Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-441/16 (E. A.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Stanovi JNA
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Propisano zakonom
- Legitiman cilj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-441/16
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 441/16, rješavajući apelaciju Eve Arizanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Eve Arizanović.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da apelantici u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Eva Arizanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zlatko Tirić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 28. januara 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 016680 12 U od 7. decembra 2015. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23- 2337/12 od 12. novembra 2012. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-2889/98 od 28. septembra 2012. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 30. januara 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 29. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. februara 2018. godine, Ministarstvo 5. februara 2018. godine, a Uprava 12. februara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantica je 28. jula 1998. godine Upravi podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana u Aleji lipa broj 40/2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan, ranije: Obala 27. jula broj 41), navodeći da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu njen suprug Stanislav Arizanović (u daljnjem tekstu: apelanticin suprug) na kojem je apelantica sunosilac stanarskog prava.
6. Uprava je Rješenjem broj 23/6-372-2889/98 od 28. septembra 2012. godine, donesenim u ponovnom postupku, apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana odbila kao neosnovan.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica blagovremeno podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana na kojem je nosilac stanarskog prava bio njen suprug po osnovu Ugovora o korištenju stana broj 86/153 od 29. februara 1992. godine. Uprava je navela da je u postupku utvrđeno da je apelanticin suprug nakon 19. maja 1992. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH, kao i da mu prije 14. decembra 1995. godine nije odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od država van bivše SFRJ i da se zbog toga ne može smatrati izbjeglim ili raseljenim licem u smislu člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Imajući u vidu i odredbu člana 3.a navedenog zakona, Uprava je zaključila da apelantici ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Slijedom navedenog, Uprava je utvrdila da ni apelantici, kao sunositeljici stanarskog prava, kao i njenom suprugu ne pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana prema Zakonu o prestanku primjene s obzirom na to da njeno pravo proistječe i zavisi od prava nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, nakon izvršenog uvida u ugovor o kupoprodaji stana i ostalu dokumentaciju, utvrđeno je da se na ugovoru o kupoprodaji - otkupu tog stana zaključenom između države SFRJ – SSNO - Vojnograđevinske direkcije Sarajevo i apelanticinog supruga, nalazi „bjanko“ pečat Gradske uprave društvenih prihoda, bez djelovodnog broja, bez potpisa ovlaštenog lica i bez otiska pečata kojim bi se ovjerio potpis ovlaštenog lica. Osim navedenog, utvrđeno je da ugovor nije ovjerila nadležna porezna uprava, te da po tome nisu izmirene porezne obaveze, pa se, shodno odredbi člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, takav ugovor ne smatra pravno valjanim.
8. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-2337/12 od 12. novembra 2012. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana.
9. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja navelo da je, nakon uvida u izvedene dokaze, kontatiralo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je apelanticin zahtjev odbio kao neosnovan, jer je uvidom u Rješenje Generalštaba Vojske Jugoslavije broj 100184 od 26. novembra 1993. godine utvrdio da je apelanticin suprug, kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, ostao u aktivnoj vojnoj službi Vojske Jugoslavije, te da je razriješen dužnosti 31. decembra 1992. godine u kom času je imao čin potpukovnika. Prema tome, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i odredbu člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona, prema kojoj stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji FBiH kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) a čiji je nosilac stanarskog prava ostao u službi kao vojno ili civilno lice u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije BiH, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od država izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, ukazuje da je u konkretnom slučaju apelanticin suprug kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu izgubio status izbjeglice i apelantica kao podnositeljica zahtjeva, a time i pravo na povrat predmetnog stana u Federaciji BiH. Što se tiče apelanticinih žalbenih navoda koji se odnose na postojanje pravno obavezujućeg ugovora o otkupu predmetnog stana, taj organ je zaključio da su ovi apelanticini navodi neosnovani, jer je uvidom u Ugovor o kupoprodaji stana broj 3513-8793-4 zaključen između države SFRJ – SSNO - Vojnograđevinske direkcije Sarajevo i apelanticinog supruga utvrđeno da se na njemu nalazi „bjanko“ pečat Gradske uprave društvenih prihoda bez djelovodnog broja, bez potpisa ovlaštenog lica i bez otiska pečata kojim bi se ovjerio potpis ovlaštenog lica. Ministarstvo je ukazalo da, ukoliko imenovani posjeduje takav ugovor koji je valjan u smislu odredbe člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, za rješavanje konkretnog zahtjeva je nadležan općinski organ za povrat nekretnina, odnosno nadležni sud, pa je postupajući u smislu odredbe člana 237. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), odlučio kao u izreci rješenja.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 016680 12 U od 7. decembra 2015. godine apelanticina tužba izjavljena protiv rješenja tuženog Ministarstva od 12. novembra 2012. godine je odbijena kao neosnovana.
11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je nesporno da je apelantica zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, na kojem je nosilac stanarskog prava bio njen suprug, podnijela na osnovu ugovora o korištenju navedenog stana, te da je tuženi postupio u skladu sa zakonom kada je apelanticinu žalbu za vraćanje u posjed predmetnog stana odbio kao neosnovanu. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao na sadržaj odredbe čl. 3. i 3.a Zakona o prestanku primjene, te istakao da je izmijenjena odredba člana 3.a „pomjerila vremensku granicu sa 30. aprila 1991. godine na 19. maj 1992. godine“, da je ova odredba bila predmet ispitivanja Ustavnog suda u Odluci broj U 83/03, te da je utvrđeno da je navedena odredba u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Istaknuto je da su upravni organi pravilno zaključili da, s obzirom na navedeno i utvrđeno činjenično stanje, apelanticin suprug nije stekao status izbjeglice ili raseljenog lica u smislu člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene, te da ni apelantici kao sunosiocu stanarskog prava ne pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana, te da nije došlo do povrede apelanticinog prava na dom koji štiti član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao ni do povrede prava na imovinu koje štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje je navedeno da je u postupku utvrđeno da je na poleđini ugovora o kupoprodaji - otkupu predmetnog stana samo otisnut pečat tada nadležne porezne uprave, ali da nije izvršen razrez porezne obaveze, koja samim tim nije izmirena, potpise ugovarača nije ovjerio nadležni sud, ugovor ne sadrži datum zaključivanja „izuzev od kupca pored potpisa navedenog datuma“ zbog čega se taj ugovor nije mogao smatrati pravno valjanim, odnosno utvrđeno je da nije zaključen pravno obavezujući ugovor o otkupu, pa se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 39.e Zakona o prodaji stanova. Nadalje je navedeno da se u spisu nalaze kopije uplatnica koje je uplatio apelanticin suprug, te da on svoja prava po tim uplatnicama može ostvarivati u posebnom postupku. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica je u apelacijama ukazala na kršenje prava na pravično suđenje, dom, imovinu iz čl. II/3.e) f), k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U opširnoj apelaciji apelantica je iznijela hronološki redoslijed donošenja odluka upravnih organa i suda, koje su, kako navodi, nepravilnom primjenom materijalnog prava rezultirale konačnom odlukom kojom je njen zahtjev za povrat stana odbijen. S tim u vezi je istakla da je njenom suprugu sporni „vojni“ stan dodijeljen na korištenje, da je potom stan otkupio na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnina od stambenog fonda JNA, a te činjenice, kako navodi, organi uprave, kao ni sud nisu ocijenili sa dovoljno pažnje. Istovremeno, smatra da su zanemarene odredbe Evropske konvencije, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da stanarsko pravo predstavlja imovinu zaštićenu Evropskom konvencijom i Ustavom BiH.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u konkretnom predmetu nema kršenja odredaba Evropske konvencije na koje apelantica ukazuje u apelaciji, da apelantica, u suštini, pobija primjenu materijalnog prava, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Ministarstvo stambene politike, također, smatra da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja ukazuje u apelaciji. Dalje navodi da je odredba člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona bila predmet ispitivanja u postupku pred Ustavnim sudom u predmetu broj U 83/03 kada je Ustavni sud zaključio da je navedena odredba u skladu sa članom II/3. Ustava BiH i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Uprava za stambena pitanja u odgovoru na apelaciju istakla je da apelanticine navode smatra neosnovanim i predložila da se ona odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustila iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi „iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane“ koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže „Vlada Federacije Bosne i Hercegovine“, čiji je nosilac stanarskog prava poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili osnovanih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09-0-U-016680-12-U od 7. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 14. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 28. januara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelantica osporava presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
23. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
24. Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelanaticin zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana sunosioca stanarskog prava. Osim toga, imajući u vidu da su organi uprave i Kantonalni sud osporenim odlukama utvrđivali apelanticino pravo na povrat u posjed predmetnog stana kao sunositeljice stanarskog prava, Ustavni sud će navode o povredi prava na imovinu ispitati u skladu sa svojom utvrđenom praksom i praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u sličnim predmetima.
25. U okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je već razmatrao apelaciju koja je pokretala identična činjenična i pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova i organa uprave kojima su, uz primjenu člana 3. i 3.a Zakona o prestanku primjene, odbijeni zahtjevi apelanata u tom predmetu za povrat tzv. vojnog stana nosiocu i sunosiocu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1895/15 od 11. oktobra 2017. godine, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud u navedenom predmetu je utvrdio povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
26. Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao: „U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na to da je, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao apelacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova i organa uprave kojim su odbijeni zahtjevi apelanata za povrat tzv. vojnih stanova nosiocima stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je navode apelanata iz tog predmeta o povredi ustavnih prava doveo i u kontekst presude Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhhr.gov.ba). U toj odluci Ustavni sud je naveo „da smatra da stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 76), te je zaključeno da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 77), da je ometanje apelanata u mirnom uživanju imovine bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 79), da je izvršeno ometanje imalo legitiman cilj (tačka 80), te je Ustavni sud istakao da ni organi uprave, ni redovni sudovi nisu utvrđivali činjenicu da li su nakon napuštanja prijeratnog stana stekli ili nisu stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu (tačka 83)“.
27. Ustavni sud je nadalje u tački 22. Odluke broj AP 1895/15 naveo: „S obzirom na navedeno, budući da je nesporno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji je napustio zbog ratnih djejstava, odnosno da se, u smislu relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima, smatra nosiocem stanarskog prava, te da apelacija pokreće gotovo identična pitanja koja su bila predmet razmatranja u Odluci broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu navoda apelacije, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio da je došlo do kršenja prava na imovinu, jer im je imovina oduzeta, a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana putem odgovarajuće naknade, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.“ Zaključeno je „da je u predmetnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na imovinu kada su javne vlasti apelantima, miješanjem u njihovu imovinu, ustvari, oduzele imovinu, a da nisu utvrdile da li su ispunjeni uvjeti da njihovo pravo na predmetnom stanu bude kompenzirano putem odgovarajuće naknade“ (stav 22. citirane odluke).
28. Također, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1895/15 (tačka 23) „uočio da u konkretnom predmetu ni organi uprave ni redovni sud nisu utvrđivali činjenicu da li je apelant nakon napuštanja predmetnog stana eventualno stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu“, pa je podržavajući svoju praksu u predmetu koji je sa ovog aspekta pokretao slična pravna pitanja (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2364/13 od 10. oktobra 2016. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba ) istakao da „s obzirom na svoju nadležnost, ne može neposredno provesti postupak utvrđivanja ovih relevantnih činjenica, zbog čega je odlučio ovu odluku dostaviti Vladi Federacije BiH, koja će, odlučujući o zahtjevu apelanata, utvrditi da li su apelanti nakon napuštanja prijeratnog stana stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, nakon čega će, zavisno od pravilno utvrđenog stanja, Vlada FBiH osigurati prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva“.
29. Dovodeći u vezu činjenice predmeta navedene u prethodnim stavovima ove odluke sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da ni u predmetnom slučaju ni organi uprave ni sudovi nisu utvrđivali činjenicu da li je apelanticin suprug nakon napuštanja prijeratnog stana stekao, ili nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu u drugoj državi, već su primjenom odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene, ocjenjujući okolnost da je ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine i da mu nije priznat status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, odbili apelanticin zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana sunosioca stanarskog prava.
30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog predmeta povodom postupka povrata „vojnog“ stana, koji su apelantica i njen suprug napustili zbog ratnih dešavanja, došlo do kršenja prava na imovinu, jer nisu utvrđene relevantne činjenice u vezi s ispunjenjem uvjeta da stanarsko pravo bude kompenzirano putem odgovarajuće naknade, čime je na apelanticu kao sunosioca stanarskog prava i njenog supruga stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa. Ostali navodi
31. Apelantica, također, tvrdi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i
f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja povrede prava apelanata na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma. VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su javne vlasti miješanjem u imovinu apelanata, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, ne utvrđujući činjenice u pogledu ispunjenja uvjeta da im njihovo predratno stanarsko pravo bude kompenzirano putem odgovarajuće naknade, na apelanticu i njenog supruga stavile prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman