Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-330/18 (M.T.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-330/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-330/18, rješavajući apelaciju M.T., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M.T.
protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 014682 15 U od 16. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozluka, kojeg zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnio je 17. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 014682 15 U od 16. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje od 23. oktobra 2015. godine, kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Kantonalne administrativne službe Tuzla od 2. juna 2015. godine, kojim je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za ostvarivanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju po odredbama Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Zakona o prijevremenom penzionisanju).
2. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant 20. maja 2015. godine prvostepenom organu podnio zahtjev za ostvarivanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju po odredbama Zakona o prijevremenom penzionisanju. Zatim, da proizlazi da je apelant bio pripadnik Armije R BiH u periodu od 8. aprila 1992. godine do 22. aprila 1996. godine, da je u vremenskom periodu od 6. juna 1992. godine do 8. juna 1993. godine obavljao dužnost na formacijskim mjestima komandanta odreda i komandanta bataljona. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da su organi uprave pravilno odbili apelantov zahtjev kao neosnovan, ističući da je podnesen nakon isteka roka iz člana 14. stav 3. Zakona o prijevremenom penzionisanju (koji je istekao 1. decembra 2013. godine). U vezi s tim, Kantonalni sud je naglasio da je odredbama člana 14. stav 3. predmetnog zakona propisan (prekluzivni) zakonski rok za podnošenje zahtjeva za priznavanje prava na povoljnije penzionisanje, koji rok je prema tim odredbama, izuzev za podnositelje zahtjeva koji su ga podnijeli na osnovu odredaba člana 4. tačka 3. i člana 4. tačka 1. tog zakona, istekao 1. decembra 2013. godine. Isto tako, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporna činjenica da je apelant svoj zahtjev za ostvarivanje predmetnog prava podnio po osnovu odredaba člana 3. stav 1., u vezi sa članom 9. stav 2. predmetnog zakona, tj. kao korisnik prava na penziju prema Zakonu o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima, i kao lice koje je vršilo dužnost komandanta ranga bataljona najmanje 12 mjeseci, za koja lica je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za priznavanje prava na povoljnije penzionisanje, shodno odredbama člana 14. stav 3. pomenutog zakona, istekao 1. decembra 2013. godine. Najzad, Kantonalni sud je konstatovao da je također nesporna i činjenica da je apelant predmetni zahtjev podnio 20. maja 2015. godine, kao i činjenica da apelant zahtjev nije podnio na osnovu odredaba člana 4. tačka 3. i člana 4. tačka 1. navedenog zakona, iz čega se može zaključiti da je krajnji datum za podnošenje takvog zahtjeva istekao prije njegovog podnošenja, zbog čega je zahtjev i po ocjeni suda neblagovremen.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, tvrdi da je razlog zbog kojeg su upravni organi i sud odbili apelantov zahtjev i tužbu, činjenica što je on prekludirao rok za podnošenje zahtjeva određenog u navedenom zakonu, iako je on u toku postupka ukazivao da je u trenutku kada je pomenuti zakon stupio na snagu, kod Ministarstva odbrane BiH vodio postupak za utvrđivanje njegovog statusa, i da je tek nakon toga stekao pravo da podnese predmetni zahtjev. Shodno tome, apelant smatra da je bez ikakve svoje krivice propustio da podnese predmetni zahtjev.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o prijevremenom penzionisanju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman