Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-8/18 („Intesa Sanpaolo banka“ d.d. Bosna i Hercegovina)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dosjelost
- Građanski postupak
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-8/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-8/18, rješavajući apelaciju „Intesa Sanpaolo banka“ d.d. Bosna i Hercegovina, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Intesa Sanpaolo banka“ d.d. Bosna i Hercegovina podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 106218 12 Gž od 13.
oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Intesa Sanpaolo banka“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kenan Ademović advokat iz Sarajeva, podnijela je 29. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 106218 17 Rev od 21. novembra 2017. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 106218 12 Gž od 13. oktobra 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-4793/13 od 10. februara 2015. godine, kojom je obuhvaćen predmet AP-5673/14, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da joj tuženi (M. B., V. Z., E. B. i S. S.) solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U predmetnom postupku je utvrđeno da je prvotuženi kao instrument obezbjeđenja za primljenu vrijednost od 1.800,00 KM ( po osnovu ugovora od 20. decembra 1999. godine zaključenog sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo) izdao mjenicu 20. decembra 1999. godine koja nosi otplatu glavnice i godišnju kamatu od datuma prijema kredita do datuma otplate kredita. Dalje, u mjenici je navedeno da svako neizvršenje plaćanja dospjelih obaveza po mjenici do datuma ugovorenih po ugovoru o kreditu povlači njeno protestiranje uz naplatu duga u cijelosti sa ugovorenom zateznom kamatom od dana prijema kredita do dana konačne otplate duga, te je pravilno utvrđeno da su žiranti po mjenici odustali od svih protesta i prigovora po mjenici. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se pravilno prvostepeni sud pozvao na odredbe čl. 34. – 38. Zakona o mjenici, kojima je regulisana sposobnost na plativost mjenice, odnosno dospjelost. Naime, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da iz sadržaja mjenice, koju je apelantica priložila kao dokaz, proizlazi da se mjenica poziva na ugovor o kreditu, što znači da sastojci mjenice pokazuju da se apelantica namjeravala obezbijediti ukoliko prvotuženi ne bi uredno izvršavao plaćanje dospjelih obaveza do datuma dogovorenog u ugovoru u kreditu (član 38. stav 4. Zakona o mjenici). Kantonalni sud ističe da je pravilno prvostepeni sud ocijenio da je osnovan istaknuti prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja u smislu odredbe člana 80. Zakona o mjenici kojom je propisano da svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud zaključio da zastarjelost potraživanja počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak u pogledu dospjelosti obaveze po mjenici, imajući u vidu datum izdavanja mjenice, te vodeći računa da prvotuženi nije izmirio obaveze po osnovu ugovora o kreditu do ugovorenih datuma ( ugovorom o kreditu obavezuje se korisnik kredita da određeni novčani iznos koji mu je stavljen na raspolaganje na određeno vrijeme, za neku namjenu, vrati u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom odnosno u određenim anuitetima i rokovima, tako da je mjenica u cijelosti dospjela na plaćanje, a shodno njenom sadržaju, protekom prvog mjeseca neizvršavanja plaćanja dospjelih obaveza po osnovu ugovora o kreditu, koji je u konkretnom slučaju zaključen 20. decembra 1999. godine). Dakle, da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica u toku postupka nije dokazala da je mjenica na naplatu dospjela 20. maja 2009. godine, kako je navodila u toku postupka, te da je stoga pravilan zaključak prvostepenog suda da je prigovor zastare osnovan, te da je u tom smislu pravilan i zaključak prvostepenog suda da apelantica nije postupala sa pažnjom dobrog privrednika, s obzirom na propuštene rokove.
Apelacioni navodi
3. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica, u suštini, vidi u načinu na koji su redovni sudovi u ovoj pravnoj stvari primijenili materijalno pravo, odnosno tumačili relevantne odredbe Zakona o mjenici prilikom raspravljanja o njenom tužbenom zahtjevu.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 4934/15 od 16. marta 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman