Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4461/17 (T. K.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4461/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4461/17, rješavajući apelacije Teodore Kalogjera, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Teodora Kalogjera protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 184658 16 Rev od 27. juna 2017. godine, Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Teodora Kalogjera protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 184658 14 Gž od 13. novembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4461/17

1. Teodora Kalogjera (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Zagreba, Republika Hrvatska, koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 30. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 184658 16 Rev od 27. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom odbijen je apelantičin primarni tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže prvotuženi Grad Banjaluka da joj po osnovu suvlasničkog dijela od 1/2 dijela na nekretninama koje se nalaze u Banjaluci, a što se u naravi odnosi na tržišnu vrijednost stana u prizemlju zgrade, isplati iznos od 176.452,32 KM i polovinu tržišne vrijednosti zemljišta u iznosu od 45.600,00 KM (sveukupno iznos od 220.052,32 KM), sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj naknadi troškove sastava odgovora na žalbu u iznosu od 271,00 KM.

2. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je nakon provedenog postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da su na spornim nekretninama u posjedovnom listu kao suposjednici upisani apelantica i još osam lica, a da je na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, uknjiženo pravo korištenja zemljišta pod zgradom i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade u korist apelantice i drugih sopstvenika zgrade, dok na tom zemljištu postoji zgrada, te da je faktički izvršena dioba stanova u zgradi. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud utvrdio da apelantica ima pravo na isplatu tržišne vrijednosti zemljišta na kome je zgrada izgrađena srazmjerno svom suvlasničkom dijelu na zgradi, te je pozivom na odredbe člana 55. ranije važećeg Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/00 do 71/10), te istog člana važećeg Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske", br. 118/11 do 67/13, u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) u cijelosti udovoljio primarnom tužbenom zahtjevu apelantice. Vrhovni sud je, također, istakao da je drugostepeni sud prihvatio zaključak prvostepenog suda o aktivnoj legitimaciji apelantice, ali je našao da je osnovan prigovor prvotuženog da apelantica nije dokazala da je drugotuženi (M. B) nosilac stanarskog prava na spornom stanu, a obaveze prvotuženog na isplatu tržišne vrijednosti su uslovljene time da je stan privatno vlasništvo apelantice opterećeno stanarskom pravom M.B., zbog čega je drugostepeni sud usvojio žalbu prvotuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantičin primarni tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da i po ocjeni tog suda nije osnovan tužbeni zahtjev apelantice za isplatu naknade koju zahtijeva u ovoj parnici. Naime, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 55. Zakona o privatizaciji (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe i donošenja prvostepene presude), a kojim je propisano da se „ako na stanu u privatnoj svojini postoji stanarsko pravo, stan vraća u posjed vlasniku do isteka roka iz člana 38. ovog zakona (stav 1.); nosiocu stanarsko prava iz stava 1. ovog člana grad, odnosno opština su dužni u istom roku omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava na stanu (stav 2.)“. Vrhovni sud je, također, istakao da je u stavu 3. navedenog člana navedeno da „vlasnik ima pravo da mu grad odnosno opština, umjesto vraćanja stana u posjed, isplati naknadu u visini njegove tržišne vrijednosti; u slučaju iz stava 3. ovog člana, nosilac stanarskog prava stiče pravo na otkup stana pod uslovima određenim ovim zakonom (stav 4.); ukoliko vlasnik namjerava da proda stan, dužan ga je prethodno ponuditi nosiocu stanarskog prava (stav 5.)“. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da se apelantica obraćala prvotuženom da joj vrati u posjed stan čiji je vlasnik, a na kome M.B. ima stanarsko pravo, ili da joj isplati naknadu u visini tržišne vrijednosti stana, a kako prvotuženi nije dobrovoljno izvršio tu svoje obavezu, apelantica je podnijela predmetnu tužbu. Vrhovni sud je zaključio da, imajući u vidu odredbe člana 55. stav 1. i 3., te člana 38. Zakona o privatizaciji, prema kojima je rok u kome je grad (opština) dužna vratiti stan vlasniku ili mu umjesto vraćanja stana isplatiti tržišnu vrijednost isticao 30. juna 2015. godine, to proizilazi da u vrijeme podnošenja tužbe i zaključenja glavne rasprave (tužba podnesena 30. januara 2014. godine, glavna rasprava zaključena 1. jula 2014. godine, a prvostepena presuda donesena 10. jula 2014. godine), navedena obaveza tuženog u konkretnom slučaju nije dospjela, radi čega tužbeni zahtjev apelantice nije osnovan. Međutim, Vrhovni sud je naglasio da apelantica ima pravo da kada činidba postane dospjela da podnese po istoj pravnoj stvari tužbu, pri čemu se neće raditi o presuđenoj stvari, jer se presuđena stvar odnosi samo na činjenice dospjele do presuđenja.

2. AP-462/18

3. Apelantica je podnijela 23. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 184658 14 Gž od 13. novembra 2017. godine. U konkrentom slučaju osporenom odlukom, odnosno dopunskim rješenjem koje je doneseno po zahtjevu tuženog Grada Banjaluka, apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5,420,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud se pozvao na odredbe člana 192. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da ako je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od dana prijema presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni. U vezi sa navedenim, Okružni sud je istakao da iz stanja spisa proizilazi da je tuženi pobijao presudu Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 184658 14 P od 10. jula 2014. godine kojom je u cjelosti usvojen tužbeni zahtjev apelantice, ali je ovaj sud preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelantice, pri čemu je propustio da odluči o troškovima parničnog postupka koje je imao tuženi. Okružni sud je naveo da u smislu odredaba člana 386. ZPP-a, odluka suda o troškovima parničnog postupka zavisi od uspjeha stranke u postupku, a nakon što je ovaj sud preinačio prvostepenu presudu, proizilazi da je tuženi uspio u postupku, pa je njegov prijedlog osnovan, a o istom je odlučeno rješenjem, jer se prema odredbi člana 175. stav 4. ZPP-a odluka o troškovima smatra rješenjem. U odnosu na visinu troškova, Okružni sud je uzeo u obzir vrijednost predmet spora, troškove sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.084,00 KM, iznos od 3.252,00 KM za pristup na tri održana ročišta, kao i paušal od 25% u iznosu od 1.084,00 KM, odnosno ukupno 5.420,00 KM.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4461/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelantica.

Apelacioni navodi

6. Nakon pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelantica poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u suštini smatra da je u odlukama koje je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe člana 55. Zakona o privatizaciji iz 2011. godine koji pravo na isplatu novčane vrijednosti stana vezuje za rokove iz člana 38. istog zakona. Osim toga, apelantica smatra da, budući da su odluke kojima je odbijen njen tužbeni zahtjev nezakonite, također je nezakonita i odluka o troškovima postupka koja je donesena kao dopunsko rješenje. Pored toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na dom, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava navedenih u apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o privatizaciji na predmetnu situaciju, kao i da je Okružni sud jasno obrazložio primjenu relevantnih odredaba ZPP-a u pogledu odluke o troškovima predmetnog postupka. Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju ovih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4461/17 (T. K.) | Sudska praksa | Aktio