Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-162/16 („SB-Soft“ d.o.o. Beograd)
Odluka donesena 31. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Autorsko pravo
- Građanski postupak
- Raskid ugovora
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 380
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o autorskom i srodnim pravima · čl. 4
Predmeti (1)
AP-162/16
Apelacija
Odluka o meritumu
31. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 162/16, rješavajući apelaciju „SB-Soft“ d.o.o. Beograd, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 31. maja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „SB-Soft“ d.o.o. Beograd podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 009863 15 Rev od 16. jula 2015. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 62 0 Ps 009863 14 Pž od 12.
februara 2015. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 62 0 Ps 009863 13 Ps od 16. oktobra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „SB-Soft“ d.o.o. Beograd (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 8. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 009863 15 Rev od 16. jula 2015. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 009863 14 Pž od 12. februara 2015. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 62 0 Ps 009863 13 Ps od 16. oktobra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i od Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“- Matično preduzeće a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 5. do 31. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tuženi su u periodu od 15. januara do 15. februara 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
5. Apelant je 23. aprila 2002. godine podnio tužbu protiv tuženog radi ispunjenja Ugovora o realizaciji poslovnog informacionog sistema za potrebe elektrodistributivnih preduzeća u sklopu “Elektroprivrede RS“ od 22. januara 1999. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor).
6. Iz stanja spisa proizilazi da je Rješenjem Osnovnog suda u Trebinju broj PS-23/02 od 19. februara 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda u Trebinju broj Gž-84/03 od 28. marta 2003. godine, prekinut predmetni postupak do donošenja odluke u krivičnom predmetu broj Ki-96/02 protiv okrivljenog S.M. zbog krivičnog djela zaključivanje štetnog ugovora iz člana 255 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske.
7. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 62 0 Ps 009863 13 Ps od 30. janaura 2014. godine određeno je da se prekinuti postupak nastavi.
8. Nakon toga Okružni privredni sud je donio Presudu broj 62 0 Ps 009863 13 Ps od 16. oktobra 2014. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati na ime neisplaćenog avansa u iznosu od šest USD po potrošaču, kao i mjesečne naknade u iznosu od 0,3 USD po potrošaču u toku 12 mjeseci od završenog i instaliranog softvera, a u skladu sa Ugovorom, te da mu na ime obračunate zatezne kamate za određeni period isplati iznose bliže navedene u izreci presude, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom isplati troškove parničnog postupka.
9. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je, nakon sprovedenog dokaznog postupka, utvrdio da je između parničnih stranaka zaključen Ugovor kojim se apelant obavezao da će izraditi informacioni sistem u svrhu uvođenja jedinstvenog načina i programa za praćenje i naplatu električne energije za potrebe svih distributivnih preduzeća tuženog, a tuženi je bio obavezan da za te usluge isplati avans u iznosu od šest USD po potrošaču, kao i da mu plaća mjesečnu naknadu od 0,3 USD po potrošaču, neprekidno u toku 12 mjeseci od završenog i instalisanog softvera. Dalje, Okružni privredni sud je utvrdio kao nesporno da je apelant samo djelimično ispunio svoju ugovornu obavezu i da je instalisao pojedine dijelove softvera u dva elektrodistributivna preduzeća tuženog, tj. u „Elektrodistribuciji“ Trebinje i „Elektrokrajini“ Banja Luka, a da u ostala tri elektrodistributivna preduzeća (Doboj, Pale i Bijeljina) nije ni započeta realizacija predmetnog ugovora, dok je, s druge strane, tuženi platio apelantu dio avansa u određenom iznosu na ime ispunjenja svoje ugovorne obaveze. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je ocijenio da nijedna ugovorna strana nije u cijelosti ispunila svoje ugovorne obaveze.
10. Dalje, Okružni privredni sud je utvrdio da je predmetni ugovor, čije ispunjenje je zahtijevao apelant u konkretnoj parnici, raskinut saglasnošću volja obje parnične stranke na način da je apelant dostavio tuženom pismeni akt od 13. oktobra 2006. godine pod nazivom Obavijest o raskidu ugovora kojim je obavijestio tuženog da raskida predmetni ugovor primjenom čl. 124 i 127 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zbog neispunjenja obaveza iz Ugovora. Nakon toga je tuženi, takođe pisanim aktom od 6. novembra 2006. godine, obavijestio apelanta da je saglasan u cijelosti sa raskidom Ugovora. Okružni privredni sud je istakao da iz inicijalne tužbe i konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva u apelantovom podnesku od 24. januara 2014. godine proizilazi da je predmet spora apelantov zahtjev za ispunjenje Ugovora, koji nije mijenjao do zaključenja glavne rasprave. Okružni privredni sud je naveo da je među parničnim strankama sporan stepen realizacije predmetnog ugovora od obje parnične stranke, tj. procenat ispunjenja ugovora, te činjenica da li apelant ima pravo da zahtijeva ispunjenje Ugovora i nakon što je Ugovor raskinut.
11. Okružni privredni sud je ukazao na odredbu člana 132 ZOO kojim je propisano da se dejstvo raskida ugovora sastoji od oslobađanja stranaka ugovornih obaveza, izuzev obaveze da se naknadi eventualna šteta. Ako je jedna strana u potpunosti ili djelimično izvršila ugovor, ima pravo da joj se vrati ono što je dala. Ako obje strane imaju pravo da zahtijevaju vraćanje datog, uzajamna vraćanja se vrše po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe kojima su propisane pravne posljedice raskida ugovora, Okružni privredni sud je zaključio da apelant ne može da zahtijeva ispunjenje ugovora koji je raskinut 13. oktobra 2006. godine, kada je otpao pravni osnov za ispunjenje ugovora od obje parnične stranke tako da su obje stranke oslobođene ugovornih obaveza.
12. S obzirom na navedeno, kao i na činjenicu da je inicijalna tužba podnesena u vrijeme egzistiranja predmetnog ugovora, Okružni privredni sud je zaključio da je apelant mogao da zahtijeva od tuženog ispunjenje preuzete obaveze i to njegovo pravo je postojalo sve do 13. oktobra 2006. godine, kada je Ugovor raskinut, a nakon toga je, ukoliko je smatrao da je ispunio svoju ugovornu obavezu u cijelosti, a da tuženi nije ispunio svoju obavezu, mogao da zahtijeva od tuženog samo naknadu eventualne štete i da mu se vrati ono što je dao, jednako kao što bi postojalo i pravo tuženog da zahtijeva vraćanje datog, prema pravilima za izvršenje dvostranih ugovora. S tim u vezi, Okružni privredni sud je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime ispunjenja Ugovora, te na ime obračunate zatezne kamate za određeni period isplati iznose bliže navedene u izreci presude. Takođe, Okružni privredni sud je odbio u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev i primjenom pravila o teretu dokazivanja, definisanih odredbama člana 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), s obzirom na to da apelant tokom postupka nije dokazao ni osnovanost ni visinu potraživanja po svim osnovima.
13. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Viši privredni sud je donio Presudu broj 62 0 Ps 009863 14 Pž od 12. februara 2015. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, presudu Okružnog privrednog suda od 16. oktobra 2014. godine preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka na način bliže naveden u izreci presude, a u preostalom odbijajućem dijelu žalbu je odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
14. U obrazloženju presude Viši privredni sud je istakao da se apelant neosnovano poziva na propust suda da konkretni spor rješava kao zahtjev za naknadu štete zbog neispunjenja i da je upravo krivicom tuženog koji nije ispunio obavezu u cjelini došlo do raskida Ugovora u čemu nalazi pogrešnu primjenu člana 128 ZOO. S tim u vezi, Viši privredni sud je ukazao da je navedenom zakonskom odredbom propisano pravo izbora jedne strane da, kada je prije isteka roka za ispunjenje obaveze očigledno da druga strana neće ispuniti svoju obavezu iz ugovora, može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju apelant je izvršio izbor na način da je raskinuo ugovor, jer ni sâm nije mogao ispunjavati obavezu na ugovoreni način, a nije tražio naknadu štete zbog neispunjenja krivicom tuženog, niti je naveo činjenice iz kojih bi proizilazila odštetna odgovornost tuženog za naknadu štete. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno naveo da je apelant tokom cijelog postupka tražio ispunjenje raskinutog Ugovora, što se protivi pravu koje propisuje navedena odredba.
15. Dalje, kada je u pitanju sadržina tužbenog zahtjeva, Viši privredni sud je ocijenio da se prvostepeni sud pravilno kretao u okviru zahtjeva koji je postavio apelant ocijenivši da je pravilno zaključio da nema osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva. Naime, nije se radilo o apelantovom zahtjevu za naknadu štete zbog neispunjenja krivicom tuženog, nego o ispunjenju obaveze iz ugovora koji je raskinut, budući da ni jedna ni druga strana nisu ispunile svoje ugovorne obaveze koje su bile međusobno uslovljene i tuženi je imao pravo da u takvoj situaciji uskrati dalje ispunjenje svoje obaveze. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je zaključio da se osnovanost tužbenog zahtjeva zasniva na pravilnoj primjeni odredbe člana 124 ZOO, odnosno da je, u situaciji kada apelant tvrdi da je tuženi povrijedio Ugovor, da ga nije ispunio u cjelini i da je kriv za neispunjenje, imao pravo tražiti ili ispunjenje (i to samo za vrijeme važenja Ugovora) ili raskid (do kojeg je došlo u 2006. godini) a, u svakom slučaju, naknadu štete (za koju nema dokaza o odgovornosti tuženog). S tim u vezi, Viši privredni sud je ukazao da bi, prema pravilima ZOO, pravo na raskid zbog neispunjenja pripadalo apelantu pod uslovom da je on ispunio obavezu (a nije, što je priznao i sâm), a da tuženi nije (a ispunio ju je djelimično), da je tuženi kriv za neispunjenje (a to apelant nije dokazao, niti se činjeničnim navodima ukazivalo na krivicu tuženog zbog neispunjenja) a nesporno je i to da do neispunjenja može doći i zbog drugih razloga koji se ne mogu pripisati krivici tuženog u kom slučaju i nema odgovornosti (nemogućnost ispunjenja), ali da se na tim činjenicama nije zasnivao tužbeni zahtjev, niti je bilo dokaza u tom pravcu. Imajući u vidu sve navedeno, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio odredbu člana 132 ZOO koja propisuje da pri raskidu ugovora svaka od stranaka, ako je djelimično ispunila obavezu, ima pravo da zahtijeva vraćanje datog. Međutim, pošto takvog zahtjeva od apelanta nije bilo, kao ni zahtjeva za naknadu štete, prvostepeni sud je raspravljao o apelantovom zahtjevu onako kako je postavljen i na osnovu utvrđenog činjeničnog osnova zaključio da postojanje apelantovog prava nije proizilazilo ni iz jedne materijalnopravne norme.
16. Pored toga, Viši privredni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na pogrešnu primjenu odredaba ZPP o prekidu postupka i pravnim učincima prekida u odnosu na izjavu o raskidu ugovora. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da su nezavisno od razloga zbog kojih dolazi do prekida postupka (a u konkretnom slučaju do prekida je došlo zbog vođenja krivičnog postupka protiv odgovornih lica tuženog u vezi sa zaključenjem štetnih ugovora) pravne posljedice uvijek iste i da nastupaju istovremeno prema objema strankama, ali samo u sudskom postupku (a ne i van njega). Međutim, pošto izjava o raskidu ugovora nije parnična radnja stranaka preduzeta kod suda, Viši privredni sud je ocijenio da nema mjesta za primjenu pravnih učinaka prekida na način kako tvrdi apelant (da se pravne posljedice, u odnosu na raskid Ugovora, ostvaruju nakon donošenja rješenja o nastavku prekinutog postupka). Naime, izjava o raskidu ugovora kao isključivi dispozitivni voljni akt ugovorne strane potpuno je nezavisna o daljem toku i sudbini sudskog postupka s tim da bi prekid postupka imao značaja samo za rokove zastarjelosti potraživanja a za primjenu tog instituta u konkretnom slučaju nije bilo mjesta tako da apelantovi žalbeni navodi u ovom dijelu nemaju pravno relevantan značaj.
17. Konačno, Viši privredni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da su povrijeđene odredbe ZPP koje se odnose na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza (član 8 u vezi sa članom 123 ZPP), na povredu procesnog pravila koja se odnosi na formu i sadržinu presude (član 191 ZPP), te da je presuda kontradiktorna i nerazumljiva. S tim u vezi, Viši privredni sud je istakao da se na osnovu izloženog može zaključiti da obrazloženje prvostepene presude daje osnov za zaključak da je u potpunosti obezbijeđeno apelantovo pravo da sazna razloge odbijanja, kao i to koji je činjenični osnov bio relevantan i koja norma materijalnog prava je predstavljala podlogu za izricanje navedene presude, te da nema značaja za zakonitost pobijane presude to što je u nazivu tuženog u uvodu presude navedeno da se radi o Javnom matičnom državnom preduzeću „Elektroprivreda Republike Srpske“ Trebinje, a u izreci Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“- Matično preduzeće a.d. Trebinje, jer ne postoji sumnja niti suda, niti apelanta da se radi o nekom drugom subjektu ili o dva različita subjekta.
18. Vrhovni sud je Presudom broj 62 0 Ps 009863 15 Rev od 16. jula 2015. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude.
19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita. Vrhovni sud je naveo da su parnične stranke bile u međusobnom poslovnom odnosu na osnovu Ugovora, te da je apelant postavljenim zahtjevom u tužbi i konačno u podnesku od 24. januara 2014. godine tražio njegovo ispunjenje. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je apelant u reviziji naveo da ne spori da je 13. oktobra 2006. godine Ugovor raskinut, ali da smatra da su sudovi nepravilno tumačili institut prekida postupka navodeći u obrazloženju svojih odluka da je 2006. godine otpao pravni osnov za ispunjenje Ugovora. Naime, apelant smatra da je pogrešno stanovište sudova da je njegovo pravo na ispunjenje Ugovora postojalo samo do momenta raskida Ugovora, do 2006. godine, s obzirom na to da je tužba podnesena 2002. godine i da je prekid postupka trajao od 19. februara 2003. godine do 30. januara 2014. godine, pa da izjava o raskidu Ugovora koja je data u periodu trajanja prekida postupka nije proizvodila pravno dejstvo. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 380 stav 3 ZPP kojom je propisano da parnične radnje koje je stranka preduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakav pravni učinak, odnosno da njihov učinak počinje tek nakon što postupak bude nastavljen.
20. Vrhovni sud je naveo da je, protivno apelantovim revizionim navodima, pravilno stanovište pobijane presude da izjava o raskidu Ugovora od 2006. godine nije parnična radnja stranke preduzeta kod suda i da zbog toga nema mjesta za primjenu pravila o pravnim učincima prekida postupka na način kako apelant tvrdi da se pravne posljedice u odnosu na raskid Ugovora ostvaruju nakon donošenja rješenja o nastavku postupka. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocijenio da je data izjava o raskidu Ugovora izraz volje ugovorne strane i da ona ne zavisi od daljeg toka i ishoda sudskog postupka, pa je ispravno stanovište drugostepenog suda da se institut prekida postupka ne može primijeniti u pogledu dejstva apelantove izjave o raskidu Ugovora date tuženom van suda, u periodu trajanja prekida postupka.
21. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je u odredbi člana 132 ZOO sadržano pravilo o pravnim posljedicama raskida ugovora zbog neizvršenja. Naime, raskidanjem ugovora obje strane se oslobađaju svojih ugovornih obaveza, pa nijedna ne može da traži ispunjenje, jer za to više nema osnova, nema ugovora. Pored povraćaja u pređašnje stanje i naknade za koristi koje je u međuvremenu stranka imala od onoga što je dužna vratiti, raskidom ugovora pokreće se i pitanje naknade štete koju stranka trpi usljed neispunjenja ugovora. Vrhovni sud je ukazao i na odredbu člana 262 stav 2 ZOO kojom je propisano da, kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo da zahtijeva i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao i na odredbu člana 124 ZOO kojom je propisano da, kada jedna strana u dvostrano obaveznom ugovoru ne ispuni svoju dospjelu obavezu, druga strana može da se opredijeli za jedno od prava koje joj zakon stavlja na raspolaganje, i to su u pravilu dva prava: pravo na ispunjenje ugovora i pravo na raskid ugovora uz mogućnost zahtijevanja naknade štete, u prvom slučaju zbog zadocnjenja, a u drugom zbog neizvršenja obaveze.
22. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da naknada štete zbog raskida ugovora treba da postavi drugu stranu u onaj materijalni položaj u kome bi ona bila da je ugovor uredno izvršen. Naime, naknada štete zbog neizvršenja ne može da se shvati kao ispunjenje ugovora u drugoj formi. Vrhovni sud je, dalje, naveo da se naknada štete javlja kao posljedica neizvršenja ugovora, odnosno kao sankcija zbog neizvršenja obaveze, te kao takva ima da zadovolji cilj koji se ne poklapa u potpunosti sa ciljem koji se postiže izvršenjem ugovora. Dalje, Vrhovni sud je naveo da naknada štete zbog neizvršenja obaveze ne pruža povjeriocu potpuno zadovoljenje koje bi on imao da je ugovor izvršen onako kako je bilo ugovoreno, jer je naknada štete samo imovinska sankcije koja se javlja kao posljedica skrivljenog neizvršenja obaveze. Strana koja nije kriva ima pravo na naknadu štete, a sama činjenica da je ugovor raskinut ne znači da postoji obaveza druge strane da štetu nadoknadi. Za pravo tužioca da traži i naknadu štete odlučno je da li je do raskida ugovora došlo isključivom krivicom tuženog, odnosno da li je do štete došlo bez krivice tužioca.
23. Imajući u vidu odlučne činjenice koje su sudovi utvrdili (da nijedna strana prije raskida ugovora nije ispunila svoje ugovorne obaveze koje su bile međusobno uslovljene, da je apelant 2006. godine raskinuo Ugovor zbog toga što ni sâm nije mogao da ispuni svoje obaveze na ugovoreni način, a koje je prestao da ispunjava 2001. godine, da tokom postupka nije argumentovano osporio dokaze tuženog na osnovu kojih je utvrđeno da je apelant instalisao samo pojedine dijelove softvera u dva elektrodistributivna preduzeća tuženog, da nije imao potrebne licence za korišćenje softverskih alata i baze podataka kojima je rađena realizacija poslovnog informacionog sistema, da nije implementirao poslovni informacioni sistem po Ugovoru, niti po aneksima koji su bili predviđeni Ugovorom, koji nisu ni zaključeni, da isporučeni i instalisani dijelovi poslovnog informacionog sistema koji su stavljeni u eksploataciju nisu testirani, niti je izvršen njihov tehnički prijem i ostalo), Vrhovni sud je ocijenio da su redovni sudovi pravilno zaključili da je tuženi imao pravo da u takvoj situaciji, braneći se materijalnim prigovorima neispunjenja, uskrati dalje ispunjenje svoje obaveze i da postojanje apelantovog prava čiju zaštitu u konkretnoj parnici traži ne proizilazi ni iz jedne odredbe zakona.
24. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je jedan od načina prestanka punovažnog ugovora - raskid ugovora zbog neispunjenja, usljed neispunjenja obaveze jedne strane, a druga strana koja je spremna da svoju obavezu uredno ispuni ili je već uredno ispunila ima pravo da traži ispunjenje ili raskid ugovora uz pravo na naknadu štete. U konkretnom slučaju apelant je, kao strana koja nije u cijelosti ispunila svoju obavezu, izvršio izbor na način da je raskinuo Ugovor, što je tuženi, koji je djelimično ispunio svoju obavezu, prihvatio, pa je Ugovor vansudski raskinut. Vrhovni sud je istakao da apelant u tužbi nije naveo činjenice iz kojih bi proizilazila odštetna odgovornost tuženog za naknadu štete, niti je zahtjevom tražio naknadu štete zbog neispunjenja krivicom tuženog, nego je tražio ispunjenje raskinutog ugovora. Vrhovni sud je naveo da su sudovi, suprotno navodima revizije, u skladu sa članom 2 ZPP, sudili u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su bez značaja apelantovi navodi da je u zahtjevu jasno naveo štetne radnje tuženog, koji nije u cijelosti izvršio uplate na koje se obavezao Ugovorom, a da je one koje je platio izvršio po isteku roka od 15 dana, što je apelanta onemogućilo da izvrši Ugovor, te da je zbog toga pretrpio štetu, kao što ne stoji ni navod da se sudovi nisu bavili suštinom spora. Takođe, Vrhovni sud je naveo da, iako se apelant tokom postupka pozivao na pravni osnov naknade štete, što je isticao i u reviziji, pozivajući se na član 154 ZOO, pravni osnov na koji se poziva ne obavezuje sud s obzirom na to da sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, nego za činjenice na kojima tužilac zasniva zahtjev. Imajući u vidu da apelant traži ispunjenje Ugovora koji je prestao, Vrhovni sud je zaključio da je pobijana presuda zasnovana na pravilnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Pored toga, apelantu, kao strani koja nije ispunila svoju obavezu, saglasno članu 124 ZOO, ne pripada pravo na naknadu štete zbog neispunjenja. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
25. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi navedenih prava svode se, u suštini, na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant ističe da su sudovi pri utvrđivanju prava koja su građanske prirode proizvoljno postupali kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i pri primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa. S tim u vezi, apelant je istakao da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava bez pravog obrazloženja zašto je odbijen njegov tužbeni zahtjev.
26. Dalje, apelant ističe da nižestepeni sudovi nepravilno shvataju institut prekida postupka kada daju obrazloženje da je 13. oktobra 2006. godine otpao pravni osnov za ispunjenje Ugovora od obje parnične stranke, jer, prema njegovom mišljenju, ono što su stranke imale pravo tražiti do 13. oktobra 2006. godine, to isto pravo su imale i od 30. januara 2014. godine, kada je nastavljen postupak u predmetnoj parnici, jer im je upravo prekid postupka to omogućio.
b) Odgovor na apelaciju
27. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju osporene presude dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o apelantovoj reviziji, kao i obrazloženje razloga za odbijanje tog pravnog lijeka, zbog čega u svemu ostaje pri navedenim razlozima s obzirom na to da donošenjem pobijane presude nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
28. Viši privredni sud je naveo da su razlozi navedeni u osporenoj presudi dovoljni za zaključak da ne postoje povrede na koje je ukazano apelacijom.
29. Okružni privredni sud je naveo da „nije povrijedio apelantova prava na pravično suđenje u razumnom roku, niti je odluka donesena suprotno odredbama ZPP“.
30. Tuženi je naveo da je podnesena apelacija neosnovana i da kao takva treba da bude odbačena. Naime, tuženi je istakao da apelant, s obzirom na pravne posljedice raskida Ugovora, nije mogao zahtijevati ispunjenje Ugovora koji je raskinut 13. oktobra 2006. godine, jer je tog dana otpao pravni osnov za ispunjenje Ugovora od obje parnične stranke, tako da su obje parnične stranke oslobođene ugovornih obaveza. Istovremeno, tuženi je naveo da je apelant propustio da izdvoji povrede prava za koje smatra da su ih načinili redovni sudovi u toku postupka, a posebno da ukaže na koji način je to, u konačnici, imalo uticaja na konačan ishod postupka ili štetu za njega. Dalje, tuženi je istakao da su u konkretnom predmetu tri instance odlučivale o osnovanosti tužbenog zahtjeva, te je u cijelosti ostvareno pravo na pravično suđenje, a na osnovu toga nema ni povrede prava na imovinu na koju se apelant, takođe, paušalno pozvao.
V.Relevantni propisi
31. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po sopstvenoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 380. stav 3.
Parnične radnje koje je jedna stranka preduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakvo pravno dejstvo. Njihovo dejstvo počinje tek pošto postupak bude nastavljen.
32. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 127.
Povjerilac može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikovog držanja proizilazi da on svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku.
Član 128.
Kad je prije isteka roka za ispunjenje obaveze očigledno da jedna strana neće ispuniti svoju obavezu iz ugovora, druga strana može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.
Član 132.
(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
(3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.
(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.
(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.
Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 009863 15 Rev od 16. jula 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. novembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 8. januara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje ispunjenja ugovora, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
41. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
43. Ustavni sud, prije svega, nalazi da iz činjeničnog stanja slijedi da su parnične stranke zaključile Ugovor kojim se apelant obavezao da će izraditi poslovni informacioni sistem u svrhu uvođenja jedinstvenog načina i programa za praćenje i naplatu električne energije za potrebe svih distributivnih preduzeća tuženog, a tuženi je bio obavezan da za te usluge isplati avans u određenom iznosu po potrošaču, kao i da apelantu plaća mjesečnu naknadu u određenom iznosu po potrošaču, neprekidno u toku 12 mjeseci od završenog i instalisanog softvera. Apelant je 23. aprila 2002. godine podnio tužbeni zahtjev protiv tuženog radi ispunjenja navedenog ugovora. Apelant je dostavio tuženom pismeni akt od 13. oktobra 2006. godine pod nazivom Obavijest o raskidu ugovora, kojim je obavijestio tuženog da raskida predmetni ugovor zbog neispunjenja obaveza iz Ugovora, a tuženi je, takođe pisanim aktom od 6. novembra 2006. godine, obavijestio apelanta da je saglasan u cijelosti sa raskidom ovog ugovora. Apelantov tužbeni zahtjev podnesen s ciljem ispunjenja Ugovora odbijen je pobijanim presudama.
44. Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući apelaciju istog apelanta podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 532 od 10. novembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pž-07-000 065 od 11. februara 2008. godine, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 476/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 476/10 od 24. maja 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je apelaciju odbio kao neosnovanu. Iz citirane odluke slijedi: „U obrazloženju tužbe apelant je, između ostalog, naveo da je sa tuženom 22. januara 1999. godine zaključio ugovor o realizaciji poslovno-informacionog sistema za potrebe elektrodistributivnih preduzeća u sklopu tužene (u daljnjem tekstu: sporni ugovor).“ Dalje se navodi: „Ustavni sud podsjeća da su apelant i tužena 22. januara 1999. godine zaključili sporni ugovor kojim se apelant obavezao da će instalisati PIS kod tužene (član 1.1 spornog ugovora), a tužena se obavezala da će isplatiti apelantu naknadu (čl. 4.1
- 4.4 spornog ugovora). Apelant je podnio tužbu protiv tužene radi isplate naknade zbog neosnovanog korišćenja njegovog PIS-a, zato što tužena nije imala pravni osnov da koristi PIS, jer je on dopisom od 23. maja 2001. godine obavijestio tuženu da će korišćenje PIS-a biti nelegalno ako tužena ne izmiri svoje obaveze. Pobijanim presudama odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, jer sudovi nisu ocijenili sadržinu dopisa od 23. maja 2001. godine kao dokumenat kojim je apelant raskinuo ugovor zbog čega je, prema stanovištu sudova, tužena u periodu od 1. jula 2001. godine do 31. jula 2004. godine imala pravni osnov da koristi PIS.“ Dalje slijedi: „Ustavni sud podsjeća da je apelant podnio dvije tužbe protiv tužene, i to prvu 23. aprila 2002. godine radi ispunjenja spornog ugovora, a drugu 12. oktobra 2004. godine radi neosnovanog i neovlašćenog korišćenja PIS-a.“
45. Dalje, u vezi sa navedenim postupkom (predmet broj AP 476/10), Ustavni sud uočava da iz osporene presude Okružnog suda u Trebinju slijedi da je osnovan navod tužene da je poslovno informacioni sistem (PIS) autorsko djelo apelanta, jer prema Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH, autor djela može biti samo fizičko, a ne i pravno lice. U postupku nije dokazano da PIS ispunjava uslove da dobije standard autorskog djela, a i činjenično utvrđenje u vezi sa ovim pojmom nema odlučni značaj u konkretnom slučaju, jer se tužbeni zahtjev zasniva na institutu neosnovanog bogaćenja, a ne na potraživanju autorskih imovinskih i moralnih prava u smislu Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 4 Zakona o autorskom i srodnim pravima u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 63/10) koja propisuje da se autorskim djelom smatra individualna duhovna tvorevina iz oblasti književnosti, nauke i umjetnosti bez obzira na vrstu, način i oblik izražavanja, ako tim zakonom nije drugačije određeno. Dalje, Ustavni sud je ustanovio da je odredbom člana 9 istog zakona propisano da je autor djela fizičko lice koje je stvorilo djelo, a članom 15 istog zakona propisano je da je autorsko pravo jedinstveno pravo na autorskom djelu koje sadrži isključiva lično-pravna ovlašćenja (autorska moralna prava), isključiva imovinskopravna ovlašćenja (autorska imovinska prava) i druga ovlašćenja autora (druga prava autora).
46. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelant predmetni tužbeni zahtjev podnio protiv tuženog radi ispunjenja Ugovora, a ne radi isplate potraživanja na ime povrede autorskih imovinskih i moralnih prava u smislu Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH. Ovaj apelantov tužbeni zahtjev je odbijen osporenim presudama. Ustavni sud smatra da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da nijedna strana prije raskida Ugovora nije ispunila svoje ugovorne obaveze koje su bile međusobno uslovljene. Pošto je apelant 2006. godine raskinuo Ugovor zbog toga što ni sâm nije mogao da ispuni svoje obaveze na ugovoreni način (instalisao je samo pojedine dijelove softvera u dva elektrodistributivna preduzeća tuženog, nije imao potrebne licence za korišćenje softverskih alata i baze podataka kojima je rađena realizacija poslovnog informacionog sistema, nije implementirao poslovni informacioni sistem po Ugovoru, niti po aneksima koji su bili predviđeni Ugovorom, a koji nisu ni zaključeni, isporučeni i instalisani dijelovi poslovnog informacionog sistema koji su stavljeni u eksploataciju nisu testirani, niti je izvršen njihov tehnički prijem i ostalo), a te obaveze je apelant prestao da ispunjava 2001. godine, tuženi je imao pravo da u takvoj situaciji uskrati dalje ispunjenje svoje obaveze, a postojanje apelantovog prava čiju zaštitu u konkretnoj parnici traži ne proizilazi ni iz jedne odredbe zakona. Naime, prema pravilima ZOO, pravo na raskid zbog neispunjenja pripadalo bi apelantu pod uslovom da je on ispunio obavezu (a nije, što je priznao i sâm), a da tuženi nije (a ispunio je djelimično), te da je tuženi kriv za neispunjenje (a to apelant nije dokazao, niti se činjeničnim navodima ukazivalo na krivicu tuženog zbog neispunjenja). Dalje, nije sporno da do neispunjenja može doći i zbog drugih razloga koji se ne mogu pripisati krivici tuženog u kom slučaju i nema odgovornosti (nemogućnost ispunjenja), ali na tim činjenicama se nije zasnivao tužbeni zahtjev, niti je bilo dokaza u tom pravcu. Dalje, u smislu odredbe člana 132 ZOO, svaka od stranaka, ako je djelimično ispunila obavezu, ima pravo da zahtijeva vraćanje datog. Međutim, apelant nije iznio takav zahtjev, kao ni zahtjev za naknadu štete, a raskidanjem Ugovora obje strane se oslobađaju svojih ugovornih obaveza, pa nijedna ne može da traži ispunjenje, jer za to više nema osnova, nema Ugovora. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da odredbe člana 124 ZOO propisuju: „U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.“ Osim toga, odredbe člana 132 stav 1 ZOO propisuju: „Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju osporenih presuda, odnosno ne nalazi proizvoljnost u primjeni pozitivnopravnih propisa od redovnih sudova.
47. Dalje, Ustavni sud smatra da apelant tvrdi da redovni sudovi nepravilno shvataju institut prekida postupka kada daju obrazloženje da je 13. oktobra 2006. godine otpao pravni osnov za ispunjenje Ugovora od obje parnične stranke. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da je parnica sudski postupak u kome redovni sud raspravlja i odlučuje u sporovima iz ličnih i porodičnih odnosa, iz radnih odnosa, kao i iz imovinskih i drugih građanskopravnih odnosa fizičkih i pravnih lica. Parnica se sastoji od radnji triju subjekata - tužioca, tuženog i suda. Tako tužilac može podnijeti tužbu, preinačiti je ili povući, odreći se tužbenog zahtjeva, zaključiti sudsku nagodbu, izjaviti pravni lijek ili od njega odustati i druge radnje. Tuženi može da odgovori na tužbu ili da to propusti, da podnese protivtužbu, da prizna tužbeni zahtjev, da zaključi sudsku nagodbu, da odustane ili da se odrekne prava na pravni lijek i sl. Pored toga, stranačke parnične radnje uvijek su jednostrane, a adresat stranačkih parničnih radnji je sud. Dalje, Ustavni sud smatra da odredba člana 380 stav 3 ZPP propisuje da parnične radnje koje je jedna stanka preduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakvo pravno dejstvo, te da njihovo dejstvo počinje tek pošto postupak bude nastavljen. Iz navedene odredbe slijedi da se dejstva prekida postupka iscrpljuju i ograničavaju na parnični postupak koji je prekinut i na parnične radnje koje se preduzmu unutar njega. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da su pravni poslovi izjave volje koje proizvode pravno dejstvo, odnosno nastanak, prestanak, prenos ili izmjenu postojećih subjektivnih prava.
48. U konkretnom slučaju apelant je dostavio tuženom pismeni akt od 13. oktobra 2006. godine pod nazivom Obavijest o raskidu ugovora, kojim je obavijestio tuženog da raskida predmetni ugovor zbog neispunjenja obaveza iz Ugovora, a tuženi je, takođe pisanim aktom od 6. novembra 2006. godine, obavijestio apelanta da je saglasan u cijelosti sa raskidom Ugovora. U odnosu na ove navode, Ustavni sud uočava da iz presuda redovnih sudova slijedi da izjava o raskidu Ugovora od 2006. godine nije parnična radnja stranke preduzeta kod suda i da zbog toga nema mjesta za primjenu pravila o pravnim učincima prekida postupka, odnosno data izjava o raskidu Ugovora izraz je volje ugovorne strane i ona ne zavisi od daljeg toka i ishoda sudskog postupka, tako da se institut prekida postupka ne može primijeniti u pogledu dejstva apelantove izjave o raskidu Ugovora date tuženom van suda. Imajući u vidu analizu iz prethodnog stava ove odluke, Ustavni sud ne nalazi ni u ovom dijelu bilo kakvu proizvoljnost u stanovištu redovnih sudova.
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, ocjenom sprovedenih dokaza i uz ukazivanje na relevantne odredbe materijalnog prava (ZOO i ZPP), u osporenim presudama dali jasna, logična i detaljna obrazloženja zašto su odbili apelantov tužbeni zahtjev, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
50. U pogledu navoda apelacije o pravu na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da, izuzev paušalnih navoda o povredi tog prava, apelant nije niti jednom riječju obrazložio u čemu nalazi povredu tog prava. Naime, apelant nije ponudio argumente i dokaze na osnovu kojih bi moglo da se zaključi da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku, već ih je doveo u vezu sa pravom na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, ocijenivši te navode neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud zbog istih razloga smatra neosnovanim i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne i logične razloge u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
52. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava veže za pravo na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da povreda ovog prava nije osnovana.
53. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman