Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4769/17 (Đ. D.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4769/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4769/17, rješavajući apelaciju Đevada Dajića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đevad Dajić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 135118 17 Kž od 21. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đevad Dajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 16. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 135118 17 Kž od 21. septembra 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZ FBiH, te mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a koja se neće izvršiti ako u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne učini novo krivično djelo.
2. U postupku pred prvostepenim sudom, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je da je apelant, kao odgovorna osoba, u svojstvu predsjednika Udruženja građana Udruženje taksista u Zeničko - dobojskom kantonu (u daljnjem tekstu: Udruženje), 2004. godine, prekoračivši granice svojih ovlaštenja propisanih članom 12. Statuta Udruženja, po prijemu donatorskih sredstava u Udruženje, samostalno i bez učešća Upravnog odbora Udruženja, koji je jedini ovlašten za upravljanje imovnom Udruženja, dobijena sredstva samo djelimično potrošio u skladu sa njihovom namjenom, a dio sredstava potrošio suprotno njihovoj namjeni, na koji način je pribavio imovinsku korist i istovremeno oštetio budžet Zeničko-dobojskog kantona.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da apelant i njegov branilac žalbama osporavaju prvostepenu presudu, između ostalog, navodeći da apelant nije prekoračio ovlaštenje koje je imao kao predsjednik Udruženja po Statutu i da nije postupao mimo ovlaštenja koje je dobio od Upravnog odbora. Međutim, prema stavu Kantonalnog suda, takve tvrdnje nisu prihvatljive, obzirom da je prvostepeni sud na jasan i uvjerljiv način dao ocjenu izvedenih dokaza u toku postupka, te je izveo pravilan zaključak da je apelant prekoračio granice svojih ovlaštenja propisanih članom 12. Statuta Udruženja, na način opisan u izreci osporene presude. Kantonalni sud je istakao da je iz provedenih dokaza vidljivo da je donacija u iznosu od 10.000,00 KM data Udruženju za uspostavljanje radio-taksi centra na području Zeničko-dobojskog kantona, iz čega proizilazi da se radilo o strogo namjenskoj donaciji i očito je da se novčana sredstva nisu mogla koristiti u druge svrhe osim za potrebe unaprjeđenja rada Udruženja. Stoga, prema zaključku Kantonalnog suda, neosnovane su tvrdnje apelanta da je on, prema članu 39. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, stekao vlasništvo na pokretnim stvarima, tj. doznačenom novcu, te da je imao pravo raspolagati sredstvima na način kako je to činio, tj. naredio da se dio tih sredstava od 5.512,69 KM utroši za podmirenje dugova koje je imalo Udruženje taksista. Nadalje, Kantonalni sud su neosnovani žalbeni navodi da je Upravni odbor na jednoj od svojih sjednica dao ovlaštenje apelantu da može raspolagati doniranim novčanim sredstvima, jer iz zapisnika sa sjednice ne proizilazi da je donesena bilo kakva odluka ili dato ovlaštenje apelantu da može ta sredstva ili dio sredstva utrošiti za plaćanje dugova Udruženja. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant postupao protivno ovlaštenjima koje imao, tako da se svi žalbeni prigovori branioca i apelanta kojima se želi ukazati da su sredstva namjenski utrošena, nalaze se u cjelosti neosnovanim. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su neosnovanim žalbeni prigovori kojima se ukazuje na to da izreka presude ne sadrži činjenice i okolnosti koje se odnose na subjektivni odnos apelanta prema izvršenom krivičnom djelu i radnjama koje ga čine, jer je u obrazloženju pobijane presude prvostepeni sud obrazložio postojanje direktnog umišljaja u poduzimanju radnji i postupanju apelanta na način kako je to opisano u činjeničnom opisu izreke pobijane presude. Na koncu, Kantonalni sud je zaključio da su paušalni i proizvoljni žalbeni prigovori da djelo koje se apelantu stavlja na teret nema obilježja krivičnog djela, te da je primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, jer je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice i okolnosti, koje su od značaja za kvalifikaciju krivičnog djela i te činjenice i okolnosti je pravilno podveo pod pravne pojmove krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlašćenja za koje je apelant oglašen krivim.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant smatra da Kantonalni sud odlučujući o njegovoj žalbi nije odgovorio na sve njegove žalbene prigovore.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32). U vezi sa navedenim, a u odnosu na apelacione navode da Kantonalni sud nije cijenio sve navode iz žalbe koje je apelant podnio protiv prvostepene presude, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezni da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je u konkretnom slučaju i učinio. Stoga, imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman