Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1906/18 (A. Š.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
  • Trajanje pritvora
  • Pretpostavka nevinosti
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1906/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1906/18, rješavajući apelaciju Almira Šeraka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Almira Šeraka podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 619376 18 Kž 13 od 8. marta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 619376 16 K od 23. februara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Almir Šerak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 619376 18 Kž 13 od 8. marta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 619376 16 K od 23. februara 2018. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo naloženo da do donošenja odluke Ustavnog suda bude pušten na slobodu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 2. aprila 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni i Općinski sud dostavili su odgovore 6. aprila 2018. godine, a Kantonalno tužilaštvo 11. aprila 2018. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 K 619376 16 K od 23. februara 2018. godine apelantu, te optuženim B. B., S. N. i K. G. produžio pritvor koji po tom rješenju može trajati najduže devet mjeseci nakon izricanja prvostepene presude, tj. do 23. novembra 2018. godine, odnosno ukoliko presuda postane pravosnažna, do upućivanja na izdržavanje kazne, a najduže do isteka izrečene kazne zatvora.

7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Općinski sud Presudom broj 65 0 K 619376 16 K od 23. februara 2018. godine apelanta, te optužene B. B., S. N. i K. G. proglasio krivim da su počinili krivično djelo otmica iz člana 180. stav 1. i krivično djelo laka tjelesna povreda iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelantu i optuženim B. B. i S. N. izrečene su jedinstvene kazne zatvora od po četiri godine i šest mjeseci, a optuženom K. G. jedinstvena kazna zatvora od tri godine i četiri mjeseca.

8. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Općinski sud, u skladu sa članom 152. stav

1. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), razmotrio neophodnost trajanja mjere pritvora nakon izricanja prvostepene presude. Kao odlučne elemente za produženje pritvora nakon donošenja prvostepene presude, Općinski sud je ocijenio sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela imajući u vidu: ličnost apelanta i ostalih optuženih, okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela i neophodnost pritvora radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka.

9. U pogledu apelantove ličnosti, Općinski sud je istakao da je apelant lošeg imovnog stanja, da je višestruki povratnik u vršenju krivičnih djela, te da pokazuje izuzetnu upornost, izraženi kontinuitet i odlučnost u vršenju krivičnih djela, pa kada se te okolnosti sagledaju u njihovoj ukupnosti, proizlazi da je apelant osoba usmjerena na kršenje zakona i konstantno vršenje krivičnih djela. U prilog navedenom ukazano je da iz izvoda iz kaznene evidencije proizlazi da je apelant osuđivan pet puta: 2000. godine zbog krivičnog djela odupiranje službenom licu u sticaju sa više krivičnih djela nedozvoljenog pribavljanja opojnih sredstva; 2006. godine zbog krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih tvari, krivičnog djela ubistvo i krivičnog djela izazivanje opće opasnosti; 2008. godine zbog krivičnog djela sudjelovanje u tuči i krivičnog djela teška tjelesna povreda; 2011. godine zbog krivičnog djela posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga; 2014. godine „zbog krivičnog djela kažnjivog po članu 52. ZONDINOM-a“.

10. U pogledu drugog elementa, tj. načina izvršenja krivičnog djela, Općinski sud je naveo: „(…) primjećuje da je primjetna izrazita i visoka doza agresivnosti, nasilnog ponašanja, bezobzirnosti, bahatosti, surovosti, okrutnosti prilikom izvršenja krivičnog djela, a koji zaključak suda dolazi do izražaja kada se cijeni da su optuženi oštećenog M. Š. protivpravno zatvorili na način da su ga protivno njegovoj volji smjestili u vozilo (…), na zadnje sjedište te njegovo prisustvo u autu maskirali kako ne bi bio primijećen, tako što su mu na glavu stavili kapuljaču od dukserice i deku, da bi ga za vrijeme vožnje optuženi S. N. i K. G. udarali zatvorenim pesnicama u predjelu potiljka sve do dolaska u kuću vlasništvo D. Đ. (…) gdje su ga protivpravno zatvorili i držali zatvorenog te mu ograničili slobodu kretanja s ciljem da ga prisile da im kaže za koga prodaje opojnu drogu i nastavili zajedno da vrše fizičko i psihičko zlostavljanje nad oštećenim, tako što su ga naizmjenično udarali stisnutim pesnicama, hokejaškim štapom i kablom po raznim dijelovima tijela, govoreći mu kako će ga objesiti sa kablom i da mu spasa nema, kojom prilikom je oštećeni zadobio višestruke lake tjelesne povrede u vidu nagnječine u predjelu čeonih dijelova glave, nagnječina u predjelu tjemenog dijela, nagnječina u predjelu vrata, grudnog koša, trbuha, oba oka, minimalne nagnječine tkiva pluća, da bi isti bojeći se za svoj život, iskoristio nepažnju optuženih, te zaključao vrata od sobe u kojoj se nalazio, a zatim iskočio kroz prozor i pobjegao do prve kuće”.

11. Prema stavu Općinskog suda, ovakav način izvršenja djela obiluje visokim stepenom okrutnosti, agresivnosti, bezobzirnosti, nasilja, surovosti, kontinuiranim fizičkim i psihičkim zlostavljanjem i traumama koje je preživio oštećeni. U prilog navedenom ukazano je da su apelant i ostali optuženi pored udaraca rukama upotrebljavali hokejašku palicu i kabl, koji su samom pojavom i izgledom kod oštećenog izazvali osjećaj straha i bojazni za vlastiti život, a čemu govori i činjenica da je oštećeni iskočio kroz prozor bojeći se za vlastiti život. Nadalje, pored spomenutih predmeta, apelant i ostali optuženi su, dok se oštećeni nalazio u vozilu, preko njega prekrili deku i kapuljaču od dukserice, te su ga i u takvom bespomoćnom stanju udarali u glavu, zatim prijetili da će ga objesiti pomoću kabla, koja radnja se dešava u kući D. Đ., a što ukazuje da je riječ o izrazitim patnjama koje je oštećeni preživio. Sijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da sve ukazuje na surovost i okrutnost prilikom izvršenja krivičnog djela.

12. Nadalje, u pogledu načina izvršenja krivičnog djela Općinski sud je istakao i da je psihičko i fizičko zlostavljanje trajalo u kontinuitetu i trajno, od trenutka kada se oštećeni nalazio u apelantovoj kući, zatim u vozilu u koje je protivno njegovoj volji smješten, pa se nastavlja u kući D. Đ., pa proizlazi da se radilo o izraženom kontinuitetu u vršenju psihičkog i fizičkog zlostavljanja oštećenog. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da su apelant i ostali optuženi pokazali visok stepen odlučnosti, upornosti, volje za psihičkim i fizičkim zlostavljanjem oštećenog. Nadalje, Općinski sud je ocijenio i brojnost krivičnopravnih radnji prilikom načina izvršenja krivičnog djela (brojnost zadatih udaraca oštećenom koji je pretrpio višestruke lake tjelesne povrede), koje u sebi sadrži i nastojanje da se oštećeni ponizi i njegovo ljudsko dostojanstvo postavi na veoma nizak nivo, pri čemu opisane radnje koje preduzimaju optuženi na štetu oštećenog imaju karakter iživljavanja i ogromne brutalnosti.

13. Najzad, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Općinski sud, shodno članu 137. ZKPFBiH, razmotrio mogućnost izricanja drugih mjera iz čl. 140. i 140a. ZKPFBiH. Međutim, svestranom analizom svih navedenih okolnosti, sud je zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju daljnje trajanje mjere pritvora apelantu i ostalim optuženim ocjenjujući da mjere zabrane u konkretnom slučaju nisu primjenjive, svrsishodne, niti proporcionalne procesnim ciljevima, upravo zbog detaljno obrazloženih ličnosti apelanta i ostalih optuženih i načina izvršenja krivičnog djela. Također, ukazano je da su apelant i ostali optuženi suočeni sa činjenicom da su im izrečene visoke kazne zatvora, koje tek treba da izdržavaju, te bi boravkom na slobodi mogli postati nedostupni, a što bi bilo od utjecaja na nesmetano vođenje krivičnog postupka.

14. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 K 619376 18 Kž 13 od 8. marta 2018. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih optuženih izjavljene protiv rješenja Općinskog suda.

15. Kantonalni sud je istakao da shodno članu 152. ZKPFBiH proizlazi da je pri odlučivanju o određivanju, odnosno produženju pritvora nakon izricanja presude na kaznu zatvora nužno ocijeniti sve okolnosti koje su vezane kako za izvršenje krivičnog djela tako i one koje su vezane za ličnost učinioca, s tim da citirana odredba ne traži kumulativno ispunjenje oba ova uvjeta za pritvor. Nadalje, Kantonalni sud se u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja kako u pogledu ličnosti apelanta i ostalih optuženih tako i u pogledu okolnosti pod kojim je krivično djelo počinjeno.

16. U pogledu ličnosti apelanta i ostalih optuženih Kantonalni sud je još istakao da su apelant i optuženi S. N. višestruki povratnici u vršenju krivičnih djela, da su lica koja su pokazala upornost, kontinuitet i odlučnost u vršenju krivičnih djela, i to posebno krivičnih djela s elementima nasilja. S obzirom na raniju višestruku osuđivanost apelanta i optuženog S. N., Kantonalni sud je zaključio da ranijim osudama nije postignuta svrha kažnjavanja, već upravo suprotno, oni su ponovo nepravosnažno osuđeni na zatvorske kazne zbog počinjenih krivičnih djela u vrijeme provjere po ranije izrečenim presudama, i to krivičnih djela počinjenih u sticaju. Imajući u vidu da su i ranije osuđivani za krivična djela koja u sebi sadrže elemente nasilja, Kantonalni sud je zaključio da apelant i optuženi S. N. pokazuju izrazitu upornost, odlučnost, spremnost i kontinuitet u vršenju krivičnih djela, što stvara uvjerenje da izražavaju stalnu volju i namjeru u vršenju krivičnih djela.

17. Nadalje, imajući u vidu okolnosti vezane za ličnost apelanta i ostalih optuženih te način izvršenja krivičnog djela, Kantonalni sud je zaključio da je mjera pritvora neophodna s ciljem nesmetanog vođenja krivičnog postupka i nakon donošenja nepravosnažne prvostepene presude, naročito kada se ocjenjuje činjenica da svi optuženi tek treba da izdržavaju veoma visoke kazne zatvora koje su izrečene prvostepenom presudom.

18. Prema stavu Kantonalnog suda, imajući u vidu ličnost apelanta i ostalih optuženih, socijalne prilike, okolnosti izvršenja krivičnog djela, uz činjenicu da su ranije osuđivani za isto, odnosno istovrsno krivično djelo, te visinu kazne zatvora koja je optuženim izrečena u ovom postupku, proizlazi da nesmetano vođenje krivičnog postupka može biti ugroženo. Kantonalni sud je istakao da se, shodno članu 152. stav 1. ZKPFBiH, a suprotno tvrdnjama apelanta i ostalih optuženih, ne traži da postoje dokazi na koji način, zašto i kako bi optuženi ometali daljnji krivični postupak ukoliko bi se nalazili na slobodi, nego se traži da postoje okolnosti koje su vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca.

19. Najzad, Kantonalni sud je zaključio da smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za izricanje neke od alternativnih mjera koje zamjenjuju mjeru pritvora, s obzirom na zakonske razloge produženja mjere pritvora optuženim, te naprijed pobrojane okolnosti koje se tiču načina izvršenja i ličnosti optuženih u konkretnom slučaju.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. st. 1, 3. i 4, člana 6. stav 2. i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

21. U vezi s tim, apelant tvrdi da je Kantonalni sud, odlučujući o njegovoj žalbi na osporeno prvostepeno rješenje, zanemario i nije ocijenio njegov navod da je prvostepeni sud prekršio presumpciju nevinosti, pa da je tako povrijedio i njegovo pravo na efektivan pravni lijek.

22. U prilog tvrdnji da je povrijeđena pretpostavka nevinosti apelant je ukazao da je u dijelu obrazloženja prvostepenog rješenja zbog čega mu je pritvor produžen konstatirano: „U pogledu načina izvršenja krivičnog djela, sud primjećuje da je primjetna izrazita i visoka doza agresivnosti, nasilnog ponašanja, bezobzirnosti, bahatosti, surovosti, okrutnosti prilikom izvršenja krivičnog djela, a koji zaključak suda dolazi do izražaja kada se cijeni da su optuženi oštećenog M. Š. protivpravno zatvorili na način da su ga protivno njegovoj volji smjestili u vozilo (...) na glavu stavili kapuljaču (...) protivpravno zatvorili i držali zatvorenog te mu ograničili slobodu kretanja (...) i nastavili zajedno da vrše fizičko i psihičko zlostavljanje nad oštećenim tako što su ga naizmjenično udarali stisnutim pesnicama (...) Sud primjećuje da je oštećeni ...) udaran od strane optuženih stisnutim pesnicama (...). Nadalje, pored spomenutih predmeta (hokejaška palica, kabal), optuženi su (...) ga i u takvom bespomoćnom stanju udarali u glavu, zatim prijetili mu da će ga objesiti pomoću kabla (...)”. Po njegovom mišljenju, iz navedenog proizlazi da je Općinski sud uvjeren, i to izvan razumne sumnje, da je on počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret i pored nedostatka pravosnažne presude. Apelant ističe da je prvostepeni sud, ne navodeći da postoji osnovana sumnja da su on i ostali optuženi počinili krivična djela za koja se terete već izričito navodeći da su oštećenog „protivpravno zatvorili“, „maskirali“, „udarali“, „fizički i psihički zlostavljali“, na najgrublji način povrijedio njegovo pravo da se smatra nevinim dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

23. Apelant ističe da je detaljno obrazložio žalbeni navod o povredi pretpostavke nevinosti, ali da ga je Kantonalni sud u cijelosti zanemario i uopće nije ocjenjivao. Također ukazuje i da je Kantonalni sud odluku o njegovoj žalbi donio nakon proteka zakonom određenog roka od tri dana. Stoga, po njegovom mišljenju, proizlazi da žalba u njegovom slučaju nije bila i djelotvorno pravno sredstvo, pa da je tako prekršeno i njegovo pravo iz člana 13. Evropske konvencije.

24. Nadalje, apelant tvrdi da nisu postojali zakonski uvjeti da mu pritvor bude produžen na osnovu člana 152. stav 1. ZKPFBiH. U vezi s tim je istakao, a u pogledu zaključka o njegovoj ličnosti, da se postavlja pitanje zbog čega loše imovno stanje ukazuje na sklonost ka vršenju krivičnih djela, kakva je veza između krivičnih djela za koja je ranije osuđivan i njegovog lošeg imovnog stanja, šta znači konstantno vršenje krivičnih djela. Po njegovom mišljenju, iz ovakvog obrazloženja stiče se dojam da se radi o obligatornom pritvoru koji po ZKPFBiH ne postoji. Apelant ističe i da pritvor u smislu člana 152. stav 1. ZKPFBiH može, a ne mora, biti određen kada je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Ocjenjujući njegovu ličnost i okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela (tj. kako ističe „način izvršenja krivičnog djela“), redovni sudovi su propustili ocijeniti i da li je i zbog čega je to neophodno radi nesmetanog vođenja postupka.

25. Nadalje, apelant tvrdi da bi član 152. stav 1. ZKPFBiH u dijelu koji propisuje pritvor nakon izricanja presude trebalo tumačiti ekstenzivno, tj. okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, kao i činjenice koje se tiču ličnosti učinioca, razmatrati (podvoditi) pod osnove iz člana 146. stav 1. tačke a) c) i d) ZKPFBiH, ali i sve druge činjenice, odnosno okolnosti koje se mogu podvesti pod zakonski pojam okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela, odnosno okolnosti vezanih za ličnost učinioca. Apelant ističe da se u konkretnom slučaju radi o pritvoru koji je određen nakon završetka prvostepenog krivičnog postupka i koji potpada pod standarde iz člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. Stoga je, pored nesporne činjenice da postoji prvostepena presuda kojom je proglašen krivim, bilo potrebo ocijeniti i niz drugih okolnosti na osnovu kojih je moguće utvrditi da li je zaista neophodno produžiti mjeru pritvora radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Apelant smatra neprihvatljivim i stav iz osporenih rješenja da mu tek predstoji izdržavanje kazne zatvora koja je „veoma visoka“ – četiri godine i šest mjeseci, s obzirom na to da se radi o kazni iz presude koja još uvijek nije pravosnažna, kao i da je cijeli prvostepeni postupak proveo u pritvoru, a koje vrijeme mu se uračunava u izrečenu kaznu.

26. Apelant tvrdi da redovni sudovi suštinski nisu ni razmotrili mogućnost izricanja blažih mjera od pritvora, odnosno da je paušalan zaključak da mjere zabrane nisu primjenjive ni svrsishodne zbog ličnosti optuženih i načina izvršenja krivičnog djela, što je, po njegovom mišljenju, potpuno neodrživa argumentacija. U vezi s tim ističe da ZKPFBiH niti u jednoj odredbi nije ograničio primjenu mjera zabrane na lakša krivična djela, niti je uvjetovao njihovu primjenu okolnostima ličnosti optuženih.

27. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je zatražio da se do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji naloži Općinskom sudu i Kazneno-popravnom zavodu Sarajevo da ga puste iz pritvora bez odlaganja, odmah po prijemu odluke Ustavnog suda, što bi važilo do donošenja eventualno drugačije odluke Općinskog suda.

b) Odgovor na apelaciju

28. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da o njegovoj žalbi na prvostepeno rješenje nije odlučeno u zakonskom roku od 48 sati, a u prilog čemu je predočen print screen iz CMS sistema. Opširno citirajući razloge i obrazloženja iz osporenog rješenja koji se tiču apelantove ličnosti i okolnosti pod kojim su počinjena krivična djela za koja se tereti, Kantonalni sud je zaključio da su dati dovoljni razlozi koji opravdavaju produženje mjere pritvora apelantu na osnovu člana 152. stav 1. ZKPFBiH. Također, zaključeno je da su dati relevantni i dovoljni razlozi zbog kojih u konkretnom slučaju nema mjesta izricanju mjera zabrane kao blažih mjera.

29. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovane apelantove tvrdnje da je konstatacijama u svom rješenju citiranim u apelaciji koje po apelantovom mišljenju predstavljaju utvrđenje van razumne sumnje povrijedio pretpostavku nevinosti. U vezi s tim je ukazano da sud prilikom donošenja i objavljivanja presude mora steći takav stepen uvjerenja koji van razumne sumnje ukazuje da je po mišljenju prvostepenog suda dokazana krivica optuženog, tako da samo na osnovu takve presude može produžiti mjeru pritvora, ukoliko su ispunjeni zakonski uvjeti iz člana 152. stav 1. ZKPFBiH. Slijedom navedenog, neprihvatljivom je ocijenjena i tvrdnja da je u osporenom rješenju trebao biti korišten termin osnovana sumnja. Nadalje, Općinski sud je istakao da je prilikom odlučivanja o produženju mjere pritvora ocijenio ličnost učinioca i način izvršenja krivičnog djela, kao i neophodnost pritvora radi nesmetanog vođenja postupka. Po ocjeni Općinskog suda, opširno citirane okolnosti u vezi sa apelantovom ličnošću i okolnostima pod kojim je krivično djelo počinjeno upućuju na zaključak da je mjera pritvora neophodna s ciljem nesmetanog vođenja krivičnog postupka, naročito kad se ima u vidu da apelant tek treba da izdržava visoku kaznu zatvora koja je izrečena prvostepenom presudom. U vezi s apelantovim navodima da nije ocijenjena mogućnost izricanja mjera zabrane, Općinski sud se u cjelini pozvao na razloge i obrazloženja iz svog rješenja.

30. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju, pored ostalog, istaklo da se u fazi u kojoj se postupak nalazi, tj. kada je izrečena osuđujuća presuda, govori o dokazanosti određenih navoda iz optužnice, te da je sud u konkretnom slučaju zaključio, a osnovu slobodne ocjene dokaza, da su optuženi počinili krivična djela za koja se terete. Stoga je neosnovanom ocijenjena tvrdnja da je Općinski sud prekršio pretpostavku nevinosti, odnosno unaprijed iznio stav da je apelant izvršio krivična djela za koja se tereti.

V.Relevantni propisi

31. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(…) Član 140b.

Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.

(…) Član 152.

Pritvor poslije izricanja presude (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud može optuženom odrediti odnosno produžiti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca. U ovim slučajevima donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(…) (3) Poslije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. (…).

(4) Na zahtjev optuženog, koji se poslije izricanja kazne zatvora nalazi u pritvoru, sudija odnosno predsjednik vijeća može optuženog rješenjem da uputi u ustanovu za izdržavanje kazne i prije pravosnažnosti presude.

(5) Pritvor se uvijek ukida istekom izrečene kazne.

(…) VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 619376 18 Kž 13 od 8. marta 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum podnošenja apelacije, tj. 29. mart 2018. godine i datum donošenja rješenja, tj. 8. mart 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. st. 1, 3. i 4, člana 6. stav 2. i člana 13. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a) zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;

(…)

38. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom rješenja kojim je apelantu produžen pritvor nakon izricanja prvostepene presude kojom je proglašen krivim za navedena krivična djela i izrečena mu je kazna zatvora.

39. Shodno navedenom, proizlazi da su osporena rješenja kojim je određeno apelantovo zadržavanje u pritvoru donijeta nakon donošenja „osuđujuće presude“. Iz navedenog proizlazi da apelantovo lišavanje slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije.

40. Iz apelantovih navoda u suštini proizlazi da smatra da se nisu stekli uvjeti iz člana 152. stav

1. ZKPFBiH da mu pritvor nakon izricanja prvostepene presude bude produžen.

41. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja „osuđujuće presude“, pri čemu se fraza „osuđujuća presuda“ ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, serija A, broj 7, stav 9). Također, „zakonitost“ pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu sa domaćim zakonom i sa Evropskom konvencijom. Dalje, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, serija A, broj 63, stav 35).

42. Ustavni sud najprije zapaža da je apelant prvostepenom presudom proglašen krivim zbog navedenih krivičnih djela, što znači da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o određivanju pritvora. Dalje, apelantu je, kao direktna posljedica takve presude, određen pritvor uz određenje da pritvor može trajati još devet mjeseci od dana izricanja presude, a ukoliko u navedenom roku ne bude donesena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačava ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i apelant pustiti na slobodu, što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora.

43. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim rješenjima apelantu produžili pritvor nakon izricanja prvostepene osuđujuće presude u skladu s odredbom člana 152. stav 1. ZKPFBiH. Prema citiranoj odredbi, određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude vezuje se za ocjenu suda da je određivanje, odnosno produženje pritvora, neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinioca. Određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude prema ovoj odredbi više se ne vezuje striktno za postojanje razloga za pritvor propisanih u članu 146. stav 1. tačke a), c) i d) ZKPFBiH. Ovo zakonsko rješenje ukazuje da se radi o novoj vrsti pritvora vezanog za novu fazu krivičnog postupka nakon izricanja prvostepene presude. Preduvjet za određivanje pritvora jeste da je izrečena presuda kojom se optuženi proglašava krivim i kojom je izrečena kazna zatvora. Međutim, to ne znači da se prilikom primjene ove odredbe, pored okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinioca, ne mogu razmatrati i osnovi iz člana 146. stav 1. tačke a), c) i d) ZKPFBiH koji su relevantni u svakoj fazi krivičnog postupka, već da se okolnosti vezane za ove pritvorske osnove razmatraju u vezi sa svim drugim činjenicama, odnosno okolnostima koje se mogu podvesti pod zakonski pojam okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela, odnosno okolnosti vezanih za ličnost učinioca. Pri tome je stvar ocjene suda u svakom konkretnom slučaju koje su to činjenice koje se mogu podvesti pod pojam okolnosti koje su vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno okolnosti koje su vezane za ličnost učinioca, kao i da li one imaju utjecaj na nesmetano vođenje krivičnog postupka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1505/15 od 30. juna 2015. godine, tačka 32, dostupna na www.ustavnisud.ba).

44. U konkretnom slučaju sudovi su odluku o neophodnosti produženja pritvora apelantu nakon izricanja prvostepene presude zasnovali na okolnostima izvršenja krivičnog djela i njegove ličnosti. Naime, prvostepenom presudom apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo otmica i krivično djelo teška tjelesna povreda. Ocjenjujući okolnosti izvršenja navedenih krivičnih djela, redovni sudovi su ukazali na izrazitu i visoku dozu agresivnosti, nasilnog ponašanja, bezobzirnosti, bahatosti, surovosti i okrutnosti prilikom izvršenja krivičnog djela. Naime, redovni sudovi su imali u vidu da su apelant i ostali optuženi oštećenog M. Š. protivpravno zatvorili na način da su ga protivno njegovoj volji smjestili u vozilo „(…), na zadnje sjedište te njegovo prisustvo u autu maskirali kako ne bi bio primijećen tako što su mu na glavu stavili kapuljaču od dukserice i deku, da bi ga za vrijeme vožnje optuženi S. N. i K. G. udarali zatvorenim pesnicama u predjelu potiljka sve do dolaska u kuću vlasništvo D. Đ. (…) gdje su ga protivpravno zatvorili i držali zatvorenog te mu ograničili slobodu kretanja s ciljem da ga prisile da im kaže za koga prodaje opojnu drogu i nastavili zajedno da vrše fizičko i psihičko zlostavljanje nad oštećenim tako što su ga naizmjenično udarali stisnutim pesnicama, hokejaškim štapom i kablom po raznim dijelovima tijela, govoreći mu kako će ga objesiti sa kablom i da mu spasa nema, kojom prilikom je oštećeni zadobio višestruke lake tjelesne povrede“.

45. Nadalje, ocjenjujući apelantovu ličnost, redovni sudovi su istakli da je apelant lošeg imovnog stanja, da je višestruki povratnik u vršenju krivičnih djela, te da pokazuje izuzetnu upornost, izraženi kontinuitet i odlučnost u vršenju krivičnih djela, pa kada se te okolnosti sagledaju u njihovoj ukupnosti proizlazi da je apelant osoba usmjerena na kršenje zakona i konstantno vršenje krivičnih djela. U prilog ovom zaključku redovni sudovi su se pozvali na izvod iz kaznene evidencije prema kojem je u periodu od 2000. do 2014. godine apelant osuđivan pet puta. Ukazano je i da ranijim osudama nije postignuta svrha kažnjavanja jer je apelant ponovo nepravosnažno osuđen na zatvorsku kaznu zbog počinjenih krivičnih djela u vrijeme provjere po ranije izrečenim presudama, kao i da je apelant i ranije osuđivan za krivična djela koja u sebi sadrže elemente nasilja.

46. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pritvorske razloge u smislu člana 152. stav 1. ZKPFBiH detaljno razmotrili i dali razloge i obrazloženja u prilog zaključku o njihovoj ispunjenosti koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i suprotno apelantovim tvrdnjama ne dovode u pitanje zakonitost lišavanja slobode.

47. Najzad, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi imali u vidu i ocijenili mogućnost određivanja mjera zabrane kao blažih mjera od pritvora, ali da su zaključili da mjere zabrane nisu primjenjive, svrsishodne i proporcionalne procesnim ciljevima upravo zbog apelantove ličnosti i načina izvršenja krivičnog djela, a koje okolnosti su detaljno razmotrene i obrazložene u osporenim rješenjima. Pri tom, redovni sudovi su u vezi sa ovim okolnostima ocijenili i činjenicu da je apelantu prvostepenom presudom izrečena kazna zatvora, pa da bi boravkom na slobodi mogao postati nedostupan i tako utjecati na nesmetano vođenje krivičnog postupka.

48. Slijedom navedenog proizlazi da je rješenje o produženju pritvora apelantu donijeto u vezi s „osuđujućom presudom“, da je u skladu sa relevantnim odredbama ZKPFBiH, te da su redovni sudovi ponudili valjane razloge i obrazloženja zbog kojih mjera pritvora ne može biti zamijenjena određivanjem neke od mjera zbrane kao blažim mjerama.

49. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. Pretpostavka nevinosti i pravo na efektivan pravni lijek

50. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, da njegovi izričiti žalbeni navodi u ovom dijelu nisu ispitani, pa da mu je tako prekršeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.

51. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;

52. Član 6. stav 2. Evropske konvencije glasi:

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

53. Član 13. Evropske konvencije glasi:

Svako čija su prava i slobode, priznate ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti.

54. Apelant tvrdi da mu je na najgrublji način povrijeđeno pravo da se smatra nevinim dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica konstatacijom u osporenom prvostepenom rješenju: „U pogledu načina izvršenja krivičnog djela, sud primjećuje da je primjetna izrazita i visoka doza agresivnosti, nasilnog ponašanja, bezobzirnosti, bahatosti, surovosti, okrutnosti prilikom izvršenja krivičnog djela, a koji zaključak suda dolazi do izražaja kada se cijeni da su optuženi oštećenog M. Š. protivpravno zatvorili na način da su ga protivno njegovoj volji smjestili u vozilo (...) na glavu stavili kapuljaču (...) protivpravno zatvorili i držali zatvorenog te mu ograničili slobodu kretanja (...) i nastavili zajedno da vrše fizičko i psihičko zlostavljanje nad oštećenim tako što su ga naizmjenično udarali stisnutim pesnicama (...) Sud primjećuje da je oštećeni (...) udaran od strane optuženih stisnutim pesnicama (...). Nadalje, pored spomenutih predmeta (hokejaška palica, kabal), optuženi su (...) ga i u takvom bespomoćnom stanju udarali u glavu, zatim prijetili mu da će ga objesiti pomoću kabla (...)”. Po njegovom mišljenju, iz navedenog proizlazi da je Općinski sud uvjeren i to izvan razumne sumnje da je on počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, i pored nedostatka pravosnažne presude. Apelant ističe da je prvostepeni sud povrijedio njegova prava ne navodeći da postoji osnovana sumnja da su on i ostali optuženi počinili krivična djela za koja se terete već izričito navodeći da su oštećenog „protivpravno zatvorili”, „maskirali“, „udarali“, „fizički i psihički zlostavljali“.

55. Apelant ističe da je detaljno obrazložio žalbeni navod o povredi pretpostavke nevinosti, ali da ga je Kantonalni sud u cijelosti zanemario i uopće nije ocijenio. Također ukazuje i da je Kantonalni sud odluku po njegovoj žalbi donio nakon proteka zakonom određenog roka od tri dana. Stoga, po njegovom mišljenju, proizlazi da žalba u njegovom slučaju nije bila i djelotvorno pravno sredstvo, pa da je tako prekršeno i njegovo pravo iz člana 13. Evropske konvencije.

56. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije istakao da će se smatrati da postoji povreda prava na presumpciju nevinosti ako sudska odluka ili bilo kakva izjava javnog službenika u odnosu na lice osumnjičeno da je počinilo krivično djelo odražava uvjerenje da je kriv prije no što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom. U nedostatku formalnog utvrđenja dovoljno je i obrazloženje koje sugerira da sud ili javni službenik smatra optuženog krivim. Preuranjeno očitovanje suda o krivici neizbježno predstavlja povredu presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, tačka 45).

57. Ustavni sud nadalje podsjeća da se za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98).

58. Ustavni sud zapaža da je sporna konstatacija sadržana u rješenju o produženju pritvora apelantu nakon što je donijeta i objavljena prvostepena presuda kojom je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo otmica i krivično djelo laka tjelesna povreda. Ustavni sud podsjeća da je u ovoj odluci već konstatirano da pritvor u smislu člana 152. stav 1. ZKPFBiH predstavlja novu vrstu pritvora koji se vezuje za novu fazu krivičnog postupka nakon izricanja prvostepene presude, te da je preduvjet za određivanje pritvora da je izrečena presuda kojom se optuženi proglašava krivim i kojom je izrečena kazna zatvora. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža i da Općinski sud u odgovoru na apelantove tvrdnje u ovom dijelu s pravom ukazuje da je osuđujuću presudu, koja je uvjet za određivanje pritvora u smislu člana 152. stav 1. ZKPFBiH, mogao donijeti tek nakon što je, kao objektivni posmatrač, van razumne sumnje stekao uvjerenje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, pored ostalog, i s obzirom na način njihovog izvršenja. Nadalje, sporna konstatacija je data u kontekstu ocjene okolnosti izvršenja krivičnog djela kao jednog od elementa u smislu člana 152. stav 1. ZKPFBiH koje je potrebno ocijeniti pri donošenju odluke o određivanju odnosno produženju pritvora nakon izricanja osuđujuće presude, a ne u kontekstu utvrđivanja postojanja krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, pa stoga ni na koji način ne prejudicira apelantovu krivicu. Naime, pitanje postojanja krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti će konačno biti raspravljeno pri odlučivanju o apelantovoj žalbi na prvostepenu presudu, u zasebnom postupku koji se provodi nezavisno od postupka određivanja odnosno produženja pritvora, nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude. Pri tome, Ustavni sud zapaža i da apelant sam način izvršenja krivičnog djela onako kako je opisan u spornoj konstatacije nije osporavao niti doveo u pitanje, izuzev što je i u postupku pred redovnim sudom kao i u apelaciji iznio tvrdnju da mu je povrijeđena pretpostavka nevinosti.

59. Slijedom navedenog ne mogu se prihvatiti osnovanim apelantovi navodi da mu je spornom konstatacijom u vezi s načinom izvršenja krivičnog djela kao jednog od elemenata za određivanje pritvora nakon donošenja osuđujuće prvostepene presude prekršeno pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

60. Nadalje, apelant tvrdi da mu je prekršeno pravo na efektivan pravni lijek jer o njegovoj žalbi na prvostepeno rješenje nije odlučeno u zakonom propisanom roku, kao i da se drugostepeni sud uopće nje izjasnio o njegovim navodima o povredi pretpostavke nevinosti.

61. Ustavni sud najprije zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe protiv osporenog prvostepenog rješenja o produženju mjere pritvora. Stoga činjenica da ishod ovog postupka nije bio povoljan po apelanta sama po sebi ne može biti od značaja za zaključak o postojanju efektivnog pravnog lijeka. Nadalje, iz predočenog dokumenta Ustavnom sudu, koji je dostavio Općinski sud uz odgovor na apelaciju, proizlazi da je očigledno neosnovana ničim argumentirana apelantova tvrdnja da o njegovoj žalbi nije odlučeno u zakonom propisanom roku. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog drugostepenog rješenja proizlazi da je jedan od apelantovih žalbenih navoda bio i da mu je osporenim prvostepenim rješenjem povrijeđena pretpostavka nevinosti. Iako u postupku odlučivanja po žalbi na rješenje o pritvoru, kao što je i konkretni slučaj, ne postoji obaveza suda da odgovori i na svaki od istaknutih žalbenih navoda, s obzirom na značaj garancija pretpostavke nevinosti, izostanak bilo kakvih razloga i obrazloženja u osporenom drugostepenom rješenju u ovom dijelu Ustavni sud ne smatra najboljim pristupom. Međutim, imajući u vidu da su apelantovi navodi o povredi garancija iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije u ovoj odluci već ocijenjeni neosnovanim, Ustavni sud smatra da navedeni propust drugostepenog suda u ovom dijelu u datim okolnostima konkretnog slučaja nije mogao rezultirati povredom apelantovog prava iz člana 6. stav 2. u vezi sa pravom iz člana 13. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije kada su osporena rješenja o produženju mjere pritvora apelantu donijeta u vezi sa „osuđujućom presudom“, u skladu s relevantnim odredbama domaćeg prava, te kada su redovni sudovi ponudili valjane razloge i obrazloženja zbog kojih mjera pritvora ne može biti zamijenjena određivanjem neke od mjera zbrane.

63. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije pojedinačno i u vezi sa pravom iz člana 13. Evropske konvencije kada spornom konstatacijom u vezi sa načinom izvršenja krivičnog djela kao jednog od elemenata za određivanje pritvora nakon donošenja osuđujuće prvostepene presude nije prejudicirana apelantova krivica, te kada je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe kao efektivnog pravnog lijeka, a propust drugostepenog suda da se izjasni i o žalbenom navodu koji se ticao pretpostavke nevinosti u okolnostima konkretnog slučaja ne rezultira povredom prava iz člana 6. stav 2. u vezi sa pravom iz člana 13. Evropske konvencije.

64. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1906/18 (A. Š.) | Sudska praksa | Aktio