Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4765/17 ("DŽIM COMPANY" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4765/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4765/17, rješavajući apelaciju "DŽIM COMPANY" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "DŽIM COMPANY" d.o.o. Tuzla protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 021991 17 Pž od 28. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "DŽIM COMPANY" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sejfudin Krnjić advokat iz Tuzle, podnio je 16. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 021991 17 Pž od 28. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog Opštine Vukosavlje, te je preinačena presuda Okružnog privrednog suda u Doboju broj 60 0 Ps 021991 15 Ps od 23. februara 2017. godine, na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavost ugovora broj 789/14 koji je zaključen 2014. godine i da se naloženi tuženom da apelantu isplati iznos od 47.734,00 KM sa zakonskom kamatom i troškovima parničnog postupka.
2. Viši privredni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su stranke zaključile predmetni ugovor kojim je tuženi dozvolio apelantu privremeno korištenje lokalnog asfaltnog puta u dužini od 1.450 m i oko 2.000 m makadamskog puta kroz naseljeno mjesto Modrički lug, za transport vlastitom mehanizacijom kao i mehanizacijom firme „Trgotrans“ d.o.o. Doboj, pri čemu se apelant, između ostalog, obavezao da će platiti naknadu od 40% sredstava koja su potrebna za asfaltiranje naselja kroz Modrički lug. Viši privredni sud je ukazao da je između stranaka sporno da li je predmetni ugovor ništav, odnosno da li treba biti umanjen za 50% naplaćenog iznosa od apelanta (naplaćeno ukupno 95.448,00 KM), jer je prema navodima apelanta treće pravno lice imalo prećutnu suglasnost tuženog za korištenje lokalnog puta koji je naveden u ugovoru, pa je apelant tužbom tražio da mu tuženi vrati pola uplaćenog iznosa, tj. 47.734,00 KM. Viši privredni sud je istakao da je prvostepeni sud zaključio da parnične stranke nisu mogle zaključiti predmetni ugovor, jer se predmetna materija uopće ne može regulisati ugovorom, zbog čega je udovoljio tužbenom zahtjevu apelanta. Međutim, prema stavu Višeg privrednog suda, prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. da je trebao primijeniti Zakon o javnim putevima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 89/13) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, Viši privredni sud je naveo da je odredbama ovog zakona propisano da jedinica lokalne samouprave upravlja sa lokalnim putevima i da se putno zemljište može dati na korištenje na osnovu zakupa radi obavljanja pratećih djelatnosti ugostiteljstva, trgovine, benzinske stanice i druge djelatnosti na način propisan tim zakonom da i načelnik određuje visinu naknade za korištenje predmetnog puta (član 4., te član 16. stav 5. navedenog zakona). Takođe, Viši privredni sud je naveo da je odredbama člana 63. navedenog zakona predviđeno da se za upotrebu i korištenje javnih puteva propisuju naknade, pored ostalog i naknada za korištenje putnog zemljišta, pri čemu visinu naknade za lokalne puteve i ulice u naselju utvrđuje jedinica lokalne samouprave. Prema stavu Višeg privrednog suda, iz navedenih odredbi Zakona o javnim putevima proizilazi ovlaštenje jedinice lokalne samouprave da daje putno zemljište na korištenje na osnovu zakupa uz određenu naknadu, pa predmetni ugovor nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud. Nadalje, Viši privredni sud je zaključio da, ukoliko je apelant smatrao da je tuženi kršio odredbe ugovora time što se prećutno saglasio da navedeni lokalni put pored njega koristi i drugo preduzeće, on je mogao da traži da se predmetni ugovor raskine, shodno odredbi člana III stav 4. predmetnog ugovora, kojom je propisano da u slučaju neispunjenja ugovornih obaveza, svaka od govornih strana ima pravo tražiti momentalni raskid ovog ugovora i dužna je naknadi svu štetu drugoj ugovornoj strani. Budući da apelant nije zahtijevao raskid ugovora niti naknadu štete zbog posljedice povrede ugovora od strane tuženog, prema zaključku Višeg privrednog suda, proizilazi da je neosnovan njegov zahtjev za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora i vraćanje iznosa od 47.734,00 KM kao posljedice ništavosti, a shodno odredbi člana 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO).
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava. Apelant smatra da se Viši privredni sud pogrešno poziva na odredbe Zakona o javnim putevima, jer spornim ugovorom njemu nisu data prava koja proističu iz ovog zakonom, nego mu je dato pravo korištenja, uz visoku naknadu, trase puta javne saobraćajnice koja predstavlja javno dobro i imaju je pravo svi koristiti pod jednakim uslovima. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali je i te navode zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o javnim putevima u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević