Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-120/18 (I. R.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-120/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-120/18, rješavajući apelaciju Ifeta Rizvanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ifet Rizvanović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Pr 045990 17 Pžp od 23. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ifet Rizvanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jelaha, podnio je 3. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 Pr 045990 17 Pžp od 23. novembra 2017. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen odgovornim što je 23. decembra 2016. godine kod subjekta Restoran-disko klub „Roma“, u apelantovom vlasništvu, utvrđeno da je u postupku inspekcijskog nadzora izdavanja računa klijentima (gostima) putem fiskalnog uređaja evidentiran promet u iznosu od 143,50 KM, a kod konobara je zatečena gotovina u novčaniku (kasi) u iznosu od 328,40 KM. Dakle, da iz navedenog proizilazi da obveznik (ugostitelj) zatečenu gotovinu u iznosu od 184,90 KM nije evidentirao putem fiskalnog uređaja, a što predstavlja vrijednost naplaćenih pruženih ugostiteljskih usluga za koje obaveznik klijentima (gostima) nije izdavao račune, kao i da u momentu kontrole u fiskalnom uređaju nije bio unesen depozit u kasi (gotovina) koju je u kasu unio obaveznik kao neophodnu za početak rada. Navedeno je da je time apelant počinio prekršaj iz člana 33. stav 1. Zakona o fiskalnim sistemima, te mu je primjenom člana 52. stav 3. tog zakona i člana 19. Zakona o prekršajima izrečena novčana kazna u iznosu od 1.200,00 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da se neosnovano žalbom apelantovog branitelja tvrdi da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu prekršajnog postupka. Naime, apelantov branitelj je u žalbi naveo da je inspektor koji je vršio inspekcijski nadzor-kantonalni tržišni inspektor, kome nadležni ministar nije dao posebno ovlaštenje za kontrolu i poduzimanje drugih radnji propisanih Zakonom o fiskalnim sistemima i Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove Zeničko-dobojskog kantona, te je kontrolisao apelanta čija je djelatnost turističko-ugostiteljska. Takođe, apelantov branitelj je u žalbi naveo da je nejasno zašto je u nadležnost kantonalnih tržišnih inspektora dana kontrola izdavanja računa i evidentiranja prometa u turističko-ugostiteljskim objektima, te zašto je ista izuzeta iz nadležnosti kantonalnih turističko-ugostiteljskih inspektora. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da bitna povreda prekršajnog postupka iz člana 85. stav 4. Zakona o prekršajima postoji ako je prekršajni nalog podnesen od neovlaštenog organa, ali da je u ovom slučaju prekršajni nalog izdat od strane Kantonalne uprave za inspekcijske poslove, kantonalnog tržišnog inspektora što je u skladu sa odredbom člana 57. Zakona o fiskalnim sistemima. Naime, navedenom zakonskom odredbom je propisano da prekršajni postupak zbog prekršaja iz tog zakona može pokrenuti Federalna uprava za inspekcije poslove i kantonalne uprave za inspekcijske poslove u okviru nadležnosti datih tim zakonom, a zbog, između ostalog, neizdavanja računa, odnosno u skladu sa članom 2. tog zakona prema kojem je ovlašteno lice nadležnog organa tržišni i drugi inspektor kome je ministar dao posebno ovlaštenje za kontrolu i poduzimanje drugih radnji propisanih zakonom i pravilnikom. Shodno navedenom, Kantonalni sud je ocijenio da je neosnovan i dalji žalbeni navod da je Zapisnik o inspekcijskom nadzoru od 23. decembra 2016. godine nezakonit dokaz i da se na njemu nije moglo zasnovati rješenje prvostepenog suda jer je očigledno da se u smislu odredbe člana 70. Zakona o prekršajima ne radi o dokazu do kojeg se došlo kršenjem ljudskih prava i sloboda.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova prilikom primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o proizvoljnom postupanju redovnih sudova. Apelant je, između ostalog, naveo da po Zakonu o fiskalnim sistemima, kantonalni tržišni inspektor u konkretnom slučaju nije bio nadležan državni organ da vrši kontrolu i da izdaje prekršajne naloge u vezi ugostiteljskih objekata.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević