Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-483/16 (E. K.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Dosjelost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 133
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-483/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 483/16, rješavajući apelaciju Emira Kadrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Emira Kadrovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 069373 13 Rev od 22. septembra 2015.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Emir Kadrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alma Prnjavorac, advokat iz Tuzle, podnio je 29. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 069373 13 Rev od 22. septembra 2015. godine. Apelant je podneskom od 16. marta 2016. godine na zahtjev Ustavnog suda dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), te od tužene Mile Čubić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 22. februara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 28. februara do 9. marta 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelant je s bratom tužene Mladenom Českijom zaključio predugovor o kupoprodaji nekretnina upisanih u zk. uložak broj CXXXVI/146, kuća i zemljište površine 378 m (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), koji su stranke potpisale i ovjerile kod Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 6872 dana 4. augusta 2006. godine. Apelant se kao kupac predmetnih nekretnina obavezao da prodavcu (bratu tužene) ustupi svoj stan u Sarajevu na korištenje i isplati iznos od 45.000,00 KM, s tim da iznos od 24.000,00 KM isplati odmah na ime kapare, uz obavezu da ostatak novca isplati u roku od godinu dana ili prema usmenom dogovoru stranaka. U predugovoru je navedeno da u slučaju spriječenosti prodavca (Mladena Českije) u izvršenju pravnog posla sva prava i obaveze prelaze na tuženu koja nije potpisala predugovor. Prodavac Mladen Českija je ubrzo nakon zaključenja predugovora umro (tokom 2006. godine), tako da kupoprodajni ugovor nije zaključen.
6. Apelant je 29. decembra 2008. godine podnio tužbu protiv tužene radi ispunjenja obaveze iz predugovora o kupoprodaji nekretnina.
Parnični postupak
7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu kojim je apelant tražio da se tužena obaveže na sklapanje ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina, uz obavezivanje apelanta na isplatu ostatka duga iz predugovora od 21.000,00 KM, a ukoliko tužena to odbije da predmetna presuda zamijeni ugovor o kupoprodaji, te da se Općinskom sudu naloži da apelant na osnovu presude ostvari upis svog prava vlasništva na predmetnim nekretninama u javnim evidencijama, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 069373 08 P od 13. decembra 2010. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev uz obavezivanje tužene na naknadu troškova postupka.
8. Na osnovu provedenih dokaza, njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Općinski sud je, između ostalog, utvrdio da je predugovor zaključen u propisanoj formi koja je potrebna za glavni ugovor, da on predstavlja očitovanje volje ugovornih strana, da je samostalan i potpun, zatim da se prava i obaveze iz predugovora mogu ustupati, te da predugovor ne prestaje smrću. Zatim je Općinski sud utvrdio da je kao vlasnica predmetnih nekretnina u momentu zaključenja predugovora u javnim evidencijama bila upisana Ljubica Samardžić, sestra bake tužene, koja je predmetne nekretnine napustila radi odlaska u manastir, gdje je umrla u maju 1989. godine, a nakon njene smrti na predmetnim nekretninama je kao vlasnica upisana tužena, dok se otac tužene u katastarskoj evidenciji na predmetnim nekretninama vodi kao posjednik 1/1. Tokom postupka je također utvrđeno da je brat tužene predmetne nekretnine koristio cijeli život, te je također utvrđeno da je apelant, nakon zaključenja predugovora i isplate kapare, ušao u posjed predmetne nekretnine gdje je dogradio šupu, i to za života Mladena Českije koji ga u korištenju predmetne nekretnine nije ometao, niti ga je ometala tužena, a ni zemljišno-knjižni vlasnik (Ljubica Samardžić). Također je utvrđeno da je Mladen Českija shodno predugovoru koristio stan u apelantovom vlasništvu.
9. Na osnovu provedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da su apelant i brat tužene (Mladen Českija) zaključili predugovor o prodaji predmetnih nekretnina koje je brat tužene koristio cijeli život, a na kojima je u vrijeme zaključenja predugovora bila upisana sestra njegove bake, koja je predmetne nekretnine napustila, da je predugovor zaključen u pismenoj formi, da je potpisan, da su potpisi ovjereni na sudu, da je apelant na osnovu predugovora isplatio kaparu kao sredstvo osiguranja, da se apelant nalazi u posjedu predmetnih nekretnina, pa je sud u skladu s odredbom člana 45. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci presude. O troškovima postupka odlučeno je primjenom člana 386. ZPP.
10. Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 069373 11 Gž od 14. marta 2013. godine žalbu uvažio, te prvostepenu presudu preinačio tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je, imajući u vidu žalbene navode i stanje spisa, zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz materijalnih dokaza proizlazi da brat tužene Mladen Českija, koji je zaključio predugovor s apelantom, nije bilo vlasnik predmetne nekretnine, na što je tužena s pravom ukazala u žalbi, pa je zaključenje predugovora obavilo neovlašteno lice. U vezi s tim, Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 88. stav 3. i člana 72. ZOO, koje je citirao. Zatim je Kantonalni sud naveo da žalba osnovano ukazuje da tužena nije ni pravni sljednik Mladena Českije, prodavca predmetnih nekretnina iz predugovora, niti je na bilo koji način učestvovala u zaključenju predugovora, tako da na tuženu nisu prenesena prava i obaveze iz tog pravnog posla, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Kantonalni sud je još naveo da tokom prvostepenog postupka nije proveden niti jedan pravno relevantan dokaz na okolnosti stjecanja vlasništva Mladena Českije na predmetnim nekretninama, što je uvjet za raspolaganje, te stoga on nije ni mogao prenijeti više prava nego što ga je sam imao. Iz z.k. uloška proizlazi da je u vrijeme zaključenja predugovora, kao vlasnik predmetnih nekretnina bilo upisano drugo lice od koga je naknadno u ostavinskom postupku pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju tužena na predmetnim nekretnina upisana kao vlasnik.
11. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 65 0 P 069373 13 Rev od 22. septembra 2015. godine kojom je reviziju odbio. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga iz revizije i po službenoj dužnosti, u smislu člana 241. ZPP, revizioni sud je zaključio da je revizija neosnovana. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor pogrešne primjene materijalnog prava iz člana 133. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZON), uz navode da je Mladen Českija, shodno navedenoj odredbi, imao ovlaštenje da zaključi predugovor o prodaji predmetnih nekretnina koje je naslijedio od Ljubice Samardžić. U vezi s tim prigovorom, Vrhovni sud je naveo da shodno citiranoj odredbi koja propisuje da zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti, brat tužene je po tom osnovu mogao raspolagati samo sa suvlasničkim dijelom od ½ predmetnih nekretnina, dok je drugom polovinom mogla raspolagati tužena, pa prema tome raspolaganje Mladena Českije cjelokupnom imovinom zaključenjem predugovora o kupoprodaji nekretnina predstavlja nedozvoljeno raspolaganje jer je Mladen Českija raspolagao s više prava nego što ga je imao, kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud.
12. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor revizije da drugostepeni sud nije primijenio odredbu člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) na osnovu koje je Mladen Českija korištenjem stekao pravo vlasništva na cijeloj nekretnini, što mu je dalo pravo da je proda. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, shodno citiranoj odredbi, potrebno da posjed bude savjestan i zakonit i da je protekao vremenski period od 10 godina ili savjestan posjed i protek vremena od 20 godina, pri čemu savjesnost posjeda podrazumijeva da lice nije znalo, niti je prema okolnostima moglo znati da nekretnine koje koristi nisu njegove. Iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da brat tužene Mladen Českija nije bio savjestan posjednik jer je za vrijeme dok je živio u predmetnim nekretninama znao, pa i nakon što je tužena odselila iz spornih nekretnina, da cijela nekretnina ne pripada samo njemu, već i njegovoj sestri (tuženoj), pa je upravo iz tih razloga i pregovarao s tuženom da ona da svoju saglasnost za zaključenje predugovora, koju tužena nije dala, niti je predugovor potpisala. Kako tužena, za koju je predugovorom stvorena obaveza, nije potpisala pismenu ispravu predugovora o prodaji predmetnih nekretnina za koju se zahtijeva pismeni oblik i ovjera potpisa u nadležnom sudu, kao i za ugovor (član 9. Zakona o prometu nekretnina), taj predugovor ne može proizvoditi pravna dejstva na tuženu. Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio da reviziju odbije. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te čl. 7, 8. i 10. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka. Apelant je detaljno prezentirao činjenične okolnosti predmeta u vezi s predugovorom, kada je zaključen, kada je ovjeren, da je brat tužene ušao u posjed apelantovog stana, a apelant u posjed predmetnih nekretnina, da je apelant izvršio nadogradnju šupe u kojoj je obavljao grafičku djelatnost, te je detaljno prezentirao i odlučenja redovnih sudova. Apelant se ne slaže sa stavovima Kantonalnog i Vrhovnog suda koji su tužbeni zahtjev u cijelosti odbili. U tom pravcu, apelant posebno ukazuje da revizioni sud prilikom odlučenja nije po službenoj dužnosti pazio na primjenu materijalnog prava iz člana 241. ZPP jer je, prema apelantovom mišljenju, taj sud bio dužan riješiti pitanje stjecanja vlasništva građenjem jer je apelant tokom postupka dokazao da je izvršio nadogradnju šupe uz kuću na predmetnoj nekretnini.
14. Osim toga, apelant se ne slaže sa stavom Vrhovnog suda da je tužena isključivi vlasnik predmetnih nekretnina jer je u vrijeme zaključenja predugovora (4. augusta 2006. godine) vlasnik predmetnih nekretnina bila sestra bake tužene Ljubica Samardžić, koja je umrla 1989. godine, a ostavinski postupak iza nje je proveden 2008. godine, kada se tužena na predmetnim nekretninama u javnim evidencijama upisala kao isključivi vlasnik. Osim toga, pravilna primjena materijalnog prava je nalagala da sud obaveže tuženu na isplatu dvostrukog iznosa kapare budući da je tužbeni zahtjev odbijen. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, i to relevantnih odredaba ZOO (čl. 45, 79. i 80. stav 2), te ZVPO (čl. 25, 27, 28. i 30). Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji pozvao, da se presuda Vrhovnog suda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje ili da se ukinu presude Vrhovnog i Kantonalnog suda i da se na pravnoj snazi ostavi presuda Općinskog suda koja je, prema apelantovim tvrdnjama, zakonita i pravilna.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi koja je donesena u skladu s važećim materijalnim i procesnim zakonima FBiH, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Kantonalni sud je kao učesnik u postupku naveo da pred tim sudom nisu učinjene povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koje apelant neosnovano ukazuje predmetnom apelacijom.
17. Tužena je u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenila neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana jer u obrazloženjima osporenih presuda ne postoji ništa što bi ukazalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava ili pogrešno utvrđeno činjenično stanje. V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) bitne odredbe glase:
Član 45.
(1)Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi drugi, glavi ugovor.
(2)Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora.
(3)Predugovor obavezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.
(4)Na zahtjev zainteresirane strane sud će naložiti drugoj strani koja odbija da pristupi zaključenju glavnog ugovora da to uradi u roku koji će joj odrediti.
(5)Zaključenje glavnog ugovora može se zahtijevati u roku od šest mjeseci od isteka roka predviđenog za njegovo zaključenje, a ako taj rok nije predviđen, onda od dana kad je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebalo da bude zaključen.
(6)Predugovor ne obavezuje ako su se okolnosti od njegovog zaključenja toliko izmijenile da ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti postojale u to vrijeme.
Član 79.
(1)Ako je u trenutku zaključenja ugovora jedna strana dala drugoj izvjestan iznos novca ili izvjesnu količinu drugih zamjenjivih stvari kao znak da je ugovor zaključen (kapara) ugovor se smatra zaključenim kad je kapara dana, ako što drugo nije ugovoreno.
(2)U slučaju ispunjenja ugovora, kapara se mora vratiti ili uračunati u ispunjenje obaveze.
(3)Ako što drugo nije ugovoreno, strana koja je dala kaparu ne može odustati od ugovora ostavljajući kaparu drugoj strani, niti to može učiniti druga strana vraćanjem udvojene kapare. Predugovor obavezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.
Član 80.
(1) Ako je za neizvršenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana može po svom izboru tražiti izvršenje ugovora, ako je to još moguće, i tražiti naknadu štete, a kaparu uračunati u naknadu ili vratiti ili se zadovoljiti primljenom kaparom.
(2) Ako je za neizvršenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može, po svom izboru, tražiti izvršenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare, ili tražiti vraćanje udvojene kapare.
(3) U svakom slučaju, kad druga strana traži izvršenje ugovora, ona ima pravo i na naknadu štete koju trpi zbog zadocnjenja.
(4) Sud može na zahtjev zainteresovane strane smanjiti pretjerano veliku kaparu.
19. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH br. 7/80 i 15/80), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Prelazak zaostavštine na nasljednike Član 133.
Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.
20. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH br. 6/98 i 28/03), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 25.
Osoba koja od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stječe na nju pravo vlasništva.
Pravo vlasništva na novu stvar pripada vlasniku od čijeg ju je materijala, na osnovu posla, izradila druga osoba.
Ako je neko od tuđeg materijala svojim radom izradio novu stvar, ona mu i pripada ako je savjestan i ako je vrijednost rada veća od vrijednosti materijala. U slučaju iz stava 3. ovog člana, ako su vrijednost rada i vrijednost materijala jednake, nastaje suvlasništvo.
4. Stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu.
Član 27.
Osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.
U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo, u roku od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, a najkasnije do deset godina od završene izgradnje, zahtijevati da mu graditelj naknadi prometnu vrijednost zemljišta u vrijeme donošenja sudske odluke.
Član 28.
Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se odmah usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu vrijednost zemljišta.
Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši, ako njegovo rušenje, s obzirom na okolnosti slučaja (vrijednost objekta, ponašanje vlasnika zemljišta i graditelja u toku izgradnje i sl.) ne bi bilo opravdano.
U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete. Ako vlasnik zemljišta zahtijeva da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat, dužan je graditelju naknaditi vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu gdje se nalazi, u vrijeme donošenja sudske odluke.
Pravo izbora iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta može ostvariti u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, a po proteku tog roka može zahtijevati isplatu prometne vrijednosti zemljišta.
Član 30.
U slučaju kad su graditelj i vlasnik zemljišta nesavjesni, shodno će se primijeniti pravila iz odredbe člana 28. ovog zakona.
6. Stjecanje prava vlasništva dosjelošću Član 32.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.
21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 7.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 069373 13 Rev od 22. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov tadašnji advokat je primio 2. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 29. januara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 13. Evropske konvencije. Uz to, apelant ukazuje i na kršenje čl. 7, 8. i 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. U konkretnom slučaju radi se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
32. Ustavni sud zapaža da se apelacijom ukazuje na brojne prigovore koji se, u suštini, svode na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. U tom pravcu apelant prigovara da Vrhovni sud nije po službenoj dužnosti ispitao primjenu materijalnog prava jer je taj sud primjenom relevantnih odredaba ZOO i ZVPO trebao da odluči o pitanju kapare, odnosno da utvrdi pravo vlasništva apelanta na predmetnim nekretninama na osnovu građenja, odnosno da utvrdi da je prethodno i prodavac također stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na osnovu dugogodišnjeg posjeda predmetnih nekretnina.
33. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na odredbu člana 2. stav (1) ZPP koja propisuje da sud prilikom odlučenja odlučuje u granicama zahtjeva koji je postavljen u postupku, a stavom (2) istog člana da sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu primjene materijalnog prava. Polazeći od citirane odredbe, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku tražio da sud obaveže tuženu na zaključenje kupoprodajnog ugovora shodno predugovoru koji je apelant zaključio s bratom tužene. Krećući se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva Vrhovni sud je osporenom presudom, kao konačnom odlukom, odbio apelantovu reviziju prihvativši stav Kantonalnog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, prije svega, imao u vidu da tužena nije bila potpisnica predugovora, te da u takvim okolnostima predugovor koji su zaključili apelant i brat tužene ne može obavezivati tuženu na zaključenje kupoprodajnog ugovora, te da se odredbe člana 45. ZOO ne mogu odnositi na apelanticu. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu i zemljišno-knjižno stanje na predmetnim nekretninama i činjenicu da prodavac (brat tužene) nije bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, odnosno da je predmetnim nekretninom raspolagao nedozvoljeno. Ustavni sud, također, zapaža da se Vrhovni sud osvrnuo i na apelantove prigovore u vezi s primjenom člana 133. ZON-a (prelazak zaostavštine na nasljednike) i člana 32. ZVPO (stjecanje vlasništva dosjelošću), te da je u vezi s primjenom citiranih odredaba dao jasno obrazloženje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud uzeo u obzir da je na prodavca (brata tužene) u trenutku smrti zemljišno-knjižnog vlasnika (1989. godine), u smislu člana 133. ZON-a, prešla ½ dijela predmetnih nekretnina, ali da mu ta okolnost nije omogućila da raspolaže samostalno i s dijelom tužene, bez njenog ovlaštenja, pri čemu je taj sud obrazložio da se za brata tužene ne može reći da je bio savjestan posjednik (budući da je znao da predmetne nekretnine nisu samo njegove), zbog čega se nije ni mogla primijeniti odredba člana 32. ZVPO. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud iz obrazloženja Vrhovnog suda ne uočava proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.
34. U vezi s apelantovim prigovorima da je pravilna primjena materijalnog prava (član 241. ZPP koji nalaže Vrhovnom sudu da na primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti) nalagala Vrhovnom sudu da odluči i o vraćanju kapare i o stjecanju vlasništva apelanta na predmetnim nekretninama na osnovu građenja, Ustavni sud podsjeća da redovni sudovi, shodno članu 2. stav (1) ZPP, odlučuju u okviru tužbenog zahtjeva, a iz raspoloživih dokumenta ne proizlazi da je apelant tokom postupka postavio takve zahtjeve koji bi redovne sudove obavezivali da ih tokom postupka ispitaju i o njima rasprave, pa u takvim okolnostima pozivanje na kršenje citirane odredbe procesnog prava nije opravdano.
35. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
36. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Budući da se apelantovo pozivanje na kršenje navedenog prava suštinski svodi na proizvoljnu primjenu prava, a o neosnovanosti takvih prigovora Ustavni sud se već izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
37. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje navedenog prava. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da pravni lijek (revizija u konkretnom slučaju), koji je apelantu bio na raspolaganju, nije rezultirao apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije neosnovan.
Prava iz čl. 7, 8. i 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima
38. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava iz člana 7, 8. i 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ističe da spomenuta deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. S druge strane, prava na koja se apelant pozvao iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima su, u suštini, inkorporirana u Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, koja je Ustavni sud već ispitao u prethodnim tačkama ove odluke.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda, kao konačne odluke u ovom predmetu, ne proizlazi proizvoljnost u primjeni prava, na što je apelant predmetnom apelacijom neosnovano ukazao.
40. Nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je apelant imao i koristio zakonom propisani vanredni pravni lijek, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao uspjehom u konkretnom predmetu per se ne pokreće pitanje kršenja navedenog prava.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman