Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-752/16 (Z. R.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-752/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 752/16, rješavajući apelaciju Zorana Ristića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Ristića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 029119 13 Rev od 22. decembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Ristić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podno je 15. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 029119 13 Rev od 22. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog Rada Vidakovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. februara 2018. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 029119 13 P2 od 19. jula 2013. godine, donesenom u ponovnom postupku, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev tako što je tuženi obavezan da apelantu isplati novčani iznos od 29.876,60 KM, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 19. jula 2013. godine. U preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati iznos od 35.372,60 KM, kao i da mu na dosuđeni iznos isplati zakonsku zateznu kamatu počev od dana podnošenja tužbe, 21. februara 2013. godine do 19. jula 2013. godine, kao dana presuđenja (stav 1 izreke presude). Stavom 2 izreke presude tuženi je obavezan da apelantu na ime parničnog postupka isplati iznos od 7.398,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je Osnovni sud izvršio uvid u dokaze pribavljene u prethodnom postupku, kao i u ponovnom postupku, na temelju kojih je, između ostalog, utvrdio da su apelant i tuženi zaključili Ugovor o zajedničkoj izgradnji stambeno- poslovnog objekta u Bijeljini, u Ulici Filipa Višnjića broj 88 (u daljnjem tekstu: predmetni objekat), ovjeren kod Osnovnog suda u Bijeljini 4. septembra 2002. godine. Tačkom I navedenog ugovora ugovorne strane su se sporazumjele da zajedničkim sredstvima izgrade predmetni objekat na parceli apelanta pobliže označenoj u obrazloženju presude, odnosno da apelant u izgradnji navedenog objekta učestvuje na način što će ustupiti parcelu pobliže označnu u tački I ugovora, dok je tuženi obavezan da sopstvenim sredstvima obezbijedi projektnu dokumentaciju, građevinsku dozvolu i sva sredstva potrebna za izgradnju objekta, te da će predmetni objekat izgraditi u roku od 18 mjeseci od dana dobijanja građevinske dozvole i uvođenja izvođača radova u posao. Tačkom V ugovora je regulisano da će ugovorne strane po završenoj izgradnji i izdatoj upotrebnoj dozvoli za predmetni objekat srazmjerno njihovom učešću u gradnji tog objekta podijeliti ga tako što će apelantu pripasti poslovni prostor, površine 20 m2, stambeni prostor na svakoj etaži, površine ukupno 140 m2, i jedna garaža, te da će „sav izgrađeni stambeno-poslovni prostor“ biti predat apelantu kao učesniku u izgradnji po sistemu „ključ u ruke“, dok će „ostatak izgrađenog prostora“ pripasti tuženom kao drugom učesniku u zajedničkoj izgradnji tog objekta. Tačkom VI citiranog ugovora je regulisano da će se svaka ugovorna strana po izvršenoj izgradnji i etažiranju navedenog objekta, bez znanja i odobrenja druge ugovorne strane, uknjižiti kao vlasnik i posjednik svojih etažnih dijelova na predmetnom objektu sa dijelom 1/1, kao i sa pravom zajedničkog korišćenja zajedničkih dijelova objekta, kao i da svaka ugovorna strana snosi troškove vezane za realizaciju ugovora i uknjižbu prava svojine na izgrađenom objektu srazmjerno svom pripadajućem dijelu.

7. Nadalje je navedeno da je predmetni objekat izgrađen ne samo na parceli apelanta nego i na susjednoj parceli u svojini mldb. Ivane Kovačević, pa su tuženi i Mihajlo Đukić kao suinvestitori sa imenovanom kao investitorom koju je zastupala majka – kao zakonska zastupnica Dragica Trifković, takođe zaključili ugovor o izgradnji predmetnog objekta, ovjeren kod Osnovnog suda u Bijeljini 11. septembra 2002. godine. Navedenim ugovorom je regulisano da je predmet ugovora zajednička izgradnja predmetnog objekta na parceli na kojoj je nosilac prava korišćenja upisana Ivana Kovačević. Tim ugovorom, koji je u pogledu ugovornih obaveza imao gotovo identičan sadržaj kao i ugovor koji je zaključen sa apelantom, suinvestitori (tuženi i Mihajlo Đukić) su se obavezali da sopstvenim novčanim sredstvima učestvuju u izgradnji predmetnog objekta, a da se Ivana Kovačević obavezuje u izgradnji objekta isključivo ustupiti svoju parcelu. Predmetnim ugovorom su se suinvestitori obavezali da će po završenoj izgradnji objekta Ivani Kovačević predati u svojinu jedan četvorosoban stan, ukupne površine od 125 m2, na prvom spratu predmetnog objekta.

8. Dalje, uvidom u sporazum o diobi predmetnog objekta zaključen između suinvestitora, tj. tuženog i Mihajla Đukića, ovjeren kod Osnovnog suda u Bijeljini 20. septembra 2002. godine, Osnovni sud je utvrdio da su se navedenim sporazumom ugovorne strane sporazumjele da će kao suinvestitori zajedničkim sredstvima izgraditi predmetni objekat na osnovu ugovora o zajedničkoj izgradnji zaključenog sa apelantom 4. septembra 2002. godine i ugovora o zajedničkoj izgradnji zaključenog sa mldb. Ivanom Kovačević 11. septembra 2002. godine. Tačkom II sporazuma je regulisano da su ovim sporazumom ugovorne strane (dakle, tuženi i Mihajlo Đukić) uredile međusobne odnose, prava i obaveze i učešće u diobi zajednički izgrađenog predmetog objekta, tako što će Mihajlu Đukiću po izgradnji predmetnog objekta pripasti 40 m2 podrumskog prostora i po 20% neto izgrađenog objekta na svakoj etaži/prizemlje+dva sprata+potkrovlje s tim da će Mihajlo Đukić kao suinvestitor iz utvrđene kvote – procenta podmiriti sve obaveze prema ostalim saugovaračima Ivani Kovačević i apelantu, dok će sav preostali izrađeni prostor u predmetnom objektu, podrumski, poslovni i stambeni, pripasti tuženom kao suinvestitoru. Tačkom IV navedenog sporazuma je regulisano da suinvestitor Mihajlo Đukić prenosi sva ovlašćenja na tuženog u pogledu zastupanja, predstavljanja pred trećim licima, ugovaranje radova sa izvođačima i svim drugim pravima na osnovu ugovora o zajedničkoj izgradnji, pri čemu istovremeno preuzima sve solidarno utvrđene obaveze prema saugovaračima Ivani Kovačević i apelantu.

9. Osnovni sud je u daljnjem tekstu obrazloženja prezentovao sadržaj ostalih sprovedenih dokaza (iskaza parničnih stranaka, svjedoka i nalaza i mišljenja vještaka, te ukazao na sadržaj odredbi čl. 446, 448 i 453 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO, kojim odredbama je regulisan institut preuzimanja duga, odnosno preuzimanja ispunjenja). Ocjenom izvedenih dokaza Osnovni sud je zaključio da na osnovu ugovora (sporazuma o diobi) od 18. septembra 2002. godine zaključenog između tuženog i Mihajla Đukića nije došlo da valjanog preuzimanja duga prema apelantu od Mihajla Đukića, jer nije postojao pravno relevantan pristanak apelanta kao povjerioca iz kojih razloga se taj ugovor može smatrati jedino kao ugovor o preuzimanju ispunjenja o kome govori odredba člana 453 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga, Osnovni sud smatra da se tuženi ne može osloboditi obaveze prema apelantu iz ugovora koji je sa njim zaključio 4. septembra 2002. godine. Naime, taj sud je ukazao da iz izvedenih dokaza proizilazi da je apelant za ugovor od 18. septembra 2002. godine (zaključen između tuženog i Mihajla Đukića) saznao prije preuzimanja u posjed nedovršenog stana u predmetnom objektu, površine 72 m2, od Mihajla Đukića u novembru 2008. godine. Osnovni sud je, takođe, poklonio vjeru iskazu apelanta da nije nikad prestao tražiti ispunjenje obaveza od tuženog iz ugovora od 4. septembra 2002. godine, a kako iz držanja tuženog proizilazi da ne želi dobrovoljno da ispuni dospjele obaveze prema apelantu, Osnovni sud je zaključio da postoji pravni osnov da se apelantu dosudi naknada ugovorene štete zbog neispunjenja u smislu odredbe čl. 262 st. 2 i 4, čl. 269, čl. 155 i čl. 189 stav 1 ZOO. Visinu štete taj sud je utvrdio na temelju nalaza vještaka građevinske struke, kojem ugovorne stranke nisu prigovarale, u iznosu preciznije naznačenom kao u stavu 1 izreke presude, dok je odluku o zakonskim zateznim kamatama donio na osnovu člana 277 stav 1 ZOO, a u vezi sa čl. 186 stav 2 i čl. 189 stav 2 citiranog zakona. Osnovni sud je dalje odbio tužbeni zahtjev apelanta za isplatu novčane vrijednosti radova na otklanjanju nedostataka na stanu površine 72 m2 koji je preuzeo u posjed u novembru 2008. godine, jer je, po ocjeni tog suda, osnovan prigovor tuženog o zastarjelosti prema odredbi člana 616 stav 1 u vezi sa članom 641 ZOO. Odluku o troškovima postupka taj sud je dalje donio primjenom odredbe čl. 386, 396 i čl. 387 st. 1 i 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 80 0 P 029119 13 Gž 2 od 21. oktobra 2013. godine apelantovu žalbu uvažio kao osnovanu i presudu Osnovnog suda od 19. jula 2013. godine djelimično preinačio, tako da se djelimično usvaja tužbeni zahtjev apelanta kao osnovan, pa se tuženi obavezuje da apelantu isplati novčani iznos od 35.372,60 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama od 19. jula 2013. godine kao dana donošenja odluke, kao i da mu na ime troškova postupka isplati iznos od 8.400,00 KM, dok se apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je potraživao zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos počev od podnošenja tužbe, 21. februara 2011. godine, pa do 19. jula 2013. godine, kao dana presuđenja, odbija kao neosnovan. Istom presudom žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u ostalom dijelu potvrđena, i tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.900,00 KM.

11. Okružni sud je u obrazloženju presude prvenstveno prezentovao sadržaj žalbi parničnih stranaka, te je ponovio činjenice koje je Osnovni sud utvrdio u ponovnom postupku na osnovu izvedenih dokaza, na temelju čega je prvostepeni sud utvrdio da u konkretnom slučaju na osnovu ugovora zaključenog između tuženog i Mihajla Đukića od 18. septembra 2002. godine nije došlo do valjanog preuzimanja duga prema apelantu od Mihajla Đukića, budući da, prema stavu prvostepenog suda, nije postojao pravno relevantan pristanak apelanta, pa navedeni ugovor ima status ugovora o preuzimanju ispunjenja prema odredbi člana 453 ZOO, a u vezi sa članom 446 stav 5 citiranog zakona, zbog čega se tuženi ne može osloboditi obaveze prema apelanatu iz ugovora koji je sa njim zaključio 4. septembra 2002. godine. Ovakav stav Okružni sud je obrazložio činjenicom što je apelant saznao za ugovor zaključen između tuženog i Mihajla Đukića od 18. septembra 2002. godine prije preuzimanja u posjed nedovršenog stana, površine 72 m2, od Mihajla Đukića u novembru 2008. godine, jer se apelant obraćao tuženom „4-5 godina nakon zaključenja ugovora iz 2002. godine tražeći ispunjenje obaveze od tuženog s obzirom na to da se od Đukić Mihajla ne može naplatiti jer nema imovine“ iz čega, po ocjeni tog suda, slijedi da apelant „nije dao saglasnost za preuzimanje duga po ugovoru od 18.09.2002. godine, nakon što je saznao za njega (član 446/1, 2 i 3 ZOO); da navedene okolnosti nisu mogle ostati nepoznate tuženom“, zbog čega prvostepeni sud nije poklonio povjerenje iskazu tuženog u kojem navodi da mu se apelant nikada poslije zaključenja ugovora sa Mihajlom Đukićem nije obraćao zahtjevom za ispunjenje obaveza iz ugovora od 4. septembra 2002. godine. Stoga, Okružni sud je zaključio da u situaciji kad je predmetni objekat građen pet godina nakon isteka krajnjeg roka za njegovu izgradnju u kom periodu apelant nije mogao ostvariti materijalnu satisfakciju ni od tuženog ni od svjedoka Đukića, koji su odgovornost za neispunjenje prebacivali jedan na drugoga, „preuzimanje u posjed od strane [apelanta] nedovršenog stana površine 72 m2 od Đukić Mihajla, po logici stvari ne može imati značenje da je bez ograde pristao na preuzimanje spornog duga, niti može osloboditi tuženog od ispunjenja obaveze prema na ugovor od 18. septembra 2002. godine (zaključen između tuženog i Mihajla Đukića), i nakon što je za njega saznao, niti tuženog može osloboditi od ispunjenja obaveze prema [apelantu]“. S tim u vezi taj sud je, takođe, naveo da apelantovo ponašanje u konkretnoj stvari odgovara ponašanju svakog prosječnog čovjeka koji bi se našao u istim okolnostima, da šest godina poslije zaključenja ugovora o izgradnji objekta ne može da realizuje ni približno svoja prava.

12. Okružni sud je nadalje istakao da je prvostepeni sud ustanovio da, s obzirom na to da tuženi nije želio dobrovoljno da ispuni svoje obaveze prema apelantu iz ugovora od 4. septembra 2002. godine, postoji pravni osnov za dosudu naknade ugovorene štete apelantu zbog neispunjenja u smislu odredbe čl. 262 st. 2 i 4, 269, 155 i 189 stav 1 ZOO, pa mu je dosudio štetu u iznosu od 29.876,60 (koji se sastoji od tržišne vrijednosti garaže, tržišne vrijednosti razlike stambenog prostora od 13 m2, te vrijednosti radova koji su potrebni za dovođenje poslovnog prostora u stanje „ključ u ruke“). Nadalje je navedeno da je prvostepeni sud ocijenio osnovanim prigovor tuženog zastarjelosti apelantovog potraživanja kojim je apelant tražio da mu tuženi za završetak radova na predmetnom stanu isplati iznos utvrđen od vještaka građevinske struke u iznosu od 5.496,00 KM, odbijajući tužbeni zahtjev apelanta u tom dijelu. Međutim, Okružni sud je obrazložio da apelantovo potraživanje nije ugovor o djelu, kako je to ocijenio prvostepeni sud primjenom odredbe člana 616 a u vezi sa članom 641 ZOO, već šteta koju je apelant pretrpio zbog neispunjenja obaveza tuženog koju je ovaj preuzeo ugovorom o zajedničkoj izgradnji predmetnog objekta od 4. septembra 2002. godine. U vezi s tim, Okružni sud je, takođe, ukazao da je odredbom člana 376 stav 3 ZOO propisano da potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorene obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze, te da je članom 371 ZOO propisano da potraživanje zastarijeva za 10 godina, ako zakonom nije određen drugi rok zastarjelosti, zbog čega smatra da se na apelantov zahtjev za naknadu štete po osnovu neispunjenja navedenog ugovora od tuženog ima primijeniti opšti zastarni rok od 10 godina iz člana 371 a u vezi sa članom 376 stav 3 ZOO. S obzirom na navedeno, Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu kao u izreci presude primjenom člana 221 ZPP. Dalje, Okružni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode tuženog da prvostepeni sud nije dokazao da nisu ispunjeni zakonski uslovi za preuzimanje duga tuženog od Mihajla Đukića, tj. da nije dokazano da je apelant primio ispunjenje duga od Mihajla Đukića, zaključivši da je taj sud savjesnom i brižljivom ocjenom dokaza zaključio da apelant u suštini nije dao svoj pristanak na ugovor zaključen između tuženog i Mihajla Đukića. O ostalim žalbenim navodima tuženog ovaj sud nije posebno raspravljao, ocjenjujući da nisu od odlučnog značaja za rješavanje u meritumu ovog spora. Imajući u vidu navedeno, ovaj sud je primjenom odredbe čl. 221, 224, 226, 229 stav 4 i 231 ZPP odlučio kao u izreci presude.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 P 029119 13 Rev od 22. decembra 2015. godine reviziju tuženog usvojio i obje nižestepene presude prinačio u dosuđujućem dijelu, tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan je da tuženom naknadi troškove spora u iznosu od 9.480,00 KM.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da tuženi izjavljenom revizijom pobija presudu drugostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se u cijelosti odbije apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je dalje prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, te istakao da su oni udovoljili postavljenom tužbenom zahtjevu apelanta (prvostepeni sud djelimično, a drugostepeni sud u cijelosti) budući da, po shvatanju tih sudova, apelant „nije dao pristanak na preuzimanje duga tuženog od strane Mihajla Đukića, pa se u konkretnom slučaju radi o preuzimanju ispunjenja, slijedom čega postoji pasivna legitimacija tuženog u ovom sporu“. Međutim, Vrhovni sud je istakao da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istaknuto je da u parničnom postupku stvarana legitimacija stranaka predstavlja materijalnopravni odnos stranaka prema predmetu spora i ona zavisi od materijalnog prava koje se primjenjuje na određeno činjenično stanje pri čemu je tužilac aktivno legitimisan ukoliko je nosilac prava koje je predmet spora, a da je tuženi pasivno legitimisan ukoliko na njemu leži obaveza koja odgovara pravu tužioca. Navedeno je da se u slučaju nedostataka bilo aktivne, bilo pasivne legitimacije, o zahtjevu meritorno odlučuje na način da se on presudom odbija. U vezi s tim je ukazao na odredbu člana 446 st. 1 i 2 ZOO kojim je propisano da se dug preuzima ugovorom između dužnika i trećeg lica na koji je povjerilac pristao i da o sklopljenom ugovoru povjerioca može obavijestiti svaki od njih, te da svakom od njih povjerilac može saopštiti svoj pristanak na preuzimanje duga. Vrhovni sud je nadalje ukazao da je promjenom dužnika dug prešao sa starog dužnika (ovdje tuženog) na novog dužnika (u konkretnoj pravnoj stvari na Mihajla Đukića) i to sa istom sadržinom kakvu je imao i kod starog dužnika. Navedeno je da iz činjenica proizilazi da je tuženi na suinvestitora Mihajla Đukića prenio dug, odnosno obavezu prema apelantu iz ugovora o zajedničkoj izgradnji pa je stoga pogrešan zaključak nižestepenih sudova da se ovdje ne radi o preuzimanju duga, nego samo o ispunjenju tuđe obaveze (član 453 ZOO), pa je, po shvatanju Vrhovnog suda, tuženi pasivno legitimisan u predmetnom sporu. Naime, kako je naveo Vrhovni sud, sporazum o diobi od 18. septembra 2002. godine, zaključen između tuženog i Mihajla Đukića kao suinvestitora, u jednom dijelu ima karakter preuzimanja duga (član 446 ZOO) iz prethodnog ugovora o zajedničkoj izgradnji zaključenog između parničnih stranaka 6. avgusta 2002. godine (ovjerenog 4. septembra 2002. godine). Apelant je bez rezerve primio djelimično ispunjenje obaveze od Mihajla Đukića (ovaj je to učinio u svoje ime, a ne u ime tuženog) i tom prilikom se nije ogradio (član 446 stav 3 ZOO), te se Mihajlu Đukiću obratio radi otklanjanja nedostataka u stanu i te radove je obavio Mihajlo Đukić, a ne tuženi, pa ovakvo apelantovo ponašanje ima značaj pristanka na ugovor o preuzimanju duga. Osim toga, kako je dalje naveo Vrhovni sud, iz sprovedenih dokaza, a prvenstveno iskaza parničnih stranaka i svjedoka, proizilazi da je apelant obaviješten o ugovoru zaključenom između tuženog i Mihajla Đukića i da je on pristao da obaveze prema njemu, umjesto tuženog, izvrši Mihajlo Đukić. Nadalje je navedeno da je ugovorom o preuzimanju duga Mihajlo Đukić kao novi dužnik stupio na mjesto starog dužnika, tj. tuženog, koji se oslobodio svoje obaveze (član 448 stav 1 ZOO), pa je ocijenjeno da su osnovani navodi revizije da tuženi nema nikakvih obaveza prema apelantu i da slijedom toga nema ni pasivnu legitimaciju u ovom sporu. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo pa je, na osnovu odredbe člana 250 stav 1 ZPP, reviziju usvojio i odlučio kao u izreci presude, dok je o troškovima postupka odlučio primjenom čl. 397 stav 2, a u vezi sa čl. 386 stav 1, 387 i 396 stav 1 ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u prizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Naime, apelant smatra da su nižestepeni sudovi odlučnu činjenicu „da li je apelant bez rezerve prihvatio preuzimanje duga od strane Mihajla Đukića, utvrdio drugačije od onoga što je u pogledu iste utvrdio Vrhovni sud“, čime je pogrešno primijenio odredbu člana 240 stav 2 ZPP. U vezi s tim, tvrdi da Vrhovni sud nije imao zakonsku mogućnost da mijenja činjenice utvrđene pred nižestepenim sudovima, a da je osporenom presudom upravo to učinio. Dakle, kako apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, predlaže da se tom sudu naloži „da donese novu odluku uz pravilnu primjenu prava, posebno uz pravilnu primjenu odredbe člana 240/II

ZPP RS“.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci jer osporenom presudom tog suda nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se apelant neutemeljeno pozvao u apelaciji. Navedeno zbog toga što je, kako navodi taj sud, na temelju činjenica utvrđenih u postupku pred nižestepenim sudovima samo izveo drugačiji zaključak, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Ugovor o preuzimanju duga Član 446.

(1)Preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilac.

(2)O zaključenom ugovoru može povjerioca izvijestiti svaki od njih, i svakome od njih može povjerilac saopštiti svoj pristanak na preuzimanje duga.

(3)Pretpostavlja se da je povjerilac dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimaoca, koje je ovaj učinio u svoje ime.

(4)Ugovarači, kao i svaki od njih posebno, mogu pozvati povjerioca da se u određenom roku izjasni da li pristaje na preuzimanje duga, pa ako se povjerilac u određenom roku ne izjasni, smatra se da nije dao svoj pristanak.

(5) Ugovor o preuzimanju duga ima dejstva ugovora o preuzimanju ispunjenja za vrijeme dok povjerilac ne bude dao svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga, kao i ako on odbije da da pristanak.

II DEJSTVA UGOVORA O PREUZIMANJU DUGA

Promjena dužnika Član 448. stav 1.

(1)Preuzimanjem duga preuzimalac stupa na mjesto pređašnjeg dužnika a ovaj se oslobađa obaveze.

Član 453.

(1) Preuzimanje ispunjenja se vrši ugovorom između dužnika i nekog trećeg kojim se ovaj obavezuje prema dužniku da ispuni njegovu obavezu prema njegovom povjeriocu.

(2) On odgovara dužniku ako blagovremeno ne ispuni obavezu povjeriocu, te ovaj zatraži ispunjenje od dužnika.

(3) Ali, on ne preuzima dug, niti pristupa dugu i povjerilac nema nikakvo pravo prema njemu.

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08-OUS, 45/09-OUS, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase: Član 240.

(1) Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom (2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 250. stav (1) (1)Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

VI.Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 029119 13 Rev od 22. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 15. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

27. Prije nego pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama, što u konkretnom predmetu i jeste slučaj. Naime, u konkretnom slučaju radilo se o parničnom postupku u okviru kojeg su se raspravljala pitanja koja se tiču imovinskih prava parničnih stranaka, pa Ustavni sud smatra da apelant u postupku okončanom osporenom presudom uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

28. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava od Vrhovnog suda, što je u konačnici, prema apelantovoj ocjeni, rezultiralo donošenjem osporene odluke.

29. U vezi s apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

31. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom postupku apelant tužbenim zahtjevom tražio da mu tuženi naknadi štetu koju je pretrpio zbog neizvršavanja obaveze tuženog, preuzete na temelju ugovora o zajedničkoj izgradnji predmetnog objekta od 4. septembra 2002. godine. Osnovni i Okružni sud su, rješavajući po tužbenom zahtjevu apelanta, zauzeli stanovište (Osnovni sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanta, a Okružni sud u cijelosti), pozivajući se na odredbu člana 453 ZOO. Naime, iz obrazloženja tih sudova proizilazi da nije došlo do pravno valjanog preuzimanja duga prema apelantu od Mihajla Đukića, jer nije postojao pravno relevantan pristanak apelanta kao povjerioca, zbog čega se tuženi, po ocjeni tih sudova, nije mogao osloboditi obaveze prema apelantu iz ugovora koji je sa njim zaključio, pa se u konkretnom slučaju ne radi o preuzimanju ispunjenja, tj. slijedom čega postoji pasivna legitimacija tuženog u predmetnom sporu.

32. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak okončan osporenom presudom Vrhovnog suda koji je reviziju tuženog usvojio i obje nižestepene presude preinačio, tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Naime, Vrhovni sud je, suprotno stavu nižestepenih sudova a na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred tim sudovima, zaključio da sporazum o diobi od 18. septembra 2002. godine zaključen između tuženog i Mihajla Đukića, kao suinvestitora, ima karakter preuzimanja duga prema odredbi člana 446 ZOO, jer je apelant bez rezerve primio djelimično ispunjenje obaveze od Mihajla Đukića, a ne od tuženog i jer se tom prilikom nije ogradio, te jer se Mihajlu Đukiću obratio radi otklanjanja nedostataka u stanu, koje radove je i obavio Mihajlo Đukić, a ne tuženi. Ovakvo ponašanje apelanta, prema stavu Vrhovnog suda, ima značaj pristanka na ugovor o preuzimanju duga, a ne, kako su to zaključili nižestepeni sudovi, ispunjenja tuđe obaveze (član 453 ZOO). Imajući u vidu navedena činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, te sadržaj odredbe člana 446 stav 3 ZOO, na kojem je Vrhovni sud utemeljio svoje odlučenje, kojim je propisano da „Pretpostavlja se da je povjerilac dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimaoca, koje je ovaj učinio u svoje ime“, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kada je Vrhovni sud preinačio nižestepene presude i u konačnici odbio apelantov postavljeni tužbeni zahtjev pri čemu je u obrazloženju za svoje odlučenje dao razloge koji korespondiraju standardu obrazložene odluke.

33. Takođe, vezano za apelantove navode da Vrhovni sud, u smislu odredbe člana 240 stav 2 ZPP, „nije imao zakonsku mogućnost da mijenja činjenice utvrđene pred nižestepenim sudovima, a da je osporenom presudom upravo to učinio“, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da iz osporene odluke proizilazi da je tuženi reviziju izjavio zbog razloga propisanih članom 240 stav 1 ZPP („zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava“). Nadalje, iz obrazloženja osporene presude jasno proizilazi da je Vrhovni sud presude nižestepenih sudova preinačio na osnovu ovlašćenja iz člana 250 stav 1 ZPP zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tom odredbom je propisano da, „ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu“. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasne i argumentovane razloge vezane za primjenu navedene odredbe, odnosno za zaključak da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo, pa se u tom kontekstu u cijelosti pokazuju neosnovanim apelantovi navodi da je Vrhovni sud mijenjao činjenice utvrđene u nižestepenim odlukama, odnosno da je postupio protivno odredbi člana 240 stav 2 ZPP kojom je propisano da se revizija „ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju presude Vrhovnog suda ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene presude ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih zakonskih propisa. Po mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je dao jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu presudu i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

35. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava na apelantovu štetu, te kada su dati jasni i argumentovani razlozi u pogledu primjene relevantnih odredbi ZPP i ZOO.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-752/16 (Z. R.) | Sudska praksa | Aktio