Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-460/16 (M. S. iz Teslića)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-460/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 460/16, rješavajući apelaciju Mileta Simića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mileta Simića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 011290 15 Gž od 13. oktobra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 011290 13 P 2 od 21. jula 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mile Simić iz Teslića (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Danilo Savić, advokat iz Teslića, podnio je 26. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 011290 15 Gž od 13. oktobra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 011290 13 P 2 od 21. jula 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog ZP „Elektro Doboj“ a.d. Doboj - Radna jedinica Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju 29. januara i 9. februara 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 011290 13 P 2 od 21. jula 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ne postoji apelantov dug prema tuženom za isporuku električne energije za period od 1. oktobra 1995. godine do 3. januara 2002. godine u visini glavnog potraživanja u iznosu od 1.523,61 KM i na ime kamate iznos od 3.798,26 KM, odnosno u ukupnom iznosu od 5.321,87 KM, kao i da mu tuženi naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je nesporno među parničnim strankama da je apelant potrošač električne energije kod tuženog kao snabdjevača, te da je od 1. oktobra 1995. godine do 3. januara 2002. godine bio potrošač električne energije u naselju Bjelovode, a u periodu od 1. oktobra 2002. godine i dalje u naseljenom mjestu G. Teslić, naselje Voznik, Rankovački put. Dalje je navedeno da je apelantov dug za utrošenu električnu energiju u iznosu od 1.523,61 KM po osnovu glavnog duga prenesen u 2002. godinu i prikazan na apelantovoj finansijskoj kartici na novom mjernom mjestu u naselju Rankovački Put, gdje se apelant preselio. Istaknuto je da je nesporno da je prilikom očitanja tuženog stanja brojila u apelantovom domaćinstvu došlo do greške koja je kasnije korigovana. Utvrđeno je da je apelantu kao kupcu na osnovu naloga za isključenje od 27. februara 2012. godine isključena električna energija zbog duga u iznosu od 3.984,23 KM. Takođe je navedeno da je apelantu ponovo isključena struja nakon čega više nije dolazilo do isključenja. Ukazano je da je nesporno utvrđeno da je apelant vršio uplate za električnu energiju, ali ne u iznosima na koje su glasili ispostavljeni računi, te da prilikom uplate računa na priznanicama o izvršenim uplatama nije naznačavao periode za koje vrši plaćanje.

7. Dalje je navedeno da je među parničnim strankama sporno da li se apelant u ovom sudskom postupku može pozivati na odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje regulišu zastarjelost, da li je tuženi pravilno obračunavao apelantov dug za utrošenu električnu energiju, da li je na glavni dug pravilno obračunavao kamatu, odnosno da li je vršio obračun kamate na kamatu, te da li je tako obračunatu kamatu pretvarao u glavni dug i da li, shodno tome, postoji apelantov dug prema tuženom za isporučenu električnu energiju u spornom periodu u iznosu koji je predmet preciziranog tužbenog zahtjeva.

8. Istaknuto je da je apelant u svom iskazu potvrdio navode tužbe naglašavajući da su mu nadležni zaposleni kod tuženog saopštili da je u periodu od 1995. godine do 2002. godine došlo do greške u očitanju stanja njegovog brojila za vrijeme dok je stanovao u naseljenom mjestu Bjelovode, a po njegovom mišljenju, radi se o uvećanom dugu bez razloga za električnu energiju u tom periodu u iznosu od 1.523,61 KM, koji je prenesen na novo mjerno mjesto u naselju Rankovački Put, gdje se u međuvremenu preselio. Ukazao je da električnu energiju za koju mu je ispostavljen račun u navedenom iznosu od 1.523,61 KM on nije mogao potrošiti, jer je od potrošača imao samo tri sijalice i ništa više. Istaknuto je da apelantov iskaz sud nije prihvatio kao istinit, logičan i uvjerljiv, jer je on u suprotnosti sa izvedenim pismenim dokazima, kao i sa iskazom saslušanog svjedoka V.P.

9. Ukazano je da je svjedok V.P., koji je zaposlen kao upravnik radne jedinice tuženog u Tesliću, u svom iskazu naveo da je sporni dug koji kupac osporava nastao zbog greške u očitanju stanja brojila u njegovom domaćinstvu uz napomenu da se ne radi o grešci na brojilu, već o grešci očitanja stanja brojila budući da se radi o petocifrenom brojilu koje na svom brojčaniku nema cifru poslije decimalnog zareza, pa je, u stvari, zanemarivana posljednja cifra brojčanika. Ukazao je da je u periodu prije nego što je problem identifikovan brojilo očitovano kao četvorocifreno, te je na takav način kupcu na duži period fakturisana električna energija u deset puta manjoj količini. Istaknuto je da je po otkrivanju greške izvršena korekcija obračunate električne energije u skladu sa Opštim uslovima za isporuku električne energije, pa je sav dug prenesen na novo mjerno mjesto, odnosno novi objekat u koji se kupac preselio. Naveo je da je sa svim ovim kupca blagovremeno upoznao prethodni upravnik radne jedinice tuženog u Tesliću i na ovaj način kupcu nije pričinjena nikakva šteta, jer mu je ispostavljen račun upravo za količinu utrošene električne energije. Ukazano je da je iskaz ovog svjedoka sud u cijelosti prihvatio kao istinit, logičan i uvjerljiv, jer je u potpunosti u saglasnosti sa izvedenim pismenim dokazima, posebno sa računima i priznanicama koje se nalaze u prilogu spisa, kao i sa aktom tuženog naslovljenog kao odgovor na prigovor o visini duga od 4. marta 2010. godine.

10. Navedeno je da iz odgovora na prigovor o visini duga od 4. marta 2010. godine koji je apelantu uputio tuženi proizilazi, između ostalog, da apelant u periodu od 1. oktobra 1995. godine do 30. juna 1999. godine nije izvršio nijednu uplatu za utrošenu električnu energiju, niti uplate u ovom periodu proizilaze iz nekog drugog izvedenog dokaza. Dalje je iz navedenog dokaza utvrđeno da je dug za period od 1. oktobra 1995. godine do 3. januara 2002. godine na mjernom mjestu u Bjelovodama u iznosu od 1.523,61 KM prenesen na novo mjerno mjesto apelanta Rankovački Put, te da je saldo ispostavljenih računa mnogo veći od salda uplata. Istaknuto je da je navedeni dokaz u svemu u saglasnosti sa računima koje je ispostavio tuženi apelantu i rekapitulacijom uplata i zaduženja za prethodni obračunski period. Po mišljenju prvostepenog suda, iz faktura, računa koji služe kao opomena i računa koji služe kao opomena pred isključenje upravo proizilazi postojanje apelantovog duga prema tuženom.

11. Istaknuto je da je iz priznanica koje se nalaze u prilogu spisa utvrđeno da je apelant u korist tuženog po osnovu uplate za električnu energiju 27. decembra 2000. godine uplatio iznos od 50,00 KM, 17. januara 2001. godine iznos od 50,00 KM, 20. februara 2001. godine iznos od 40,00 KM, 29. marta 2001. godine iznos od 40,00 KM, 18. aprila 2001. godine iznos od 30,00 KM i 8. maja 2001. godine iznos od 21,00 KM. Naglašeno je da na navedenim priznanicama nije naznačen period za koji se vrši plaćanje električne energije, pa je tuženi imao osnov da, shodno odredbi člana 312 stav 2 ZOO, ove apelantove uplate knjiži u najstariji dug, budući da se, shodno navedenoj zakonskoj odredbi, kada nema dužnikove izjave o uračunavanju, obaveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje.

12. U odnosu na istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja tuženog zbog zahtjeva ispunjenja obaveze apelanta za utrošenu električnu energiju, istaknuto je da bi on imao mogućnost isticanja ovog prigovora u eventualno pokrenutom postupku tuženog protiv apelanta radi isplate duga budući da, shodno odredbi člana 360 stav 1 ZOO, zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze a zastarjelost, shodno stavu 2 navedenog člana, nastupa kad protekne vrijeme određeno zakonom u kome je povjerilac morao zahtijevati ispunjenje obaveze. Istaknuto je da se u tužbi za utvrđenje koju je podnio apelant i koju tužbu ima u vidu odredba člana 54 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), apelant ne može pozivati na zastarjelost potraživanja tuženog prema njemu kao dužniku.

13. Istaknuto je da, čak i da je sud usvojio prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakao apelant, ne bi imao osnova da usvoji postavljeni tužbeni zahtjev zbog toga što apelant niti jednim dokazom nije dokazao da ne postoji njegov dug prema tuženom za sporni period u iznosu od 5.321,87 KM od čega na ime glavnog duga iznos od 1.523,61 KM, a na ime kamata iznos od 3.798,26 KM. S tim u vezi je navedeno da apelant nije predložio da se sprovede dokaz vještačenjem vještaka finansijske struke čiji bi zadatak bio da izvrši obračun glavnog duga po ispostavljenim računima uzimajući u obzir izvršene uplate apelanta, kao i obračun zateznih kamata koji, u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, ne može biti veći od glavnog duga, te da li je tuženi, kako je to apelant isticao tokom postupka, vršio obračun kamate na kamatu, te pretvarao kamatu u glavni dug i sl. Ukazano je da bi sprovođenjem vještačenja sudskog vještaka finansijske struke sud sa sigurnošću mogao utvrditi da li postoji apelantov dug prema tuženom, za koji period, po kojem osnovu i u kojem iznosu.

14. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 87 0 P 011290 15 Gž od 13. oktobra 2015. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

15. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da, prema stanju spisa predmeta, proizilazi da je prvostepeni sud u toku postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude na osnovu dokaza koji su izvedeni na prijedlog parničnih stranaka ustanovio da je raspravljeno o svim odlučnim činjenicama koje su mogle biti od uticaja na ishod spora u ovoj parnici, pa je, polazeći od ukupnih rezultata sprovedenih dokaza, pravilno izveo zaključak o neosnovanosti apelantovog postavljenog tužbenog zahtjeva.

16. Po mišljenju Okružnog suda, stanovište prvostepenog suda da iz izvedenih dokaza proizilazi da apelant niti jednim dokazom nije dokazao da ne postoji njegov dug prema tuženom za sporni period u iznosu od 5.321,87 KM je pravilno i zasnovano na zakonu od čega na ime glavnog duga iznos od 1.523,61 KM, a na ime kamata iznos od 3.798,26 KM. Dalje je navedeno da apelant radi dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva nije predložio da se sprovede dokaz vještačenjem vještaka finansijske struke, a na osnovu kojeg bi sud sa sigurnošću mogao utvrditi da li postoji apelantov dug prema tuženom, za koji period, po kojem osnovu i u kojem iznosu, pa je prvostepeni sud sa razlogom i uz pravilnu primjenu čl. 123 i 126 ZPP zaključio da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva u smislu člana 54 stav 3 ZPP. Stoga je navedeno da je apelantov tužbeni zahtjev, zbog nesprovođenja adekvatnog dokaza, ostao na nedokazanoj činjenici bez uporišta u sprovedenim dokazima. Istaknuto je da je tuženi tokom postupka osporavao u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev, te da je dokazao da je neosnovan.

17. Dalje je navedeno da iz tužbenog zahtjeva proizilazi da je apelant tražio utvrđenje da ne postoji apelantov dug prema tuženom. Prema tome, tužbeni zahtjev nije postavljen u pravcu utvrđenja da postoji dug apelanta prema tuženom, ali da je zastario, odnosno apelantov tužbeni zahtjev nije postavljen u pravcu postojanja, odnosno nepostojanja prava ili pravnog odnosa tuženog prema apelantu. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju drugostepenog suda, neosnovani su navodi žalbe da je prvostepeni sud pogrešno primijenio član 360 stav 1 ZOO. Takođe, po ocjeni drugostepenog suda, prvostepeni sud je, shodno članu 2 stav 1 ZPP, odlučivao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.

18. Okružni sud je naveo da se navodima apelantove žalbe ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude, te da oni nemaju uporišta u stanju spisa i sprovedenim materijalnim dokazima. Dalje, po mišljenju drugostepenog suda, u obrazloženju prvostepene presude izloženi su apelantovi navodi u tužbi, kao i navodi tuženog iz odgovora na tužbu, a iz spisa je vidljivo da apelant za svoje tvrdnje nije predložio finansijsko vještačenje. Stoga je, po nalaženju drugostepenog suda, prvostepeni sud uz pravilnu primjenu slobodne ocjene sprovedenih dokaza pravilno izveo zaključak da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Takođe je navedeno da obrazloženje prvostepene presude daje u svemu jasna činjenična utvrđenja i pravni zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava pri čemu je prvostepeni sud dao valjane razloge koje prihvata i drugostepeni sud i koji se ne dovode u sumnju ni navodima apelantove žalbe.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da apelant ne može snositi negativne posljedice radnika tuženog čak i da je utvrđeno da apelantov dug prema tuženom postoji. Ističe da tuženi nije dokazao svoje potraživanje po ispostavljenim konkretnim računima za sporni period. Ukazano je da je tuženi mogao tražiti naknadu za eventualnu štetu od svojih zaposlenih radnika koji nisu pravilno očitali brojilo, i to u disciplinskom ili nekom drugom postupku. Nadalje, ističe da su očitanje brojila domaćinstva u spornom periodu vršili radnici zaposleni kod tuženog, te da kupac nije bio obavezan znati da je u jednom periodu tuženi napravio grešku prilikom očitanja brojila. Dalje, navodi da nisu tačni navodi tuženog da apelant nije plaćao utrošenu električnu energiju u periodu od 1995. do 1999. godine. Ističe da u navedenom periodu utrošena električna energija ne samo da je redovno plaćana već da ima i pretplate za 1.941 kWh, i to u periodu od 1. oktobra 1997. do 31. marta 1998. godine, a odmah uz sljedeći račun je obračunat dug za 1.735 kWh. Navedeno, po apelantovom mišljenju, znači da je potrošnja već u sljedećem računu uvećana za 10 puta, što je potpuno apsurdna situacija budući da je apelant u to vrijeme živio u napuštenoj kući kao raseljeno lice u kojoj se od potrošača nalazilo samo nekoliko sijalica. Ukazuje da u apelantovoj porodičnoj kući sada žive dvije porodice, te da svaka od njih ima sve kućanske aparate i bijelu tehniku i ostalo, pa im je prosječna mjesečna potrošnja struje čak i manja od perioda za koji se traži utvrđenje da dug ne postoji. Ukazuje da je tuženi obračunao i kamatu koja je pet puta veća od glavnice iako to ne može biti. Smatra da nije ispravan stav redovnih sudova da se apelant, u smislu odredbe člana 54 ZPP, nije mogao pozvati na zastarjelost budući da zastarjelost predstavlja činjenicu čije se postojanje ili nepostojanje može tražiti utvrđivanjem te činjenice.

b) Odgovor na apelaciju

20. Okružni sud je naveo da je apelant u predmetnom postupku imao stručnu pomoć advokata, te da sudu nije pružio niti jedan dokaz kojim bi dokazao svoj tužbeni zahtjev. S tim u vezi je ukazano da apelant nije predložio vještačenje vještaka finansijske struke na osnovu kojeg bi sud sa sigurnošću mogao utvrditi da li postoji apelantov dug prema tuženom, za koji period, po kojem osnovu i u kojem iznosu. Istaknuto je da su neosnovani apelantovi navodi o povredi ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.

21. Osnovni sud je naveo da apelant u predmetnom postupku nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, a posebno nije predložio vještačenje vještaka finansijske struke. Istaknuto je da je prvostepeni sud odlučivao u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, te da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Tuženi je naveo da apelant u predmetnom postupku nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, te da nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji. Istaknuto je da je tuženi u toku postupka isticao da je apelant vršio uplate za utrošenu električnu energiju, ali da se iz izvoda banaka ne može zaključiti koji iznos duga je apelant plaćao zbog čega su njegove uplate knjižene kao najstariji dug. Ukazano je na odredbu člana 312 stav 2 ZOO prema kojoj, kada nema dužnikove izjave o uračunavanju, obaveze se namiruju onim redom kako je koja dospjela za ispunjenje, tj. namiruje se potraživanje starijeg duga.

V. Relevantni propisi

23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 312.

(1) Kad između istih lica postoji više istorodnih obaveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda se, ako o tome ne postoji sporazum povjerioca i dužnika, uračunavanje vrši onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja.

(2) Kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obaveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje.

(3) Ako je više obaveza istovremeno dospjelo, prvo se namiruju one koje su najmanje obezbijeđene, a kad su sve podjednako obezbijeđene, prvo se namiruju one koje su dužniku na najvećem teretu.

(4) Ako su u svemu naprijed rečenom obaveze jednake, namiruju se redom kako su nastale, a ako su istovremeno nastale, ono što je dato na ime ispunjenja raspoređuje se na sve obaveze srazmjerno njihovim iznosima.

Član 360.

(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 54. st. 1, 2. i 3.

Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa povredu prava ličnosti, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

Tužba za utvrđivanje može se podnijeti radi utvrđivanja postojanja, odnosno nepostojanja činjenice, ako je to predviđeno posebnim zakonom ili drugim propisom.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 87 0 P 011290 15 Gž od 13. oktobra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. novembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 26. januara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja nepostojanja duga za utrošenu električnu energiju, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

35. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je odbijen apelanov tužbeni zahtjev za utvrđivanje nepostojanja njegovog duga prema tuženom za utrošenu električnu energiju u periodu od 1. oktobra 1995. godine do 3. januara 2002. godine u ukupnom iznosu od 5.321,87 KM. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku sproveden dokazni postupak u kojem je apelant imao mogućnost dokazivanja osnovanosti svog tužbenog zahtjeva. Međutim, apelant u tom dokaznom postupku nije predložio vještačenje vještaka finansijske struke na osnovu čijeg nalaza i mišljenja bi sud mogao na jasan i nedvosmislen način utvrditi da li u konkretnom slučaju postoji ili ne postoji sporni dug apelanta prema tuženom, za koji period, po kojem osnovu, u kojem iznosu, kao i da li je tuženi prilikom obračunavanja duga prema apelantu vršio obračun kamate na kamatu. Bez navedenog vještačenja sud nije mogao na osnovu sprovedenih dokaza utvrditi da ne postoji apelantov dug prema tuženom za sporni period, kako je to apelant tražio svojim tužbenim zahtjevom. Štaviše, na osnovu sprovedenih dokaza sud je utvrdio da dug postoji, te da je tuženi dokazao da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Ustavni sud zapaža da je u toku postupka nesporno utvrđeno da su postojale određene greške prilikom očitanja apelantovog brojila od tuženog, ali da je te greške tuženi kasnije korigovao. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku dokazivao da je vršio određene uplate tuženom, ali kako nije navodio za koji period plaća dug, tuženi je, u smislu člana 312 stav 2 ZOO, ove apelantove uplate knjižio kao najstariji dug. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasno obrazloženje zbog čega apelant u predmetnom postupku ne može isticati prigovor zastarjelosti u smislu člana 360 ZOO, imajući pri tome u vidu i odredbu člana 54 stav 3 ZPP. Naime, u predmetnom postupku apelant je tužbenim zahtjevom tražio utvrđivanje nepostojanja duga prema tuženom, dakle, nije tražio da se utvrdi da dug postoji, ali da je zastario. Stoga, u takvoj situaciji apelant nije mogao isticati prigovor zastarjelosti duga za koji je tražio da se utvrdi da ne postoji. Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelant u toku cijelog postupka imao stručnu pomoć advokata, te da je imao mogućnost da svoje prigovore suprotstavi prigovorima tuženog. Međutim, činjenica da apelant nije uspio u predmetnom postupku sa svojim tužbenim zahtjevom ni u kom slučaju ne znači da je došlo do kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje na način da su u predmetnom postupku na bilo koji način apelantu uskraćene bilo kakve garancije prava na pravično suđenje. Imajući u vidu sve navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u osporenim odlukama dali veoma jasno i detaljno obrazloženje zbog čega apelant, u smislu pravila o teretu dokazivanja, nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva u predmetnom postupku.

36. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

b) Pravo na imovinu

37. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ništa što ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, kao i u primjeni materijalnog i procesnog prava, te kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne razloge za svoje odlučenje.

39. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su apelantovi navodi o kršenju tog prava identični kao i navodi o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-460/16 (M. S. iz Teslića) | Sudska praksa | Aktio