Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1926/17 (I. L.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 163
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 163
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1926/17
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. lipnja 2018. godine, u predmetu broj AP 1926/17, rješavajući apelaciju Insale Ljevšić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2), članka 72. st. (4) i (5) i članka
74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija koju je podnijela Insala Ljevšić.
Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 019182 16 Rsž 2 od 23. rujna 2016. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantici Insali Ljevšić isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Insale Ljevšić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 019182 16 Rsž 2 od 23. rujna 2016. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Insala Ljevšić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnijela je 18. svibnja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja parničnog postupka koji je prije podnošenja apelacije okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 019182 16 Rsž 2 od 23. rujna 2016. godine i protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 019182 16 Rev od 16. ožujka 2017. godine (kojim je odbačena revizija apelantice protiv navedene presude Kantonalnog suda) i navedene presude Kantonalnog suda.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda i Vrhovnog suda je zatraženo 24. svibnja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovore na apelaciju Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud su dostavili u razdoblju od 30. svibnja do 27. lipnja 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Apelantica je 19. listopada 2016. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu zbog duljine trajanja parničnog postupka, te protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 019182 16 Rsž od 23. rujna 2016. godine. Apelacija je zavedena i vodila se pod brojem AP 4037/16. Ustavni sud je u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. prosinca 2016. godine, donio Odluku o dopustivosti pod brojem AP 3978/16, u okviru koje je razmatrao i apelaciju broj AP 4037/16, kojom je predmetnu apelaciju podnesenu protiv navedene presude redovnog suda odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je bila preuranjena. U stavku 38. odluke Ustavni sud je naveo da apelantica, nakon okončanja revizionog postupka neovisno o njezinom ishodu, ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužna da na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) Ostale odluke navede i odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena zbog toga što je preuranjena. Navedenom odlukom nije razmatrana duljina trajanja parničnog postupka.
Činjenice u predmetnom parničnom postupku
6. Apelantica je posredstvom opunomoćenika 5. travnja 2010. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tužene Općine Živinice radi isplate razlike plaće, regresa i toplog obroka, vrijednost spora 3.650,00 KM. Apelantica je navela da je uposlena kod tužene na neodređeno vrijeme i da joj je tužena do 31. prosinca 2007. godine obračun i isplatu plaće vršila sukladno relevantnim odredbama zakona i sukladno Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Međutim, nakon 1. siječnja 2008. godine obračun i isplata plaće su vršeni suprotno navedenim aktima, zbog čega joj je plaća umanjena. Navodi da je načelnik Općine Živinice, suprotno zakonskim propisima, 27. ožujka 2009. godine donio Odluku o primjeni Odluke o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata na platne razrede državnih službenika i namještenika organa uprave Općine Živinice, čijom primjenom je apelantici obračunavana i isplaćivana još niža plaća od one koja joj po odredbama Granskog kolektivnog ugovora pripada. Ističe da joj ni regres ni topli obrok nisu isplaćeni sukladno odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH.
7. Općinski sud je apelanticin predmet zaveo i vodio kao predmet broj 33 0 Rs 019182 10 Rs. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud održao pripremno ročište 5. travnja 2012. godine, a glavnu raspravu 12. listopada 2012. godine. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud donio Presudu broj 33 0 Rs 019182 10 Rs od 31. listopada 2012. godine kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obveže tužena da joj isplati određeni novčani iznos na ime manje obračunate plaće za period od 1. siječnja 2008. do 31. ožujka 2010 i naloži tuženoj da apelantici uplati doprinose za MIO za navedeno razdoblje, te da obveže tuženu da apelantici isplati određeni novčani iznos na ime manje obračunatog regresa za 2009. godinu i toplog obroka za period od 1. srpnja 2009. do 31. ožujka 2010. godine, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
8. Protiv navedene presude apelantica je 9. studenog 2012. godine podnijela žalbu Kantonalnom sudu koja je Kantonalnom sudu dostavljena 28. siječnja 2013. godine na postupanje.
9. Odlučujući u žalbenom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj 33 0 Rs 019182 13 Rsž od 10. prosinca 2014. godine kojom je uvažio žalbu apelantice, prvostupanjsku presudu ukinuo i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
10. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud, u ponovnom postupku, održao ročište 3. travnja 2015. godine i donio Presudu broj 33 0 Rs 019182 15 Rs 2 od 29. rujna 2015. godine kojim je obvezao tuženu da apelantici isplati određeni novčani iznos na ime manje obračunate plaće i da apelantici uplati doprinose MIO za utuženi period, te obvezao tuženu da apelantici isplati određeni novčani iznos na ime manje obračunatog regresa za 2009. godinu i toplog obroka za utuženi period, sve uz pripadajuću zakonsku kamatu i troškove postupka.
11. Protiv navedene presude tužena je 8. listopada 2015. godine podnijela žalbu Kantonalnom sudu, pa je u siječnju 2016. godine spis proslijeđen na odlučivanje Kantonalnom sudu.
12. Odlučujući u žalbenom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj 33 0 Rs 019182 16 Rsž 2 od 23. rujna 2016. godine kojom je žalbu tužene uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelantice u cijelosti odbijen kao neutemeljen. Apelantica je 29. rujna 2016. godine primila presudu Kantonalnog suda.
13. Obrazlažući svoju odluku Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da nema osnova za istrajavanje apelantice da je kod obračuna plaće trebalo primijeniti Pravilnik o plaćama tužene od 19. prosinca 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik) ako se ima u vidu da je ovaj pravilnik donesen na osnovi članka 163. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organe uprave FBiH ("Službene novine FBiH" broj 13/98), a donošenjem Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 49/05), čijom odredbom članka 79. je određeno da danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o radnim odnosima i plaćanju službenika organa uprave iz FBiH iz 1998. godine, dakle, stupanjem na snagu novog zakona iz 2005. godine prestaje važiti i Pravilnik tako da od tog dana apelantica ne može temeljiti svoja prava na ovom pravilniku. Stoga, to što tužena nije postupila po odredbi članka 75. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, a kojom je propisana obveza donošenja pravilnika o plaćama i naknadama namještenika sukladno odredbama tog zakona i kolektivnog ugovora, ne može opravdati zahtjev apelantice za isplatu potraživane razlike plaća i naknada (regresa i toplog obroka) obračunatih na osnovi odredaba Pravilnika kojem je prestala važnost, pa time i mogućnost njegove primjene. Također je navedeno da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora, koji se inače mogao primjenjivati do stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine („Službene novine FBiH" br. 54/05, 62/08, u daljem tekstu: OKU), a zbog toga što Tuzlanski kanton nije dao suglasnost na usuglašeni tekst Granskog kolektivnog ugovora, niti mu je naknadno pristupio, pa se stoga mogu primijeniti odredbe OKU kojim je propisan minimum prava uposlenika. Na koncu, Kantonalni sud je naveo da se osnovanost potraživane razlike manje isplaćenih plaća nije mogla zasnovati ni na odredbama OKU, jer to što je člankom 7. stavak 2. OKU određeno da je osnovna plaća proizvod najniže neto-plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje uposlenik obavlja, ne znači i da se visina pripadajuće plaće apelantici mogla obračunati množenjem najniže neto-satnice propisane člankom
8. OKU i koeficijenta koji je tužena odredila za poslove apelantice za utuženi period, jer se ne radi o koeficijentu utvrđenom sukladno odredbi članka 10. stavak 1. OKU, a kojim je propisano da se koeficijent složenosti utvrđuje kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, budući da je primjena Granskog kolektivnog ugovora u odnosu na tuženu prestala donošenjem Općeg kolektivnog ugovora.
14. Iz stanja spisa proizlazi da je apelantica protiv navedene drugostupanjske presude 18. listopada 2016. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je donio Rješenje broj 33 0 Rs 019182 16 Rev od 16. ožujka 2017. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu.
15. U obrazloženjima rješenja Vrhovnog suda kojima je revizija apelantice odbačena kao nedopuštena Vrhovni sud se poziva na članak 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), kojim je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Prema stavu Vrhovnog suda, budući da se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju, a pobijani dio presude (odbijeni 1.720,78) ne prelazi vrijednosni kriterij iz članka 237. stavak 2. ZPP za dopustivost revizije, to revizija kao izvanredni pravni lijek nije dopuštena. Osim toga, Vrhovni sud nije našao ni osnova za primjenu odredbe članka 237. stavak 3. ZPP, kojim je propisano da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, jer je ocijenio da odlučivanje o njoj ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
16. Iz stanja spisa proizlazi da je predmetni parnični postupak okončan šest godina i pet mjeseci nakon podnošenja tužbe.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da joj je, zbog duljine trajanja predmetnog parničnog postupka i osporenih odluka redovnih sudova, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelantica je navela tijek predmetnog postupka, naveden u činjeničnom dijelu odluke, zbog čije duljine potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.400,00 KM, kao i troškove sastavljanja apelacije u iznosu od 900,00 KM, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika u Federaciji Bosne i Hercegovine. Apelantica predlaže da Ustavni sud ukine osporene odluke redovnih sudova i predmet vrati na ponovni postupak. II.Odgovori na apelaciju
18. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo tijek predmetnog postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke, kao i da tijekom postupka nisu povrijeđena prava apelantice na koja se u apelaciji pozivala, da su odluke donesene u razumnom roku, te je istaknuo da je u navedenom periodu taj sud primio veliki broj predmeta u radnim sporovima protiv tuženih subjekata ili pravnih osoba koje su giganti (DD „Konjuh“, Rudnik "Đurđevik", Rudnik "Banovići", Općina Živinice i dr.) tako da je bilo nemoguće u svim predmetima, a imajući u vidu brojnost sudaca, postupati pravovremeno i dosljedno procesnim odredbama o zakazivanju ročišta čak i ako bi se zanemarili drugi predmeti hitne naravi, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
19. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga i stavova iznesenih u presudi od 23. rujna 2016. godine. Ističe da su navodi apelantice istaknuti u apelaciji neutemeljeni, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. Također je navedeno da je predmetni postupak riješen sukladno Planu rješavanju starih predmeta kojim je taj predmet bio obuhvaćen.
20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istaknuo da je revizioni postupak okončan i da sud nije povrijedio apelantičina prava na koja se u apelaciji pozvala.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
22. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase:
Članak 31.
Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom. [...] VI.Dopustivost
23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost apelacije u odnosu na osporene odluke, tj. Rješenje Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 019182 16 Rev od 16. ožujka 2017. godine i Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 019182 16 Rsž 2 od 23. rujna 2016. godine
25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (1) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1)Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
26. Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku revizija nije bila učinkovit pravni lijek, jer je odbačena kao nedopuštena, zbog čega je konačna odluka, u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 019182 16 Rsž 2 od 23. rujna 2016. godine koju je apelantica zaprimila 29. rujna 2016. godine, odnosno osporila u apelaciji broj AP 4037/16 koju je podnijela 19. listopada 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, a što je sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.
27. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
28. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica poziva u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom smislu bila proizvoljna. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 455/15 od 15. Rujna 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
29. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se poziva, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
30. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost apelacije u odnosu na duljinu trajanja parničnog postupka
31. U konkretnom slučaju apelantica u predmetnoj apelaciji ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredaba članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u postupku koji je prije podnošenja apelacije broj AP 4037/16 okončan Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 019182 16 Rsž 2 od 23. rujna 2016. godine koju je apelantica zaprimila 29. rujna 2016. godine, odnosno osporila u apelaciji broj AP 4037/16. Apelantica je navedenu apelaciju Ustavnom sudu podnijela 19. listopada 2016. godine, tj. u roku od 60 dana od dana prijema navedene drugostupanjske presude, koja je konačna u predmetnom postupku, što je sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.
32. Konačno, apelacija u tom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija, u odnosu na duljinu trajanja parničnog postupka, nije dopustiva.
33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Nakon što je utvrđeno da je jedan dio navoda iz apelacije nedopušten zbog toga što je očigledno prima facie neutemeljen, Ustavni sud će ispitati samo dio navoda kojim apelantica ističe da je, zbog duljine trajanja predmetnog parničnog postupka, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. a)Pravo na suđenje u razumnom roku Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Period koji se uzima u obzir
35. Ustavni sud podsjeća da, sukladno članku 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 5. travnja 2010. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 23. rujna 2016. godine, kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, razmatrat će period koji je trajao šest godina i pet mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
37. Nakon detaljne analize svake pojedinačne apelacije koja je predmet razmatranja u ovoj odluci, Ustavni sud zapaža da se radi o parničnim postupcima, o potraživanjima iz radnog odnosa, koji su po zakonu hitne prirode. Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u postupcima na čiju se duljinu apelantica žali radi o naročito složenim pitanjima, niti da je apelantica svojim ponašanjem doprinijela ukupnoj duljini predmetnih postupaka.
38. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u predmetnom postupku imao period veće pasivnosti, da je pripremno ročišta održao 5. travnja 2012. godine, odnosno dvije godine nakon podnošenja tužbe (5. travnja 2010. godine), zanemarujući činjenicu da je u pitanju radni spor koji je po zakonu hitne prirode. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud u ponovnom postupku postupao s primjerenom ažurnošću, odnosno da je presudu donio 29. rujna 2015. godine, odnosno devet mjeseci nakon drugostupanjske odluke kojom je predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Ustavni sud smatra da Općinski sud u predmetnom postupku nije poduzimao procesne radnje u razumnim rokovima, da je u predmetnom postupku imao periode pasivnosti od dvije i pol godine u periodu od 5. travnja 2010. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 31. listopada 2012. godine, kada je donio presudu. U odgovoru na apelaciju Općinski sud nije ponudio opravdane razloge za nepravodobno postupanje u predmetnom postupku.
39. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da ni Kantonalni sud u konkretnom slučaju nije postupao sa pretjeranom ažurnošću. Naime, iz odgovora Kantonalnog suda proizlazi da mu je prvostupanjski spis dostavljen 28. siječnja 2013. godine na postupanje po žalbi, a da je Kantonalni sud 10. prosinca 2014. godine donio presudu, odnosno skoro dvije godine nakon dostavljanja predmeta na postupanje. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud navedenom presudom predmet vratio na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, zanemarujući činjenicu da je u pitanju radni spor koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud u ponovnom žalbenom postupku postupao s primjerenom ažurnošću, odnosno da je presudu donio osam mjeseci nakon dostavljanja predmeta na postupanje. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud nije ponudio opravdanje za nepravodobno postupanje u predmetnom postupku.
40. Ustavni sud je u svojoj praksi zapazio da, kada redovni sudovi i pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka kao što je to u odgovoru na apelaciju naveo i Kantonalni sud, ta opravdanja se, uglavnom, odnose na to da se predmeti rješavaju „prema redoslijedu prijema inicijalnog akta, odnosno sukladno Uputi za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koju je donijelo VSTVBiH za period od 1. siječnja 2016. godine do 31. ožujka 2016. godine“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 303/16 od 16. ožujka 2016. godine, točka 15, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba, ili Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1360/14 od 15. veljače 2017. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba).
41. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 4101/15 od 10. svibnja 2017. godine (i u drugim odlukama od 10. svibnja 2017. godine, dostupnim na www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se poduzimaju za rješavanje prekomjerne duljine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sustavnih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sustavno kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za poduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, jer svi oni imaju određene obveze propisane zakonom u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
42. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je duljina postupka u predmetu koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju bila pretjerana i nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“ za što Općinski i Kantonalni sud, koji su u odlučujućoj mjeri doprinijeli duljini trajanja postupka, nisu ponudili opravdane razloge za nepravodobno postupanje u apelantičinom predmetu.
43. Budući da u predmetnom postupku postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 4101/15 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. svibnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, st. 89˗98). Zbog istih razloga, i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima. b)Pitanje naknade nematerijalne štete
44. Apelantica je, zbog duljine trajanja predmetnog postupka, zatražila naknadu nematerijalne štete. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
45. Obzirom na odluku u ovom predmetu, te činjenicu da je postupak pred redovnim sudom okončan i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 900,00 KM, koji je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
46. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
47. Apelantica je zatražila i naknadu troškova za sastavljanje apelacije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, koji padaju na teret apelanata.
Ostali navodi
48. Apelantica navodi da joj je, zbog duljine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno i pravo na imovinu, pravo na zabranu diskriminacije i zabranu zloupotrebe prava. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati je li u ovom predmetu, također, došlo do povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, povrede prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantičinog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je predmetni parnični postupak koji je hitne prirode trajao šest godina i pet mjeseci, čijoj duljini je u odlučujućoj mjeri doprinijela pasivnost u poduzimanju procesnih radnji Općinskog i Kantonalnog suda, a u odgovoru na apelaciju redovni sudovi nisu ponudili opravdane razloge za nepravodobno poduzimanje procesnih radnji u apelantičinom predmetu.
50. Na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević