Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-19/18 (B. P.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Materijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-19/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-19/18, rješavajući apelaciju Branislava Prepelca, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branislav Prepelac protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 217745 17 Gž od 18. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branislav Prepelac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Nebojša Milanović advokat iz Banjaluke, podnio je 29. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 217745 17 Gž od 18. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena (Republika Srpska) da mu na ime naknade materijalne štete (na ime troškova sahrane i nabavke crnine) isplati ukupan iznos od 800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka.

2. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je apelantov prednik (M.P.) 19. septembra 1995. godine smrtno stradao za vrijeme obavljanja borbenih zadataka kao pripadnik VRS na području Ozrena, opština Petrovo, na čemu se i temelji osnov tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete. Dalje, pravilno je prvostepeni sud zaključio da je apelant bio dužan da izvede dokaze na okolnost visine ove štete (troškovi sahrane i nabavke crnine), na koje okolnosti apelant uopšte nije izvodio dokaze, pa je prvostepeni sud pravilno zaključio da isti nije dokazao visinu materijalne štete. Okolnost što se u konkretnom slučaju radilo o periodu ratnih dešavanja, kada mnogi nisu izdavali račune za prodatu robu, nije isključivalo mogućnost apelanta da na navedene okolnosti izvede dokaz saslušanjem svjedoka koji su prisustvovali sahrani njegovog prednika ili dokaze na okolnosti gdje je njegov prednik sahranjen i koliki su bili prosječni i uobičajni troškovi sahrane, kakvi su mjesni običaji vezani za obred sahrane i vremenski period nošenja crne garderobe, kao znaka žalosti i na druge okolnosti od kojih zavisi visina ove materijalne štete. Imajući u vidu da je apelant propustio da izvede dokaze na okolnost visine štete, te kako se odredba člana 13. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava, na koju se apelant pozvao u žalbi, odnosi isključivo na postupak pred Pravobranilaštvom RS, pravilno je prvostepeni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku) zahtjev apelanta odbio kao neosnovan iz razloga što isti nije dokazao visinu materijalne štete koju potražuje. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu presude. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je od njega traženo da dokazuje činjenice koje su nedokazive, te da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, pozivajući se na odredbe čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao visinu materijalne štete koju je potraživao, slijedom čega su odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-19/18 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio