Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-189/16 („DGR“ d.o.o. iz Banja Luke)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-189/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-189/16, rješavajući apelaciju „DGR“ d.o.o, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „DGR“ d.o.o. podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 088662 15 Pž od 27. novembra 2015. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 088662 10 Ps od 31.
augusta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „DGR“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 12. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 088662 15 Pž od 27. novembra 2015. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 088662 10 Ps od 31. augusta 2015. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 088662 10 Ps od 31. augusta 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Vinka Pajić, vlasnica S.T.R. „Trešnja“ Stričići (u daljnjem tekstu: tužena) da mu isplati dug u iznosu pobliže navedenom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom obavezan je apelant da tuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu pobliže navedenom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je apelant 6. oktobra 2010. godine, tada kao „Duvan promet“ d.o.o, podnio tužbu protiv tužene radi duga, te da je u tužbi naveo da je tužena u toku 2007. godine preuzela robu u vrijednosti od 14.740,00 KM, koju nikada nije platila, niti je izvršila povrat ambalaže u kojoj je roba isporučena, pa mu i po tom osnovu duguje iznos od 6.840,00 KM. Okružni privredni sud je naveo da je apelant u toku postupka dostavio Rješenje o registraciji Okružnog privrednog suda od 28. aprila 2011. godine, kojim je dokazao da je u međuvremenu promijenio naziv u „DGR“ d.o.o. Banja Luka i da sada posluje pod navedenim imenom. Nadalje, je naveo da je tužena u odgovoru na tužbu osporila tužbu u cijelosti, istakavši prigovor mjesne nenadležnosti i prigovor zastarjelosti potraživanja.
4. Okružni prviredni sud je naveo da je među parničnim strankama sporna osnovanost apelantovog potraživanja iz razloga što tužena tvrdi da nije naručila robu koja je predmet tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu da je tužena osporila postojanje ugovornog odnosa sa apelantom ističući da robu nije naručila niti zaprimila, Okružni privredni sud je istaknuo da je na apelantu teret dokazivanja činjenice postojanje poslovnog odnosa između njega i tužene. S tim u vezi, je ukazao na odredbu člana 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da je ugovor zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora, iz čega proizilazi da su se ugovorne strane morale dogovoriti, odnosno postići saglasnost o svim elementima ugovora što se u konkretnom slučaju odnosi na apelantovu obavezu da tuženoj isporuči naručenu robu i obavezi tužene da za izvršenu isporuku robe plati cijenu. Nadalje, je naveo da apelant svoje potraživanje zasniva na računima - otpremnicama od 17. marta i 24. augusta 2007. godine iz kojih je vidljivo da ih je izdao apelant, da su u njima pobrojani artikli po nazivu, količini i cijeni, da je označen datum isporuke, kao i načini plaćanja robe, ali prijem robe nije ovjeren pečatom niti potpisom tužene.
5. Okružni prviredni sud je naveo da nakon provedenog dokaznog postupka nije mogao utvrditi postojanje ugovornog odnosa jer faktura - otpremnica predstavlja interni dokument koji izdaje apelant, te da se na osnovu fakture ne može dokazati postojanje ugovornog odnosa između stranaka. Nadalje, je naveo da apelant osim spornih računa - otpremnica i kartica poslovnih partnera nije predložio niti izveo druge dokaze (saslušanje parničnih stranka, vještačenje i slično) kojima bi dokazao osnov za izdavanje računa, te da iz izvedenih dokaza nije mogao sa sigurnošću da utvrdi postojanje ugovornog odnosa između apelanta i tužene koji bi poslužio kao osnov za izdavanje računa i pri tome se pozvao na odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
6. Osim toga, Okružni privredni sud je ocijenio da je osnovan i prigovor zastare tužene iz razloga što apelant tužbom potražuje dug za robu isporučenu 2007. godinu i to sa nastankom dužničko - povjerilačke obaveze 17. marta i 24. augusta 2007. godine, a tužba je lično dostavljena sudu 6. oktobra 2010. godine. S tim u vezi, Okružni privredni sud je ukazao na odrebe na čl. 374. i
375. ZOO kojima je propisano da međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga, kao i potraživanja za izdatke učinjene u vezi sa tim ugovorom, zastarijevaju za tri godine, iz čega proizlazi da je apelantovo potraživanje zastarilo. Okružni privredni sud je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa odredbama čl. 386. i 387. ZPP imajući u vidu vrijednost spora, te činjenicu da apelant nije uspio u parnici.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 088662 15 Pž od 27. novembra 2015. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i to u pogledu troškova parničnog postupka, tako da su dosuđeni troškovi prvostepenom presudom smanjeni na iznos pobliže naveden u izreci presude, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
8. Viši privredni sud je, nasuprot utvrđenjima prvostepenog suda, na osnovu izvedenih pismenih dokaza (računa, otpremnica, kartica poslovnog partnera) zaključio da je apelant dokazao postojanje poslovnog odnosa sa tuženom po osnovu isporuke robe, istakavši da je apelant pružio konkretne dokaze o postojanju poslovnog odnosa o isporuci robe tuženoj, dok tužena u pogledu te činjenice nije provodila nikakve dokaze.
9. S druge strane, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud iz utvrđenih činjenica pravilno zaključio da je nastupila zastarjelost apelantovog potraživanja prema tuženoj obzirom da je protekao trogodišnji rok zastarjelosti propisan članom 374. ZOO, kojim je propisano da međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga kao i potraživanje naknade za izdatke učinjene u vezi sa tim ugovorima zastarijevaju za tri godine, te da zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe i izvršeni rad ili uslugu. S tim u vezi, Viši privredni sud je istaknuo da su fakture izdane 17. marta i 24. augusta 2007. godine, a da je tužba podnesena prvostepenom sudu 6. oktobra 2010. godine, iz čega se nesumnjivo može zaključiti da je protekao trogodišnji rok zastarjelosti i da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je usvojio prigovor zastarjelosti potraživanja.
10. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da je neosnovano isticanje u žalbi da se trogodišni rok zastarjelosti ne može primijeniti kada se radi o potraživanju prema samostalnom preduzetniku (kao što je tužena u konkretnom slučaju). S tim u vezi je istaknuo da je sudska praksa najviših sudova u Republici Srpskoj zauzela pravni stav da se na potraživanje prema fizičkom licu koje obavlja samostalnu preduzetničku djelatnost rok zastarjelosti računa isto kao i kada je u pitanju pravno lice
- privredno društvo koje obavlja promet robe i usluga. Naime prema Zakonu o preduzetničkoj djelatnosti preduzetnik ima isti društveno - ekonomskih položaj kao i pravno lice, te se iz tog razloga primjenjuje trogodišnji rok zastarjelosti. Kako je u konkretnom slučaju tužba podnesena nakon proteka trogodišnjeg roka koji se računa od dospijeća računa za naplatu, nastupila je zastarjelost potraživanja. Imajući u vidu sve navedeno, Viši privredni sud je ocijenio da prvostepeni sud nije počinio povrede odredaba parničnog postupka na koje je ukazivano žalbom pa je na utvrđeno činjenično stanje (koje se žalbom ne osporava) pravilno primijenio materijalno pravo u pogledu glavne stvari.
11. Konačno, Viši privredni sud je naveo da je apelant žalbom osnovano isticao da je prvostepeni sud pogrešno dosudio tuženoj troškove sastava odgovora na tužbu iako nije imala te troškove jer je tužena lično sačinila odgovor na tužbu, a ne njen punomoćnik - advokat, stoga je dosuđene troškove tuženoj smanjio za iznos pobliže naveden u izreci presude.
Apelacioni navodi
12. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se suštinski ukazuje da su prvostepeni i drugostepeni sud osporene presude donijeli proizvoljnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbe člana 374. ZOO, jer je tužena fizičko lice, u smislu člana 3. Zakona o zanatskoj – preduzetničkoj djelatnosti koja propisuje da je preduzetnik fizičko lice koje obavlja djelatnost u svoje ime i za svoj račun radi sticanja dobiti i sami tim nije pravno lice. Odredbom člana 8. Zakona o privrednim društvima propisano je da privredno društvo stiče svojstvo pravnog lica trenutkom upisa u sudski registar na način propisan zakonom, a vlasnik samostalne zanatske radnje se ne upisuje u sudski registar, tako da nema svojstvo pravnog lica. S tim u vezi apelant tvrdi da društveno ekonomski položaj preduzetnika ne određuje status pravnog lica.
13. Nadalje, apelant je naveo da zastarjelost nije pravo ni obaveza već je rok u kojem se podnosi tužba, a kako tužena nije pravno lice, na nju se ne primjenjuje zastarni rok iz člana 374. ZOO, već opšti zastarni rok iz člana 371. ZOO. Apelant tvrdi da je proizvoljna i pogrešna ocjena drugostepenog suda da je sudska praksa najviših sudova u Republici Srpskoj zauzela pravni stav da se na potraživanje prema fizičkom licu koje obavlja samostalnu preduzetničku djelatnost rok zastarjelosti računa isto kao da su u pitanju pravna lica – privredna društva koja obavljaju promet roba i usluga. S tim u vezi, apelant je naveo da iz rješenja Okružnog privrednog suda (koja je dostavio u prilogu apelacije) proizilazi da takav stav ne postoji jer se tužba ne podnosi protiv pravnog lica već protiv fizičkog lica pa se samim tim ne može preduzetnik tretirati da ima status pravnog lica.
Relevantne odredbe
14. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske'“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Opšti rok zastarjelosti Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za 10 godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Član 374.
(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.
(2) Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.
15. Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti („Službeni glasnik RS“ 16/02, 39/03, 97/04, 34/06, 60/07 i 72/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Preduzetnik u smislu ovog zakona je fizičko lice koje obavlja djelatnost u svoje ime i za svoj račun radi sticanja dobiti.
Član 5. stav 1.
Radnja se osniva za obavljanje djelatnosti [...] Član 10.
Preduzetnik ima isti društveno-ekonomski položaj i ista prava i obaveze kao i drugi privredni subjekti.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su Okružni privredni sud i Viši privredni sud primijenili materijalno pravo i to odredbe člana 374. ZOO. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni privredni sud i Viši privredni sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi, budući da prema Zakonu o preduzetničkoj djelatnosti preduzetnik ima isti društveno - ekonomskih položaj kao i pravno lice, nastupila je zastarjelost apelantovog potraživanja prema tuženoj jer je protekao trogodišnji zastarni rok propisan članom 374. ZOO. Apelant tvrdi da se na tuženu ne primjenjuje zastarni rok iz člana 374. ZOO, već opšti zastarni rok iz člana 371. ZOO. U prilog navedenom stavu, apelant je dostavio određena rješenja Okružnog privrednog iz kojih slijedi da Dubravka Buha, s.p. „SKUDETO“ i Duška Vukanović s.p. „AKI“ kao tuženi, nemaju svojstvo pravnog lica i ne mogu biti stranke u postupku. Međutim, u konkretnom slučaju sudovi ne tvrde da se radi o pravnom licu nego da se na potraživanje prema fizičkom licu koje obavlja samostalnu preduzetničku djelatnost rok zastarjelosti računa u smislu 374. ZOO iz naprijed navedenih razloga.
20. Nadalje Ustavni sud nalazi da apelant neosnovano osporava stav iz obrazloženja presude Višeg privrednog suda da je sudska praksa najviših sudova u Republici Srpskoj zauzela pravni stav da se na potraživanje prema fizičkom licu koje obavlja samostalnu preduzetničku djelatnost rok zastarjelosti računa isto kao i kada je u pitanju pravno lice - privredno društvo koje obavlja promet robe i usluga. Naime, Ustavni sud nalazi da je na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 29. novembra 2013. godine zauzet pravni stav iz kojeg slijedi da na zastarjelost potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga iz međusobnih odnosa pravnih lica i samostalnih preduzetnika, po analogiji o zastarjevanju međusobnih potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, primjenjuje se rok od tri godine propisan odredbom člana 374. ZOO („Službeni list SFRJ“, broj: 27/78 do 47/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 17/93, 3/96 i 39/03), jer je cilj navedene odredbe da se obezbjedi brzo i neometano funkcionisanje prometa, te da neizvjesnost u pogledu prava i obaveza koji proističu iz tog prometa što kraće traje. Kraći rok zastarjelosti opravdava i sam karakter poslova, te načela ravnopravnosti strana u obligacionim odnosima i pravne sigurnosti, s obzirom da pojam ugovora u privredi, koji je definisan odredbom člana 25. stav 2. ZOO obuhvata i ugovore koje preduzeća i druga pravna lica, kao i imaoci radnji i drugi pojedinci koji u vidu registrovanog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost (preduzetnici) zaključuju među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmete njihovog poslovanja ili su u vezi sa tim djelatnostima.
21. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman