava zainteresovano lice kao oštećenik dobija po zakonu pravo na tužbu za naknadu štete u materijalnom smislu jer konkretno kod njega postoji odštetni zahtjev radi stvarno mu uzrokovane štete zbog štetnikovog neodazivanja i protivljenja da s njim sklopi onaj ugovor na čije sklapanje je po zakonu obavezan. Dakle, u ovakvim slučajevima kod štetnika postoji culpa in contrahendo.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da navedena odredba, u suštini, štiti zainteresovano lice u slučaju da lice koje je prema zakonu obavezno da zaključi neki ugovor taj ugovor ne zaključi, pri tome ne propisujući ni rok ni formu u kojoj bi trebao da bude podnesen zahtjev zainteresovanog lica. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se ovakav stav mora primijeniti i na konkretan predmet. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud zaključio da je apelant propustio da pismenim putem zatraži od tuženog da zaključi ugovor što je, kako je naveo Vrhovni sud, bio preduslov za pokretanje sudskog postupka za naknadu štete u slučaju odbijanja tuženog da to učini. Ustavni sud smatra da je, u vezi s tim, Vrhovni sud i u konkretnom slučaju svojim proizvoljnim tumačenjem člana 183 ZOO izašao van konteksta sadržaja odredbi tog člana dodajući mu odrednicu postojanja obavezne pismene forme zahtjeva/poziva za zaključenje ugovora iako, kako je već rečeno, navedenim članom nije propisan ni rok ni forma za podnošenje takvog zahtjeva. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu i da je, štaviše, kako je navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, iz presude Osnovnog suda vidljivo da je u postupku pred tim sudom čak i utvrđeno da je apelant obavijestio tuženog o šteti koju trpi zbog neuvođenja u posao za čije je izvršenje odabran na tenderu, ali da su ovu činjenicu redovni sudovi, prilikom donošenja osporenih presuda, zanemarili. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i u konkretnom slučaju, kao i u predmetu broj AP 554/12, apelantovi navodi o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni odredbe člana 183 ZOO osnovani, te da osporene presude ukazuju na proizvoljno tumačenje odredbe člana 183 ZOO, odnosno proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koju ne dopuštaju standardi pravičnog suđenja iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.“
38. Dovodeći navedene stavove u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, za razliku od Vrhovnog suda, u predmetima br. AP 554/12 i AP 2941/10 usvojili tužbeni zahtjev tužioca i obavezali apelanta da mu naknadi štetu zbog nezaključenja ugovora, a kako je to precizirano u prethodnim tačkama ove odluke. Dakle, redovni sudovi su u konkretnom slučaju donijeli presude koje korespondiraju stavu Ustavnog suda iskazanom u odlukama br. AP 554/12 i AP 2941/10. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su obavezali apelanta da tužiocu naknadi štetu koja mu je nastala nepotpisivanjem ugovora po osnovu tendera koji je apelant raspisao i odabrao tužioca i još dva izvođača kao najpovoljnije i zbog čega su apelantovi navodi neosnovani.
39. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na segment primjene materijalnog prava.
U odnosu na odnošenje odluke u razumnom roku
a) Analiza predmeta
40. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
41. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak započeo 17. februara 2005. godine kada je tužilac podnio tužbu protiv apelanta Osnovnom sudu i da je taj postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 19. januara 2016. godine, dakle da je predmetni postupak trajao 11 godina. Ustavni sud zapaža i da je u toku postupka prvostepena presuda dva puta ukidana i predmet vraćan na ponovni postupak prvostepenom sudu zbog isključive greške i propusta tog suda preciziranih u prethodnim tačkama ove odluke.
42. Nakon detaljne analize predmetne apelacije koja je predmet razmatranja u ovoj odluci, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u postupku, na čiju nerazumnu dužinu trajanja apelant ukazuje, radi o naročito složenim pitanjima, niti da je apelant svojim ponašanjem značajnije doprinio ukupnoj dužini postupka u pitanju. U vezi s tim, Ustavni sud je zapazio da se redovni sudovi u svojim odgovorima na apelaciju ni na kakav način nisu očitovali o pitanju navoda o nerazumno dugom trajanju predmetnog postupka.
43. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima.“
44. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2611/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Iz istih razloga i ova se odluka, takođe, dostavlja navedenim subjektima.
45. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu koji se razmatra ovom odlukom došlo do kršenja prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je dužina parničnog postupka u konkretnom slučaju bila pretjerana i da nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“, za što redovni sudovi nisu ponudili obrazloženje.
b) Pitanje naknade nematerijalne štete
46. Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, da će je odrediti na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Dakle, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, Ustavni sud određuje naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
47. Uzimajući u obzir navedeno, te sve okolnosti konkretnog slučaja, između ostalih i to da je apelant pravno lice i da nije riječ o naknadi materijalne štete, već je riječ o naknadi nematerijalne štete, kao i činjenicu da apelant nije ni tražio naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja apelantovih prava apelantu dovoljna satisfakcija.
Ostali navodi
48. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu primjene materijalnog prava, a kako je Ustavni sud utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
49. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev tužioca i obavezali apelanta da mu naknadi štetu nastalu nepotpisivanjem ugovora po osnovu tendera koji je apelant raspisao i odabrao tužioca i još dva pravna lica kao najpovoljnije ponuđače za izvođenje radova koji su bili predmet tendera.
50. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak, koji nije bio posebno složen, trajao punih 11 godina, a redovni sudovi nisu ponudili nikakvo obrazloženje u pogledu postojanja objektivnih okolnosti koje bi uticale na ovako dugo trajanje postupka.
51. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje je u konkretnim okolnostima dovedeno u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
52. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman