Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-870/18 („Unis Energetika“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-870/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-870/18, rješavajući apelacije „Unis Energetika“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio „Unis Energetika“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 021014 17 Uvp od 16. januara 2018. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020665 17 Uvp od 16. januara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-870/18

1. „Unis Energetika“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Feđad Začiragić advokat iz Sarajeva, podnio je 14. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 021014 17 Uvp od 16. januara 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude vijeća za upravne sporove Suda BiH od 8. septembra 2017. godine, kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja tuženog Konkurencijskog vijeća BiH od 25. januara 2016. godine. Navedenim rješenjem Konkurencijskog vijeća BiH odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za preispitivanje rješenja tuženog od 22. decembra 2015. godine, kojim je utvrđeno da je apelant zloupotrijebio dominantan položaj na tržištu isporuke toplotne energije u gradu Travniku. U obrazloženju presude apelaciono vijeće Suda BiH je, pored ostalog, istaklo da je Vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno ocijenilo da je pobijana odluka tuženog (Konkurencijskog vijeća BiH) od 25. januara 2016. godine, pravilna i zakonita, te je za takvu odluku dalo valjane razloge koje prihvata i apelaciono vijeće. Naime, u konkretnom postupku je utvrđeno da su apelant i Općina Travnik zaključenjem Sporazuma o ustupanju prava daljinskog grijanja grada Travnika ograničili konkurenciju na tržištu isporuke toplotne energije u Travniku, iz odredbe člana 4. stav (1) tačka b) Zakona o konkurenciji, odnosno da je apelant zloupotrijebio dominantan položaj na tržištu isporuke toplotne energije u gradu Travniku, u skladu sa odredbama člana 10 stav (2) tačka b) c) i d) Zakona o konkurenciji. Apelaciono vijeće Suda BiH navodi da je pravilan zaključak Vijeća za upravne sporove Suda BiH da je tuženi (Konkurencijsko vijeće BiH) prilikom donošenja pobijanog rješenja pravilno primijenilo relevantne odredbe Zakona o konkurenciji, kao i Zakona o upravnom postupku BiH, te da je prilikom donošenja pobijanog rješenja razmatrao dokumentaciju za koju apelant u tužbi navodi da nije razmatrana, te zaključio da navedena dokumentacija ne može biti prihvaćena kao razlog za preispitivanje rješenja tuženog od 22. decembra 2015. godine. Naime, u konkrenom slučaju, kako proizilazi iz stanja spisa kao i pobijane presude, suprotno prigovorima iz zahtjeva, predmetna upravna stvar konačno je riješena na osnovu potpunih, tačnih i istinitih informacija, a nakon svestranog sagledavanja svih relevantnih činjenica, dokaza i dokumentacije. Dakle, tuženi je osporenim konačnim rješenjem pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za preispitivanje rješenja od 22. decembra 2015. godine odnosno, pravilno je Vijeće za upravne sporove Suda BiH ocijenilo da osporeno rješenje sadrži jasne i potpune razloge, koji se odnose i na ostale navode koji se ponavljaju u tužbi i u zahtevu, a koji kao takvi ne mogu uticati na drugačiju odluku ovoj upravnoj stvari.

AP-872/18

3. „Unis Energetika“d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Feđad Začiragić advokat iz Sarajeva, podnio je 14. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 020665 17 Uvp od 16. januara 2018. godine.

4. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude vijeća za upravne sporove Suda BiH od 7. septembra 2017. godine, kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja tuženog Konkurencijskog vijeća BiH od 22. decembra 2015. godine, kojim je utvrđeno da je apelant zloupotrijebio dominantan položaj na tržištu isporuke toplotne energije u gradu Travniku. Predmetni postupak je pokrenut na zahtjev Udruženja potrošača „Klub potrošača Srednje Bosne", radi utvrđivanja postojanja zabranjenog sporazuma u odredbama Sporazuma o ustupanju prava daljinskog grijanja grada Travnik, koji je zaključen 27. aprila 2006. godine između Općine Travnik i apelanta odnosno, postojanja zloupotrebe dominantnog položaja apelanta na tržištu isporuke toplotne energije u gradu Travniku. Apelaciono vijeće Suda BiH smatra da je pravilan zaključak Vijeća za upravne sporove Suda BiH da je u predmetnom postupku tuženi (Konkurencijsko vijeće BiH) prilikom donošenja osporenog rješenja pravilno utvrdio da je u konkretnoj stvari došlo do povrede odredbi člana 4. stav 1. tačka b) Zakona o konkurenciji, te odredbi iz člana 10. stav 1. tačka b), c) i d) Zakona o konkurenciji. Apelaciono vijeće Suda BiH ističe da apelant u navodima zahtjeva za preispitivanje sudske odluke u cijelosti ponavlja navode tužbe o kojima je vijeće za upravne sporove dalo obrazloženje u pobijanoj presudi, koje u cijelosti prihvata i apelacino vijeće. Naime, u konkretnom slučaju tuženi je u skladu sa svojim nadležnostima, nakon svestranog sagledavanja svih relevantnih činjenica, dokaza i dokumentacije, osporenim rješenjem pravilno utvrdilo da je zaključenjem predmetnog Sporazuma između Općine Travnik i apelanta, odredbama navedenog Sporazuma iz člana 3. tačke 5, 7, 8, 9. i 13. ograničio konkurenciju na tržištu isporuke toplotne energije u Travniku, kontrolom proizvodnje, tržišta, tehničkog razvoja ili ulaganja, što predstavlja zabranjeni sporazum iz odredbi člana 4. stav 1. tačka

b) Zakona o konkurenciji, kao i da je na taj način apelant zloupotrijebio dominantan položaj na tržištu isporuke toplotne energije u gradu Travniku. Apelaciono vijeće Suda BiH ističe da donošenje i provedba pobijanog rješenja tuženog ima za cilj isključivo provođenje Zakona, odnosno zaštitu slobodne konkurencije na relevantnom tržištu i zaštitu krajnjih potrošača na istom. Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-870/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. U predmetnim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda(u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da su u predmetnim postupcima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je u predmetnim postupcima utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnim slučajevima, a imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju svojih odluka osporenih predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena zakona bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-870/18 („Unis Energetika“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio