Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5566/17 (A. O.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5566/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-5566/17, rješavajući apelaciju Asifa Omerbegovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Asif Omerbegović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 021902 14 U od 30. oktobra 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011784 15 U od 16. novembra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Asif Omerbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Emil Galušić advokat iz Tuzle, podnio je 27. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 021902 14 U od 30. oktobra 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011784 15 U od 16. novembra 2017. godine.

Prijevremena povoljnija starosna penzija

2. U konkretnom slučaju, u predmetu ostvarivanja prava na isplatu prijevremene starosne penzije, osporenom konačnom odlukom (Kantonalnog suda u Sarajevu) odbijena je tužba apelanta protiv rješenja tuženog (Federalnog zavoda PIO), kojim rješenjem je odbijena njegova žalba protiv rješenja prvostepenog upravnog organa. Prvostepenim rješenjem apelantu je priznato pravo na isplatu penzije, u određenom iznosu, usklađenim sa isplatnim koeficijentom 1, te utvrđeno da će se isplata po rješenju finansirati u omjeru 50% iz sredstava podračuna na osnovu člana 126. Zakona o PIO, a 50% iz sredstava budžeta F BiH. Također je utvrđeno da se isplatni koeficijent (1) određuje u zavisnosti od raspoloživih sredstava na podračunu u smislu navedenog člana 126. Zakona o PIO, da ukoliko korisnik penzije zasnuje radni odnos ili započne obavljati samostalnu djelatnost penzija se neće isplaćivati za to vrijeme, te da se ranije doneseno rješenje o pravu zamjenjuje ovim rješenjem.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je u toku postupka utvrđeno da je apelantu, kao vojnom osiguraniku, u prethodnom postupku priznato pravo na starosnu penziju u skladu sa odredbama Zakona o službi u OS BiH, ali da mu je to pravo u skladu sa odredbama člana 48.a) stav 1. tačka 4. navedenog Zakona prestalo 31. maja 2012. godine. Kantonalni sud je istakao da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju po Zakonu o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, te da su organi uprave primjenom odredaba čl. 5. i 6. st. 1. i 2., te čl. 10. i 16. navedenog Zakona odlučili kao u dispozitivu rješenja. Kantonalni sud je ocijenio da su organi uprave apelantu pravilno odredili visinu penzije (u skladu sa čl. 5. i 6. navedenog zakona) tako što su množili iznos utvrđene jedinstvene osnovice za izračun penzije sa pripadajućim koeficijentom, te su penziju umanjili za svaku godinu nedostajućeg penzijskog staža. Kantonalni sud je ukazao da je članom 10. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata propisano da penzija obračunata u skladu sa tim Zakonom predstavlja zakonski iznos penzije (isplatni koeficijent 1), dok je članom 16. st. 4., 5. i 7. navedenog Zakona propisano da će se isplatni koeficijent utvrđivati u zavisnosti od raspoloživih sredstava na podračunu u smislu člana 126. Zakona o PIO i planiranih sredstava za te namjene u budžetu F BiH. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilna konstatacija drugostepenog organa uprave da su pitanja koja se odnose na oduzimanja, smanjenja i ograničenja prava na penziju, te pitanja u vezi izmjene pravosnažnih rješenja i pitanja koja se odnose na doprinose i finansiranje penzija, regulisana navedenim Zakonom o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, koji je lex specialis u odnosu na druge propise, odnosno propise koje apelant navodi u tužbi. Kantonalni sud je konstatovao da su neosnovani navodi apelanta da je rješenjem organa uprave doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge osiguranike, budući da je apelant ostvario pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima, te rješenjima organa uprave nisu povrijeđena prava apelanta propisana Zakonom o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, na koji se organi uprave pozivaju.

Isplata penzije

4. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom (Kantonalnog suda u Mostaru) je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu po zahtjevu apelanta za isplatu penzije primjenom koeficijenta 1,73. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelantu, kao vojnom osiguraniku, priznato pravo na starosnu penziju po osnovu Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, dok je određeno da će se sredstva za isplatu penzija osigurati iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine. Dakle, utvrđeno je da je apelantu priznata starosna penzija pod povoljnijim uvjetima i da se ista isplaćivala iz sredstava Budžeta, odnosno sredstava koja je osigurala Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, za čije predlaganje i izvršenje je ona odgovorna, u skladu sa odredbama Zakona o budžetima u Federaciji Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu da se raspoloživa sredstva iz člana 4. stav 2. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima, raspoređuju primjenom koeficijenta za isplatu, konstatovano je da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, koja je odgovorna za izvršenje Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, imala pravo utvrđivati koeficijent za obračun, koji ne mora biti konstantan, nego u skladu sa odredbama navedenog zakona, isti ovisi o raspoloživim sredstvima, te može biti manji ili veći. U vezi s tim, zaključeno je da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine imala zakonsko ovlaštenje da donese Odluku o utvrđivanju isplatnog koeficijenta za penzije ostvarene pod povoljnijim uvjetima koje se finansiraju iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odluka) od 17. jula 2012. godine. Naprijed navedenom Odlukom, tačkom I, je propisano da se u cilju provođenja mjera Stand by aranžmana sa Međunarodnim monetarnim fondom i usklađivanja visine penzija ostvarenih pod povoljnijim uvjetima sa planiranim sredstvima za te namjene u Budžetu Federacije Bosne i Hercegovine za 2012. godinu, utvrđuje isplatni koeficijent u visini od 1,485. Isto tako, navedenom Odlukom je propisano da se isplatni koeficijent iz tačke I. ove Odluke može primjenjivati na sve penzije ostvarene pod povoljnijim uvjetima, koje se finansiraju iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, a primjenjivat će se i na Zakon o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima. Također, tačkom IV. stav 1. propisano da je Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje obavezan primjeniti isplatni koeficijent, iz tačke I. Odluke, kod isplate penzija za period juli-decembar 2012. godine, a stavom 2. je propisano da će se Odluka primjenivati i poslije perioda iz prethodnog stava, sve dok Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, ne izmijeni ili ne donese drugu odluku. Na osnovu naprijed navedenog, zaključeno je da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine bila ovlaštena donijeti Odluku o utvrđivanju isplatnog koeficijenta, odnosno da je tuženi bio obavezan primjenjivati utvrđeni isplatni koeficijent od 1,485 na sve korisnike penzija ostvarene pod povoljnijim uvjetima, te da apelant nije doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale korisnike prava iz penzijskog osiguranja.

5. Kantonalni sud smatra da su organi tuženog pravilno utvrdili da je neosnovan zahtjev apelanta za isplatu penzije primjenom isplatnog koeficijenta 1,73, te su pravilnom primjenom odredaba Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima i odredaba Odluke o utvrđivanju isplatnog koeficijenta za penzije ostvarene pod povoljnijim uslovima koje se finansiraju iz budžeta Federacije BiH pravilno utvrdili isplatni koeficijent za isplatu penzije apelanta. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene konačne odluke primjenom odredbe člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su organi uprave i redovni sudovi u predmetnim postupcima pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3908/16 od 10. novembra 2016. godine i AP-2906/15 od 15. septembra 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5566/17 (A. O.) | Sudska praksa | Aktio